- Peščanik - https://pescanik.net -

Na marginama Evrope: Rusija i Turska

Monumentalni gasovod pod nazivom Plavi tok koji prenosi prirodni gas iz Rusije, preko Crnog mora, do mediteranske obale Turske, pušten je u promet novembra 2005. godine. Da li se to formira novi evroazijski savez na rubu Evrope? Ukoliko se osvrnemo na vekovna neprijateljstva između Rusije i Turske, ovo izgleda malo verovatno, kaže Miša Gabovič. Antizapadni stav koji naizgled vezuje ove dve nacije je neuporediv: u jednom slučaju se radi o bolu nekada moćne supersile, a u drugom o umerenom islamizmu i frustracijama vezanim za pregovore o pristupanju EU. Međutim, u Evropi je još uvek prisutno osećanje da, iako Rusija i Turska nisu evropske (nacije), one su to ipak više od drugih ne-evropskih zemalja. A nedostatak ozbiljnih kulturnih veza između dve države, nadoknađuje se kulturnom razmenom na lokalnom nivou.

Gasovod Plavi tok je zvanično pušten u promet 17. novembra 2005. godine u turskoj crnomorskoj luci Samsunu, sa velikom fanfarama i u prisustvu predsednika Putina i premijera Erdogana. Gasovod koji preseca Crno more pumpa 3.7 milijardi kubnih metara gasa godišnje. Nakon što bude pušten i drugi gasovod, njim će poteći 14 milijardi kubnih metara, ili bar Putin tako misli, a vode se pregovori i oko naftovoda. Ovo će Tursku pretvoriti u jednu od najznačajnijih zemalja za tranzit ruskih mineralnih resursa na kojima se, inače, bazira moć  Kremlja. Da li se ovde radi o novoj evroazijskoj koaliciji koja se formira pred evropskim vratima i koja može imati političke, pre nego ekonomske, implikacije?

Pogled unazad na istoriju čudnih odnosa između Rusije i Turske pokazuje zbog čega je malo verovatno da će se pojaviti neki dugoročniji savez. Skoro tačno jedan vek deli dva događaja koja su Tursku i Rusiju vinuli u ligu glavnih globalnih supersila: otomansko osvajanje Carigrada 1453. i zauzimanje Kazana 1552. od strane Ivana IV. Obe države, međutim, već polažu pravo na političko i kulturno nasleđe Vizantijskog carstva. Te pretenzije, čiji se koreni mogu pratiti, u slučaju Seldžuka, od 11. do 13. veka, ili pak do simboličnog krštavanja kijevskih Rusa 988. godine, najčešće je istican kao dokaz istorijske osnovanosti tvrdnje o posedovanju evropskog identiteta obe ove zemlje u današnje vreme – naravno, tamo gde takve tvrdnje postoje i gde se za njih traži istorijsko uporište.

Za razliku od evropskih pomorskih imperija kakve su bile Španija, Portugalija, Holandija, Britanija i Francuska, a slično Habzburškoj imperiji, Otomanska dinastija i dinastija Romanova, oblikovale su svoje višeetničke imperije kooptiranjem predstavnika neurbanizovanih religijskih i etničkih grupa u svoje sisteme vladanja (premda se ovo desilo na potpuno različite načine u oba slučaja i premda je vojničko osvajanje tu takođe igralo veoma važnu ulogu). Obe imperije su prošle kroz periode opadanja, nakon kojih su novi vladari uveli zapadnjačke modernizatorske mere koje su iznedrile nove intelektualne elite. Iako visoko produktivne, i na mnogo načina opozicione, ostale su vezane za autokratske režime koji su ih stvorili. „Zapad“, pre svega Francuska a potom i Nemačka, bio je ključna inspiracija ovim intelektualcima, kao što je kasnije postao i glavni neprijatelj onima koji su ustali protiv modernizacije, boreći se za nalaženje “vlastitog puta”. Sve do nedavno, i u Rusiji i u Turskoj, intelektualci i politički modernisti imali su posla sa prevashodno ruralnom populacijom koja je smatrana glavnom preprekom istinskom evropskom identitetu. Ne manje važno, kao i u drugim bivšim ne-zapadnjačkim imperijama (tipičan primer je Japan), znatan deo političkih i intelektualnih elita u obe ove zemlje teško uspeva da se pomiri sa zločinima iz prošlosti i često na podsećanja Zapada o ovim zločinama odgovara sa skoro histeričnim neprijateljstvom.

Ono što je najočiglednije i najvažnije, obe zemlje premošćuju Evropu i Aziju i mada se nijedna od njih nije ozbiljno odrekla svojih evropskih ambicija ili sebe videla prevashodno kao azijsku silu, najveći deo teritorije obe države nalazi se u Aziji. Centralno-azijski i kavkaski regioni, naseljeni narodima kojima je maternji jezik turski, važni su za Tursku i Rusiju ne samo u geopolitičkom smislu, već i kao potencijalni izvor alternativnih identiteta, kao što ilustruje koncept evroazijstva u Rusiji, ili panturcizma i koncepta avrazije u Turskoj. Na Zapadu se često zaboravlja da Rusija ima drugu najveću po veličini muslimansku populaciju posle Turske. Ličnosti poput krimskog tatarskog intelektualca Ismaila Gasprinskog (1851 – 1914), bili su uticajni među muslimanima u obe zemlje.

U kombinaciji sa geografskom blizinom dva carstva i geopolitičkim rivalitetom koji je iz toga proistekao, ove paralele su neočekivano dovele do vekovnih, gotovo konstantnih, neprijateljstava (osam ratova protiv dva saveza u periodu od 200 godina), sa dva prekida tokom sovjetske ere. Prvo otopljavanje u odnosima bilo je produženo “flertovanje” između Ataturkove Turske i SSSR-a tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, kada su ove dve smanjene države i dalje bile najveće novonastale države među brojnim zemljama koje su se pojavile nakon I svetskog rata i obe su se borile protiv neprijatelja koje je podržavala Zapadna Antanta. Godine 1920, Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika koja je kasnije postala nukleus SSSR-a, vrlo brzo je priznala vladu buduće Turske republike a ova je zauzvrat postala lojalni pobornik i među prvima priznala Sovjetski Savez kad je on stvoren decembra 1922. Čak i pre nego što su okončani Ruski građanski rat i Grčko-turski rat, 1921. godine, i dok je Transkavkazija bila pri kraju svog kratkog iskustva nezavisnosti, obe države su potpisale Ugovor o prijateljstvu na osnovu kojeg je Azharija postala deo sovjetske Gruzije, a Turska dobila Kars, Ardahan, Sarikamis i okolne oblasti (otuda uspomene na Rusiju u najbolje prodavanom romanu Orhana Pamuka „Sneg“, čija se radnja dešava u Karsu).  Međutim, tek nakon Ataturkove smrti 1938. i završetka II svetskog rata, ova dva paralelna puta autoritarne modernizacije proizvela su umereno dobre odnose, ubrzo prekinute turskim okretanjem ka zapadu i bar delimično osnovanom strahu od komunizma.

Umereno otopljavanje u odnosima nastupilo je tokom šezdesetih godina, nakon što je Sovjetski Savez 1958. konačno odustao od starog ruskog zahteva za Bosforom i Dardanelima. Ta pretenzija je bila konačni izraz „Istočnog pitanja“ tokom osamnaestog i devetnaestog veka, jednog od najvažnijih geopolitičkih pitanja u Evropi tog vremena i jedan od razloga za Krimski rat. Svaki ruski imperator je sanjao o tome da osigura slobodan prolaz ratnim brodovima kroz moreuz kako bi osigurao da Crno more postane rusko jezero i zauzeo pozicije na Mediteranu. Generacije mesijanskih ruskih nacionalista imale su aspiracije da osvoje Carigrad i tako osiguraju da Rusija postane naslednik Vizantijskog carstva. U nuklearnoj eri, međutim, geopolitički značaj prolaza je izgubio na značaju, iako je uloga Turske kao NATO ispostave pred vratima Sovjetskog Saveza pokrenula sećanje na događaje od pre sto godina. Najveći deo posleratnog perioda, Turska i SSSR su bile suprotstavljene jedna drugoj sa suprotnih strana hladnoratovskih barikada. Ovaj zajednički oprez je teško mogao da vodi zajedničkom interesu. Turska nije razvila ništa slično sovjetologiji koja je cvetala među njenim NATO partnerima, a broj ruskih eksperata koji se bave savremenom Turskom (uglavnom špijuni) bio je umeren čak i u poređenju sa ograničenim brojem eksperata za SAD, Latinsku Ameriku ili arapske zemlje. Osim uzbudljivog bekstva Nazima Hikmeta iz Turske u Rusiju 1950. godine, što je izuzetak koji potvrđuje pravilo, kulturna razmena je uglavnom bila ograničena na povremene prevode ruske literature na turski, mnogo više nego obrnuto, kao i retke uzajamne, zvanično odobravane, posete pisaca i kritičara.

Ekonomski, pa čak i politički odnosi između Rusije i Turske, uzdigli su se na najviši nivo tokom poslednjih petnaest godina, sada kada te zemlje formalno gledano više nisu susedi. Monumentalni gasovod Plavi tok duž Crnog mora zvanično je pušten novembra 2005, a postoje planovi da se saradnja razvije i u energetskom sektoru. Rusija je postala drugi najveći trgovinski partner Turske posle Nemačke, dok je turski biznis veoma prisutan u ruskom građevinartstvu, dok su moderni tržni centri u turskom vlasništvu otvoreni u centru Moskve. Turska je postala omiljeno mesto za odmor Rusa koji na turskim plažama nadmašuju turiste bilo koje druge nacionalnosti. Posete na visokom nivou se razmenjuju između obe zemlje, a puno se govori i o novom rusko-turskom partnerstvu, verovatno kao ekonomska protivteža Evropskoj uniji.

Nakon što je okončana prozapadna euforija iz kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina, tema „multipolarnog“ sveta je odjednom postala moderna u Rusiji. Političari nacionalisti su posebno zainteresovani za potencijalne geopolitičke partnere. I dok neki od njih, pre svega Vladimir Žirinovski (ekspert za Tursku, koji je izbačen iz te zemlje kasnih šezdesetih zbog širenja komunističke propagande) vide Tursku kao glavnog neprijatelja, ili čak, poput Jegora Holmogorova, oživljavaju san o osvajanju Carigrada, drugi, a ponajviše ekstremni desničarski ideolog Aleksandar Dugin, biraju Tursku kao potencijalnog partnera u stvaranju jedne nove antiameričke superimperije na evroazijskom kontinentu.

Jasno je da su svi ovi projekti pusti snovi, mada razlozi za to nisu uvek očigledni. Geostrateško rivalstvo između Rusije i Turske u centralnoj Aziji i na Kavkazu vrlo često se spominje kao prepreka za saradnju. Međutim, panturske ideje iz ranih devedesetih su presušile, ili su se preusmerile na tursku kulturnu diplomatiju na turskom govornom području ili, što je manje vidljivo, među ruskim muslimanima. Posleratna zapadna Evropa nudi brojne primere kako se stari rivaliteti mogu pretvoriti u nova partnerstva; preduslov za to je, međutim, odbacivanje politike supersile. U ruskom slučaju, to bi značilo bar odbacivanje trapavog intervencionizma na Kavkazu od strane Kremlja. Mnogi su ljudi u Moskvi uvereni da bi Turska bila presretna ako bi u region ušla uz podršku SAD. Isticanje tog nepoverenja nedostatak je međusobnog poznavanja i kulturnih veza. Podizanje gvozdene zavese imalo je za posledicu poplavu prevoda zapadnoevropskih autora, kao i brojne posete francuskih, nemačkih i severnoameričkih umetnika i muzičara. Pa ipak, prisustvo turske kulture u Rusiji svelo se na Tarkana, čije stihove niko ne nastoji da razume, kao i neke od romana Orhana Pamuka koje je pročitao mali broj ljudi. U Turskoj je situacija nešto bolja, pa ipak, čak i ovde – ruska kultura 19. veka je mnogo bolje poznata nego ova savremena. Uprkos značajnim ekonomskim vezama između dva bliska suseda, odnosi u kulturi gotovo da i ne postoje, i uvek idu zaobilazno – preko Zapada. Turgut Bej, lik iz romana Sneg Orhana Pamuka, koji prevodi Turgenjeva sa francuskog, tipičan je primer. Sam Pamuk, čiji su romani prevedeni na ruski tek nakon njihovog početnog uspeha na Zapadu, predstavlja drugi takav primer.

Još tragičnije je to što je gvozdena zavesa između dve zemlje okončala vekovnu tradiciju kulturne razmene između susednog stanovništva. To se odnosi na Jermene i druge manjine pod upravom cara i sultana, kao i na stanovnike pograničnih regija kao što je multikulturna Odesa u kojoj se, smeštenoj između dva carstva, govori i ruski i turski, a trgovinska razmena obuhvata kako krzno i začine, tako i revolucionarne ideje. Brojni caristički emigranti koji su se privremeno smestili u „Carigrad“ (i uskoro optuženi za korumpiranje turske omladine) nisu mogli imati takvu ulogu, pošto su bili neznatno zainteresovani za tursku kulturu i sprečeni da se vrate kući.

Institucionalna ekspertiza o Turskoj u Rusiji je manje-više ograničena na Institut za orijentalne studije slabo finansirane Akademije nauka, dok jedini značajniji turski centar za ruske studije (na Univerzitetu Bilkent) tek treba da stvori neka vrednija akademska dela. Rusija je, čini se, odsutna iz kulturnog miljea savremene Turske, što nije slučaj sa Sirijom ili Irakom, gde se često mogu sresti ruski govornici.

To međusobno ignorisanje ima duboke političke implikacije. Antizapadnjaštvo, koje bi moglo da pruži ideološku osnovu za stratešku saradnju u takmičenju s Evropskom unijom, ima različite korene u ove dve zemlje. U jednom slučaju reč je o fantomskim mukama supersile, dok je u drugom reč o relativno umerenim formama islamizma i frustriranosti pregovorima o pridruživanju EU. Štaviše, privrede obe zemlje orijentisane su ka Zapadu. Tako je jedna italijanska kompanija učestvovala u izgradnji gasovoda Plavi tok, koji je sufinansirala italijanska država (što objašnjava zašto se Berluskoni u novembru pridružio Putinu i Erdoganu u Samsunu). Kultura je, takođe, orijentisana ka zapadnoj Evropi i „Zapadu“ u širem smislu. Zapad, a posebno Nemačka, dom najbrojnije ruske i turske dijaspore pored SAD i Francuske, deluje kao magnet: on i privlači i odbija. Oni koji žele da dokažu svoje evropejstvo, kao i oni koji osporavaju evropski identitet svoje zemlje, treba da govore jezikom Zapada. Tome doprinosi i činjenica da Evropska Unija koristi kulturnu razmenu kao zamenu za političku saradnju. Rusija i Turska nisu po tome nimalo jedinstvene. One, svakako, dele sudbinu većine zemalja u razvoju (ili, u slučaju Rusije, zemalja koje nisu u razvoju), koje se eufemistički nazivaju „tržišta u nastajanju“, kao i većine nezapadnih zemalja.

Ono što obe zemlje čini posebnim, ali i sličnim, jeste to što su one jedine bivše imperije u susedstvu Evropske Unije. Njihove perspektive za pridruživanje su srednjoročne, u slučaju Turske, ili dugoročne, u slučaju Rusije. Slične su i po tome što zapadni Evropljani često osporavaju njihov evropski identitet, obično na emotivnim i neutemeljenim osnovama. Pa ipak, u Evropi je još uvek prisutan osećaj da iako su Rusija i Turska neevropske, one su to manje nego druge neevropske zemlje. Glavna razlika je u tome što članstvo Turske u EU, za razliku od ruskog, bar nije sasvim odbačeno od strane onih koji sada donose odluke u EU. Za razliku od Rusije, kritična masa pripadnika političke i intelektualne elite u Turskoj se čvrsto opredelila za evropski politički identitet koji je potencijalno usaglašen sa nacionalnim kulturnim identitetom, a podstakao je i dalekosežne, mada nedovoljne, političke reforme.

To je sretna okolnost; bilo koji antiliberalni, antidemokratski i antizapadni internacionalac, kakvog Dugin ima na umu, predstavljao bi pretnju ne samo za Zapad, nego i za civilno društvo i političke slobode u zemljama o kojima je reč. Osnovane rezerve prema kulturnoj globalizaciji i preteranom zapadnom uticaju ne bi trebalo da nam zatvore oči pred opasnošću od međunarodne kulturne saradnje zasnovane na suprotstavljanju Zapadu. Za razliku od slučaja s Turskom, Evropska unija nije spremna da upotrebi svoj uticaj kako bi ljudska prava i demokratiju stavila na dnevni red i u Rusiji. Kada bi se to promenilo, jasno potvrđujući identitet Rusije kao evropske zemlje i najavljujući članstvo u EU bar kao daleku mogućnost, to bi možda bilo najviše što bi Evropska unija mogla da uradi.

Postoji, međutim, nada da će se rusko-turske veze razvijati i van oblasti energije i inženjerstva, a da se to ne pretvori u opasnu antizapadnu alijansu. Ova nada podrazumeva promenu perspektive – od „visoke kulture“ ka lokalnim kulturnim vezama. Ti kontakti su olakšani posredstvom dva, od ukupno četiri, stuba ekonomske saradnje dve zemlje: u trgovini robom u putnim torbama i u turizmu. Ranih devedesetih, kada je tekstilna industrija doživela zastoj u bivšem Sovjetskom Savezu, takozvani meshočniki, ili trgovci „torbari“, oblačili su Rusiju i okolne zemlje u tursku odeću. Mada je doživela pad, trgovina „putnim torbama“ je i dalje važan izvor zarade za Turke. Trgovci u kvartu Laleli u Istanbulu, koji su intervjuisani za studiju o ovom fenomenu, rekli su da prate vesti o Rusiji detaljnije nego one o Turskoj. S druge strane, jeftini turistički aranžmani dovode na stotine hiljada Rusa u Tursku i dok mnogi od njih ostaju „zaštićeni“ od turskog načina života u svojim „getima“ sa četiri zvezdice, čitava industrija onih koji ih opslužuju, kao i trgovina putnim torbama, proizvela je na hiljade rusofonih Turaka, ali i obratno, uključujući i jedan broj mešovitih brakova čija deca će se osećati kod kuće u obe kulture. Ali, da li će oni biti prihvaćeni i kao Evropljani?

Tekst je napisan na osnovu govora održanog na panel diskusiji „Samo susedi? Turska i Evropa“ u okviru osamnaestog evropskog skupa novinara koji pokrivaju kulturu, održanog od 4. do 7. novembra 2005. godine u Istanbulu.

Mischa Gabowitsch, Eurozine, 21.12.2005

Original in English
© Mischa Gabowitsch
© Eurozine

S engleskog prevela: Svetlana Vukomanović

Peščanik.net, 25.04.2009.