Nedavno je jedna ugledna agencija za ispitivanje javnog mnijenja u BiH objavila rezultate istraživanja koje je radila za UN, a koji se odnose na nacionalni i vjerski ponos građana BiH. Tom prilikom je, pored ostalog, došla do sljedećih podataka, citiram: „U BiH, 90,6 posto mladih ponosno je svojim vjerskim identitetom, kao i 92,7 posto starijih od 30 godina. S druge strane, skoro 94 posto starijih od 30 godina je ponosno svojim etničkim identitetom, dok se oko 88 posto mladih osjeća ponosno svojim etničkim odnosno nacionalnim identitetom“. Cijeli tekst sa dodatnim rezultatima, dostupan je na: http://www.radiosarajevo.ba/novost/131181/bih-mladi-se-najvise-ponose-vjerskim-a-zatim-nacionalnim-identitetom
Iako inače ne reagujem na slična istraživanja, jer se uglavnom rade amaterski i na ne-reprezentativnom uzorku, ovo mi je privuklo pažnju jer se radi o uglednoj agenciji (a i klijentu), pa se i rezultati donekle mogu smatrati pouzdanim.
Prvi zaključak koji se može izvući je to da se ogromna većina mladih, a i onih starijih, u BiH ponosi nečim za što nisu ni na koji način sami zaslužni. Nacionalni, a uglavnom i vjerski identitet stiču se rođenjem, pa samim tim na njih malo pojedinaca ima ikakvog uticaja, a još manje su njihova zasluga. Rijetki izuzetci su oni „ostali“, ali oni nikoga ne zanimaju. Polazeći od toga da bi se normalan mlad (a i stariji) čovjek trebao ponositi onim što je sam ostvario i zaslužio, izgleda da mladi ljudi u BiH i nemaju ništa čime bi se mogli ponositi više, nego što se ponose nacionalnim i vjerskim identitetom.
Mladi ljudi u BiH, u svom vjerskom a posebno nacionalnom identitetu, realno gledano, teško da mogu pronaći stvari na koje bi istinski bili ponosni. U zadnjih 20 godina, sve većinske nacije i vjere su napravile toliko užasnih stvari i donijele toliko pogrešnih odluka, da je to samo po sebi daleko od toga da bi trebalo biti predmet ponosa. Kao najsvježiji primjer, ovih dana se u Bosni i Hercegovini, u Evropi, u 2013. godini, otkopava jedna od najvećih (ako ne i najveća) masovna grobnica ubijenih civila iz prethodnog rata. Ipak, ljudi su i pored toga ponosni, svako na svoje, iako se radi o nečemu što je civilizacijska sramota planetarnih razmjera.
Razlog za to leži u surovo realnoj činjenici da elemenata za ponos po drugim osnovama zapravo i nema. Urušeni obrazovni sistem, dodatno upropašten neuspjelim bolonjskim reformama, stvorio je od većine mladih ljudi nekompetentne i nekonkurentne „stručnjake“. Zbog sveprisutne korupcije u obrazovanju a i pri zapošljavanju, i oni rijetki koji imaju iskrenu želju za znanjem su obeshrabreni. Inflacija diploma koje se olako stiču na državnim, a posebno privatnim fakultetima, uticala je na njihovo obezvrijeđivanje i dodatno ih udaljila od bilo kakve mogućnosti poređenja sa ekvivalentima u zemljama EU. Razloga za ponos po tom osnovu zato i nema jer, iako to ne pokazuju, dosta mladih je svjesno da ono što su kroz sistem obrazovanja dobili nešto vrijedi samo u BiH.
Loša socijalna situacija, ogromna nezaposlenost i opšte beznađe utiču na mlade ljude pri donošenju odluka o zasnivanju porodice, pa izostaje i taj stub eventualnog ponosa na sopstveno dijete. Sebičnost, letargija i nedostatak želje da se u interesu vlastite djece stvari mijenjaju dodatno pogoršavaju stvari.
Logično je zato da preostaju vjera i nacija kao univerzalni predmeti ponosa. Da bi se bilo ponosno na vjeru i/ili naciju nije potrebno uložiti ni fizički ni umni napor, a ne zahtijeva ni materijalno ulaganje. U kategorijama vjere i nacije nema pojedinca ili pojedinačne odgovornosti, pa samim tim ni krivice ili sramote. Ponos je zato i zajednički i individualni, a kriv je uvijek onaj drugi, redovno druge vjere ili nacije, dok je vlastita nacija a priori ispravna i dostojanstvena, pa se na nju ima biti ponosan. Pored toga se i rijetki uspjesi, uglavnom individualnog tipa, poput sportskih, prenaglašeno stavljaju u kontekst nacionalnog ponosa, iako sa tim zapravo nemaju veze.
U obrazovnom sistemu u BiH, istorija svake nacije se zamagljuje i prekraja. Istorija se, kako često kaže profesorica Dubravka Stojanović, predstavlja ili kao neizbježni sudbinski tok u kome niko ne snosi odgovornosti, ili kao slijed događaja u kojem je predmetna nacija uvijek donosila najbolje moguće odluke, nikada nije nikoga napadala, a sama je uvijek bila žrtva. Na ovim prostorima, uz pojam žrtve, bez obzira kada je i kako ona nastala, gotovo uvijek ide i ponos i dostojanstvo, a kako su svi u nekom periodu bili žrtve onih drugih, tako ne nedostaje ni nacionalnog a ni vjerskog ponosa.
Osjećaj vjersko-nacionalnog ponosa se dosljedno prenosi sa koljena na koljeno i unutar porodice, a od strane mladih ljudi se prihvata uglavnom bez pitanja. U mahom patrijarhalnim porodicama, prenošenje ove vrste „znanja“ i svijesti sa oca na potomke se gotovo nikada ne dovodi u pitanje, pa se i formiranje vjersko-nacionalnog identiteta i ponosa na njega kod mladih rijetko dešava na temeljima obrazovanja ili samostalnog razmišljanja i istraživanja. Susprezan u periodu komunizma, nacionalni i vjerski identitet i ponos i dalje idu uzlaznom putanjom iako sve drugo ide nizbrdo. Kritički pogled na vlastitu naciju ili vjeru je nepoželjan, marginaliziran i u startu ocijenjen kao neprijateljsko ili izdajničko djelovanje.
Zato nije teško zaključiti da je ovakvo stanje svijesti mladih ljudi pogodno za političke partije, koje ideju vjersko-nacionalnog ponosa obilato koriste u homogenizaciji i stabilizaciji vlastitog glasačkog tijela. Niko ne voli da mu se dira u ono na što je ponosan, pa i sama pomisao na tako nešto uvijek rezultira zbijanjem redova, što dodatno potpomažu i vjerske institucije. Zato je ponos na sopstvenu naciju i jedan od najvažnijih razloga zašto većina građana BiH na izborima uvijek iznova bira nacionalne stranke, a potiskuje bilo kakvu građansku inicijativu. Nacionalni ponos nije tako lako artikulisati u građanski koncipiranom društvu, pa bi se izvori ponosa morali tražiti na drugim mjestima a njih je, bar za sada, jako malo.
Za kraj, citirat ću Ivu Andrića i jednu od njegovih poznatih izreka: „Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.“
Peščanik.net, 12.11.2013.