Roditelji gimnazijalaca iz Novog Sada pišu molbu patrijarhu i Sinodu, da im potonji pomognu u njihovoj, izrazimo se tarantinovski, „Radivoje situation“. Ako je pismo Njegovoj svetosti u prvi mah i laskalo, verujem da je usled zaveta na skromnost i smernost, ubrzo sebe blagoukorila: „Nemoj, Prvoslave grešni, da te obliva ovolika milina: to je taština i muka duhu. Drugo, ili prvo: ne znaš odgovor.“
Priznajem da ni ja ne znam kako bih odgovorio: zbog zuluma Države – direktor Radivoje je državin prirodni i takoreći neizbežni izdanak – pošiljaoci upućuju S.O.S. ustanovi koja je konštitucijom sanitarno odvojena od Države.
A opet, ako je nekome sinulo da piše Crkvi, zašto da ne presavije tabak, pa skoro u svakom stoleću Crkva je učinila nešto dobro, jeste u ovom veku malo prikočila sa tim svojim svetosavljem, ali zašto joj ne pružiti priliku, polje rada: „Ljudi, dajte da pišemo patrijarhu. Direktor jeste vučićevac, ali je pre svega verski fanatik, zamlata kakva se retko rađa, zar ne bi pre poslušao Porfirija nego Dejana Vuka Stankovića, ili samog Vučića?“
Ostalo je, što se kaže, istorija: pismo je sročeno, ima svečani ton, ali i jasnoću neophodnu da patrijarh razume ovaj jedinstveni moleban, jer ovo jeste združena molitva dva pokolenja. Da ja imam unuke koji idu u tu gimnaziju predložio bih da se ovo dopiše: „Mi pravoslavci, kao mnogostradalni vernici, ne poznajemo i ne praktikujemo egzorcizam, ali isterivanje upravitelja škole bi nas razgalilo, to ne krijemo, i novim bi nas nitima vezalo za veru i za Crkvu.“
&
Poštari su svi, siroti, bili u trodnevnoj svetoj misiji raznošenja Cezarove poslanice onima koji će umreti (Avete, morituri! Caesar vos salutat!), ali jednome pismonoši palo je u tal da pismo roditelja i gimnazijalaca odnese crkvenom poglavaru. Kolektivni pošiljalac bi da se u zajednici koja je cela bolesna, reši samo ono što njega tišti, to je jedan od roditelja usmeno i poručio na televiziji: zanima ih samo da njihov porod maturira u gimnaziji kakva je bila do ukazanja Radivojevog, tačnije do tragedije na stanici: zar nemamo i mi roditelji ljudsko pravo da budemo prepredeni? Laskanjem inokosnom rukovodiocu (provincijalcu stasalom u manastiru kraj Kovilja, koji je selo, a mi smo rođeni Novosađani, takoreći srpski Atinjani), možda ćemo oterati ovog Radivoja, dobro, i vratićemo valjda nastavnike koje su bogomoljac i njegovi saučesnici najurili s posla… Neka, dakle, crkveni poglavar vrati gimnaziju na njen pre-radivojevski kolosek, a sa vanškolskim aktivnostima, izborima, nasiljem, pravosuđem koje je u rojtama, šta bog da. Mi smo roditelji, zaposleni smo, nismo oterani s posla, i hoćemo da budemo mirni dok nam deca u miru prate gradivo kao što smo i mi pratili i sa uspehom savladali; hoćemo da na radnim mestima budemo mirni i usredotočeni na naše radne obaveze, hoćemo da mirno spavamo u svrhu obnavljanja snage za naredne radne dane, pa da, ako protesti i peticije državi nisu urodile plodom, tu je Crkva.
Kad je teško – Porfirije!
Bi li se Porfirije, koji jeste golova – junaci „Zlatnog teleta“ prosuđuju, u trenucima dokolice, ko je u Rusiji i u svetu golova, Чемберлен все-таки тоже голова / Čemberlen je ipak glava – suprotstavio svetovnom svevladaocu i njegovome veziru Vuk-Dejanu, bi li pritekao u pomoć očajnoj pastvi? Hoće li se zameriti onome ko Svetu materu tetoši, čašćava i ko joj jamči da će ostati povlašćena? – Ili autori pisma gaje nadu (ko li je to smislio? gajenje, odgoj nade) da će velmože u četiri oka razmotriti šta bi se moglo učiniti sa gimnazijom koja jeste slavna, ali je i rodno mesto imenice „ćaci“, izrasle u metaforu decenije.
&
Mudri Porfirije teško da će brzopleto odgovoriti, Sveti Sinod biće još sporiji od poglavara, vek je jedinica mere u Sv. materi (slepoj za nedaće pastve, još je to i blaga reč: nedaće), šta će biti ako odgovora ne bude bilo, a šta će tek biti ako Njegova svetost ovako otpiše: „Hvala vam, sestre i braćo, što ste me se napokon ipak setili. Poslavši ovo smušeno pismeno meni, napravili ste korak ka okrilju Svevišnjeg, gde vas, moram reći, ne vidim evo biće dve godine, ali ovo je korak u dupku, ili u onoj hodalici za rekonvalescente koji se zanose da će snagom volje promeniti ili usporiti sudbinu. Daleko ste od toga da uspravno koračate stazom jevanđeoskom: ispunite želju popečitelja ovozemaljskago i vratite gimnaziju Svetoj materi, pa ću ovo vaše nagovaranje – da ustanem protiv najpobožnijeg novosadskog parohijana – razmotriti. Dotad neka Gospod bude pastir vaš, ali neka čuva i vašeg brata Radivoja, a nadasve brata našeg i Oca našeg, Aleksandra, i neka dadne Gospod rajsko naselje našem bratu Ratku, nomen est omen! Amin! Enter!“
&
Da li su i roditelji-nepravoslavci poslali ovakvo pismo, svaka grupa poglavaru svoje crkve? Hoće li se biskup, hodža, rabin i ostali verski poglavari (zar ne spadaju i sekte, ako su dobrohotne, isto u verske zajednice?) okupiti da ekumenski promisle šta im je činiti sa Gimnazijom, ili je ovo čisto srpski, pravoslavni zamysel, ali koji će, kolateralno, što se kaže, doneti dobro i nesrpčadi, deci neznabožaca i pripadnicima drugih vera?
Hoće, svakako: roditelji, pripadnici većinskog naroda, pišu crkvi koja je naša, koja je najjača, koja je, kao i sprski narod, većinska, a korist, ako je bude, izliće se i na učenike čiji roditelji nisu pisali Porfiriju: pravoslavlje ispunjava želje.
&
Bumo videli.
Peščanik.net, 09.09.2026.
Muzički blog Ljubomira Živkova