Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča jedan kratki vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, osvrnuo se Mujo oko sebe, pa onako tamne i slane kože, samo u kupaćim gaćama, naglas kontemplira: “Ovo je život, moj Suljo: sunce, pijesak, voda…” “Ne seri, Mujo”, trgnuo ga u to Suljo, “nego trpaj u miješalicu!”
Tako je meni, baš poput bauštelca Muje, izgledao nesretni Dragan Čović kad sam ga prošle subote vidio u mostarskoj osnovnoj školi Petra Bakule. “Ovo je život, Božo”, uzdahnuo je u jednom trenutku Dragan osvrćući se oko sebe: “Hrvatska zastava, slika Franje Tuđmana, hrvatski grb, glasačka kutija, lista za Sabor…” “Ne seri, Drago, nego ubacuj u kutiju”, trgnuo ga je u to Božo Ljubić, “pa da stignemo na otvaranje radova na kanalizaciji u Bijakovićima i konzultacije oko slučaja Sejdić-Finci!”
Kleta sudbina nesretnog je čelnika HDZ-a BiH, naime, umjesto u arkadijsku maticu Hrvatsku navrnula u Bosnu i Hercegovinu, i valja mu se sad – baš kao i Muji – prizemljiti iz snova i spustiti u surovu stvarnost, pa nakon glasanja na hrvatskim parlamentarnim izborima u Mostaru vratiti u tegoban svakodnevni život predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Ne kažem, nije ta stvar sporna, bilo je i prije materijalnih dokaza besmislenosti dejtonske Bosne i Hercegovine – svatko od vas zna ih sad iz glave nabrojiti četrdeset – ali boljeg i preciznijeg još nije bilo od prizora prošle subote, onoga kad predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom Mostaru ubacuje glasački listić u kutiju s grbom Republike Hrvatske, kad dakle predsjednik jedne suverene europske države najnormalnije, baš kao da otvara kanalizaciju u Bijakovićima – štoviše s neskrivenim ponosom, kao svoje građansko pravo, ali i patriotsku dužnost – glasa na parlamentarnim izborima druge suverene europske države.
Je li to primjereno, je li primjereno da predsjednik jedne države uopće ima pravo glasa, a kamoli domoljubnu dužnost da glasa u drugoj? Naravno da nije, složit će se i sam Drago Čović: “Neprimjereno je da imate pravo glasa na hrvatskim izborima”, otvoreno je nakon glasanja priznao predsjednik Predsjedništva BiH, “a da u Bosni i Hercegovini možete glasovati samo u četiri centra!”
Ozbiljan je to problem za našu zemlju – ne pitajte me sad koja je to “naša”, nisam ni ja dobro shvatio – zato što, veli Čović, birači nisu motivirani za glasanje, obzirom da nije samo “sasvim svejedno hoće li izaći njih sto tisuća ili dvije tisuće, jer su tri zastupnička mandata dijaspore jednako osvojena”, nego još “iz nekih dijelova BiH moraju putovati i po stotinu pedeset kilometara do Mostara, kako bi ostvarili svoje pravo glasa”. “To treba što prije riješiti, koja god bila nova vlast u Hrvatskoj”, zaključio je predsjednik Predsjedništva BiH sad već malo kao i ljut.
To je Bosna i Hercegovina, reći ću sljedeći put vrlome pitcu nekom kad me bude pitao kto je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna: Bosna i Hercegovina, ukratko, to je država čiji predsjednik ne samo da glasa na izborima za parlament druge države, nego još motivira i poziva svoje državljane da i oni glasaju u što većem broju, pravo pri tom ljut što za te izbore moraju putovati po stotinu pedeset kilometara, pa i sam zato – ne znam možete li me pratiti – kao predsjednik prve države drugoj bira vlast koja će biti u stanju u njegovoj riješiti taj problem.
To, eto, da je jedan glasač s hrvatskih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini predsjednik Predsjedništva, da šef jedne države tako praktički bira premijera druge, s kojim će sutra bistriti brojna otvorena pitanja između dviju država – uključujući olakšavanje procedure predsjedniku prve da glasa za vladu druge – samo je krajnja konzekvenca košmarnog koncepta dejtonske BiH, po kome njezin predsjednik kao građanin može, smije, hoće i, štoviše, de facto mora glasati za parlament druge zemlje, a ne mora, ne može, neće i, štoviše, de iure ne smije glasati na pola teritorija vlastite, dakle zemlje kojoj je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, predsjednik.
Pa pri tom, čisto valjda radi efekta vica, na izborima za Vladu druge zemlje uredno glasa u Mostaru, čija je Gradska vijećnica, eto, već tri godine prazna. Sve se žaleći kako, eto, hercegovački Hrvati na hrvatske parlamentarne izbore moraju putovati sve do grada u kojemu su posljednji lokalni izbori održani davne 2008. godine, dok je George W. Bush još bio predsjednik Sjedinjenih Država, Radovan Karadžić na slobodi, a Modriča prvak BiH u nogometu.
Da bi pak i gluplji shvatili vic, Dragan Čović je na kraju, nakon što je obavio svoju građansku i rodoljubnu obavezu, smješkajući se pred kamerama ubacio svoj listić u kutiju s grbom Republike Hrvatske i pojadao se potom novinarima na manjkavosti hrvatske izborne procedure, hladnokrvno izjavio kako – ovo nije vic, prepisao sam iz novina – “Bosna i Hercegovina mora urediti svoje izborno zakonodavstvo, što podrazumijeva izborni zakon kojim će biti riješeni i predmet grada Mostara i slučaj Sejdić-Finci”.
Opet, da ne budemo prestrogi prema čovjeku – jer nije lako običnom jednom hrvatskom glasaču biti predsjednikom druge države – što je drugo nesretnom Draganu Čoviću ostalo nego da se zajebava?
Vrli onaj neupućeni pitac neki ionako bi na kraju priče pitao – i ne bi to bilo posve glupo pitanje – otkud ta iznenadna briga Dragana Čovića za izborno zakonodavstvo u BiH, predmet grada Mostara i slučaj Sejdić – Finci? Kakve uopće veze predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine ima s Bosnom i Hercegovinom?
Oslobođenje, 12.11.2015.
Peščanik.net, 13.11.2015.