Nedavno se na društvenim mrežama povela rasprava o školskoj gramatici Sande Ham u kojoj se pojavljuju pojmovi poput ‘zvonačnici’, ‘tjesnačnici’, ‘slivenici’, ‘šumnici’, ‘dvoglavnici’, ‘velari’, ‘jedrenici’ i dr. U udžbenicima raznih drugih disciplina ranije su obavljene slične kroatizacije, prema kojima bi naša djeca morala govoriti ‘podmet’, ‘prirok’ ili ‘zaglavak’. Devedesetih godina naši su veliki prevoditelji, poput Tomislava Ladana, u jezik uvodili pojmove poput sjetila, noševina, tvorila, susljednosti, obodnica, olina, jednoći, izdvojina, (pa su oni koji su nekoć razumjeli Aristotela, nakon novog prijevoda postali neznalice), a još ranije neki su jezikoslovci pokušavali obnoviti (pseudo)ustaške kovanice poput zrakomlata, krugovala, brzoglasa, dalekovidnice, nosiglasa ili munjosprema. Za brojne druge obične pojmove konstruirali su nova imena poput samokupa, kolnica, sjedova, spojitosti ili mnogovezja. Neki su pak predlagali povratak na ‘korienski’ pravopis, a drugi da iz pisma izbacimo ‘č’ i ‘ć’, te da ih pišemo kao ‘c’ ili nekom drugom slavenskom varijantom.
Bili su to tek najnoviji pokušaji ‘čišćenja’ hrvatskoga jezika u cijelom nizu povijesnih reformi, a politički su se pravdali potrebom za raskidom veza s istočnim susjedima. Takvi pokušaji uglavnom nisu uspjeli. Kako iz tih pokušaja već nekoliko stoljeća nismo izvukli – čini se baš nikakve pouke, možda bismo ih trebali ‘nacrtati’. One nisu samo jezične. Riječ je o poukama političke, sociološke, pravne, pa čak i ekonomske prirode.
Nestanak međugeneracijske transmisije znanja
Posve je prirodna indignacija roditelja koji pri pokušajima da pomognu svojoj djeci u školi u udžbenicima i gramatikama nailaze na obične pojmove za koje nikada ranije nisu čuli, premda su u svoje doba bili odlični učenici i vjerovali da svojoj djeci mogu pomoći u svladavanju prepreka pri razumijevanju gradiva. Ta bespomoćnost roditelja pokazuje koliko je jezični kontinuitet važan, i koliko štete za transmisiju znanja može polučiti tretiranje vokabulara, gramatike i pravopisa kao da je riječ o području nečije autorske kreativnosti, osobnosti i originalnosti (nečijeg seminarskog ili doktorskog rada). Roditelji više ne mogu prenijeti svoje znanje jer se u međuvremenu jezik toliko promijenio da je roditeljsko znanje oblikovano negdašnjim jezikom postalo gotovo posve neupotrebljivo za nove generacije. I umjesto da olakšamo komunikaciju među generacijama i transmisiju znanja, spomenuti autori i jezikoslovci svojim ‘originalnim’ pokušajima purifikacije, stvorili su upravo suprotnu posljedicu tj. neposrednu (srećom razmjerno ograničenu) štetu: nesposobnost komunikacije i neznanje.
Takvim potezima nenamjeravano se stvorila još jedna veća šteta: kako su roditelji postali gotovo bespomoćni u transmisiji osnovnih znanja, škola se posve razdvojila od kućnog odgoja. Škola je postala samo ustanova za ‘učenje’, a dom samo za odgoj. A mnogi misle da se tim razdvajanjem nije uništila samo jedna funkcija škole i doma – već možda i obje.
Nestanak kontinuiteta s tradicijom
Takvim revolucijama u jeziku poslali smo djeci i treću, možda najgoru poruku: da svaka generacija iznova može ili treba stvoriti svoj vokabular i svoja pravila igre. Ako smo mi promijenili ‘pravila igre’ za svoju djecu, zašto naša djeca isto ne bi učinila i za sljedeće generacije? Tradicija je, zbog stalnih jezičnih promjena ali i brojnih drugih stvari, postala nešto prema čemu nemamo poštovanja, a neki misle da ga i ne bismo trebali imati.
Jezik je sredstvo kojim komuniciramo s prošlim i dolazećim generacijama. I ako ga artificijelno mijenjamo, baš kao u spomenutoj situaciji s Hamovom gramatikom i vokabularom, lišavamo sebe i buduće generacije važnih izvora spoznavanja, kontinuiteta i – mogli bismo reći – jednog važnog dijela našeg zajedničkog identiteta.
Ali kakve to veze ima s politikom, sociologijom i ekonomijom?
Naša je povijest dovoljno dramatičan primjer kako nagle promjene gotovo svake generacije izgledaju u stvarnosti (i kako svakih pola stoljeća ispočetka ‘otkrivamo kotač’, stvaramo nov jezik, nove režime, državne ili ekonomske institucije).
Zašto revolucionarne konstrukcije (obično) ne uspijevaju?
Zašto većina pokušaja ‘očišćenja’ hrvatskog jezika nije uspjela? Zašto su Hrvati odbili komunicirati po novo-komponiranim pravilima? Zbog toga što jezik kao i brojne druge kulturne tvorevine nisu proizvod naše svjesne namjere ili slobodne volje. Ljudi se često pitaju: ‘Zašto ne bismo…’ promijenili jezik, ustav, ekonomski poredak, ukinuli novčani sustav, izgradili dobro i solidarno društvo, ili štošta drugo. Ta samouvjerenost: ‘mi to hoćemo, mi to možemo’, proizvod je vrlo naivnog, a često i vrlo opasnog konstruktivizma od kojeg čini se boluje velika većina domaćih intelektualaca i građana Hrvatske. (Katkada je on posljedica vjerovanja da su našu sudbinu dosad uvijek kontrolirali ‘stranci’, te da je sada ‘konačno’ vrijeme za konstruktivizam – da sudbinu uzmemo ‘u svoje ruke’.) To je jedna od naših povijesnih bolesti kojih se nismo riješili. Od te konstruktivističke bolesti boluje i ljevica i desnica, katkada na ideološki vrlo zanimljive i paradoksalne načine.
Da ne bi bilo zabune: mi bismo se dakako mogli ‘dogovoriti’ da promijenimo jezik – da za svaku riječ smislimo neku novu. Isto bi se tako mogli ‘dogovoriti’ da ukinemo novac kao platežno sredstvo. Za trenutak možemo čak i zanemariti nasilje, simbolično i stvarno, koje bismo morali upotrijebiti za ostvarenje takvih ‘dogovora’. Ali mnogo je bitnije da nismo svjesni kako bismo se takvim postupcima lišili goleme količine akumuliranog znanja prethodnih generacija. Ponašali bismo se poput Herostrata – kako bi na trenutak istaknuli svoj značaj, svoju ‘veličinu’, potpalili bismo i uništili našu skromnu aleksandrijsku biblioteku. I s ‘dobrim namjerama’ popločili put u pakao.
Lijevi i desni konstruktivizam
Nedavno sam u jednom razgovoru rekao kako se konzervativci obično pozivaju na tradiciju, kontinuitet, jezik i ostale izgrađene ustanove kao na uporište svoje ideologije. Problem je s našim desničarima u tome, dodao sam, što su im zbog razmjerno dugog razdoblja komunizma ‘nedostupni’ ti njima inače važni argumenti. (Premda su HDZ-ovci početkom devedesetih čak i ‘stečevine komunizma’ pokušavali uklopiti u svoju ideologiju.) Moj je sugovornik odmah s pravom dodao kako su upravo naši desničari bili veliki konstruktivisti na području jezika. Oni su ga revno, katkada revolucionarno, pokušavali mijenjati, i često nailazili na zasluženu sprdnju.
Ali to što vrijedi za desničarske pokušaje s jezikom, i njihov revolucionarni lingvistički zanos, isto tako, a možda još i više vrijedi za današnji ljevičarski društveno-konstruktivistički zanos. ‘Zašto ne bismo…’ promijenili zakon X, svijest građana, medije, moral, zašto ne bismo smislili neki radikalno nov politički i ekonomski sustav? A odgovor je identičan kao i u prethodnim primjerima: s najboljim namjerama da ‘pročistimo’ jezik i da pokažemo kako imamo dovoljno snage i ponosa da istaknemo ‘svoju’ kulturu, svoj ‘identitet’, pokidali smo elementarne oblike transmisije znanja i dobili rezultat lošiji negoli da smo išta pokušavali.
U oba slučaja to je zbog toga što naši desni i lijevi konstruktivisti ne shvaćaju da se ljudsko znanje i ‘mudrost’ spontano akumulira, te da ih nalazimo čak – ili možda upravo – u tako prizemnim oblicima kao što su obični načini postupanja – u braku, u školi, u običnim riječima, običnim razgovorima i običnim predmetima koje razmjenjujemo.
Jezik – temelj neoliberalne ideologije?
Čini se da u toj bitci protiv revolucija u jeziku i društvu jedino neoliberali imaju svoju ‘sjekiru za brušenje’. Ali sudeći po tome što ljudi spontano i opravdano odbijaju revolucije u jeziku, kao što ih se prirodno boje i u društvu, svi smo mi neoliberali, znali mi to ili ne.
Jezik je možda najjednostavnija i najbolja ilustracija za najvažnija obilježja neoliberalizma: za ideju tzv. ‘spontanog poretka’, za Adam Smithovu ideju ‘nevidljive ruke’, optimalnost tržišta, kao i za postupnost promjena. Jezik je evoluirao interakcijom govornika, ali nitko ga nije svjesno dizajnirao. Katkada u naš rječnik ubacujemo nove riječi, tuđice ili kovanice, ali ne možemo ‘odjednom’ promijeniti sva pravila. Neki pojedinci koriste jezik kreativnije od drugih, ali njihova se kreativnost rijetko stvara bujicom novostvorenih riječi i jezičnih pravila (čitateljima su takvi pisci s pravom odbojni). Jezikoslovci s vremena na vrijeme kodificiraju jezik, ali i te bi gramatike i pravopisi bile mrtvo slovo na papiru (kao što smo upravo vidjeli), kada ih ljudi ne bi koristili, htjeli koristiti ili kada ih ne bi znali upotrebljavati. Jezik stoga nije proizvod bilo čije svjesne namjere, već je spontano nastao pod brojnim utjecajima, pod utjecajem naših svakodnevnih izbora riječi, i svih sredstava koje smo imali na raspolaganju. Kako je nekoć govorio Levi-Strauss, mi smo ‘domaći majstori’ koji u mislima i jeziku koristimo sve što nam je na raspolaganju kako bismo sugovornicima što bolje i to bez intervencije nekog svevišnjeg kontrolora, priopćili svoje misli i ono što nam je važno. Katkada se i na tome području zbivaju revolucije ili reforme (kod nas razmjerno često), ali ljudi spontano razvijaju otpornost prema stalnim strukturnim promjenama.
U pravu, naš sustav interakcija tvori ‘ćudoređe’ ili hegelijansko ‘civilno društvo’, spontano stvorene načine ophođenja s drugima. Te interakcije (svjesno) stavljamo u okvire zakona, ali te norme ne mogu dramatično odskakati od stvarnoga života. Iz toga treba zaključiti da je utjecaj naših svjesnih namjera, naših intervencija i ‘kontrola’ razmjerno malen u odnosu na količinu i vrstu svih naših interakcija. A to pak znači da je pokušaj sažimanja svih tih interakcija u znanje neke dobre vlasti, dobrog lingvista, sjajnog ekonomista ili političara, koji bi potom, prema našim nadama trebao dizajnirati ‘racionalni sustav’ vlasti, zakona, ili bilo kakav drugi sustav kontrole, ne samo iluzoran već najčešće i kriminalno preuzetan.
Cosmos i taxis
Isto vrijedi i za tržište. Mi možemo proizvoljno pokušavati povećavati ili snižavati ‘vrijednosti’ roba ili rada, ali naša proizvoljnost u njihovoj kreaciji imat će tek vrlo ograničene (ili posve nepredvidljive) učinke na to hoće li drugi naše konstruirane ‘vrijednosti’ doista i koristiti. Baš kao što je to slučaj s uvođenjem novo-skovanih riječi. Za neoliberalizam, tržište nije ništa drugo doli numerički ili materijalno formalizirani odnos spomenutog sustava ‘civilnog društva’. Tržište i hegelijansko ‘civilno društvo’ samo su dva oblika spontanog poretka (‘cosmos’); oni su posljedice interakcija svih naših ‘volja’ i izbora, ali oni nikada nisu bili, niti će ikada biti proizvodi nečije konstrucije ab ovo, nečijeg plana i apriornog ‘dizajna’ ili potrebe da se ‘iznova’ oblikuje bilo što. Ništa ne može biti ‘iznova’.
Neka obilježja društva naravno često svjesno mijenjamo (‘taxis’), baš kao što jezičari pišu gramatike, ali hoće li naši pokušaj korekcija i promjena dovesti do stvarne promjene, i hoće li naše intencije doista stvoriti posljedice koje smo namjeravali, teško možemo unaprijed reći. Zbog nepreglednih utjecaja, vrlo je vjerojatno da neće. I što je najgore, povijest je često pokazala kako je utjecaj svjesnih grandioznih namjera i konstrukcija benevolentnih vladara i građana (ili naših namjera za druge) – lijek gori od same bolesti.
I zato su pitanja ‘Zašto ne bismo…?’ (u jeziku, u ekonomskoj razmjeni, pa čak i pravosuđu) uvijek oblik naivne dječje igre, konstruktivističnog uvjerenja da se svijet vrti samo oko nas i da ga baš mi kontroliramo. Nemojte postavljati takva pitanja. Jednostavno postupite po vlastitom nahođenju i vlastitome planu. Jer nitko nikada neće u potpunosti moći kontrolirati krajnji rezultat naših namjera, odluka i postupaka. To ponajmanje možemo mi sami.
T-portal, 12.02.2013.
Peščanik.net, 13.02.2013.