- Peščanik - https://pescanik.net -

Naizgled čudne stvari

Odavno postoji mišljenje da je “Srbija čudo”, to jest da se u njoj donose čudne odluke, često nasuprot političkoj i ekonomskoj logici ili uobičajenoj praksi u svetu. Kod nas doista ima i takvih “čudnih odluka”, ali se ponekad radi o tome da kod nas nije uvek lako identifikovati sve relevantne “povezane informacije” koje daju neki smisao i odlukama koje na prvi pogled deluju kao “odluke u korist sopstvene štete”.

Evo, samo za primer, nekoliko poslednjih odluka koje na prvi pogled deluju čudno, jer, iz nekog razloga, nisu dovoljno iscrpno, to jest potpuno osvetljene pred javnošću.

Prvo, kako objasniti da je jučerašnja “afera prisluškivanja” razgovora Pajtić – Udovički, o navodnom pokušaju “reketiranja” američke kompanije Kontinental vind od strane direktora Elektromreža Srbije Nikole Petrovića, u vezi priključivanja budućeg vetroparka u Banatu u sistem EPS-a – u suštini ubrzala odluku o prihvatanju buduće skupe struje iz vetra u srpski sistem, umesto, kako je to uobičajeno u svetu, da ugrozi ceo projekat. S tim u vezi trebalo bi proveriti koji deo vlasništva kompanije Kontinetal vind u Srbiji je navodno prodat nekim akcionarima sa Bliskog istoka, kako se priča već neko vreme. A trebalo bi da saznamo i po kojoj ceni će (i da li će) EPS kupovati tu struju, koja je tri puta skuplja od prosečne cene proizvodnje struje u drugim EPS-ovim klasičnim elektranama, samo da bi se Srbije značajno približila učešću elektro energije iz “obnovljivih izvora” od 20 odsto ukupne proizvodnje, našta se obavezala potpisujući sporazum o ulasku u Energetsku zajednicu EU. Nismo li previše siromašni da prednjačimo u proizvodnji “čiste energije” ili se nadamo da će nam se zbog toga progledati kroz prste to što gradimo još jednu elektranu na lignit, a po spomenutom sporazumu sa EU bi morali smanjivati proizvodnju i u onim već postojećim?

Drugo čudo, na prvi pogled, je to da se svi oni koji su upućeni u rad Železare Smederevo žale da cene čelika u svetu padaju, pa slovačka kompanija koja njom upravlja, preko simpatičnog menadžera HPK, Petera Karamaša (Politika, 4. oktobra) kaže da sada gube još 60 dolara po toni u odnosu na trenutak kada su došli u Srbiju, a ipak se, po ranijem dogovoru sa Vladom Srbije, potpaljuje i druga visoka peć i povećava proizvodnja, navodno da bi se ukupno smanjili troškovi za 15 dolara po toni. Ne objašnjava se da li će se povećanom proizvodnjom gubitak po toni dalje smanjivati (navodno je do sada smanjivan) ili će u bruto iznosu možda biti i veći nego prošle godine. Paralelno tome premijer Aleksandar Vučić najavljuje interes jedne od velikih kineskih kompanija da uzme učešća u privatizaciji Železare u Smederevu? Da li se zbog te najave pali i druga peć ili se, možda, očekuje preokret na tržištu čelika u svetu? Možda će sve to biti objašnjeno kada čitalac ovog teksta bude imao NM u rukama, 9. oktobra, kada će se upriličiti svečano potpaljivanje.

Treći “čudni primer” nas vodi ka planu “Srbijagasa” da proširi skladište gasa u Banatskom Dvoru (i izgradi novo u Itebeju) i duplira kapacitet ovog skladišta, te tako, navodno, izbegne sve probleme koji bi u nekoj budućnosti mogli iskrsnuti u transportu gasa preko Ukrajine. Po rečima Dušana Bajatovića, menadžera ove kompanije, za to je potrebno da “Srbija investira između 150 i 170 miliona evra”, a skladište bi se punilo preko nemačko-ruskog projekta Severni tok dva – s tim da “Srbija ne bi finansijski ni na koji način ulazila u ovaj projekat”. Elem, investiciju bi finansirao verovatno ruski Gasprom, ali suvlasnik Banatskog dvora je i “Srbijagas”, to jest država Srbija, pa i takva konstrukcija ima svoje dugovne reperkusije. Ovde bi još bilo potrebno da se kod nas jednom razjasni pojam “diversifikacije” snabdevanja gasom Srbije, o čemu je i premijer Vučić nedavno u Vašingtonu razgovarao sa potpredsednikom SAD Bajdenom.

Četvrti “čudan primer” u tekućoj privrednoj politici je malo drugačiji i indirektno je vezan za već čuvenu globalnu prevaru Folksvagena oko reklamiranja navodno “čistog dizela” u 11 miliona automobila ove mega kompanije, u koje je ugrađen “softver varalica”. Naime, tim povodom je predsednik Srpske asocijacije uvoznika automobila izneo da ta afera ne dotiče suviše srpsko tržište, na kome je ove godine do sada ukupno prodato 14.100 novih automobila (dva odsto više nego u isto vreme lane). No, državni sekretar u Ministarstvu privrede je istim povodom dosta okruglo napomenuo da “ako od proizvođača u Srbiji, a to je kod nas Fijat, tražimo da proizvodi motore po “Evro 6” standardu, ne možemo dozvoljavati da se ovde uvozi ono što Evropa neće”. Možda je samo mislio na stare automobile ili samo na Folksvagenova vozila sa varajućim softverom – ali nije razmišljao o širem kontekstu takve izjave. Jer, ne moramo (i ne možemo) mi baš biti prvi u “odvaljivanju” makar malog dela tržišta jednom Folksvagenu, ma koliko se on globalno obrukao.

Novi magazin, 09.10.2015.

Peščanik.net, 09.10.2015.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – EPS, vlasništvo građana Srbije

Mijat Lakićević – Ruganje narodu

Mijat Lakićević – EPS: Pet problema nijednog rešenja

Miša Brkić – Uloga bakra u bilansu EPS-a

Dimitrije Boarov – Poskupljenje struje i države

Mijat Lakićević – Oporavak