Nazvala me negdje sredinom 80-tih s molbom da joj promoviram knjigu, ja sam tada novinarka u Televiziji Zagreb, ona u zagrebačkom tjedniku Start. Bilo je to prepoznavanje na prvu, skoro sam na pamet znala „Holograme straha“, njen prvi roman o boli, strahu, krhkosti života – što će je kao tema pratiti čitav život – nastao nakon njene prve transplantacije bubrega u Americi. Iza sebe je već, kao jedna od začetnica feminizma, imala knjigu eseja „Smrtni grijesi feminizma“, pisanu u vremenu kada je sam spomen ženskih prava dizao krijeste utjecajnih mužjaka. U duboko patrijahalnom društvu odvažila se zajedno s nekoliko kolegica poručiti ženama: Ja to hoću! Ja to mogu! Pa koliko da košta. I utrla put današnjim mladim ženama.
Bila je moja prijateljica. I moj heroj. Život s bolešću nikada nije ubio njen vječni optimizam i humor, njenu brigu i „prijetnje“: „Nemoj mi se javljat, ako ne odeš doktoru“ – prijekor koji sam odslušala stotinu puta zbog svog nemara za zdravlje. Herojski je podnosila tolike zdravstvene probleme, drhtali smo kad je zbog teškog covida stavljena u Švedskoj u induciranu komu, pa se potom mjesecima doslovce vraćala u život, učila hodati, raditi… da bi i iz tog iskustva nastale sjajne stranice teksta o „životu“ u švedskoj bolnici.
Jednako herojski podnijela je i svoj progon 90-tih godina kada je o njoj i nekolicini novinarki objavljen najsramotniji tekst hrvatskog novinarstva: „Vještice iz Rija“, a takozvani investigativni tim tjednika Globus ispisao plahte o njenom porijeklu, privatnom životu… Nije prihvaćala da je hrvatski nacionalizam jedini valjani odgovor na onaj srpski, upozoravala je na režim koji Hrvatsku vodi u krivom smjeru, proglašena je naravno izdajnicom, uz što je, razumije se, išla i zabrana rada u Hrvatskoj. Krhka, a jaka, okrenula se na peti i otišla u Švedsku sa svojim suprugom, novinarom Richardom Swartzom, i nastavila pisati za utjecajne strane medije.
Ali prevarili su se progonitelji koji su vjerovali da je otišla da se ne vrati. Ne, nije nikada otišla iz Hrvatske, nastavila je drsko surađivati s proskribiranim Feralom u čijoj će biblioteci objaviti i neke svoje knjige, a meni davati intervjue za isti list. Pričala mi je tako, duhovita kakva je bila, o jednom svom putovanju u Njemačku, na sajam knjiga, kada su svi „kolege“ književnici sjeli na jednu stranu aviona, kako joj ne bi – tako kužnoj – bili u blizini: „Mislila sam da će se avion prevrnuti“.
Njen je otpor svakom totalitarizmu bio njeno prirodno stanje, kao i kada je s tek 19 godina napustila roditeljski dom i otišla zauvijek svojim putem, hipijevski noseći sobom i tek rođenu kćer Rujanu. Kao i život s boli i bolešću, od kuda su i nastali toliko romani s temom ženskog tijela, tjelesnosti okrnjenoj bolešću, njen interes za snažne žene koje su, mada i same uspješne, proživjele živote u sjeni velikih muževa, poput Fride Kahlo ili Milene Einstein. Sve sam njene knjiga morala pročitati još u rukopisu, željela je drugo mišljenje prije no što knjiga ode izdavaču.
Neumorni radnik, ispisala je više od 20 knjiga, sve prevedene u inozemstvu, pa se smatra našom najprevođenijom književnicom. Moj heroj kojega nikakva fizička nedaća – a teško ih je nabrojiti, uz još jednu transplantaciju bubrega – nikakva vlast nije mogla zaustaviti, odvažno je pisala o zlokobnosti nacionalizma, o traumama rata, a knjiga „Oni ne bi ni mrava zgazili“ priča je o ratnom zločincu, mladom Draženu Erdemoviću, čije je suđenje u Haagu pratila, ali i o običnosti zla, o kobnoj zadojenosti nacionalizmom.
Znatiželjna i razigrana obilazila je Evropu, pisala knjige o istočnoj Evropi, o jugoslavenskom komunizmu, a „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“ naslov je koji najbolje govori o samoj autorici, koja se – unatoč tegobama, nemilosrdnom progonu u zemlji u kojoj je rođena i koju je u svijetu predstavljala nizom knjiga – nikada nije prestala smijati. Nikada upadati u depresiju ili pristati na moju melankoličnu tezu kako smo, eto, džaba krečili. Čak ni kada je svjedočila novom valu ustaštva u Hrvatskoj, nego mu se svojim tekstovima u Jutarnjem listu, njoj tako prirodno, odvažno usprotivila.
Njeno prijateljstvo nije bilo obično, ona je, paradoksalno, bila ta koja je o meni vodila računa, a ja strepila nad svakim njenim novim odlaskom u bolnicu. Znale smo tek lunjati po zagrebačkim buticima u potrazi za nekim iščašenim komadom odjeće, pa zaključile kako njoj u njenom Sovinjaku, selu u Istri, i meni u pustoši Šolte zapravo ne treba više od onih par starih prnja što ih ljetima nosimo. Da, smijale smo se puno, jer kako bi uopće bez humora ona mogla preživjeti sav teret, što bolesti svoje, što bolesti društva.
Ovoga je maja, kao i inače, otišla u svoju istarsku oazu, pričala mi o svom prekrasnom vrtu, radovala se friškom izdanju još jedne knjige, „Zašto nisam naučila kuhati“. Bila je dobro, baš dobro, sretna u svojoj usamljenosti, zavidjela mi na kupanju, a onda je toga jutra otišla u Buzet, po spizu, i bila je dobro…
Onda je toga popodneva više nije bilo. Otišla je Slavenka Drakulić. A ja ne znam kako prihvatiti da više nema moga Slavka.
Mladina, juni 2026.
Peščanik.net, 24.06.2026.
Srodni link: Dragan Markovina – Slavenka Drakulić ili kakva je ova zemlja mogla biti
SLAVENKA DRAKULIĆ NA PEŠČANIKU