“Pogledi na svijet” se roje kroz vijekove kao majske krijesnice, piše možda i najveci srednjoevropski pisac svih vremena, Miroslav Krleža mu je ime, u kultnom romanu iz 1938. “Na rubu pameti”, koji je na njemacki jezik objavljen tek 1962. godine, ali pod sjajnim naslovom “Bez mene. Usamljena revolucija” (Ohne mich. Eine einsame Revolution). Ti “pogledi na svijet” frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mracna, piše Krleža u romanu iz 1938. godine, koji kao da je nastao poslije posljednje naše nesrece. Sve vrvi od lopova i razbojnika, onih na vlasti, koje pokorno opslužuje korumpirana inteligencija, “cilindraši”, kako kaže Krleža, a tko se usudi kazati istinu završava na sudu, u izolaciji, “na rubu pameti”. Kao da je Krleža pisao o ovima danas, koji se hvale ubojstvima za nacionalnu stvar, koji ukradu fabriku, sve pokretno i nepokretno, pa narod opet za njih glasa. Ugledni muževi, industrijalci, lihvari, pravnici, djeca im studiraju na elitnim školama, u medjuvremenu. Nova elita je, povrh svega, ustolicena i blagoslovena od strane vrhova religijskih zajednica, stvarnih centara politicke moci u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije…
Ubio me Dido ili Djido – svejedno je
Uzgred receno, i Krležu je njegov “pogled na svijet” koštao da ga se danas ignorira u njegovoj Hrvatskoj, onoj koja se još uvijek koprca u raljama povijesnog i politickog bespuca, u koju ju je uveo njen “prvi predsjednik” iliti “otac domovine”, kako su ga sve kitili njegove sluge i trabanti. Krleža je, pak, bio blizak lijevim idejama i lijevom pokretu, ali i svjestan da su svi “pogledi na svijet” u osnovi iskljucivi, a da društvo potrebuje ravnotežu i toleranciju. Nije otišao u partizane, iako su mu logikom njegova uma i srca morali biti simpaticniji od drugih. Ubio me Dido ili Djido, kazao je jedne prilike, svejedno je. Eugen Dido Kvaternik je, naime, bio stupom zloglasnog ustaškog rezzima, a Milovan Djido Djilas pojam boljševickog, dogmatskog komuniste, onaj komu se Krležine relativizacije “pogleda na svijet” nisu mogle dopasti.
Uostalom, podsjecamo ovdje na cuvenu i važnu knjigu “Sukob na književnoj ljevici” mojeg prezimenjaka Stanka Lasica, s kojim nisam u srodstvu, on je iz Karlovca, ma koliko bi volio da jesam. Jedino sam jedne prilike u Amsterdamu prenocio u krevetu u kojem je i on znao odsjesti kod uvažene beogradsko-amsterdamske sociologinje Mire Bogdanovic, okružen i njegovim sanducima i stvarima, te brojnim Mirinim knjigama. A kad sam vec spomenuo Miru, ona ima posve originalan pristup Djilasovoj izvikanoj “Novoj klasi”, cija je suština da su na njoj podobro radili i “znalci” iz CIA, prije nego što je zadobila konacan oblik i ugledala svijetlo dana. Toliko o tomu ovdje. Da apsurd bude savršen, poslije ce Djilas postati pojmom “liberalnog intelektualca” i disidenta, a Krleža ce biti proglašen Titovim “dvorskim piscem”. I ovih dana sam u zagrebackom “Globusu” procitao slicne bedastoce, u pompezno najavljenom interview Jovo Kapicic optužuje izriekom Krležu da je autor ideje o Golom otoku. Valjda kako bi umanjio svoju odgovornost kao jedan od izvršitelja u toj bedastoci. No, ostavimo se toga, uz pomoc reaktualiziranog Golog otoka je i rušena na kraju SFRJ.
Ostaje, pak, cinjenica da je Krležu nekriticnost, pa i bliskost s Titom, ali još više neprijeporno biranje lijevog “pogleda na svijet” koštalo vec za života što su mu brojna vrata u zapadnom svijetu, pa i ona, možda, do Nobelove nagrade za literaturu, bila zatvorena. A i danas placa te svoje grijehe, iako vec dvije decenije i pol pociva sa svojom Belom Krležom, rodjenom Kangrgom, na Mirogoju. Po mojem, pak, mišljenju, Krleža je bio i ostao “krivac” i za nešto drugo, za to što su se desetljecima mladi ljudi iz cijele bivše Jugoslavije opredjeljivali i za “lijevu ideju”, i za “jugoslovenstvo”, ono plemenito, a ne bornirano u interpretacji i izvedbi prostackih umova ala Miloševic ili generali bivše JNA. Sve se zaboravlja, ali dugo je vremena bilo sramota biti mlad a ne biti “lijevo”, a za to je medju obrazovanima bio više zaslužan Krleža nego cijeli partijski aparati u republikama i pokrajinama. Protuhe su, pak, bile i u tada jedinoj partiji iz posve drugih razloga. Politicke protuhe su, naime, spremale u potaji historijske reprize i krvave pirove…
I “pogledi na svijet” ubijaju, zar ne?
Iz Krležinog romana “Na rubu pameti” moram ovdje izdvojiti i misao njegova glavnog junaka, cija je sudbina izopcenje, jer se usudio kazati tadašnjem olicenju poslovnog uspjeha i gradjanskom uzoru da je nitkov i ubojica. “Ja sam progovorio kao moralist, i ja mislim, da ni jedna politika, koja nije osnovana na najosnovnijem ljudskom moralu, nema svoj raison d’etre! To je moje mišljenje! I ni jedan politicki program, koji nije sazdan na moralnim premisama, nema nikakvog progresivnog smisla !”
Ponoc otkucava muklo na obližnjem crkvenom zvoniku dok pišem ovaj tekst, a ja se bavim utvarama, skoro sam siguran da je ona bivša zemlja propala zato što su u neko doba prevladale politicke snage i koncepti koji više nisu imali ništa zajednicko s moralom i poštenjem, kada su na celo zemlje dossli ne-ljudi, kojima je pobiti stotine tisuca/hiljada nevinih u svrhu ocuvanja njihove vlasti bilo isto kao popiti casu vode, koji o reformama i modernizaciji nisu htjeli ništa znati…
I još cu jednom posegnuti za Krležinim citatom iz ovog cudesnog romana, naime onim mjestom kada njegov junak nakon klanice u Prvom svjetskom ratu donosi u neku redakciju tekst u kojem traži ” hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne nadje mogucnosti, da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopcu humanisticku novogradnju, sve ce ostati kao što je bilo… ”
Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitnicave, kratkovidne, ogranicene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljadu ljudi…, jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi…, to ni u kom slucaju ne smije biti jedini rezultat ovog kriminalnog pokolja, jer takav nacin narodnog oslobodjenja ne bi bio nikakvo oslobodjenje ! “, pisao je Krleža 1938. godine, a meni i tocno 70 godina upravo to zvuci kao aktualni smisleni apel svim poštenim ljudima i u Krležinoj Hrvatskoj, i u današnjoj Srbiji i drugdje na Balkanu….
Zar nisu upravo danas ratni profiteri i politicki klanovi, uz blagoslov vjerskih vodja, jedina izvjesnost i navodna “normalnost” ?! Nije li nam oduvijek nedostajalo “hiljadu karaktera “?
Bože moj agnosticki, znaju li ovi mantijaši barem koliko su krivi što se na našim prostorima širi vjerski fundamentalizam najgore vrste, koji je u ratu i s prosvjetiteljstvom i sekularizacijom i s poviješcu i poštenjem?
Procitajte zbg svega recenog “Na rubu pameti”, ako vec niste, a ako jeste onda ponovno, kako biste se podsjetili i/ili razumjeli suštinu brzog formiranja i besprizornosti hrvatskih, srppskih odnosno katolickih, pravoslavnih i inih elita na Balkanu, “tajkuna” ogrezlih u krvavom novcu i nemoralu, kojima se to ne smije, naravno, kazati imenom i prezimenom, inace bi odmah ukljucili u igru njihove odvjetnike, suce/sudije, njihove medije, njihove kvazi-intelektualce, njihove akademije i razna druga fantomska udruženja. Pa, ipak, nema druge do tragati za “hiljadu karaktera”. I ne samo tragati…
Berlin,
Peščanik.net, 27.02.2008.