- Peščanik - https://pescanik.net -

Muzej opsade

Radio emisija 03.06.2011. Govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Žarko Korać i Suada Kapić.

Svetlana Lukić: Za nekoliko minuta pred sudijom Haškog suda pojaviće se Ratko Mladić. Danas se, navodno, neće izjasniti o krivici. Zatražiće odlaganje početka suđenja za jedno mesec dana. Ovo su u stvari potpuno nevažni tehnički detalji jer nam je pokazao da se ne oseća krivim. Sledećih meseci ćemo ga slušati kako na suđenju upotrebljava ceo repertoar takozvanih argumenata, koji su razni zlikovci dopunjavali decenijama. A u repertoaru, između ostalog, stoji – samo sam branio svoj narod, nikoga nisam lično ubio, borio sam se protiv komunizma, muslimanskog fundamentalizma, imperijalizma i slično. Ni Ratko Mladić neće odmaći dalje od Geringove odbrambene strategije, koja se dobrim delom zasnivala od pozivanja na to da su pobednici tog rata, koji su ga izveli pred sud, odgovorni za zločine kao što su Drezden, Hirošima i Nagasaki. Naravno, Gering je bio u pravu, to jesu bili zločini. Ali je pogrešio u tome što je zaključio da će to umanjiti njegovu krivicu. Drugu odbrambenu strategiju imali su japanski generali u tokijskim procesima, gde su tvrdili da su njihovi zločini, počev od onih u Nankingu, posledica prekomerne upotrebe sile u inače pravednom japanskom ratu protiv kineskog komunizma koji je pretio da se proširi i na japansko carstvo. Da ne pominjem odbrambenu strategiju Slobodana Miloševića koji se predstavljao kao borac protiv američkog imperijalizma, a posle napada na Njujork 11. septembra, kao prvi borac protiv muslimanskog fundamentalizma.

Jednom sam i ja videla Ratka Mladića, negde ’94, ’95. godine na Palama dok je izlazio sa nekog sastanka. Njegova vojska je već počela da gubi. Poginuli srpski vojnici su krišom u noći sahranjivani na obližnjim proplancima da se narod ne bi demoralisao. Izašao je sa sastanka zadovoljan, kao da je tek završio večeru na kojoj je služena njegova omiljena jagnjetina. Nosio je onu malu, smešnu šapku, svetlucale su neke epolete, a uniformom je dominirala neka varijanta srpskog grba. U sred tog krvavog haosa koji je već vladao na Palama, i užasa koji je za sobom ostavio u Sarajevu, izgledao je neubedljivo. Kao da je izašao iz filma Veljka Bulajića. Problem je u tome što ta lakoća i ležernost nije izgledala hinjeno, kao da je mislio da je glumac u nekom filmu. Ali, ni to ništa nije novo. Mnogi su, pišući o nacističkoj Nemačkoj, zaključili kako je Hitler prvo shvatio da treba da obuče 80 miliona Nemaca u kostime i navede ih da pomisle da igraju u nekoj grandioznoj i krvavoj operi. Na taj način se i ubijanje čini lakim. Kao deo nekog rituala, i smrt gubi svoju užasnost i postaje pozorišni gest. Čim smo Mladića prineli na haški oltar, počela su pitanja – a kada ćemo dobiti kandidaturu, i želimo tačan datum kandidature. A onda su obnovljene i priče da Evropa ne može da se zaokruži bez Srbije u njenom srcu. I Gebels je govorio kako je čovečanstvo nezamislivo bez Nemačke. Kao što se čovečanstvo tada nije okretalo oko Nemačke, tako se ni Evropska unija ne okreće oko Srbije i Balkana. U Evropi su na dnevnom redu mnogo važnija pitanja od srpske duše.

Predsednik Tadić i njegov nacionalno pomireni partner Ivica Dačić su požurili da kompenzuju gubitak glasova zbog hapšenja Mladića tako što su, kao Dačić, počeli da bulazne o tome kako Kosovo treba da se podeli između Srbije i Albanije. Predsednik je patriotski deficit zbog Mladićevog hapšenja pokušao da nadomesti odbijanjem da ode na važan sastanak u Poljsku, kome inače prisustvuje i Barak Obama, zato što je tamo bila predsednica Kosova Jahtjaga. A onda je odbio da ode i na proslavu 150 godina od stvaranja italijanske države. Jedan od vođa pokreta za stvaranje Italije, možda čak Garibaldi, je rekao – stvorili smo Italiju, sada treba da stvorimo Italijane. Mi imamo sasvim drugi problem. Stvorili smo kakve takve Srbe, a sad treba da stvorimo Srbiju, a da ne moramo na njenim granicama da napišemo ono što je Dante pisao – ko ovde uđe, neka se liši svake nade.

U ovom Peščaniku govoriće Vesna Rakić-Vodinelić, Žarko Korać i Suada Kapić. Prvo slušate profesorku prava Vesnu Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: O odnosu Ratka Mladića prema krivičnim delima koja mu se stavljaju na teret nije se ništa naročito moglo zaključiti, ako se izuzme njegova izjava da on nikog nije ubio i da se borio za svoj narod. I od ostalih zvaničnika smo vrlo malo mogli da čujemo o tome šta zapravo izvođenje Ratka Mladića pred Haški tribunal treba i može da znači za žrtve onih ratnih zločina koji se njemu stavljaju na teret. Kako saznanje o svemu tome može da utiče na držanje javnosti u Srbiji i na spremnost da se suoči sa zločinima koji su učinjeni u ime Srba i u ime građana Srbije. Desilo se ono što se dogodilo i prilikom hapšenja Karadžića, a to je bila jedna potpuna medijska estradizacija čitavog slučaja. U tom pogledu se nije ništa promenilo. Međutim, ne može se reći da se nije mnogo toga promenilo u pogledu držanja države. Trebalo bi samo da se prisetimo slučaja Slobodana Miloševića. Potpuna odgovornost ili zasluga, kako ko na to gleda, pripala je Zoranu Đinđiću. Bila je personalizovana i vezana za njega. Državni organi, oni koji treba da primene silu, ali i takozvani civilni državni organi poput predsednika SRJ Vojislava Koštunice su se tome otvoreno suprotstavljali. Ovo što se desilo sa Ratkom Mladićem govori o tome da je veliki broj državnih službi sudelovao u svemu tome, i da se ta odgovornost ili zasluga ipak ne mogu personalizovati. Iako sam videla neke komentare u kojima se ta odgovornost ili zasluga pripisuje isključivo predsedniku Tadiću, to ipak nije tako. U ovom postupku je učestvovao tužilac, sa svojim imenom i prezimenom, istražni sudija, ministarka pravde, ministar policije. Sa izvesnim žaljenjem moram da kažem i da slanje Mladića u Hag, u političkom pogledu, ne bi bilo moguće da Ivica Dačić nije član vladajuće koalicije i da držanje Socijalističke partije Srbije to nije omogućilo. I najzad, tehnika upućivanja optuženika u Hag je bila potpuno drugačija i sa Slobodanom Miloševićem i sa Karadžićem. To se dešavalo ili noću ili u ranim jutarnjim časovima, a Mladić je isporučen u saobraćajnom špicu. To je bila jedna demonstracija vladanja situacijom koja pokazuje da postoji politička spremnost da se to učini.

Teško je reći da li je ta politička spremnost dobar znak za budućnost Srbije ili je to tek formalan znak. Meni još uvek ne izgleda da ovaj značajan događaj može da postane i istorijski događaj u pozitivnom smislu reči. On bi to mogao postati kada bi prestalo da se govori o privatnom životu zločinaca i kada bi ovde zaista počelo da se razgovara o žrtvama. Haški tribunal nije dovoljan da bi se ova generacija građana Srbije suočila sa nedelima koji su činjeni u njihovo ime. Ni jedan sudski postupak po svojoj konstrukciji nije usmeren na pomirenje. On je usmeren na ispitavanje raznih vrsta odgovornosti. Suočavanje i nekakva relaksacija u svakodnevnim odnosima između građana svih tih involviranih država na području bivše Jugoslavije je državni i društveni posao svake od tih zemalja ponaosob, i tu nisu dovoljni nikakvi formalni niti simbolički gestovi kao što je, recimo, izvinjenje. Tu je potreban jedan rudarski rad. Potrebno je ozbiljno interesovanje mlade generacije za to što se desilo u prošlosti, potrebno je ozbiljno postavljanje pitanja roditelijma, babama i dedama – šta ste vi to radili i kako ste na to gledali u vreme kada se dešavalo. Mislim da je i odgovornost medija vrlo velika zato što oni, više nego bilo ko drugi, prenose jednu stranu cele te priče na jedan estradni način, na način – hajde da se proda što više primeraka novina. Kao da je u pitanju koncert Svetlane Ražnatović ili njena narukvica, nanožnica, kako se to već zove. To su dve potpuno različite stvari koje zahtevaju različite pristupe. U nastupima predstavnika nekih pravosudnih tela, izvesni stadijumi toga postupka nisu bili najbolje objašnjeni. Tu su bile korišćene reči i izrazi koji uopšte nisu primereni situaciji.

Svetlana Lukić: Na primer?

Vesna Rakić-Vodinelić: Pre svega, postavlja se pitanje fizičkog i psihičkog zdravlja Ratka Mladića. Tu smo mogli da čujemo advokata o tome da on, ni fizički, ni psihički nije u stanju da prati suđenje. Mislim da je trebalo vrlo jednostavno objasniti da je to zadatak nekoga iz pravosuđa. Nadležnost suda u Srbiji je samo u tome da utvrdi da li postoje uslovi za transfer Ratka Mladića u sud Ujedinjenih nacija. To nije čak ni ekstradicija jer je ekstradicija predaja stranom sudu. A ovo je sud Ujedinjenih nacija koji je i srpski sud u onoj meri u kojoj je Srbija članica Ujedinjenih nacija. Dakle, za praćenje toga postupka potrebna je jedna vrsta fizičke i psihičke spremnosti koja uopšte nije u nadležnosti suda u Srbiji. I tu se traži različit stepen fizičkog i duhovnog zdravlja. Njegov tretman u pritvoru je takođe bio predmet prilično raspojasane estradizacije, počev od jagoda, preko televizora, do svakako jedne mučne posete grobu njegove ćerke. Govoreno je o čovečnosti i o poštovanju dogovora. Mislim da je i tu stvar potpuno jasna. Postoji formalna, čvrsta prezumpcija nevinosti, i onaj ko je poslenik pravosuđa je time više vezan nego mi, obični građani i novinari. Drugo, čitava građevina dela ljudskih prava je za poslednja dva veka nikla upravo na pravima okrivljenog jer je on slabiji od države. Sve one osude vlasti Džordža Buša Mlađeg su zasnovane na tome što je on donosio odluke koje predstavljaju ozbiljno kršenje prava okrivljenih. Time je vrlo jednostavno mogao biti objašnjen Mladićev tretman. Dakle, ako svi drugi pritvorenici imaju televizore, pa zašto ga ne bi imao i on. Ako je, recimo, Haški tribunal nudio Vojislavu Šešelju da ide na sahranu svoje majke, zašto ne bi i Mladić otišao na grob svoje ćerke. Stvari se objašnjavaju na mnogo jednostavniji način nego nekakvim čojstvom, junaštvom i tako dalje. Naravno, tu ima i nekih drugih poseta za koje se postavlja pitanje u kom su svojstvu vršene. Da li je Slavica Đukić – Dejanović došla u posetu kao neuropsihijatar, kao predsednik skupštine, potpredsednik SPS-a, ili kao drugarica, poznanica Ratka Mladića. To nam nije bilo saopšteno. Ona sama tvrdi da je išla tamo kao lekar i da zbog čuvanja lekarske tajne ne može da odgovori na pitanje kakav je bio njihov razgovor. Mislim da u ovoj zemlji, pored Slavice Đukić-Dejanović, postoji masa neuropsihijatara, tako da to više predstavlja njen odnos prema pravosuđu i odnos sudskih vlasti koje su joj dopustile posetu. Tu estraditazaciju prati i neko prikazivanje takozvanog ljudskog, privatnog lika Ratka Mladića. Sećate se da su se u slučaju Karadžića forsirale njegove glumačke, muževne i ostale sposobnosti. Ovde se ide na stvaranje slike jednog bespomoćnog i poludementnog starca, što sve zajedno, i ako je tako, može biti relevantno samo za suđenje i ni za šta više. Ne bi smelo da bude relevantno za stvaranje nekakve slike o njemu jer Ratko Mladić nije optužen ni zato što mu se ubila ćerka, ni zato što nosi ili ne nosi prsten. On je optužen za tačno određene radnje koje je vršio u javnom svojstvu, kao vrhovni komandant jedne oružane sile. Čini mi se da bi svaki novinar trebalo da shvati da postoji izvesna razlika, hajde opet da upotrebim ta dva primera Ratka Mladića na jednoj, i Svetlane Ražnatović na drugoj strani. U našim medijima kao da takve razlike nema.

Vreme koje je proteklo od hapšenja Ratka Mladića do njegovog isporučivanja u Haški tribunal uopšte nije bilo vreme podsećanja na žrtve, niti vreme nekog pijeteta prema njima. Donekle mogu da razumem medije koji idu za nekim događajem, pa je za njih događaj da li postoje dve ili jedna kolona koje idu prema aerodromu, pa nagađanje u kojoj se koloni nalazi Ratko Mladić. Ali mediji moraju da pokažu i šta je uzrok toga događaja i šta je tome prethodilo. To se čini prigodno, jednom godišnje na ograničenom broju medija, na Peščaniku, u E-novinama i donekle na B92, i to uglavnom kroz emisije Brankice Stanković. To jednostavno nije dovoljna medijska reakcija i ne mogu da razumem takav pristup. Podjednako kao što ne mogu da razumem pristup naših školskih vlasti, koje ne smatraju da bilo šta treba da menjaju u programima istorije iako je razlika između Srbije sredinom osamdesetih godina i Srbije danas ogromna. A jedan od uzroka te ogromne razlike nije samo smena komunizma kapitalizmom, nego je to jedan strašan rat koji se nalazi između te dve vremenske tačke. Takvo poučavanje mladih generacija se dogodilo čak i u onim državama i društvima gde nije bilo formalnog i pravnog suočavanja sa prošlošću, kao recimo u Španiji. Tamo se ipak u gimnazijskim programima, ako ne i u osnovnoj školi, istorija bavila proučavanjem fašističkog pokreta Franka, građanskim ratom i njegovim posledicama, i nastojala da svaki običan đak o tome nešto nauči. Kod nas stvar nije dobacila dotle. Ovde gotovo na svim medijima možete videti – Ratko Mladić, kraj drame. Mislim da je to tek početak jedne ozbiljne drame koja u mnogim dušama treba da se otvori i prevaziđe. A nama su najvažnije teme ispale jagode, televizor, da li hoda brzo ili polako, i hoćemo li mi zbog svega toga i kad da uđemo u Evropsku uniju. Veoma mali broj reakcija, uglavnom iz civilnog sektora, se zaista ticao otvaranja pitanja šta ćemo mi sada sa sobom da radimo. Hoćemo li nešto od toga što taj sud utvrdi prihvatiti kao ono što se desilo, i kako ćemo se prema tome odnositi? To je veoma važno iz mnogo razloga. Važan je preventivni razlog da se to ne bi ponovilo. Važan je i civilizacijski razlog jer jedna nacija to sebi ne sme da dozvoli ako hoće da učestvuje u savremenom svetu i da bude članica Evropske unije. Razlog je i demokratski, jer građani imaju pravo da znaju. Onda, kada imaju puno saznanje, neka se odlučuju na izborima. Ako vole radikale, znamo koja se odgovornost tu preuzima. Na kraju krajeva, i to je jedna od Mladićevih visprenosti – vi ste glasali za Miloševića. Moram priznati da je tu bio u pravu.

Prvi zadatak je da se zaista utvrdi ko je od državnih organa opstruirao hapšenje. Zvanično je rečeno da se Mladiću trag u javnosti gubi, navodno, tokom 2002. godine. Ima nekih koji su sada vrlo visoko u vlasti, a koji su u to vreme imali vrlo važne funkcije. Naš predsednik republike je bio ministar odbrane i, ako se zaista ozbiljno pristupi tome poslu, verujem da će morati javno da kaže šta je o tome znao, šta nije mogao da zna, kakav je bio odnos generalštaba, ne znam ko je tada bio na čelu, recimo Krga, prema celoj toj stvari i da li je od njega nešto sakrivano. Tu takođe ne može biti zaobiđena ni čitava ona ekipa iz DSS-a koja je u to vreme imala vrlo važne funkcije. Čuli smo od mnogih zvaničnika da će to biti jedan vrlo važan zadatak, ali moram priznati da sam dosta skeptična zato što su neki od onih koji su sada vrlo moćni na vlasti, vršili značajne funkcije koje bi mogle biti povezane sa sakrivanjem Mladića. Šta je sa ulogom crkve za koju se tvrdilo da je bila aktivna, recimo, u sakrivanju Karadžića? Naša crkva je u raznim prilikama pokušavala da se meša u svetovne poslove države, pa ne bi bilo ništa čudno da se meša i u ometanje jednog krivičnog postupka. Mislim da je to takođe vredno ispitivanja. I najzad ovi privatni jataci, porodica, kumovi, prijatelji. Oni su tek u nekom trećem ešalonu a, kao što smo videli, jedini su do sada bili ispitivani. Možda je to imalo nekakav značaj za njegovo konačno hvatanje, ali ako hoćemo stvarno da vidimo da li ova država ima uslova da funkcioniše kao ozbiljna tvorevina, onda bi bilo neophodno sve to ispitati. Nisam baš ubeđena da će se to desiti zato što su takve gromoglasne najave davane i povodom ispitivanja političke pozadine ubistva premijera Đinđić pa se u jednom dugom periodu nije desilo čak ni toliko da neko dobije poziv od suda, tužilaštva ili policije da da nekakvu izjavu.

U naš svakodnevni život se upumpavaju nekakvi senzacionalni sadržaji, od kojih neki zaista jesu takvi i mogu da prerastu u važne i pozitivne istorijske događaje i procese, a naš život ostaje na čekanju i postaje nam sve manje i manje važan zato što ne verujemo da sami možemo bilo šta da promenimo. Očekivati sve od ma koje vlasti nije baš zdrava građanska pozicija.

Svetlana Lukić: Jedna izreka nekog od tih velikih skeptika kaže – uzdržati se, izdržati.

Vesna Rakić-Vodinelić: Da, to može da bude opravdano u vreme nekih strašnih kriza kao što su ratovi ili neke užasne elementarne nepogode, kao recimo ovo što se desilo u Japanu, i to je normalan način ljudskog ponašanja. Ali, ako si ti na stendbaju zato što u XXI veku ne znaš da li da kreneš peške ili da uzmeš autobus ili kola, ili do poslednjeg trenutka ne znaš da li ćeš ići na most A, B ili C, ili ako moraš da uzmeš celo pre podne da u sred metropole kakav je Beograd vadiš izvod iz matične knjige rođenih, onda to baš i nije država i društveno okruženje koje će te podstaći da budeš na bilo čemu osim na stendbaju. Tome mora da se pruži otpor, ako nikakav drugi, onda verbalni. Mi smo nekako suviše dobronamerni prema našim vlastima. I kada ih kritikujemo, imamo previše razumevanja stalno se pravdajući time da je teško, da je ekonomska kriza. Mislim da je njima lakše nego nama i zato svoje pravo bar na podsmevanje treba da vršimo kad god nam se za to pruži prilika.

Svetlana Lukić: Juče sam razgovarala sa rediteljkom iz Sarajeva Suadom Kapić. Ona je još za vreme opsade napravila mapu raspada Jugoslavije koju Svetlana i ja godinama držimo na zidu svoje sobe za montažu. Suada je napravila i mapu opsade Sarajeva sa puno tenkića naređanih oko grada, kao u nekoj video igrici. A dole, u opsednutom gradu, uvek vidim malog čoveka koji peca u Miljacki. Suada je sada, 20 godina od početka opsade, sa svojim prijateljima odlučila da gradi Muzej opsade koji će biti otvoren iduće godine. Biće sklopljen od stotinak građevinskih kontejnera, i biće to velika fabrika reciklaže sećanja.

Suada Kapić: Planiramo da ga otvorimo 2. maja 2012, 20 godina od početka opsade. To je jedan cjeli život. Za to vrijeme, neki ljudi oko mene i ja, kao verovatno i ti i ljudi oko tebe, smo posmatrali, učestvovali, komentarisali, skupljali i analizirali sve ono što se događa pred našim očima. Meni su se situacije jednostavno najmeštale. Ako svaki dan prelazim 103 snajperska mjesta, počinjem u glavi da pravim geografiju grada na način gdje je veća ili manja opasnost tog dana. Na taj način je nastao projekat „Mapa opsade Sarajeva“. „Vodič za preživljavanje“ je nastao kada sam pokušala da, u kategorije nekog normalnog gradskog vodiča, stavim kategorije grada koji upravo preživljava postkatastrofa situaciju. I tako je sve to išlo do momenta deblokiranja, tada smo prešli na arhiviranje svega onog što smo skupili. Shvatili smo da je govorna istorija sasvim sigurno metoda kojom se moramo služiti da sačuvamo sjećanje onih koji su bili građani Sarajeva pod opsadom. Onda je krenuo novi model. Prvo smo napravili četverogodišnju hronologiju dnevnog događanja opsade na svim nivoima. Od vojnog, humanitarnog i egzistencijalnog do mentalnog opstanka. I onda se sve što smo imali složilo u enciklopediju, od crteža, novčanica na kojima su bili nacrtani bonovi koje smo koristili za stvarni život, pa do toga kakve su bile peći. Ljudi su u toj situaciji, koja je pakao, prelazili svaku granicu mogućeg, sami sa sobom. ’96. godine smo napravili ankete sa pet hiljada građana Sarajeva jer je svaka opština imala drugačiju verziju opsade i rata. Ako si, na primer, u nekom djelu grada koji ima vodu, ti svakako nisi izložen toj opasnosti i muci kao stari grad koji je nema. Odlučili smo da postavimo ljudima 32 ista pitanja u različitim djelovima grada. Od toga kakvo je vaše iskustvo sa jugoslovenskom narodnom armijom, sa barikadama, snajperima i tako dalje, prešli smo na to koji je vaš izum u toku opsade i kako ste mentalno opstali. Ti ne možeš da vjeruješ šta smo mi dobili. To je danas dragocjeno antropološko istraživanje. To je riznica znanja i iskustava kako neko u četvorogodišnjem teroru, sam sa sobom stoji naspram toga. Pitamo ih – vaš recept za mentalni opstanak? A oni kažu – rad. Možeš mislit šta to znači za čovečanstvo ako je pet hiljada ljudi u tim uslovima reklo da je rad nešto što te jedino može spasiti. Ili, na pitanje reciklaža su rekli da je to promjena namjene predmetima.

A cjelo Sarajevo je bilo jedna velika reciklaža. Imali smo dva čovjeka koji su stanovali u istoj zgradi i imali su iste uslove, znači nisu imali ništa. Jedan je bio skroz pozitivan, drugi negativan. Ovaj pozitivni je na sve odgovorio – mogu, naravno, probao sam, jesam, hoću. A drugi je rekao – nisam, neću, ne mogu, ne znam. Šta se dogodilo? Ovaj pozitivan je imao sve, malu baštu, kokoške, zeca, puževe, sve vrste osvetljenja pravljene od nekih konopca, njegova djeca su vozila bicikl i proizvodila struju za televizor, pa čak i za vokmen u to doba. Ono što je u vojsci dobijao za cigarete, mjenjali su na pijaci za neke ekskluzivne stvari kao što je krompir ili šećer. Ovaj negativni je sjedio u podrumu i vjerovatno je i umro. Samo je sjedio u mraku, nije imao ništa osim malo humanitarne pomoći, ni sa kim se nije družio i nikad nije izašao iz podruma. Sada je sazrelo vrijeme, i sve to što imamo smo stavili u dvije forme. Jedna je „virtualni muzej“ i to je ta kolekcija na internetu. Ti možeš da uđeš u bilo koji nacrtani objekat i tu te čekaju govorna istorija, video snimci, fotografije, crteži. Onda je došlo do toga da nekoliko ljudi oko mene i ja više nismo bili sami u tom velikom naporu, pa smo se udružili u jedan konzorcij da napravimo stvarni muzej u Sarajevu. I zamisli, to će nam izgleda uspjeti.

Svetlana Lukić: Zašto ste tako dugo bili sami?

Suada Kapić: Veliko pitanje. Sada kada je prošlo toliko vremena, uopšte ne znam kako sam sebe nagovorila da budem u tome toliko dugo, da stalno budem na bazičnom opstanku, a da istovremeno nastavljam. Neki psihijatri, sociolozi, psiholozi i fenomenolozi bi se trebali pozabavit time zašto ljudi koji su preživjeli takvu strahotu, kao građani Sarajeva na primer, odbijaju da išta više znaju od momenta kada je grad deblokiran. Radila sam upravo suprotno i mislim da bi za sve bilo jako ljekovito da su mogli i htjeli da to na neki način očuvaju kao znanje i saznanje. Oni ne bi bili toliko iznenađeni danas kada je istorija tako živa, i kada smo u velikoj opasnosti šta će opet biti. Šta će se desiti sa svim ovim što se ljulja. Pokušavam objasnit da je to taj razlog. Čini mi se da je druga dimenzija Međunarodna zajednica, koja je davala ogroman broj grantova da bi se zapravo otišlo od toga. To možda i jeste neki recept, ali se nije pokazao tačnim. Ljudi su pravili projekte i istraživanja koja nisu imala veze sa periodom ’91. – ’99. To je preskočeno. Bavili su se budućnošću, koje mi nemamo.

Maloprije sam bila na nekom razgovoru na televiziji, i tu je bio čovjek koji je izdao knjigu o zatvoru Ševeningen. Išao je da pravi inspekciju kako će to tamo izgledati za zatvorenike i pritvorenike. Voditeljka ga je pitala da li je to zatvor sa četiri zvjezdice, a on je rekao da nikako nije. Znate li vi da je taj zatvor nadograđen od starog zatvora od brodskih kontejnera? Taj detalj nisam znala. A mi zapravo radimo jednu ogromnu strukturu kontejnera Muzeja opsade Sarajeva. U svjetu se oni maksimalno upotrebljavaju kao globalni simbol reciklaže. Mi ćemo napraviti upravo takvu ogromnu strukturu u koju kada uđeš, zapravo ulaziš u priču opsada kroz 130 tematskih kontejnera. Hronološki prolaziš kroz govornu istoriju i teme od bolnica do zabava, pozorišta, snajpera, humanitarne pomoći, djece u gradu. U svakom tom kontejneru doživljavaš jedno potpuno iskustvo koje ti dolazi sa nekoliko okruženja. Vidiš naš artefakt, video sa svjedocima tog događaja ili, na primer, hologram tikve u bašti za preživljavanje. Znači, napravićemo tako da u tom sistemu kontejnera ljudi dobiju baš iskustvo opsade. Naravno, cjeli taj muzej je strašno važan edukacijski alat i mi ćemo napraviti jedan edukacijski model po raznim nivoima osnovne, srednje škole i fakulteta. On će sadržavati jedno ogromno znanje o ljudima u tim okolnostima, o samoj opsadi, i nešto će se iz toga naučiti.

Svetlana Lukić: Poverovaću da se nešto dešava u Srbiji kada se u škole uvede ekskurzija, pa kao što je moja generacija odlazila u Jasenovac, tako da se organizuje ekskurzija da neko vidi Potočare ili taj muzej recimo iduće godine.

Suada Kapić: Tako je. Mislim da bi se svima nama koji smo u ovome vratio smisao kada bi se tako nešto dogodilo. Sve ono što je bilo ovih 20 godina ima smisla da je bilo i da je završilo kada ta djeca, ne samo u Srbiji, nego u cjelom regionu to nauče. A vjeruj mi da ovdje mnoga djeca koja sada imaju 10 godina isto ne znaju ništa o tome. Počeće da se druže regionalno i u jednom momentu će doći do raznih nesporazuma jer nije ispričana priča koja je trebala da bude ispričana. Kad govorim o opsadi i o tome zašto oni odbijaju, to se odmah može prenjeti na Mladića. Meni je stvarno čudno da ljudi ne znaju da je njima jako loše i da će im biti još gore upravo zato što to nije završeno, što nije rečeno šta je bilo. Drugi razlog je apsolutna apatija koja ovde vlada. Ne povezuju se uzroci i posledice. Mislim da je strašno važno to što je Mladić uhapšen, i sa radošću sam sejvirala fotografiju onog helikoptera koji se spušta u Ševeningen. Zločin jednostavno mora biti kažnjen. Ne smije postojati mogućnost da oni misle da neće biti kažnjeni. Ovim što je dalje bilo sam potpuno zgranuta, kako su mu dozvolili da jede rashlađene jagode, da traži ruske klasike, da ide da posjeti grob svoje ćerke, da uopšte izlazi iz zatvora i da se takav zločinac tretira na način da mu se ispunjavaju želje. Za ovaj ovdje dio priče opet nemam objašnjenje. Stvarno mora da se istražuje zašto ljudi, koji su prošli takvo iskustvo, toliko odbijaju da išta znaju o tome. A da ih pritom to boli svaki dan.

Svetlana Lukić: Kada pominješ kontejnere, prosto mi je asocijacija na one kontejnere u koje bacamo đubre. Kada pomisliš, 20 godina, ceo život nam je otišao u to.

Suada Kapić: I nama i vama. Stvarno si to dobro rekla – životi nam odoše u kontejner. Mogu da govorim da je razlog reciklaža, a podsvjesno je vjerovatno bilo upravo to. Izgubili smo tih 20 godina, i stalno mislim puta sedam jer je svaki dan opsade bio kao sedam dana. Drugačije se računalo to vrijeme. Ali, možda bih mogla malo da ti vratim smisao kada vidim da smo to uradili. Što kaže Dino Mustafić, 2. maja 2012. bićemo deblokirani. Možda tada doživimo nešto kao –  aha vidiš, rat je završen.

Svetlana Lukić: Imamo ovde na zidu tvoju mapu o raspadu Jugoslavije.

Suada Kapić: Znaš kako mi je krasno slušati tvoj glas pošto se nikad nismo videle. Poznati mi je naravno iz svih emisija, ali toliko mi je to nekako divno.

Svetlana Lukić: Hvala ti draga Suada.

Dok je Suada Kapić govorila u emisiji, videli smo Ratka Mladića pred sudijama Haškog suda. Ustao je Serž Bramerc i čitao optužnicu. Po onome što sam mogla da vidim, Mladić je veoma skoncentrisan, klima glavom, sve razume, sve mu je jasno. U drugom delu Peščanika, slušate Žarka Koraća.

Žarko Korać: Čitav odnos društva je monumentalan pokušaj da se pravimo da je to samo nekakva međunarodna obaveza – morali smo to da uradimo, on je u stvari jedan bolesni starčić. Ako to izuzmemo, suočavamo se sa svim fundamentalnim slabostima našeg društva. Prvo, imate političku opoziciju u Srbiji koja o toj temi nije rekla ništa. Vojislav Koštunica bukvalno ništa nije rekao, a Tomislav Nikolić je rekao nešto što nije važno. Toliko o tim takozvanim nacionalnim, proevropskim političarima. Sad se pokazalo da je to nemoguće, ili si jedno ili si drugo. Nisu bili u stanju ništa da izgovore jer, naravno, njihovo biračko telo nije nimalo proevropsko i ono odlično zna da je Ratko Mladić deo politike koju oni podržavaju. Ako pogledamo odnos vlasti, to je išlo između ulagivanja, do izjava da je to jedan veličanstveni trenutak naše demokratije. Kada čovek pogleda optužnicu protiv Ratka Mladića, jedna od  osnovnih tačaka je optužba za genocid i tu je praktično navedeno sve najstrašnije što jedna ličnost može da uradi. Da li je neko to objašnjavao? Nije. Cela ta tema, što se tiče vlasti, je bila da li je on bio u tom selu, nije bio u selu i kakva je kuća. Svesno je izbegnuto da se govori o suštini stvari, o meritumu. A meritum je za šta je optužen taj čovek. I naravno, da on to nije uradio sam. On je bio komandant jedne vojske koja je uživala svesrdnu pomoć iz Beograda. Čak i kada se otvorila tema njegovog skrivanja, vešto se izbegava da se kaže da je 2005. godine pobegao iz nekog stana pošto ga je neko očigledno obavestio da dolaze po njega. Imao je pomagača u strukturama Koštuničine vlasti. To je bila prilika da se progovori o toj politici. Kada ste imali suđenje Adolfu Ajhmanu u Jerusalimu, Nemačka je morala da povede raspravu o prirodi nacizma, o rasnoj teoriji kao osnovi nacističke ideologije. Kod nas ne postoji niko ko je otvorio ijednu od tih tema. Čitavo društvo je na najnižem mogućem nivou izbegavalo da se suoči sa njom. Ratko Mladić odgovara za ono što su uradili mnogi pod njegovom komandom. Ne može se suditi svima, ali sudiće se njemu. Ti u stvari sudiš jednoj politici, konkretnim posledicama te politike. Egzekutorima te politike.

U našem društvu takve rasprave nije bilo, a onda ste gledali jednu krvavu farsu gde on bira sa kim će da razgovara u zatvoru, i onda mu na noge dolazi ministar zdravlja, koji je naravno njegov prijatelj, iako su ga lekari već pregledali. Ni manje ni više, traži da vidi predsednicu parlamenta. Zamislite čoveka koji je ubio svoju porodicu i koji sedeći u zatvoru traži da ga pregleda ministar zdravlja i da mu dođe i predsednica parlamenta, koja je slučajno lekar i psihijatar, i oni odmah otrče kod njega. On ima prava da bude zaštićen, ima puna ljudska prava, i to je jedina razlika između nas i njega. Kada toga ne bi bilo, mi bismo ličili na njega. Ali trče da ga posete predsednik skupštine i ministar zdravlja. Onda se čovek ponovo suoči sa time da naše društvo nije u stanju da izađe sa Miloševićevim programom i sa prirodom te politike. Pošto ono nije u stanju ni da otvori tu temu, ne treba da čudi zašto danas izgleda ovako kako izgleda. Samo u takvom društvu je moguće da su svi oni koji su u toj politici učestvovali, danas na političkoj sceni. Danas su vodeći biznismeni svi oni koji su opljačkali i ovaj narod, koji su krali, koji su imali specijalne dozvole da uvoze akcizne proizvode, naftu, cigarete. Samo u takvom društvu, svi novinari koji su učestvovali u propagandi danas mogu da budu ugledni ljudi, direktori RTS-a.

To što nam se dešava nije ono orijentalno fatalistički, kao neka mana sa neba, neka sudbina koja nam nije naklonjena. Ne. Tamo gde ne možeš da napraviš kritičku distancu prema svojoj prošlosti, osuđen si da ponavljaš tu prošlost. Naravno, ti više nemaš moći da je ponoviš, ali bi je verovatno ponovio. Za mene je najteži utisak protekle nedelje da, sa izuzetkom nekoliko intelektualaca, nisam video nikakav stvarni pokušaj jednoga društva da bar u grču tog hapšenja i njegovog kratkog boravka u Beogradu nešto progovori o tome što se dešavalo u proteklom periodu. Svi zapadni novinari koji su o njemu govorili ili pisali su neprekidno prikazivali slike Srebrenice, slike opsednutog Sarajeva i njegovu optužnicu. U bilo kom tekstu o Ratku Mladiću, trećina je o njemu, a dve trećine je o onome zašto je optužen jer to jeste suština. Ovde je bilo da li je bolestan, da li ima infarkt, da li je operisan. Znači, bavili ste se njime personalno vrlo svesno, zato što nemate snage da otvorite jednu politiku koja je unazadila i samu Srbiju i čitav region.

Često se govori o izdanim idejama 5. oktobra, o izdanoj revoluciji. Međutim, svaka stvar ima svoj uzrok. Ta stvar može biti izdana samo ako ti sam izdaš ideje koje si imao ili koje su bar inicijalno postojale. Da napraviš istorijski diskontinuitet sa jednom politikom. Tretirajući Ratka Mladića sa tako mnogo benevolentnosti, vi vidite da naše društvo nije u stanju da ima stvarni kritički obračun. I onda je ono osuđeno na ovo u čemu sada živi. Mi smo u stvari dali jednu belu kartu da upiše šta hoće apsolutno svako iz proteklog perioda, da može da bude na političkoj, ekonomskoj, novinarskoj, intelektualnoj sceni Srbije. Otac nacije, tvorac srpskog nacionalnog programa u tri nastavka u „Politici“ reciklira svoje ideje. Govori o tome da su Crnogorci izmišljen narod i da Kosovo treba podeliti. To je sad nova disciplina kako ga podeliti. Dačić predlaže da Albanija i Srbija podele Kosovo, znači da praktično dovrše Prvi balkanski rat. Kad pročitate to što piše taj neprikosnoveni nosilac srpske nacionalne ideje, vidite do koje mere je to odvojeno od realnosti. Kada spojite te dve strane, sadašnju vlast i opoziciju, ovoga glavnog ideologa sa druge strane i nemoć čitavoga društva, onda Srbija mora da izgleda ovako kako sada izgleda.

Paradoksalno, Srbija izgleda i bolje nego što bi mogla da izgleda kad čovek pogleda realnosti u kojima se ona kreće. Vi od Ratka Mladića pravite neizbežnu sudbinu jednog bolesnog starca. To je skoro ličilo na neku Sofoklovu tragediju – eto, mi smo ga krili dokle smo mogli, šta da radimo, oprosti moraš da ideš tamo. Znate kada bi nemački narod kada je Ajhman uhvaćen rekao – e pa sad šta da radimo, mora neko da plati. Ne, tamo je polemika bila o prirodi nacizma. Otvorila se tema koju je uvela Hana Arent kao pojam banalnost zla. Srbija je sad, sa slučajem Mladića, reciklirala temu banalnosti zla. Počelo je sa tim famoznim jagodama. Da je taj čovek optužen da je recimo surovo ubio jednu porodicu u Beogradu, tvrdim da bi odnos javnosti prema njemu bio drugačiji. Kao da smo ponovili onu užasavajuću izjavu jednog cinika koji je rekao da je ubistvo jednog čoveka tragedija, a ubistvo milion ljudi je statistika. Izgleda da je ovo za šta je on optužen statistika i da to nema elemenat groznog zločina. Niko u medijima nije pozvao, ako uopšte želi da dođe, neku od žena koja je izgubila celu porodicu iz Srebrenice da ona nešto kaže. To ste morali da gledate preko tuđih televizijskih kanala, kao i sve ciničnije komentare na račun toga kako Beograd tretira Ratka Mladića. I konačno, to je taj dans makabr, taj ples smrti. Vi ste videli da naše društvo još uvek igra sa smrću, da ne može da se vrati na temu života i da, kao centralno pitanje, postavi koja je to politika koja počiva na stotinama hiljada ubijenih, na leševima drugih. Da li se danas treba zalagati za politiku koja u sebi nema ukalkulisan rizik smrti? Odnos prema Ratku Mladiću, čak i kod onih koji nisu njegovi podržavaoci, ličio je na sve, samo ne na odnos prema jednom ratnom zločincu, čoveku optuženom za najrazličitije i najteže ratne zločine.

Čekao sam da vidim nešto, a nisam video ništa. Reklo je nekoliko ljudi koji inače zrelo govore o svemu tome, ali od njih sam to i očekivao. Vi možete nanovo ući u evropske integracije sa neraščišćenom prošlošću, ali ovde se radi o prirodi našeg društva. I konačno, o elementarnoj borbi za to da budemo bolji ljudi, bolje društvo.

Mnoge stvari se danas prećutno tolerišu. Na primer, 2001. je Mladić uglavnom boravio u svojoj kući na Banovom Brdu. Kada mu je bilo dojavljeno da se pregleda, on je prelazio u kuću komšije, koji je sad uzgred poslanik u skupštini Srbije, u SRS. Tu se krio neko vreme. Onda je ključno pitanje ko mu je krajem 2005. godine, kada je skoro uhvaćen, dojavio da pobegne iz tog stana. Ako se krio kod svojih rođaka, zašto je problem da oni koji ga traže naprave spisak, adrese njegovih rođaka. Kada su se spremali da uhapse lidere DOS-a, napravili su spisak gde stanujemo, a onda su tu bile i adrese rođaka, pa čak i ljubavnica, ako ih je neko imao. Znači, znaju oni kako se to radi. Ali, time biste morali da otvorite temu odnosa vlasti od 2000. godine, od promena. Mogućno je da će se nešto uraditi, ali ja nisam siguran da postoji spremnost. Mi nemamo odgovor na to ko je naredio da policija ne interveniše kada se palila američka ambasada. Naravno da je ključna ličnost čovek koji je tada komandovao policijom, a to je Veljović. On je i danas direktor policije. Problem je što su to sve isti ljudi. Ko je spalio džamiju u Beogradu? Da li je tačno da je ministar rekao da ima snimak kada su preko motorole rekli – gori džamija, pa nek gori, baš nas briga? Vi to ne radite zato što su svi ti akteri aktivni, nekada čak i na istim mestima na kojima su se i tada nalazili. Ako tu nisu aktivni, onda su u nekakvim dogovorima i političkim kombinacijama.

Onaj ko bi radio tu nezavisnu istragu, morao bi kao skalpel da seče, a to ne može zato što je sve toliko trulo i, gde god da dohvatiš, sve će se strovaliti. Svi su u književnosti dali jedni drugima nagrade, svi su u medijima bili urednici. Evo sad je jedan čovek rekao da je samo pet dana bio urednik. Pet dana si bio urednik jednog mafijaškog dnevnika. I naravno, u situaciji kad imate istorijsko pomirenje, ne možete da pravite nikakvu istragu jer su svi u miru. Vi dajete prostor Biljani Plavšić da kaže da je Mladić častan čovek. Ženi, koja je inače izrazila kajanje i zato dobila manju kaznu. A onda su nam tabloidi pisali srceparajuće tekstove kako je ona mučenica koja u Švedskoj služi kaznu sa prostitutkama. Pa onda, kada je puste zbog godina, sačeka je Dodik i državne delegacije Republike Srpske na beogradskom aerodromu. Ona se sad usuđuje da priča o Mladićiu iako je u knjizi ispljuvala celo to rukovodstvo i Miloševića. Taj ljudski materijal je loš, ali on je takav kakav je. Strašno je što bi, da ta Biljana Plavšić danas prošeta Beogradom, pola ljudi prišlo i reklo – kako ste gospođo, šta da radite, moralo je, bili ste malo na robiji, ali prošlo je sve to. Ona sada odjednom kaže – ono koliko sam znala Mladića, on je pošten čovek. Dobro, dogodio mu se genocid, bilo skoro četiri godine opsade Sarajeva, deset hiljada mrtvih. O čemu se ovde uopšte radi? Dolazi mu na noge ministar zdravlja koji kaže da ga je upoznao zato što mu je obducirao ćerku koja je pucala u glavu i onda joj je odsekao pramen. Pogledajte tu morbidiju. Pa što mu je trčao na noge, šta su pričali? Ponovo o njegovoj ćerki ili o čemu? Trči mu na noge predsednica skupštine, profesorka univerziteta, psihijatar. Zašto? Nije poenta u tome da ja to govorim sa nekom gorčinom.

Poenta je da je to slika našeg društva i da je to pravi odgovor na pitanje zašto ono izgleda ovako. Ako ovako izgleda vlast, ako ovakav odnos ima opozicija, onda je to jedan društveni konsenzus. Ljudi u Srbiji će morati da urade nešto što je jako teško, a to je da prilagode svoje očekivanje realnosti na zemlju u kojoj žive. Običnom čoveku je najteže da u jednom trenutku kaže sebi – određeni broj godina neću živeti u nekoj bogatoj, srećnoj i uređenoj zemlji. Društveni i politički razvoj Srbije je stigao na jednu vrlo neobičnu tačku. Srbija je posle pada Miloševića napravila jedan skok koji nije bio realističan. Istorija je htela da je taj skok simbolizovao Zoran Đinđić. To je ono nasmejano lice, obrazovan čovek, kojeg ceni Zapad i koji ima njegovu podršku. Srbija je tada propustila da se konfrontira sa svojom prošlošću. Verovatno ni tada nije bilo spremnosti. Naravno, to se nije videlo jer je Srbija ipak pravila neke korake napred. Međutim, tačno 10, 11 godina posle promena, došla je na temu koju nije mogla da zaobiđe. Mi smo tu konfrontaciju potpuno zaustavili za vreme Koštunice, i sada smo se ponovo suočili sa njom. Ova tranvestija gde su svi u opticaju, sve može i svaka ideja je legitimna se još uvek smatra vrhunskom demokratijom. E onda postoji cena koju upravo plaćamo. Život u Beogradu je pitanje da li je Gazela zakrčena, u Vojvodini da li su zemljoradnici na putevima, u Nišu koliko će Beneton dati novih radnih mesta. To je sve u redu. Ali Ratko Mladić više nije tema. Sedam dana smo se nešto malo kao bavili, bili su tu novinari iz sveta i završilo se sve.

Novak Đoković pobeđuje, Troicki ispustio životnu šansu, raspust, gde ćete na godišnji odmor, da li će nam vratiti vize. Zamislite društvo koje uporno izbegava najveću od svih tema koju mora da savlada da bi moglo da ide dalje, a to je šta je bio Milošević i njegov politički program.

Grozno je što ne idete na Dan ujedinjenja Italije. To je veliki dan za Italijane. To je najveći datum u njihovoj modernoj istoriji, a Italija je zemlja koja nas pomaže. Što se tiče Poljske, dođu svi iz regiona, samo vi nemate prilike da vidite Baraka Obamu. A istovremeno ulažete ogromne napore da se organizuje Tadićeva poseta Vašingtonu. To su te patriotske igre. Kao u filmu Patriot games gde ti uvek kada napraviš jedan korak na ovu stranu, napraviš dva koraka na suprotnu. Ranije je za te patriotske korake bio zadužen Vuk Jeremić. Međutim, pošto više nije u velikoj milosti, uzeo je sebi Novaka Đokovića. On je rešio da se populariše preko Novaka Đokovića, a ovo sad Tadić radi sam. Tačno je da političari često šalju te mešane signale, ali to ne znači da je to uvek pametno i da vodi nečemu dobrom za zemlju u kojoj živite. Mislim da će se to nastaviti i da će bojkotovati sve gde bude pozvana predsednica Kosova. Na kraju ćete biti apsolutni gubitnik zato što je ona tamo da razgovara i da nešto kaže. Priroda politike i diplomatije je takva da, ako je neko sa kim se ne slažete tamo, dođete i vi pa izložite svoju priču. Važno je da Vuk Jeremić radi konferenciju nesvrstanih. To je spoljna politika koje u suštini nema.

To je spoljna politika u funkciji unutrašnje. A ne može spoljna politika potpuno biti sluškinja rejtinga koji imaš u Srbiji jer je onda najbolje da ne ideš nigde. Tadić opet ide u jedan ćorsokak, kao što je svojevremeno išao sa onom rezolucijom koja je davana Ujedinjenim nacijama, pa je jedva povučena u poslednjem trenutku. Meni je jasno da sad dolaze te patriotske igre. Sledećih mesec, dva ćemo morati da poništimo efekat Mladićevog hapšenja i da pokažemo da je to nije bilo ono što smo hteli, nego smo morali. U Srbiji svi znaju ime Serža Bramerca, svi znaju njegovo lice, nos, visinu, da li je ljut, nije ljut i kakav mu je izveštaj, ali niko ne zna zašto je optužen Ratko Mladić. Koliko bi ljudi sada da ih zaustavite na ulici moglo da navede četiri tačke optužnice protiv Mladića, ili da odgovori na pitanje ko je general Krstić i zašto je tačno osuđen? To niko živ u Srbiji ne zna. Vama je Ratko Mladić eto jadan bez para. Evo, sad čujemo da je voleo jagnetinu, ali da rođak nije smeo da je sprema zato što svi znaju da on ne voli jagnjetinu, pa ako je on kupi, đavo će se setiti. Pa čujemo da su ga prepoznali po onom čuvenom jezivom prstenu. Pa vidimo da je njegov advokat, koji ne može koherentno da sastavi rečenice, bio predsednik vojnog suda. Najbolje je da ne čeprkamo više. Što dublje čeprkamo, osećam se čemernije.

Zemlja postoji, deca idu u školu, neko se zaljubi, neko se venča, neko umre, život ide dalje. Naravno da on neće stati, ali nemate ono što želite, a to je osećaj da se negde stvari menjaju nabolje, da raste standard, da ste u nekoj oblasti napravili neki veliki napredak, da ima više kompjutera u školama, da Srbija, sem malina, igra još neku ulogu na međunarodnoj sceni. Znači, da vidite osnov za neki optimizam, da idete ka nekom pozitivnom cilju. To ja zaista ne očekujem da će se skoro desiti. Ako se ti ne odrekneš jedne politike koja te je uništila, nije jasno šta je drugi put. Ti u stvari ideš tim istim putem, samo ti Zapad ne da da radiš baš sve ono. Mada, kada gledaš odnos prema Crnoj Gori, pa prema Republikoj Srpskoj i Bosni i Hercegovini, i nije baš mnogo različit put. Vi ne idete na kongres Mila Đukanovića zato što je on rekao nešto što vam se ne dopada. Pa ne znam da li se Milu Đukanoviću dopada baš svaka izjava Borisa Tadića. Bojkotujete njegov kongres jer je rekao da će da napravi crkvu. Pa šta se to mene tiče. Ovo je sekularna država, crkva je odvojena od države.

Naravno da mi ne izgleda logično da jedna sekularna vlast pravi sebi crkvu, ali kakav je to moj problem? To je problem crnogorskog društva i demokratskih snaga u Crnoj Gori. Može srpska pravoslavna crkva da kaže nešto, ali ovo je sekularna država. Vi stalno imate te tragove prošlosti. Kada bi ti osudio zločine, otpali bi svi ovi likovi, onda Milijana Baletić ne bi mogla da pravi emisiju na televiziji. Sećam je se kako obučena kao porno zvezda intervjuiše u rovu. Meni je to izgledalo kao Felini kad on onako duhovito kontrastira te stvari. Imate rov, nekog prljavog, bradatog četnika koga ona intervjuiše polugola. Naravno da Tijanić može dva puta da bude biran za direktora RTS-a. To je čovek koji je bio ministar u vladi Mirka Marijanovića na predlog Mire Marković, koji je  promovisao njene knjige. A taj isti upravni odbor koji je izabrao Tijanića daje saopštenje da se izvinjava zbog programa. Pa čekajte, to je potpuno nenormalno. Pa što se izvinjavaju? Pa njihov direktor je bar u jednom periodu bio propagandista, pa je pobego u Banja Luku, u Crnu Goru. Kako se taj upravni odbor ne stidi? Sa velikim ponosom osuđuje politiku, a doveo je istog direktora, čoveka koji je učesnik te propagande. Pa nisi doveo novinara koji je tada stradao. Bilo je novinara koji su ostali bez posla i naravno da ima poštenih i profesionalnih novinara. Ali ti njih nisi nagradio ni na koji način. Zašto? Zato što ovi koji imaju putera na glavi slušaju. I to je stara logika. Nešto si zgrešio? Hajde, ti ćeš da budeš najbolji sluga. Niko ovde neće nezavisnu ličnost, taj je opasan, nezgodan, drčan, znate onako, kao vaša emisija. Dobra je, ali brate, mnogo kritička. Pa naravno da je kritička kad ne zavisiš ni od koga. I upravo ćete i platiti cenu te vaše nezavisnosti jer tu postoji cena.

Da li hoćete da je platite? Ja hoću. Hoću da platim cenu da mogu sebe da gledam u ogledalu kad se brijam. Hoću da gledam i da žalim što mnoge stvari u životu nisam radio, da žalim zbog stvari koje sam uradio, ali da sebi mogu kažem – ipak si se trudio. U film „Spasavajući vojnika Rajana“, komanda američke vojske shvata da su u jednom danu poginula tri brata, i otkrivaju da postoji i četvrti. Žure da ga nađu da ne ispadne da je majka izgubila četiri sina. Na kraju tog filma na Arlingtonu, njihovom groblju veterana u Vašingtonu, on i porodica stavljaju cveće na grob tog čoveka koji ga je spasao i on se odjednom, suznih očiju, okreće ženi i kaže – da li sam bio dobar čovek, da li sam zaslužio svoj život? Pa je li moguće da je kod nas svejedno što je tu, na 150 kilometara od Beograda, sistematski istrebljeno osam hiljada ljudi? Autobusima su ih vodili i ubijali. Pa ja neću da živim sa tim. Pa je l’ meni milo da govorim o genocidu? Kad su me napali na jednom skupu, rekao sam – daj bože da ja sve lažem i da su ti ljudi živi. Eto, srećan sam za tu trampu i zovite me lažovom dok živim. A oni su negde živi i srećni. Ovo društvo, kad gleda generala Mladića, ne vidi u njemu to. To vidimo samo mi. Gledao sam tog čoveka i jedino što on nikada neće reći je samo jedna reč – izvinite, žao mi je. A to nema nikakve veze sa njegovom kaznom. Svako živi zna da će provesti ostatak života u zatvoru. Ali on to nikada neće izgovoriti. Da li mu je neko to prebacio? Da li ga je neko od ovih što su bili kod njega pitao -generale Mladiću, izlazi li ti pred oči onih osam hiljada iz Srebrenice? Sanjaš li ih?

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Na našem sajtu postoji nekoliko tekstova koji se bave temom koja je bila najvažnija ovih dana, tekstovi Biljane Srbljanović, Vesne Pešić, Srđe Popovića i Mirka Đorđevića, Aleksandra Hemona, Saše Ilića, Ajle Terzić, Muharema Bazdulja, Kristofera Hičensa, Timothy Garton Ash-a. Mnogi su ovih dana pisali o Mladiću i o Srbiji. Ni mi nismo odoleli da na sajtu ne prenesemo razgovor koji je Svetislav Basara vodio sa Borisom Tadićem. Ima mnogo delova koje je prilično neprijatno čitati, ali, ako niste znali, možete da saznate kako je predsednik odlučio da postane državnik. Jednog dana je sedeo u kafiću sa Krletom, Šaperom i Tuckom i onda kapućino, pa kapućino, i rešili su da ne dozvole radikalima da dođu na vlast i da se onako ozbiljno bave politikom. Sada, koliko godina potom, predsednik je u situaciji da razmišlja o velikoj koaliciji sa tim istim radikalima. U svakom slučaju da sa njima pravi pakt o nenapadanju jer su radikali, socijalisti i ta banda iz devedesetih jako porasli, pa mora da bude racionalan i pragmatičan. U knjizi Mahabharata, među 100 hiljada stihova, ima jedan koji kaže – preživeli neprijatelj je kao neugašeni požar ili neotplaćeni dug. S vremenom raste.

Bio je ovo Peščanik, do viđenja do idućeg petka.

Emisija Peščanik, 03.06.2011.

Peščanik.net, 03.06.2011.

SARAJEVO