- Peščanik - https://pescanik.net -

Moralizatorski mazohizam

U svom tekstu Dragulj Afrike (The Jewel of Africa), objavljenom u The New York Review of Books, Doris Lessing nas vraća u 1980. godinu, u vrijeme kad je Rodezija mijenjala ime i stjecala nezavisnost. Predsjednici Mozambika Samora Machel i Tanzanije Julius Nyerere rekli su tada Robertu Mugabeu: ”U rukama imaš dragulj Afrike. Na tebi je sada da o tom dragulju brineš”. Trideset godina poslije, dragulj je opljačkan. Sve je raslo na toj rajskoj zemlji, bogatoj, k tome, ugljenom i rudama. No i samom raju trebaju superstrukture, infrastrukture, a one su sada uništene. Za propast je odgovoran jedan čovjek: Robert Mugabe. On je sada predmet općeg gnušanja, ali dugo je trebalo, piše Doris Lessing, nevjerojatno je dugo trajala šutnja dobro-namjernika (well-wishers): ”Koliki su zločini počinjeni u ime političke korektnosti? Ubojica može izmaknuti svakoj osudi ako je crn. To se dogodilo Mugabeu i potrajalo je godinama”.

Te je riječi napisala žena koja se odavna angažirala u borbi za oslobođenje naroda i jednaka prava. Upućuju na to da je imperijalistička drskost predala štafetu etnocentrizmu pokajanja, na to da je sliku Zapada kao univerzalnog dobročinitelja naslijedila slika Zapada kao svjetskog zlotvora. Drugim riječima, politička korektnost nije konac ”svega zapadnjačkog”, nego njegova nova denominacija. Iz Evrope proishodi razočaranje, kao nekad emancipacija i sreća. I postoji samo jedan mogući rasizam: rasizam bijelog čovjeka. Jedino je on kriv za nasilje i isključivost. Jedino on drži zazorne govore i čini grozote. Sve drugo je anti-nasilje.

Za zapadnu dušu otimaju se danas dvije sablasti, dva straha: strah od terorizma i strah od starih demona. Za jedne neprijatelji postoje i treba se boriti. Za druge, za njihov, kako bi rekao Octavio Paz, ”moralizatorski mazohizam” (masoquismo moralizador), zlo je intimno, zlo je u nama i valja ga danonoćno promatrati. Jer još je, kako bi rekao Brecht, ”plodan trbuh iz kojeg je izišla nečista zvijer”.

Logika moralizatorskog mazohizma vodi naime u jedan nevjerojatan apel: apel da budeš masakriran. Očito je to iz njegovog paradigmatskog teksta, iz Sartreovog predgovora knjizi Frantza Fanona Prezreni na svijetu (Les damnés de la terre): ”Oružjem tjerajući kolonizatora, kolonizirani se liječi od kolonijalne neuroze… Mi s udaljenosti smatramo njegov rat trijumfom barbarstva; ali taj rat sam po sebi vodi sve većoj emancipaciji borca i, u njemu i izvan njega, razgoni postepeno kolonijalne mrakove. Tek što započne, on je nemilosrdan. Treba ostati zaplašen ili postati grozan; to znači: ili se prepustiti raspadanjima patvorena života ili steći rodno psihičko jedinstvo… Oružje borca njegova je ljudskost. Jer, u početku pobune treba ubijati: likvidirati Evropljanina, to znači jednim udarcem ubiti dva zeca – ukloniti istovremeno tlačitelja i potlačenika; kao rezultat pojavljuje se jedan mrtvac i jedan slobodan čovjek; preživjeli pod svojim stopalima po prvi put osjeća nacionalno tlo”. Znači, da bi čovječanstvo živjelo, Evropa mora umrijeti. Iskupiti se, to u logici moralizatorskog mazohizma znači izdahnuti.

Svijet je dakle podijeljen ne samo na dva tabora, nego i na dvije kategorije, na dva tipa bića: ljude-uzroke (mi ili Zapad) i ljude-posljedice (drugi). Mi suvereno djelujemo, a drugi reagiraju kako znaju i umiju. Dok mi živo kršimo norme međunarodnog prava, oni u ilegalnost upadaju tek onda kad im je položaj beznadan. Mi smo za svoje prestupe krivi, njihovi su objašnjivi.

Otuda ta krajnja agresivnost samozvanih mirovnjaka. Apsolutno su sigurni da znaju za stožer svih nepravdi, svih strahota, svih kataklizmi, i protiv njega se bore. Pod prividom prosvjeda protiv zločinizacije neprijatelja, vraćaju neprijatelja zločinca u okvire svoje/naše civilizacije.

Pri moralizatorskom mazohizmu ukupna se krivica sastoji od miksture osjećaja da nisi, da nisi ništa što vrijedi, i ponosa što jesi, što jesi izvorište svih zala. U toj krajnjoj poniznosti ima svojevrsne bahatosti – čovjek se istovremeno ponižava i sebi laska, istovremeno kleči i nadima se. Otac te neobične ”fizijatrije” je Jean-Jacques Rousseau. On je naime pragrijeh zamijenio prazločinom: povijest ne pokreće greška prvog čovjeka, nego socijalna nejednakost. ”Prvi izvor zla je nejednakost”, napisao je on u svom odgovoru Stanislasu. Metafizičko zlo s Rousseauom postaje političko zlo, problem ljudskoga reduciran je na problem tlačenja. Njegovom idejnom potomstvu dugujemo ideju o posezanju za prazločinom, o tome da se uhiti počinilac prazločina da bi čovječanstvo moglo zaživjeti u svoj svojoj punini.

Od toga su nas pijanstva ili mesijanske nestrpljivosti pokušali otrijezniti mislioci i umjetnici pogođeni XX vijekom, svi oni koji su nam prikazivali apsolutni užas i o njemu razmišljali, vraćajući nas praktičnoj mudrosti, odnosno sposobnosti da nadziremo opće, polazeći od pojedinačnog. Bili su to oni koji su nas željeli podsjetiti da zemlja nije nastanjena Čovjekom, nego ljudima u njihovom mnoštvu, od Prima Levija preko Hannah Arendt do Danila Kiša. Upravo su nam oni pokazivali kakva je veza između nasmiješenih ideala i njihove zloslutne stvarnosti. Koncentracijski logor za njih nije konac sna o punini bivstvovanja, nego njegovo ostvarenje. Iskustvo ih je naučilo da je logorsko tlačenje rezultat redukcije fenomena ljudskog na problem tlačenja. Ako je svaki komadić, svaki trenutak života tek dio sukoba između tlačitelja i potlačenih, ako se iz odmjeravanja odnosa tih snaga ništa ne da izuzeti, tada, pravno, znatiželji vlasti koja ima mandat da sve ljude učini zdravim i sretnim, ništa ne smije izmaknuti. Ne postoji protivrječje, nego uzročno-posljedična veza između plemenitog ideala o obnovljenom čovječanstvu i panoptičke stvarnosti sveprisutne vlasti. Da bi mogla poštovati ljude, politika se mora odreći toga da zauzima sav prostor ljudskog, da bude ”sve”.

Paul Ludwig Landsberg, na kršćanstvo obraćeni jevrejsko-njemački filozof koji je pobjegao 1933. iz Njemačke u Španiju i zatim u Francusku, objavio je 1937. godine u francuskom časopisu Esprit izniman članak o personalnom angažmanu (Réflexions sur l’engagement personnel). Svjedoči nam: ”Takva je aktivnost gotovo nemoguća bez svojevrsne odlučnosti za nesavršenu stvar (décision pour une cause imparfaite), jer mi ne odabiremo između apstraktnih principa i ideologija, nego između stvarnih sila i pokreta koji iz prošlosti i sadašnjosti vode u oblast mogućnosti za budućnost… Jedna takva svijest o nesavršenosti (conscience de l’imperfection) očuvat će odanost (fidelité) nekoj stvari od svakog fanatizma, odnosno od svakog uvjerenja da se u životu može posjedovati kakva apsolutna i integralna istina”.

Ta lekcija nije dala ploda, nije doživjela sutrašnjicu. Deportiran godine 1943. u koncentracioni logor Sachsenhausen, Paul Ludwig Landsberg se iz njega nije vratio. No svijest o nesavršenosti danas nam nije ništa manje potrebna nego onda.

Peščanik.net, 22.10.2011.

TEMA – NAŠ TERORIZAM