- Peščanik - https://pescanik.net -

Mračna propaganda

 
Radio emisija 16.11.2007, govore: istoričar Slobodan G. Marković, Željko Bodrožić iz Kikindskih, publicista Mirko Đorđević, Žarko Korać iz SDU, novinar Petar Luković, filmski reditelj Milutin Petrović i Bob Dylan na radiju XM.

 
Svetlana Lukić: Ovo su strašni dani, kada se zgadiš i uplašiš sopstvene zemlje. Snimci one nesrećne dece vezane za krevetiće u tim ćumezima od socijalnih ustanova na najstrašniji način su nas vratili u stvarnost i to taman kada je zemlja počela da tone u zimski san. San koji više liči na belu smrt. O toj nemoćnoj deci koja su prepuštena na milost i nemilost svojoj otadžbini ne mogu da govorim, mogla bih samo da vršitim ili da plačem, ali mogu i hoću da govorim o reakcijama državnih funkcionera: da bog da sledećih 11 godina kaiševima, sajlama i lancima budu vezani za svoje fotelje, da bog da tu jeli, spavali, tu srali i pisali svoje planove za rešenje kosovskog pitanja, pripremali predizborne kampanje i molili se bogu.

Vojislav Koštunica, taj tupi okrutnik, sitni provincijski prorok koji je tako istrajno sebe štedeo od potresa stvarnosti, morao je nešto da kaže o ovom izveštaju i naravno, rekao je da je to mračna propaganda, koja je namerno tempirana baš u ovom trenutku, kada on, doktor Vojislav Koštunica, profesor Samardžić, profesor Janković, profesor Šormaz i drugi, samo što nisu pobedili u kosovskoj bici. Vreme je da neko pogleda u tog čoveka, u njegovu sračunatu svirepost i aktivira požarni alarm.

Pitanje je, međutim, ko će to da učini. Boris Tadić, predsednik, baš ovih dana se odmara od svojih dužnosti i nema šta da kaže, a da ode u neki od tih domova nema smisla. Ispalo bi kao da veruje u tu mračnu i sračunatu propagandu, a i takve posete nisu atraktivne za slikanje. Nije to kao popiti kafu sa Darkom Rundekom u Knez Mihailovoj pošto su Rundeka napali neki beogradski dripci. Nije to tako dirljivo kao posetiti patrijarha Pavla u bolnici. Posle takvih događaja može se otići u Klub književnika, može se čak i zapevati, ali posle posete deci ometenoj u razvoju to nekako ne ide. A i ne zna šta da im kaže. Njegov ministar Rasim Ljajić im je već obećao da će ih na leto država poslati na more i šta više od toga Tadić i njegova stranka mogu da učine?

Još uvek je otvoren konkurs za prvo pristojno ljudsko biće u srpskoj vladi. Isti konkurs važi i za patrijaršiju. Pomoćnik Amfilohije privodi razne ljude kod patrijarha Pavla. Amfilohije nam stalno šalje poruku da to nije bolesnička postelja već odar. Amfilohije voli sahrane; na Đinđićevom grobu je igrao, a na grobu majke Radovana Karadžića ridao, a kako i ne bi. Jovanka je rodila sina besmrtnika i svog Radovana vaspitavala kao majka Jugovića i kao majka Jevrosima, govorio je Amfilohije. Amfilohije nije propustio priliku da kod bolesnog patrijarha dovede i starešinu novoformirane, pučističke muslimanske zajednice, Zilkića.

Bog se ovde doslovno zaključao iza nekih vrata, popovi se mole glasno i teatralno, ali više da zastraše pleme nego da za njega izmole božiju naklonost.

Prošle nedelje je sa neverovatnim zakašnjenjem održana jedna javna rasprava o rešenju statusa Kosova. Tamo je govorio i istoričar Slobodan G. Marković. Njemu, kao i svim ostalim sagovornicima u ovom Peščaniku, upadaće u reč Petar Luković.

Slobodan G. Marković: U stvari imamo dva predloga o rešenju statusa Kosova. Jedan su izneli predsednik vlade i ministar za Kosovo i Metohiju, koji su rekli – Hong Kong, a ministar spoljnih poslova je rekao – Hong Kong plus. Nisam to shvatio kao preterano ozbiljne predloge i nisam uspeo da shvatim kakve veze imaju Hong Kong i Kosovo i Metohija. Predstavnici vlade su vrlo dobro obrazložili u kojem smislu ta veza ne postoji, ali to smo znali i bez njih. Mislim da je to taktički potez, nastao iz želje da se pokaže kako Srbija iznosi neke konstruktivne predloge. Ovaj potez je možda smišljen i da bi se dobilo na vremenu, ali mislim da ga čak i oni koji su ga predložili intimno doživljavaju kao neozbiljan.

Svetlana Lukić: Često čujem to o potrebi da se kupi vreme, da se dobije na vremenu, a šta se onda radi sa tim kupljenim ili dobijenim vremenom?

Slobodan G. Marković: Ako Kosovu već ne može da se vrati suverenost, a sigurno je da je to nemoguće, mislim da to i najveći optimisti u vladi shvataju, onda se ide na varijantu takozvanog zamrznutog konflikta. Ide se na stvaranje situacije slične onoj na Kipru ili u Moldaviji. U oba slučaja radi se o međunarodno priznatim državama, koje njihova nominalna centralna vlada faktički ne kontroliše. Tako se razmišlja i ovde – ako mi odlažemo rešenje, to će postati zamrznuti konflikt i mi ćemo moći da kažemo – evo, nisu uspeli da nam oduzmu suverenost. Problem je u tome što se ta reč –  suverenost ovde koristi u jednom značenju koje već ne važi. Suveren je onaj koji ima vrhovnu vlast, a mi je na Kosovu nemamo. Znači, govori se o tome da se očuva nešto čega nema. To je kao kada bi se reklo da mi želimo da sačuvamo svoje rudnike dijamanata, a svi znamo da oni ne postoje. Ili imate suverenost ili je nemate, a ovde suverenost ne postoji, pa prema tome ne može ni da se zadrži ni da se oduzme. Postoji samo ta Rezolucija 1244 koja priznaje ranije granice. Ali kao što to uspešno rade vlade u Nikoziji i Kišinjevu, tako i naša vlada može da tvrdi da je, ako ne dođe do formalnog priznanja, postigla ogroman uspeh. Mislim, dakle, da je to neka vrsta izlazne strategije. Uhvatiti se za neki apstraktni formalizam i reći – evo, imamo nešto što je sačuvano, bez obzira što je to nešto zapravo ništa. Sa stanovišta političkog marketinga to je način da se vlada ne predstavi kao potpuni gubitnik. Ona može da kaže – nezavisnost Kosova su priznale najvažnije zemlje, ali eto, Ujedinjene nacije nisu i ima šanse pa jednoga dana to bude iskorišćeno.

Petar Luković: 10. decembar i gotovo, doviđenja, ćao, baj-baj, the end, never again. Mislim, mogu na raznim jezicima to da vam kažem. I sad, pre neko veče bio je Dnevnik i čujem da je naša delegacija iznela novi predlog. Taman sam hteo da kažem supruzi da malo pojača, kad čujem – naš predlog je King Kong. Kakav King Kong, jebo te život. Ništa me ne bi iznenadilo, pa zašto ne i King Kong? Mali Albanci u ruci velikog srpskog King Konga, zašto da ne? Čak mi se King Kong učinio kao apsolutno normalna i prirodna ideja. Malo je falilo da kažem – hvalim te bože da se neko setio King Konga, ali zašto smo propustili Frankeštajna i sve filmove katastrofa. Dođem do televizora kad ono, jebiga, nije King Kong nego Hong Kong. Bio sam potpuno zbunjen, zašto Hong Kong. Ja bih razumeo da u Hong Kongu žive ljudi koji govore nekim drugim jezikom nego Kinezi, da su ih Kinezi mlatili, tukli, da se svakoga dana vojska u Hong Kongu budi sa kineskom zastavom, da peva kinesku verziju pesme – volimo te, otadžbino naša. Zamislite da sada u Prištini kosovski korpus peva – volimo te, otadžbino naša Srbijo. Ili Bože pravde, daleko bilo, ne pevam je ni ja. Kom je genijalcu pao na pamet taj Hong Kong. To je očajničko traganje za nekim paralelama u svetu. Sećam se da je na samom početku bio predložen model Južnog Tirola. Pa smo našli neko ostrvo između Švedske i Norveške. Evo, sečem sve što imam na sebi ako to ostrvo ima više od sto ljudi. Otkud su izvukli to jebano ostrvo, na kojem ljudi žive od ribarenja. I nisam čuo da je neki Norvežanin zaklao Šveđanina, da su se otimali oko kita i napravili neki krvavi pir. Kod nas vlada očajničko traganje za kosmičkim rešenjem kosovskog pitanja.

Sinoć sam gledao nesrećnog predsednika vlade, kaže – pregovori nisu vremenski ograničeni. To znači da on smatra da se 10. decembra ne dešava ništa, nego ćemo mi i dalje pregovarati. Do kada? Kaže – dok se ne dogovorimo. Pa nećemo nikad da se dogovorimo, ali šta se to nas tiče, mi ćemo da pregovaramo dok se ne dogovorimo. Svaka ameba i spermatozoid su inteligentniji od kompletnog pregovaračkog tima. I baš nas briga šta svet kaže, ono što mi kažemo je bitno. Imamo posla sa maloumnicima, pa kako da pregovaraš 50 godina, jesi li ti normalan čovek? Primetili ste na ovim prethodnim izborima da on voli da pobeđuje čak i ako je treći. I sada ćemo imati problem sa osobom koja će nam objašnjavati da je u stvari dobio. Na jednom drugom nivou sam primetio kako se to radi kod nas, kako se crno pretvara u belo.

Ja volim da gledam tenis i ne volim Đokovića, on je meni samo teniser, niti mi je brat, niti mi je rođak, niti je predsednik vlade, niti mi je poslodavac, niti mi je ništa. Ja volim Rodžera Federera. Rodžer i ja smo u bližim odnosima nego Đoković i ja. Ali Đoković je kod nas postao, već sada, sa svojih 20 godina, nacionalna ikona. U Madridu i Parizu je izgubio onako glatko, pojma nije imao. I sad, ako vi to napišete, onda vam kažu – jesi li ti normalan, kako smeš da kažeš da je izgubio, ne igra on loše, samo je imao slab trenutak; šta je on sve uradio za Srbiju, razvijao zastavu, pravio srce, pokazivao tri prsta, promenio je brend Srbije i ti se sad usuđuješ da kažeš da on loše igra. Pa, kažem, čekaj, izgubio je – nije izgubio.

Sinoć gledam Anu Ivanović protiv Šarapove i naš komentator se ubi da nam objasni kako Šarapova ima sreće, kaže – kad nekom krene, nema kraja. Pa stani, čekaj, zaustavi se, došlo mi je da uđem u televizor da mu jebem… pa priznaj, izgubili smo. Kaže, umorio se Đoković, trči, pa šta rade ovi – stoje? I tako ja sad čekam da vidim koje će biti opravdanje za 10. decembar, šta nam se sprema. Imamo ove spotove i nemoj slučajno da vas vidim da Okrećete glavu, da Zatvarate oči i ćutite, Pokažite odgovornost i solidarnost. Dakle, imamo spotove, imamo medije, imamo zabrinutog predsednika vlade, a imamo i zabrinutog predsednika države. Ako nekom još uvek ljubitelju Demokratske stranke to nije dosadno, to je jako opasan simptom i preporučujem hitnu posetu odgovarajućim ustanovama. Ako to nekom nije dovoljan razlog za zabrinutost, neka pogleda šta se dešavalo oko novih izbora. To je prvo bilo iz keca u kec fiksirano da će ovaj morati da pristane da izbori budu proglašeni do 31. decembra, a onda je bilo – biće održati eventualno u januaru, možda u februaru, a ako situacija u društvu bude opasna – nikad. I šta su se oni na kraju dogovorili – ništa, sve luđi od luđeg.

Nešto me bole leđa, pa sam dve večeri sedeo pred televizorom, daleko bilo, dve večeri sam izdržao. Pukovnik Radišić, koji je pogledom skidao avione 1999. sa Miljom Vujanović, bio je poštovani gost na programu – gospodine Radišiću, šta mislite o našoj situaciji. Pa pobio bih i gledaoce i voditelja i Radišića i treće oko i čakru i sve ostalo! Kakav narod, pa neverovatno. Znate, kad vi čitate novine u kojima je glavna vest dilema da li će Ceca da peva Legijinu pesmu ili neće, onda u glavi imam samo sliku golog genocida, masovnog zločina nad svima koji kupe takve novine. Mi bez teškoća rešavamo probleme celog sveta, ali kada pokušavamo da rešimo naš mali problem, svoj život, e tu baš nešto nismo vešti. Tu se onda neprijatelj umeša, pa imamo zaveru, kosmičke sile i Radišića i čakru. I nikada nismo mi krivi. Taman posla da mi izgubimo utakmicu, ni slučajno, nego smo bili umorni.

Svetlana Lukić: Videla sam podatak da bi formalna suverenost nad Kosovom značila i da mi nastavljamo da plaćamo 3,6 miliona dolara mesečno, koliko Srbija sada izdvaja za otplaćivanje kosovskog duga.

Slobodan G. Marković: Zanimljivo je da je Božidar Đelić nedavno u Americi već otpočeo pregovore o tome da mi prestanemo da plaćamo tu sumu. I ne samo to, on je tražio da nam se nadoknadi ono što smo do sada uplatili. Država time odustaje od svog glavnog argumenta, a to je – vi nećete nikakvu vezu sa Beogradom, a on vam otplaćuje dugove. S druge strane, to je racionalna odluka, jer zašto bi građani trpeli budžetske izdatke za neku apstrakciju koja u stvari ne postoji. Možemo da izvedemo i drugačiju računicu – koliko bi koštalo kada bi Srbija zaista preuzela suverenost na Kosovu. Ako tamo ima dva miliona ljudi, od kojih je pola nezaposleno i ako je tri dolara dnevno minimum koji država mora da izdvoji za svakog od tih milion ljudi i tako spreči socijalnu eksploziju, to je 1.100 dolara godišnje po svakom od tih ljudi ili milijardu i 100 miliona. Na to dodajte troškove administracije, vojske, zdravstva i ostalog i dolazite do najmanje duplog iznosa, to jest još dve milijarde dolara. Računica je prosta. Kada bi Srbiji neko danas rekao – preuzmite ingerencije na Kosovu, ona to ne bi mogla da plati, ne bi mogla da izdržava tu prenaseljenu oblast. Na Kosovu je naseljenost preko 200 ljudi po kilometru kvadratnom, dok je u Srbiji ispod sto, sa tendencijom daljeg opadanja.

Na ovom skupu, koji je održan u organizaciji CUPS-a i časopisa Heretikus, Jovo Bakić je izneo demografske projekcije po kojima će Srbija i Kosovo 2050. imati isti broj stanovnika – po šest miliona. Dakle, imamo staro stanovništvo u Srbiji, koje će bivati sve starije, kojem su vitalni sokovi istrošeni, a na Kosovu imamo jedno od najmlađih stanovništava u Evropi, koje je puno životne energije, koje je u usponu, puno želje da se afirmiše. Naše šanse su tu jednake onima da starac u tuči pobedi mladića. To je prosto jedna biološka situacija koju je besmisleno negirati. Za koju god varijantu da se opredelimo, ona će koštati, ali najvažnije je da naša izlazna strategija ljudima koji žive u Srbiji i ljudima koji će živeti na Kosovu obezbedi budućnost bez bilo kakve mogućnosti da ponovo dođe do nekih oružanih sukoba ili intervenicija. I tu se srpska politička elita nečasno ponaša, jer Srbi koji žive na Kosovu, koji su tokom vladavine Slobodana Miloševića postali saveznici Beograda, a sada više ne mogu da žive na Kosovu, još uvek služe kao moneta za potkusurivanje. Juče je Stratedžik marketing objavio rezultate ankete po kojima se vidi da bi se većina nealbanaca koji žive na Kosovu, ukoliko dođe do nezavisnosti, iselila. Dajte da vidimo kako da zaštititimo te ljude, pre svega njihova imovinska prava. Valjda ova država ima neke obaveze prema njima. Krajnje je vreme da prestanemo da se igramo sa ljudima.

Država Srbija treba da formira jedan fond i da kaže – svakome ko nije mogao da ostane na Kosovu, država Srbija će po tržišnoj ceni otkupiti imovinu. Naravno, ako može da je proda, neka je proda, ali ako ne može da je proda ili mu je kuća spaljena, država Srbija će je ili otkupiti ili nadoknaditi, jer nema nikog drugog da to učini. Dajte da prestanemo da se igramo sa tim ljudima na način na koji smo se igrali sa srpskim izbeglicama iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. I građanima Srbije jednom mora da se kaže – možete odobriti bilo kakvu državnu politiku, ali za nju morate snositi i materijalne posledice. Svi građani Srbije treba da osete materijalne posledice svojih odluka, pa će sledeći put razmišljati na izborima – ha, ako treba da isplatimo dve milijarde evra, ako ćemo morati da se zadužimo i narednih 10 godina ih vraćamo po 200 miliona evra godišnje, daj da razmislimo da li da to činimo. Građani Srbije moraju preuzeti odgovornost za svoje odluke. Ne možemo sada da se pravimo ludi, kao da ti ljudi na Kosovu ne postoje. Mislim pre svega na Srbe južno od Ibra.

Kosovo je faktički već podeljeno. Severno od Ibra ne funkcionišu kosovske ustanove, već institucije Republike Srbije. Ako se i taj deo problema ne reguliše, imaćemo zamrznut konflikt, i to ne u smislu da li je Kosovo deo ili nije deo Srbije, jer ako Kosovo prizna većina država Evropske unije i Sjedinjene države to je rešeno pitanje. Ali imaćemo problem u okviru samog Kosova, u smislu da se severno Kosovo odvojilo.

Ovde se stalno govori kako Kosovo i Metohija čine 15 odsto teritorije Srbije, što nije tačno. Kosovo i Metohija imaju površinu od 10.087 kilometara kvadratnih, što je 12,32 odsto teritorije Srbije. Ove severne opštine koje nisu pod kontrolom privremenih ustanova u Prištini zauzimaju oko 1.100 kilometara kvadratnih površine Kosova i Metohije, što je nešto preko 10 odsto celokupne površine Kosova. Ako tome dodamo zaštićene zone oko manastira, moglo bi da se postigne rešenje po kojem su svi na dobitku: Srbija gubi 12,32 odsto teritorije, ali i novonastajuća država na Kosovu takođe nema kontrolu nad 12 odsto svoje teritorije. To ne bi bila podela. Ako delite jabuku, presečete je na pola ili na trećine, ali ako uzmete jedan griz od te jabuke, to nije podela već jedno simbolično utvrđivanje granica. Uvek treba težiti rešenju po kojem niko nije potpuni pobednik: svako je nešto dobio i svako se odrekao nečega važnog, a poštuje se realnost situacije na terenu. Ja mislim da bi to bio izlaz.

Srpska etnička većina na Kosovu je izgubljena još u XVIII veku, to je stvar zaista daleke prošlosti i ne treba da nas se toliko dotiče. Jedan popis koji je 1903. sprovela Austro-Ugarska pokazuje da je u Pećkom sandžaku živelo samo 16,4 odsto pravoslavnih Srba i 9,2 odsto Srba muslimana. Situacija nije bila bitno drugačija ni u Kraljevini Jugoslaviji. 1921. u okruzima Kosovo, Metohija, Prizren i Zvečane živelo je 428.000 stanovnika, a od toga je Srba i Hrvata bilo 113.848. To je činilo 26,58 odsto, a Albanaca, koji su u tom popisu navedeni kao Arnauti, bilo je 65 odsto. 1890. je obeležena 200-ogodišnjica seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem u Ugarsku. Mnogi srpski istoričari u tadašnjoj Ugarskoj su pisali o tome i oplakivali Kosovo. Dakle, još 1890. u svim tim tekstovima se ne govori – Kosovo će biti vraćeno, nego – Kosovo je trajno izgubljeno.

Ko god je imao vlast na Kosovu i Metohiji, bilo Srbi, bilo Albanci, on je proterivao onu drugu zajednicu, znači, imali smo jednu seriju proterivanja. Mi uvek govorimo o proterivanjima koja su činili Albanci prema Srbima, ali naravno da je bilo proterivanja koja su činili Srbi prema Albancima. Takve su bile odmazde nad Albancima 1912-13. Čim je Srbija ušla na Kosovo, ona je izvršila odmazdu, pa onda ponovo 1945-46. pod plaštom ideoloških razlika. Radi se o hiljadama ubijenih ljudi. Ta Drenica koja se često pominje živi u sećanjima albanskog stanovništva od 1945-46. Odmazde Albanaca nad Srbima smo imali 1941-45, krajem XIX i početkom XX veka i ponovo u novije vreme. Teško je naći dodirne tačke između Srba i Albanaca. Njegoš kaže – Skenderbeg je srca Obilića. Esad paša Toptani je pomogao srpskoj vojsci tokom povlačenja preko Albanije. Postoje ti primeri na kojima biste mogli nešto da gradite, ali oni su usamljeni. To su pre svega odnosi dve odvojene zajednice koje u tom smislu podsećaju na model koji postoji između Palestinaca i Izraelaca. Srbi i Hrvati su imali periode izuzetne saradnje, koji su ponekad trajali decenijama, dakle, smenjivali su se antagonizmi i saradnja. Ovde nikada nije bio taj slučaj. Mislim da uzrok tome pre svega treba tražiti u potpuno različitim jezicima, koji su sprečavali komunikaciju.

I sada na Kosovu vrlo mali broj Srba govori albanski, a ni mlađi Albanci ne govore srpski. Kako da stvorite zajednicu čiji članovi ne mogu da se međusobno sporazumeju? To bi bila zajednica sa puno prevodilaca. Svaki od Srba koji bude odlučio da ostane na Kosovu će morati da nauči albanski. Kao da su Mađari bili oduševljeni da 1918. u Subotici uče srpski. Bio je to diktat vremena.

Naša politička elita se bezrazložno boji Dana posle. Istraživanja pokazuju da su građani sazreli i da su spremni da prihvate bilo koje rešenje po kojem Srbija nije potpuni gubitnik. Zaista smo u paradoksalnoj situaciji u kojoj će račun za ono što su uradile Socijalistička partija Srbije i Srpska radikalna stranka biti isporučen sadašnjim strankama vladajuće koalicije. Ali one su same krive zato što su zaboravile da u prethodnih sedam godina podsećaju građane na to. Moramo da budemo svesni i toga da etnički model ne samo da nije mrtav na Balkanu – on nije mrtav ni u Evropskoj uniji. Međunarodna zajednica posebno vodi računa o zemljama koje nisu nastale na etničkom principu, nego su proizvod mirovnih sporazuma. Takve su u Evropi Švajcarska, Belgija i Bosna i Hercegovina i nije slušajno da se baš u tim zemljama nalaze sedišta svetskih organizacija. Nijedan analitičar ne sme da vam potpiše da će Belgija opstati kao država. Prva tri meseca ove godine sam proveo u Engleskoj, u kojoj je prevladalo raspoloženje – ako Škotska hoće da ide, neka ide, neka je. Ako Britanija ne može da zadrži jednu Škotsku, sa kojom je nekoliko stotina godina u uniji, ako Belgija koja postoji preko 170 godina, u kojoj se nalazi centar Evropske unije, ne samo da ne može da opstane, nego je pre nekoliko dana i izborna jedinica Brisel podeljena, onda to znači da ni Srbija nije izuzetak i da nisu u pravu ljudi koji kažu – evo, samo se kod nas to dešava. Nije tačno, dešava se širom Evrope.

Jugoslavija je bila neka vrsta kolonijalnog eksperimenta, naročito prva. Srba je tu bilo oko 46 odsto i to je bila jedna od svega dve zemlje koje su nastale 1918, a da nisu imale etničku većinu jednog naroda. To su bile Čehoslovačka i Jugoslavija i obe su se raspale. I nije tačno da su Srbi u XX veku dobijali ratove, a gubili u miru, nego je problem u tome da su se oni u prvoj Jugoslaviji proširili preko svojih mogućnosti. Ako pogledate prvu Jugoslaviju, od 40 njenih vlada samo u jednoj Srbin nije bio premijer. Liberalna ideja – jedan čovek, jedan glas u praksi ne izgleda dobro. Albanci ne žele da budu u Srbiji, jer princip jedan čovek – jedan glas na praktičnom nivou znači 65 odsto Srba protiv 20 odsto Albanaca. To niko neće da prihvati. Ta ideja jeste liberalna, ali ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo, koja je takva kakva jeste – etnifikovana.

Očigledno je da imamo političku elitu koja se plaši da kaže – evo ljudi, došli smo do te i te tačke, dajte da to analiziramo. Umesto toga, sada se pokušava nešto neverovatno, da se dokaže da su Srbi Kinezi, a da su Albanci stanovnici Hong Konga. I konačno, vi možete da budete ljuti zato što je Buš u Tirani obećao nezavisnost Kosovu, ali nijedna američka administracija neće imati ovoliko uvažavanja za stavove Srbije kao što ih ima sadašnja. Da li neko očekuje da će demokratska administracija, u kojoj će biti dosta ljudi koji su bombardovali Jugoslaviju, imati više razumevanja nego ova. Dakle, ovo je trenutak da se napravi kompromis, a ne kada dođe neko sledeći i kaže – dosta nam je više Srbije, 17 godina se bavimo tom temom, rešićemo unilateralno i tačka.

Svetlana Lukić: Ovde se dosta računa s tim da će SAD odmah priznati samoproglašenje Kosova kao nezavisne države, ali ima se utisak kao da se igra na podeljenost u okviru Evropske unije. To me podseća na Miloševićevo očekivanje da će tokom bombardovanja Jugoslavije doći do rascepa u NATO snagama.

Slobodan G. Marković: I došlo je, ali ne do dovoljnog da bi Milošević mogao da postigne ono što je hteo. Setite se 1992. i francusko-nemačkog savezništva. Miteran je tada odlučio da je to savezništvo važnije od suprotstavlajnja nekim Genšerovim neprincipijelnim stavovima i on je priznao nezavisnost Hrvatske i Slovenije. Sada se Britanija i Francuska zalažu za nezavisnost Kosova, a Nemačka je prema tome uzdržanija. Ali Nemačka neće dovesti u pitanje zajedničko formulisanje spoljne politike Evropske unije. Protiv će ostati samo zemlje koje su i same ugrožene virusom etnifikacije, kao što je Španija, i zemlje koje su bliske Srbiji, kao što su Slovačka, Grčka i Kipar. Da li će Kosovo priznati 20 ili 27 zemalja je sasvim svejedno. U Evropskoj uniji postoji opšti stav da Kosovo treba da bude nezavisno i pri tome oni uopšte nisu oduševljeni tim rešenjem. Kako neko ko raspravlja o tome gde je otišlo 0,1 odsto budžeta može biti ravnodušan prema činjenici da će sada on morati da ulaže te dve milijarde dolara na Kosovo, koje bi inače ulagala Srbija. Pa neće biti oduševljen, ali oni ne vide bolje rešenje. I rešenje po modelu Hong Konga bi opet morala da plati Evropska unija, ne Srbija.

SAD su zemlja u kojoj se reč predsednika veoma ceni. Ako je predsednik u Tirani rekao – bićete nezavisni – to je obaveza. Možda oko njega postoje ljudi koji smatraju da predsednik nije trebalo to da kaže, ali on je to rekao.

Dušan Bataković u knjizi Dečansko pitanje opisuje epizodu s početka XX veka, kada su u Dečane došli ruski kaluđeri i kada su se u Metohiji stvorile dve stranke, takozvana ruska i srpska stranka. I odjednom ste po selima Metohije mogli da čujete pitanje – jesi li Rus ili Srbin. Samo nekoliko godina je bilo dovoljno da oni kažu – mi smo Rusi, i to bez nekog naročitog pritiska iz Petrograda. Danas je među Srbima na Kosovu i Metohiji Vladimir Putin najpopularniji političar. Rusija ima pre svega interese u Ukrajini i ona je to rekla – Ukrajina je naš spoljnopolitički prioritet broj jedan. Na drugom mestu Rusija ima interese u centralnoj Aziji i konačno, ima interese i na Balkanu. Rusija je povukla svoje trupe sa Kosova, to se zaboravlja, one koje su onako spektakularno ušle na aerodrom kod Prištine u junu 1999. Rusija na Kosovu ima veće interese nego što su mnogi od nas mislili, dakle, zanemarili smo taj faktor, ali ga ne treba ni prenaglašavati. I Rusija se bavi pitanjem raketnog štita. U tom kontekstu Rusija pregovara direktno sa Vašingtonom i ona će sa Vašingtonom naći neko rešenje. Za Srbiju je kratkoročno povoljno to što se Rusija konfrontira sa zapadom, ali srednjeročno je to za Srbiju nepovoljno. I zato je za nas bitno da se ovo pitanje što pre reši da bismo izašli iz tog štita velikih sila, i jedne i druge, jer takav položaj nikada nije povoljan za male države. Zašto bi neko smatrao da Rusija neće žrtvovati piona zvanog Kosovo, ako će dobiti konja ili kraljicu na nekom drugom mestu? A da ne pominjem da smo mi, geostrateški gledano, okruženi Evropskom unijom i NATO paktom i sve više ćemo biti okruženi, tako da zaista nemamo mnogo prostora za neko preveliko domišljanje.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Slobodan Marković. Prošle nedelje smo bili na promocijama u Smederevskoj Palanci, Čačku i Ivanjici pod snegom. U Ivanjici je govorio i Mirko Đorđević.

Mirko Đorđević: Evo šta je kazao o našem stanju stvari Predrag Mijailović-Lune, narodni poslanik Demokratske stranke Srbije i Nove Srbije – bezbožnici ne treba da budu u skupštini Srbije. Kako će taj gospodin iz vrha Koštuničine stranke da utvrdi ko su pobožni, a ko su bezbožnici? Koliko ja poznajem stanje stvari, i među onima bez mantija i onima sa mantijama ima toliko malo zaista pobožnih da bi skupština ostala na nekolicini ljudi, niko ne bi mogao u nju da uđe. Ja ću vam sada citirati izjavu raško-prizrenskog vladike Artemija od pre desetak dana – izjave predsednika Srbije i ministara Jeremića i Šutanovca da Srbija neće vojskom braniti Kosovo i Metohiju su prava izdaja. A gospodin Dragan Marković-Palma rekao je – ministri treba da se zakunu u crkvu, a ne samo u imovinu. Valjda će tako lakše da kradu, šta li.

Užasno se mnogo laže. Evo vam jednog primera, a tiče se Vidovdana i bitke na Kosovu. Davno je nauka utvrdila da car Lazar uopšte nije slavio slavu koja se zove Vidovdan, nego je slavio svetog proroka Amosa, to je jedan jevrejski prorok. Vidovdan uopšte nije hrišćanski praznik i nije se pominjao u našem crkvenom kalendaru sve do balkanskih ratova. Vidovdan nije bio zapovedni praznik, niti je bio crkveni praznik, a sada su ga digli u duplo crveno slovo. Zašto? Zato što su ljudi odlučili da fatalno lažu. To je dan vezan za ime jednog paganskog, ratničkog božanstva, koje se zove Beli Vid. Sve to vi znate, nisam ja došao u Ivanjicu da vam držim predavanje o tome, ali vladika je zahumsko-hercegovački je doktor nauka i on mirno tvrdi u novinama da je Vidovdan hrišćanski praznik i da je postojao neki sveti Vid koji je stradao na Kosovu. Briga njega, on ima kamilavku na glavi, ali smatra da treba da laže i da su svi dužni da mu veruju. Pet para on ne daje za nekog Čajkanovića, Erdeljanovića i pravoslavnu enciklopediju koju je objavila naša crkva, u kojoj doslovce stoji da Vidovdan nema nikakve veze sa srpskom pravoslavnom tradicijom.

Nastupilo je vreme užasne, brutalne laži. Analiziraću vam lirsku pesmu veoma poznatog srpskog pesnika, koji je bio predsednik Udruženja književnika Srbije. Pre nekoliko meseci tu pesmu je objavila Politika u svom kulturnom dodatku, a zove se Kosovska monahinja Angelina. Ova pesma ima jednu fusnotu, napomenu koja je sastavni deo pesme, koja glasi – na Kosovu januara 2007. monahinja Angelina se mazala balegom, izmetom, kako bi izbegla zlu sudbinu onih monahinja koje su bile silovane na Kosovu i Metohiji. Ta napomena nas zgražava, jer odjednom smo u lirsku pesmu uneli motive skarednog, odvratnog, morbidnog. Junakinja je naružena od samog pesnika i pretvorena u neko biće koje balegom maže božanski lik koji je Tvorac utisnuo u svakog čoveka. To je antihrišćanski, antipravoslavni motiv. A u pesmi piše – Blagoslovena ti balega bila, blažena Angelina. Evo gde smo se srozali, nama je balega postala simbol spasenja.

Svetlana Lukić: Svi ste već čuli da su radikali ove nedelje u skupštini prodavali, a potom poklanjali Šešeljevu knjigu, sto četvrtu u njegovim sabranim delima, pod nazivom Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić. To naravno liči pljačkašima leševa iz Srpske radikalne stranke, koji su svoj ratni i poratni plen trošili na kupovinu kafića po Zemunu. Vučić je, vidim, pravio kolekciju parfema na koje je, kaže, slab. Problem je opet odsustvo reakcije države. Javni tužilac ćuti, a predsednik skupštine Dulić je novinarima koji su videli radikale kako prodaju knjige preporučio da ih prijave finansijskoj policiji, jer ne izdaju fiskalne račune. Nešto slično je rekla i šefica poslaničkog kluba DS-a, Nada Kolundžija, gospođa koja nam se po novinama ispoveda kako je oduvek sanjala da postane modna kreatorka. Demokratska stranka je u ovoj prilici izabrala da podražava G17 plus – odbila je da zaštiti Natašu Kandić i da pominje neprijatne stvari kao što su zločini, već se brine o finansijskoj disciplini u skupštinskom holu. Kod takvih bi Ajhman na suđenju u Jerusalimu bio oslobođen, jer je gas za koncentracione logore sigurno nabavljao preko legalnog tendera. U nastavku Peščanika slušate Željka Bodrožića, koji pokušava da pravi pristojne novine u Kikindi.

Željko Bodrožić: I dalje imaš novine koje propagiraju ideologiju krvi i tla i osnovni problem nije u njihovoj maloj ceni, nego u tome što država ćuti na otvoreno raspirivanje mržnje i sprdnju sa žrtvama rata u tim glasilima. Kada pogledaš strukturu reklama u tim takozvanim tabloidima, ti vidiš da se u njima redovno reklamiraju velika javna preduzeća. Reklama za državne lutrije, Loto ili Bingo, stoji pored velikog naslova – Ivana Dulić-Marković je ustaša. I šta sada da radi Ivana Dulić-Marković kada zna da je direktor državne lutrije iz njene partije. Skupom reklamom na naslovnoj strani on je toga dana finansirao te novine. Ali to što država na taj način finansira nešto što je zlo je problem svih nas. Telekom, NIS, svi oni imaju reklame u tabloidima, a mi se čudimo kako ti mediji opstaju. Država je suvlasnik tih novina. Tabloidi mogu da kažu – mi imamo veliki tiraž, pa privlačimo velike firme, ali pornografski časopisi imaju još veći tiraž, pa zašto se tamo ne reklamiraju državna javna preduzeća.

Svetlana Lukić: Mnoga državna preduzeća nemaju stvarnu potrebu da se reklamiraju, jer su monopolisti.

Željko Bodrožić: Tačno. Ne govorim o zabrani tih novina, nego o normalnom pravnom poretku, nekom redu u državi. Po toj logici, lako možeš da zamisliš neki proustaški list u Zagrebu ili nacistički list u Berlinu 1946. godine. On bi sigurno imao dobar tiraž. I ako bi ove današnje naslove preneli na ondašnje vreme, imali bi naslove – Gering izdao novu knjigu ljubavne poezije, a iznad toga – Ajzenhauer švercuje cigarete preko Rajne ili – advokat Hesa – optužnica na staklenim nogama, Rusi i Amerikanci spaljivali Jevreje u konc logorima. I taj sluđeni nemački narod bi te 1946. poverovao nekom od tih listova. Znači, mi ovde nismo imali ono što se zove prekidom sa prošlim sistemom, ti ljudi su oživeli i sada ulažu u medije, koji postaju profitabilni zato što imaju uporište u publici i podršku privatnih firmi i same države.

Proslavili smo mali jubilej, dve godine od kako smo dobili odluku Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija da se ukine presuda po tužbi Dmitra Šegrta protiv mene. Ovog proleća, kada se digla frka zato što su kikindske sudije izdale rešenje da me se uhapsi zbog neke neplaćene kazne, u službi za ljudska prava mi je rečeno da će to biti brzo urađeno, samo da prođe Uskrs. Međutim, prošao je i Uskrs i Đurđedan i rastanak i sastanak i Velika gospojina i evo do danas – ništa. Kako bi država reagovala da je neko, ne daj bože, od ovih koji su kao oštećeni u Sablji dobio pred Ujedinjenim nacijama istu takvu odluku? Ja mislim da bi to bilo u drugom dnevniku i da bi, brže bolje, Koštunica izdao saopštenje da se tom čoveku što pre nadomesti sva pretrpljena bol. Naravno, ima ljudi koji žele da pomognu, naročito od kada je Demokratska stranka ušla u vlast i drži ministarstvo pravde, ali opet se nije odmaklo daleko. Problem je kako legitimnu odluku Ujedinjenih nacija pretvoriti u legalnu. Kada se državni funkcioneri toliko pozivaju na Rezoluciju 1244 Ujedinjenih nacija, mogu i ja da se pozivam na ovu odluku i da kažem – hajde već jednom da to završimo. Vidim da je Koštunica tu glavni, mislim, to vide i moja tetka i baba iz Ruskog sela. Nažalost, državni funkcioneri iz Demokratske stranke i dalje daju izjave za medije koji na najgori mogući način rade protiv osnivača njihove stranke, čoveka koji je ubijen od istih tih krugova ljudi. Obeshrabrujuće je kada to vidiš kao građanin.

Kolumnisti iz tih medija počinju da ti popuju isto kao što su to činili oni strašni komentatori na RTS-u devedesetih. To je isti govor – izdajnici, strani plaćenici, nema izbora dok se ne reši Kosovo, sada je biti ili ne biti. Njima je dat legitimitet da oni s pravom brane državu takvu kakvom je oni zamišljaju. Imaju pare i imaju ideologiju koja je opet pobedila. Baš za inat takvima, dođe mi da kažem da hongkongški model treba primeniti na Vojvodinu, jer Srbija i Vojvodina su jedan narod – dva sistema. Srbija hoće taj narodni kapitalizam sa domaćinima, a u Vojvodini je ljudima bliži socijaldemokratski kapitalizam. Pa lepo, neka nam fudbaleri igraju u istoj reprezentaciji, ali pusti Vojvodinu da se ekonomski razvija, jer ovako ćemo svi potonuti u blato. Lepo zvuči – Vojvodina Hong Kong.

Mi iz Kikindskih i dalje idemo na sudove, poslednji nas je tužio predsednik opštine, radikal Branislav Blažić. On se naljutio zbog saopštenja Lige socijaldemokrata Vojvodine, koji su ga pošteno okrpili, to nije sporno, ali su oni samo uzvratili na ono što je on godinama pričao o drugima. Čovek je devedesetih svima govorio da su izdajnici, strani plaćenici, ološi, majmuni, a sada se našao uvređenim zbog tog saopštenja i traži 100.000 dinara od nas i Lige. Sudija je bivši SPS-ovac i već vidim svoje zbogom. Ja ću se pripremiti, imam njegove izjave u kojima naše novine naziva ustaškima i vređa ljude po nacionalnoj osnovi. 1999, kao ministar ekologije je govorio da ako padne ijedna bomba, nijedan Šiftar, on tako naziva Albance, neće ostati na Kosovu. Gori od tebe te tuži, čovek koji nije prezao ni od čega. Ali kada njegov advokat napriča o meni, ubila bi me rođena familija, žena i deca bi me se odrekli. U sudu, tužilaštvu, bankama državnim i stranim, svuda sede Miloševićevi ljudi. Ne mogu da dobijem reklamu od njih. Mi se štampamo na latinici i gotovo, kraj priče.

Imala je promociju nova banka i ja kažem Austrijancu – da je bio poštovan krivični zakon države Srbije i da je bilo zakona o lustraciji, od ovih sto ljudi u sali ostali bismo vi, ja, fotograf iz moje redakcije, snimatelj i novinarka sa televizije i tri konobara od pet, jer dvojica rade za Udbu, pa bi i oni bili lustrirani. Baš ti dođe da vrisneš kao ovi kolumnisti iz tabloida – alo bre, smrdovi, dokle više. A najgore je što ne vidiš neki brzi izlaz. Svi smo se pomirili sa time da će to biti jedna spora evolucija, ali prođe život, bre, dok ti dočekaš malo vazduha.

Svetlana Lukić: Videla sam Vukašina Obradovića u Vranju. Kad god se vratim u Beograd imam potrebu da kažem ljudima – a znate li kako je ljudima u manjim mestima, pod kakvim su oni pritiskom, koliko su oni usamljeni. Kada odlazimo iz Soko Banje ili Ivanjice, ljudi nas gledaju kao da mi odlazimo u slobodu, a oni ostaju u zatvoru.

Željko Bodrožić: U malim sredinama se još manje osetio dah promene. Oni su se razmileli po strankama DOS-a i onda si imao stanje da si ti kao nešto pobedio 5. oktobra, ali da si postao još veći gubitnik zato što se tvoja ideja pretvorila u potpunu karikaturu. I u tim malim sredinama ljudi su poplašeni od te vlasti, jer je ostao isti tužilac, iste sudije, ista policija, isti direktori društvenih preduzeća. To što oni pričaju o pogromu nekon 5. oktobra mogu da pričaju nekom drugom. Mislim, pogrom je bio 1988, ja sam bio klinac kada su skidali autonomaše, ali tada je bila čistka i ovo što je bilo posle 5. oktobra je boza naspram toga. Glavni igrači su ostali i ispalo je da su oni nagrađeni, a ti si kažnjen. Vukašin je najbolji primer. Jug Srbije je ipak drugačija sredina od nekog grada u Vojvodini. Hajde što su ga kažnjavali na sudu, ali u Vranju mu je i glava bila u torbi. I ti 2007. kažeš – pa stani, dokle, je l’ uopšte ima kraja. To mi i sudije u sudu kažu – pa što si morao ti, ja kažem – je l’ vi znate da su to zlikovci, je l’ vi znate kakvi su oni – pa znam. Pa kako ne možete nekad da mi presudite po pravdi. Ne, ona sudi po tom i tom članu zakona, a ja treba da se uzdržim i da više ne pišem ili da pišem u basnama. Nisam ja Ezop, hoću da napišem onako kako jeste. Ja sam pisao protiv prote, a Vukašin je u Vranju udario na vladiku. Ja sam za protu naderao i dobio da platim 30.000, a njemu su za vladiku obili redakciju. Kažem, samo čekam tu odluku ministarstva pravde, da mi se ukine presuda i da konačno, pošto sam se stvarno naplaćao tih kazni, i ja dobijem neke pare. Naplatio se i ovaj sudija Đoinčević, uzeo je nekoliko miliona dinara. Ja sam kao onaj srećnik iz vica koji je dobio na Lotou, pa ga pitali – šta ćeš uraditi s parama, kaže – vratiću dugove. Dobro, dugovi, a ostalo, a on kaže – ostali neka sačekaju.

U Hagu je unapred poznat pobednik, to je doktor Vojislav Šešelj. Tako se prave vesti na državnoj televiziji i po ovim medijima, da je on čovek, eto jadan, dopao Haga i još je hrabar, otišao je sam i tamo ga na pravdi boga osuđuju zbog verbalnog delikta, možeš misliti. Hvata te panika kada pomisliš koliko će to biti Šešelja po minutu televizijskog programa, plus radikali koji prepodne koriste parlamentarnu debatu da ponove njegove reči od sinoć. Znači, od tog suđenja može samo da te bude strah, umesto da bude obratno, da ono bude lekovito. Šta je on radio samo u Vojvodini, u Hrtkovcima. Po Sremu imaš crno na belo, čovek ode u selo, pročita spisak ljudi koji nisu srpske nacionalnosti i te večeri već kreću trojke radikala iliti četničkog pokreta, lupaju po prozorima, pucaju ispred tih kuća. To je bio prvi stepen zastrašivanja i ko je pametan, taj je odmah otišao. Ko je verovao da se njemu to neće desiti, taj je sutradan ili kroz nedelju dana stradao. Dolazili su kod nas u Kikindu, lepo sednu u vozilo, pa obilaze ova mađarska mesta okolo. Današnji predsednik opštine Kikinda je organizovao ljude koji su išli u Sentu, Adu, Kanjižu. Stanu na sred grada, odvrnu muziku, pucaju malo rafalno. Samo to je dovoljno ih svaki normalan sud osudi, da se barem objavi osuđujuća presuda u novinama, uslovna, ne mora da ide u zatvor, ali da se zna da je sud to potvrdio. A on sada iz Haga mirne duše ponovo radi ono što je radio devedestih zato što mu je pripremljen teren. Neću da ležem i ustajem s Kosovom, hoću da ležem i ustajem s osmehom zato što mi je srećna porodica i zato što mi je srećan komšiluk i zato što imam para da odem na neki koncert u Beograd ili sa decom na Zvezdinu utakmicu, ali ne da slušam ove divljake koji veličaju četnike i koljače.

Svetlana Lukić: Drugi krug izbora za predsednika države između Tome Nikolića i Borisa Tadića i pitanje – odmiče dan i onda dođe pet sati popodne i treba da doneseš neku odluku.

Željko Bodrožić: Jao, to stalno slušam, i u kući raspravljamo. Danas sam potpuno ljut na sve što se dešava i rekao bih – ne. E sad, tog jutra kada se probudim pitanje je šta bi u meni prelomilo. Taj deo Srbije koji je mali, kojem ja na neki način pripadam, ima tu potrebu da uvek da nešto od sebe da spreči zlo. Znači, kada je zlo ti izađeš na ulicu, pa kada je bilo bombardovanje išao sam kod mog komšije Albanca. Toliko mogu da pomognem da mu stojim ispred kuće, da mu neko ne naudi. Ovo će mi biti baš velika dilema. Raspravljam u redakciji i u kući i kada bih sada sproveo anketu među ljudima iz familije, mislim da bi Boris dobio malo glasova, ali ne znam šta će se desiti toga dana, ne znam koliko ćemo se uplašiti od ovoga zločestog čoveka. Znam ljude, to su mi kasnije priznali, koji su 1997. izašli da glasaju za Milutinovića. Oni to nisu smeli javno da kažu, ali su se toga dana uplašili i glasali za Milana Milutinovića. Razumem one koji već danas imaju jasan, negativan odovor, ali razumem i one koji će se toga dana možda predomisliti. Mislim, možeš li da zamisliš RTS, verujem da bi Tijanić ostao, on bi bio dobar direktor i za koaliciju radikala i SPS-a. Mogu da zamislim kakav bi to bio dnevnik, to bi bilo zlo i naopako. I onda kažeš – ej, hajde bar to da sprečim. Super bi mi bilo da mogu da kažem – neću, ko ga šiša, neka pobedi Toma Nikolić. Na žalost nekih ljudi koji su to već rešili, ja to ne mogu tako decidno da kažem.

Svetlana Lukić: Čućete šta su na promociji u Smederevskoj Palanci i Čačku rekli Žarko Korać i Petar Luković.

Žarko Korać: Nije bitan gospodin Lajčak, bitan je način na koji se ovde razume Dejtonski sporazum. Najcelovitije podatke o žrtvama rata u Bosni ima jedan centar u Sarajevu, koji vodi gospodin Mirsad Tokača. Po tim podacima u Bosni i Hercegovini je poginulo oko 100.000 ljudi. Broj poginulih Bošnjaka je nešto preko 70.000, poginulih Srba je preko 20.000 i Hrvata je 8.000. On ima sva imena, ko je poginuo u uniformi, ko je poginuo civilno, gde je poginuo. To je strahovita cifra. Dejtonski sporazum se može shvatiti kao sporazum koji je zaustavio jedan rat i koji daje šansu Bosni i Hercegovini da postane država u kojoj će ljudi živeti bez rata, slobodno, u kojoj će moći da putuju gde hoće i da žive i rade gde hoće. Dejtonski sporazum se može shvatiti i kao privremeni sporazum kojim je samo zaustavljen rat, ali nije dovršeno ono što je taj rat započeo, a to je da se Bosna i Hercegovina pocepa na tri nacionalna dela. Koštunica i njegov politički krug tako shvataju Dejtonski sporazum, kao sporazum koji je nefer prema srpskom narodu.

U Beogradu je započeta kampanja zastrašujućih razmera, koja je prvi put jasno pokazala da veliki broj ljudi bliskih Koštunici Dejtonski sporazum vidi kao jedan provizorij, koji je sprečio da se srpski narod u Bosni i Hercegovini izjasni za priključenje matici Srbiji. Mi smo uoči odluke o statusu Kosova i baš sada je napravljena jedna analogija Kosova sa Republikom srpskom. Postavlja se pitanje zašto se jednom narodu dozvoljava da ima prava na samoopredeljenje, a jednom drugom narodu u Bosni i Hercegovini se uskraćuje to pravo. Pitanje je naizgled logično, ali da li to znači da Hrvati u Sremu takođe imaju pravo na samoopredeljenje i pripajanje Hrvatskoj i da li Mađari u Vojvodini imaju pravo da se pripoje Mađarskoj. Dakle, otvara se jedno ogromno pitanje koje smo imali na početku ratova na prostoru bivše Jugoslavije – ko ima pravo da se kome pripoji.

Ne znam da li će u Srbiji biti izbora i kada će oni biti. Doneta je čuvena klauzula koja vas podseća na šalu iz opštenarodne odbrane – vežba pod nazivom Ništa nas ne sme iznenaditi nije održana, jer je pala kiša. Znači, ništa nas ne sme iznenaditi, sem u slučaju da Kosovo postane nezavisno. Mi smo došli u zaista neverovatnu situaciju za zemlju koja za sebe tvrdi da je demokratska i pluralistička – kod nas se raspravlja o tome kada će se održati izbori, bez obzira što to određuju ustav i ustavni zakon. Da li vi znate neku zemlju u kojoj se vodi ovakva rasprava? To je stvarno neverovatno. Naša javnost je potpuno otupela i sve to prima kao nešto gotovo normalno, a mi smi na korak od bezakonja. Koštunica od ovog trenutka ulazi u istoriju kao čovek koji je suspendovao ustav i zakone. U tome nažalost učestvuje i Tadić.

Petar Luković: Evo, Žarko nam je pričao o izborima. Zamislite tu prostu stvar – kada će biti izbori u ovoj zemlji, da li postoji prostija stvar? Ja ne tražim čak ni dan, kažite mi mesec, hajde, digao sam ruke, kažite mi godišnje doba – nema ni godišnjeg doba. A šta će nam izbori u ovakvoj situaciji. Ali mi smo večito u ovakvoj situaciji. Kada smo bili u onakvoj – nikad, uvek smo bili u ovakvoj situaciji. Uvek je najteži trenutak i ko da misli o izborima baš u ovom trenutku. Nikad nismo imali neki normalan trenutak, stalno je baš najteži trenutak. I tako celog mog života. Dobro, ipak mi njega znamo, ipak je Tadić… – mrš, glasam ili za normalnog ili neću da glasam uopšte. Pa doći će ti ovi – neka dođu, sve smo preživeli, ne može gore da bude. Neću više da izigravam majku Terezu i pomažem mojim glasovima ludacima. Kada budu izbori, telefon odmah isključujem, ne dolazi u obzir da me nagovaraju – smrt ili droga ili Nikolić. I smrt i droga, ali pustite me više. Cela ideja te politike je – pa oni su odvratni, glasajte za mene. Pa, mislim, je l’ imaš ti nešto da ponudiš sem toga? Je l’ možemo da ponudimo nešto drugo sem da je neko kreten i odvratan? Okej, to znamo, ali da vidim tebe, kakav si ti. Ne, ne, ne, taman posla, nisam bitan ja, samo je važno da Toma ne dođe. E, pa više ne može.

Svetlana Lukić: Slušate reditelja Milutina Petrovića, uz povremene smetnje u vidu Pere Lukovića.  

Milutin Petrović: Ne, ovde se stvara atmosfera – kome majku, kome majku, nemoj majku da mi pominješ. Šta je njima u glavi, kakva je njihova psihologija. Kad god se preslišavam da li sam pogrešan ili nisam, imam tu kontrolnu sliku da je patriotizam isto što i odnos prema majci. Ako ti neko zakuca na vrata, otvoriš i pojavi se tvoja mama i kaže – juri me policija, brzo me sakrivaj, ti ćeš naravno da sakriješ majku od policije. Kada je pitaš – što te juri policija, ako ti kaže – ubila sam čoveka, ali me sakrivaj i dalje, ti ćeš i dalje da sakrivaš svoju majku. Reći ćeš – uf, uf, ali to je ipak moja majka. Znači, možeš nešto malo falsifikovati, gledati kroz prste, ali postoji neka granica kada svojoj majci moraš da kažeš neke stvari. Na primer, ako ti treći put zakuca na vrata i kaže – ubila sam čoveka, juri me policija, onda moraš da kažeš – pobogu, majko, prestani da ubijaš ljude, šta se s tobom dešava. Volim tu sliku sa mamom i narodom i zato što su razni poremećaji ličnosti vezani za odnos prema mami.

Entoni Perkins u Psihu mnogo voli svoju mamu, pa zbog toga ubija druge ljude. Oni ljudi koji kažu – čekaj, sada ću da zovem policiju da je prijavim, jer ipak ne mogu da idem protiv zakona – oni takođe vole svoju mamu i njima je teško kada to rade. E sad, unutar tog kompleksa slika o načinu na koji možeš voleti svoju mamu, postoji ta jedna podvrsta, to su oni koji kažu – kome majku, nemoj majku da mi pominješ. Mislim da lagano cela Srbija ulazi u tu kategoriju uključujući novi DS korpus, Tadićev DS. То је prosto ta situacija, samo hoću da razgovaram o tvojoj mami, a ti već imaš taj stav – nemoj, bre, ti moju majku, nemoj, bre, moju majku da pominješ. Tako se ponašaju ljudi koji su pod stresom, u velikim porodičnim problemima, koji su članovi sekte, koji su opsesivno zaljubljeni. Tako otprilike počinje da izgleda narod u kojem smo. Ne može više da se razgovara o bilo čemu, jer čim neko postavi bilo kakvo pitanje kažu – čekaj, čekaj, je li ovaj iz prve ili druge Srbije, a ti si iz druge Srbije, ma komunisto jedan, ma šta ti meni, ti ćeš meni Kosovo da otuđuješ. To je postalo kao porodična svađa iz devedesetih, u kojoj je otac za Slobu, a sin za Vuka Draškovića. Meni je tim gore što su to ljudi koje lično poznajem, sa kojima sam delio neke svetonazore, ljudi meni generacijski bliski ili mlađi od mene, tako da sam potpuno zbunjen. Mnogo mi je lakše bilo za vreme Slobe, kada su to bili neki drugi ljudi. Ne znam bolju sliku od one sa ljudima u sektama. Par puta sam video ljude koji su sreli Hara Krišnu i ušli u tu stvar. Oni imaju to čudno ludilo u očima, kojem ne možeš da priđeš.

Zaista više nemam nikakvu ni želju ni motiv da analiziram i objašnjavam stvari. Vaše emisije su do pre godinu dana bile emisije u kojima neki ljudi analiziraju i objašnjavaju, pa kažu – čekajte, pa, pre nedelju dana je Koštunica rekao to i to. Sada u vašim emisijama ljudi prelaze na emotivne tripove, govore vam svoje emocije i ja ih razumem, jer ni sam više ne znam šta da pričam. Znači, ja gledam na televiziji Veljka Kadijevića i neku ženu koja s njim razgovara i mogao bih vrlo lako da se uključim u sintaksu Pere Lukovića i da kažem šta mislim o Veljku Kadijeviću. Ali da bi se objasnila ta scena, moraš da objasniš i falš one žene preko puta njega, a njen falš je toliko očigledan i glup da mi je mučno da sada potrošim pet šlajfni teksta da bih objasnio to ludilo, koje opet neće dopreti ni do koga, jer će ljudi unapred reći – on je iz druge Srbije, on ima nešto protiv Koštunice i on je dobio drogu od Čekua. Počeo je jedan strašni emotivni porodični rat između istih ljudi, u kojem mi na njih gledamo kao na pomahnitale ljude koji su odlepili i više im ne možeš prići racionalno, a i oni isto tako gledaju na nas. Plašio sam se da ćete tražiti da razgovaramo o ovim ljudima sa bilborda i hteo sam da vas molim da o tome ne pričamo, jer me je sramota da pričam o tome.

Petar Luković: Kampanja se zove Nije svejedno i danas je Politika na naslovnoj strani objavila ogroman tekst, u kojem se navodi tih 26 poznatih ličnosti koje su svojim delom, životom i radom priznate ne samo kod nas, nego i u svetu. Snimljena je serija spotova koji su svi isti, samo su ličnosti druge. Rade se o tome da vas oni ubede da je Kosovo deo Srbije i onda kaže – kad nekog tuku, ja ne okrećem glavu. Onda se javi drugi i kaže – kad neko pati, ja ne ćutim, a onda treći kaže – kad neko plače, ja ne zatvaram oči. A onda se svi pojave zajedno i svi u glas, unisono kažu – svi zajedno, Kosovo je Srbija. I onda na kraju kaže – pokažimo odgovornost i solidarnost. I to je kampanja koja će do 10- decembra da se ubrzava i kad god upalite televizor, najebali ste. 9. decembra ću povodom pesme Volimo te otadžbino naša reći – vrati se, sve ti je oprošteno.

Milutin Petrović: Srbija je ponovo ušla u biblijski stadijum – svako se oseća kao pravednik. Ne volim film Mel Gibsona Muke Hristove. Ne sviđa kako je prikazao negativce, kao u lošim filmovima o Drugom svetskom ratu, u kojima su Nemci zli, dekadentni, ružni ljudi koji zbog toga rade neke užasne stvari. Gibson je celu rulju koja je protiv Hrista prikazao kao neke ružne, zle ljude. A oni su bili mi. Pilat ih tri puta pita – pa čekajte, koga hoćete, Barabu koji je ubio nekoliko ljudi ili ovog čoveka koji je nevin i koji ništa nije uradio, oni su tri puta urlali da hoće da spasu Barabu, a ovoga da razapnu. Nisu oni bili zli i ružni, to je priča o nama, to smo bili mi, vođe, kolumnisti, savetnici, predsednici, prvosveštenici i Sinod, svi su oni bili tu. I nisu to radili jer ih je opseo demon, nego su imali ljudsku priču iza toga. Oni su zaista verovali da time brane svoj narod, da se ovaj uzdigao iznad svetih knjiga, da ne sme da govori da je Božiji sin. A taj Baraba je bukvalno slika tih nekih Legija, Radovana Karadžića, on pripada paramilitarnoj jedinici koja se borila protiv rimske globalizacije sveta. I da si sve te ljude posle intervjuisao, svaki od onih koji je vikao i tražio da raspnu Hrista, bi ti rekao – ali ja sam to radio iz najboljih namera, zato što mislim da je moj narod ugrožen i da nije u redu da ovde zavladaju Koka Kola i Mekdonalds. Sem toga, ovaj čovek mi je bio sumnjiv. Ako je on Božiji sin, zašto je dozvolio da ga uhvate. A da li vi mirno spavate? Ja svakako mirno spavam. Svi su oni mirno spavali, svi su našli opravdanje za to što su tražili da se spase Baraba.

To mi je sad omiljeno pitanje problematičnim ljudima – da li mirno spavate. Svi mirno spavaju i više ne znam šta znači metafora mirnog spavanja. Ako svi mirno spavaju, ona postaje besmislena. Kapiram da jedino monah u isposnici ne spava mirno, dok Veljko Kadijević spava mirno. Mislim da nas mirno spavanje nikuda neće odvesti. Slična biblijskoj priči sa Barabom i Pilatom, Olijem Renom ili kako bi se taj već zvao, je i priča o tome da smo mi defetisti. Čitao sam neki blog, u kojem se podrazumeva da mi, Peščanik, glasilo druge Srbije, širimo defetizam. Mi smo kao defetisti. Ljudi misle da je Nadeždin slogan – ako vam je dobro, onda ništa – defetizam. Ljudi misle da je to kao bedak – kakav vam je to slogan, ako mi je dobro onda to ne valja. Oni promašuju temu i ne znaju koliko je Nadežda osoba vesele naravi i najdivnije biće koje postoji na planeti Zemlji. Ali nas predstavljaju kao izdajice, kukavice, defetiste, strane plaćenike. To je stvarno nepravična stvar, stvarno to nismo.

U prošloj emisiji sam slušao tekst Sretena Ugričića o preziru i rodoljublju i to je to. Hrabra je Nataša Kandić, jedna mala, sitna ženica, ona je ideja hrabrosti, a ideja kukavičluka su oni momci u maskirnim odelima koji ubijaju one dečake u šumi. I mućak osećanje, mućak atmosferu koja je oko nas prave ljudi koji su gnjide. Nije hrabrost kada u principu radiš i misliš ono što načelno glavni mediji u zemlji govore između redova da se misli u vladi i upravnim odborima. Sada opet dolazimo do bilborda o kojima ne bih da pričam.

Petar Luković: Tu je glumac Sergej Trifunović, onako ozbiljan, ljut. Ljudi, iskopali su Mikija Jevremovića. Naravno, kako može ovakva akcija da prođe bez Nemanje Kusturice. Tu je Žika Jelić iz YU grupe, tu sam se srušio potpuno, Žika Jelić, neviđeno. Naravno, Dule Savić i supruga mu Marina Savić-Rajević, onda se od svih ljudi pojavljuje Slađana Milošević, žena potpuni fijuk, pre dve godine je pričala da je u Pekingu imala koncert pred milion ljudi. Bata Živojinović, koji izgleda kao da će umreti istog trenutka, direktan prenos smrti u reklami. Dragan Bjelogrlić zvani Vratiće se rode, Ljiljana Smajlović o kojoj ne smem da pričam, Ceca Lukić mi je zabranila, Nenad Jezdić, onaj što reklamira Lav pivo, kume, Lav pivo, Vanja Bulić, jebote, da li može da prođe nešto bez Vanje Bulića. Na konferenciji za štampu kaže Vanja Bulić – ovo je naš dug srpstvu, jer u vreme komunizma nismo smeli da slavimo slavu i da pevamo naše pesme. Vanja Bulić disident! Naravno, kako bi ovo prošlo bez Bore Đorđevića, nikako, Merima Njegomir, onda onaj heroj splavova Marko Bulat i Đorđe David, hevi metal, jebote. I glumac Dragan Jovanović, čija izjava je nesmotreno promakla Politici, jer on kaže – ideja ove kampanje je u tome da pokažemo svima da je Kosovo neotuđivi deo Srbije i da nikada, nikada neće biti albansko i da će zauvek biti srpsko. Tu smo se razumeli, ali onda Draganu Jovanoviću izleti spontano – mislim da svako treba da pomogne da ne damo Kosovo tako lako. Dakle, mi ćemo ga dati, to kaže Jovanović, ali nećemo ga dati baš tako lako, nego ćemo da imamo ovu malo akciju.

Milutin Petrović: Ja nas ne doživljavam kao ljude koji su u akciji osvajanja terena, nego ljude u situaciji opsade Alamoa. Znači, mi znamo da će da nas pobiju, ali prosto ćemo hrabro živeti do kraja i uvek ćemo pevati naše pesme. Što se mene lično tiče, to je gotovo, ali ono što me teši je što znam da smo mi pravednici i da se, kako je rekao Džim Morison, niko odavde neće izvući živ. Tako da, džabe im, mogu da brendiraju Srbiju koliko god hoće, opet ćemo svi pomreti, a mi ćemo pomreti pevajući. Hteo sam da vas zamolim da na svoj sajt postavite link koji mi je dala moja drugarica Lana. To je link na kojem mogu da se skinu emisije koje Bob Dilan vodi na nekom radiju. Znači, pre godinu i po dana je Bob Dilan počeo da pravi emisije na nekom internet radiju, koji mi ne možemo da slušamo jer moramo da uplatimo 7,98 dolara, a nemamo načina da iz ove zemljice to uradimo, i pored toga što u Beogradu imamo više banki nego pekara. Tu Bob Dilan jednom nedeljno ima jednosatnu emisiju u kojoj je on DJ, pušta muziku po svom izboru, a između toga priča. I Lana je pronašla link na kojem može da se skine MP3 tog materijala i ovih dana samo to radim – skidam sa interneta i po ceo dan slušam radio emisije koje vodi Bob Dilan. Ima neverovatan glas. Svaka emisija ima jednu temu, na primer Majka, Teksas, ženska imena, instrumenti, kafa. Tu su i one njegove sumanute rečenice – slušali smo stvar osnivača Blue Grassa, ali ono na šta bih sada skrenuo pažnju je njegov ujak, koji je bio jedan od najvećih svirača – nekog instrumenta za koji nikad nisam čuo. Muziku pušta u rasponu od bizara iz Luizijane, snimak iz 1921. do Bisti bojsa. I onda čita e-mail i kaže – Džon iz Oklahome mi kaže: stalno puštate stare stvari, imate li nešto protiv novih pesama, a ja moram da mu kažem: Džone, starih stvari ima mnogo više nego novih stvari. Onda citira Konfučija, pa kaže – Konfučije je bio mnogo pametan momak. Tako da, molim vas postavite taj linkić i ko god ima internet može to da skine, da mu se jesen i zima u Srbiji pretvore u nešto lepo i pametno.

Hit mi je misao moga druga Bambija, sa kojim sam ovih dana bio na festivalu u Beču. Gledali smo izložbu Od Monea do Pikasa, onda sa našim doplomatama bili u kafiću Kod Mileta na ćevapima, a onda smo se vratili u zemlju Srbijicu. I onda je Bambi formulisao moju hit misao, kaže – dakle, nije komunizam, izgleda nije ni Tito, nije ni Sloba, izgleda da nešto ozbiljnije nije u redu. Znači, mi smo izgleda laskali sebi. Ja sam bio tabula raza za politiku. Moja infiltracija u ideologiju se odvijala preko Lile Radonjić na Studiju B, gosti su Mihiz, Mića Popović i Matija Bećković i ja sam ih slušao i shvatio, aha, mi smo imali kralja, aha, ono što smo učili nije istina, pa da, udžbenike pišu ovi koji su na vlasti. I tako, mislio sam da je ceo problem u geopolitici, 1945. Rusi ušli, uveli komunizam, oterali četnike, došao Tito koji je bio kominternovski čovek i sad samo treba čekati da se to završi. Au, kao nije to, aha, ali Sloba, zli Sloba, došao Sloba, on nas je zeznuo. U, nije ni Sloba, sad su na vlasti moji drugovi i gore je nego što je ikada bilo. Uf, nešto ozbiljno sa nama nije u redu. 20 godina svog života bio sam antikomunista, a onda mi je 3-4 godine kapitalizma bilo sasvim dovoljno da shvatim zašto je moj deda bio komunista. Potpuno mi je jasno šta znači biti antikapitalista. Za ovih nekoliko godina života u kapitalizmu sam na svojoj koži i koži svoje porodice osetio svo zlo kapitalizma i svu monstruoznost tog sistema, a vrlo malo dobra, kojeg neosporno mora biti da ima.

Onaj ko je zlovoljan i ko hoće da manipuliše nema nikakav problem u zemlji Srbiji. On će uvek naći 10, 15, 150, 1200 najstrašnijih gnjida. Hoćeš gnjide iz građanskog sektora, hoćeš gnjide akademike, gnjide doktore nauka, gnjide iz prirodnih nauka, hoćeš one gnjide koje su simpatične u Utisku nedelje, biraj, uvek ćeš imati jedan korpus gnjida. Ako vidim da Đelić misli da je Kosovo srce Srbije i da ga ne treba dati, ja se nešto mislim da na sledećim izborima glasam za Tomu Nikolića. Zašto da ne, malo bi-bapa, kao sad ja malo glasam za Tomu Nikolića, zašto to ne bih mogao. Nekako je sve toliko besmisleno, je li tako, sve je sumanuto. Je li zezanje, je l’ se igramo advejtajzinga, pa trostruki obrti, kako ćemo da se postavimo, pa kao – aha, sad je demokratija, pa ću ja na demokratski način vama kroz upravni odbor to da uradim, a vi ako ste demokrate, onda tražimo da obe strane kažu svoje. Ako ćemo tako da se igramo, prijatelju, nema problema, evo ja glasam za Tomu Nikolića. Hoćete da ne pričamo o Hrtkovcima, pa hajde da glasamo za Tomu Nikolića, pa da vidimo šta će da bude. Što bih se ja sad u tom ludilu koje oni prave hvatao za logiku i glasao za Borisa Tadića? Pa ne, prijatelju, hajde ti meni malo više logike daj, hajde se malo ti osloni na logiku.

Dakle, formulacija glasi – mi smo se dogovorili, izbori će biti raspisani, sem ukoliko ne bude ugrožen teritorijalni integritet Srbije. Pre godinu dana bi na takvu vest ceo Peščanik bio posvećen tome da se u sitna crevca fino izanalizira ta čitava stvar. Sada je prosto glupo da kreneš da analiziraš, jer se radi o tome da su oni idioti. Neću više da analiziram šta je Tadić rekao Koštunici. I ko će da utvrdi da li je ugrožen teritorijalni inegritet Srbije, Sinod, akademija nauka, forum za brendiranje Srbije. A drugo, u ovom trenutku 30.000 stranih vojnika je na Kosovu. Da li je sada ugrožen integritet teritorijalni zemlje Srbije? Mislim, ako jeste i zbog toga ne raspisujemo izbore, zašto smo ih raspisali prošle godine, kada je takođe bio podjednako ugrožen. Kada bi naši vojnici probali da odu na Kosovo, bili bi ubijeni. Da li je to dovoljan stepen ugroženosti teritorijalnog integriteta? O bože, koliko je sve to glupo. Ali kao, nije Tadić glup, nije, nije Tadić glup, super je on, a i plemenit je.

Najstrašnije je kada znaš da ljudi koji su preko puta tebe isto tako ne vole tebe, da misle da si ti lud. Oni su potpuno sigurni da si ti lud i pri tome su začarani i ti nikako ne možeš da dođeš do njih i da im bilo šta kažeš. To je baš uznemirujuće. Prosto ne znaš šta da im radiš. Nisu oni neki bezveze ljudi, a ti si super čovek, nego smo i mi trošni, i mi otpadamo i među nama su ljudi koji izdaju i nikada ne znaš šta će sutra i tebi da se desi. I zato mi se nije dopao taj film Mel Gibsona, naivan je i glup. Biblijske priče su velike zbog toga što su, gledane iz bilo čijeg ugla, strašno dobro ispričane. Nije Juda bio neka zlica kao – sada ću da izdam svog brata, nego je on strašno logično razmišljao. On je razmišljao na način na koji sada razmišlja neki čovek, pa kada ga za 10 godina budemo intervjuisali, on će nam reći da mirno spava, jer on je samo pokušavao da ipak Kosovo ne damo tako lako, to niko ne bi dao. Uostalom, ja uvek pomažem ljudima kada su u nevolji, je li tako? Tako će da kažu svi ovi s bilborda. Kada Kosovo bude bilo nezavisno, ustanoviće se da Zemlja nije ravna ploča, nego da je okrugla. Mi smo ljudi koji objašnjavaju da je Zemlja okrugla. Naš položaj je zaista patetičan. Najgori su mi ovi sa bilborda, zato neću da pričam o bilbordima, zato što na njima prepoznajem ljude koji su tu dobronamerno, a prepoznajem ljude koji su račundžije i tačno znam šta će se desiti. Kada se sve bude završilo, ovi dobronamerni će da se izbedače, njima će biti bezveze u životu, a ove račundžije koje sam video već 50 puta na raznim takvim mestima, će reći – mene su zamolili, ja sam rekao što da ne, uvek treba pomagati ljudima. To je u krajnjoj liniji jedna humana akcija, mislim, meni je bilo jasno da Kosovo odlazi. I tako, svako od njih će uvek imati opravdanje i tu se vraćamo na priču da li je lični integritet nešto što treba poštovati ili ne.

Svetlana Lukić: Bili su ovo Bob Dilan i Milutin Petrović, Milutin koji ne može da preboli to što su njegovi dojučerašnji poznanici i prijatelji postali vlast i potpuno poludeli. Ima mnogo ljudi koje smo nekada znali, koji se sada ponašaju kao da je nad njima sproveden neki genetski inženjering. Postali su neko drugi i ono što je najiritantnije je to što tvrde da je to prvi uslov da preživimo, to dakle, da postanemo neko drugi, da se unizimo, da se samosakatimo iz dana u dan. Bio je ovo Peščanik, doviđenja do idućeg petka. 

 
Emisija Peščanik, 16.11.2007.

Peščanik.net, 16.11.2007.