- Peščanik - https://pescanik.net -

Najava 368. emisije

Napolju je osvanuo divan dan. Pre nego što iz-šetate u život, da vas ohrabrim – napolju je odlično u odnosu na ono kako će tek biti. U ovoj našoj državi važi samo jedan zakon, Njutnov zakon inercije koji kaže da telo u kretanju ima težnju da nastavi da se kreće istim smerom i brzinom. Dakle, mora da se stvori neka sila koja će ga skrenuti sa toga puta, a mi građani nikakava sila nismo. Nezadovoljni smo, očajni, ali to nikada nije bilo dovoljno da bi se neko pobunio. Potrebno je imati makar neki osećaj moći i makar začetak neke moćne ideje da bi se nešto preduzelo. Ali niko više ne propoveda ni promene ni nadu. Skoro svi smo udahnuli strah koje su tzv. proevropske snage razasule po Srbiji, strah od toga da bi svaka promena bila promena na gore.

Nije naše da propovedamo nadu ni da nudimo rešenja; naš posao i posao naših sagovornika je da pokušamo da razumemo šta se događa, zašto i kuda nas to vodi. Ako sve to već znate, onda ništa… i blago vama.

Meni više nije strašno to što rade; jeza me hvata od toga šta govore i  sa kojom lakoćom lažu i lupetaju. Strašno mi je i to što sve teže uspevam da razlikujem bitno od sporednog. Pogledajte samo šta je sve vlada hitajući ka EU predložila kao zakone ovih dana: zakon o ambalaži i ambalažnom otpadu, zakon o borbi protiv fašizma, zakon o korišćenju ribljeg fonda, zakon o političkim strankama, zakon o skladištenju hemijskog naoružanja, zakon o bezbednosti saobraćaja. I sve ovo kao da ima isti značaj, tačnije kao da nema nikakav značaj. O ribljem fondu ne znam ništa, osim da potrovasmo sve ribe, a što se tiče zakona o političkim strakama, čini mi se da Tadić i DS zloupotrebljavaju nesreću i bedu, koju su u velikoj meri sami stvorili, da bi napravili političku scenu kakva njima, i samo njima odgovara. Računaju da osiromašeni i uplašeni građani ionako ne podnose političke partije, da ionako ne veruju u demokratiiju, da ionako ne veruju da demokratija i njihovi osiromašeni i obespravljeni životi imaju bilo kakve veze. Tako smo došli dotle da DS računa da građani od demokratije i ne očekuju ništa više nego da s vremena na vreme izađu na izbore i zaokruže nekoga. Znaju oni da ni to nema veze, ali je lep osećaj da te makar jednom u četiri godine neko nešto pita.

Demokrate računaju na 40 odsto podrške i veruju da na tome mogu još dugo da lešinare. I Milošević je imao 101 odsto podrške, Koštunica 99, pa šta je na kraju bilo. 40 odsto podrške u Srbiji nestane dok si rekao – nesvrstani.

Kako vlada rešava probleme. Šest godina im je bilo potrebno da donesu zakon o bezbednosti saobraćaja. Pre nekoliko meseci u Italiji je posle nekoliko većih saobraćajnjih nesreća bukvalno preko noći doneta uredba da se drastično smanji dozvoljena količina akohola u krvi. U Putinovoj Rusiji se čak i crkva uključila u borbu za bezbednost saobraćaja. U nekim crkvama sveštenici su ljudima govorili da je pretrčavanje preko ulice smrtni greh. Ovi naši su rešili da nam spasavaju živote tako što su sva ovlašćenja dali policiji. Kažnjavaće nas drakonski, policajci će nam lupati recke, a posle 18 recki gubimo dozvolu. Jednom rečju, policija će opet biti bog. Koliko sam mogla da vidim, i ovaj zakon o bezbednosti saobraćaja kaže da država nikada nije kriva, a da su građani sami krivi ako poginu. U bezbednost saobraćaja ne spadaju rupe na putevima u koje ovih dana Kruševljani ubacuju loptice – skupilo se društvo i na ulici igra golf. U bezbednost saobraćaja ne spadaju nelogična ograničenja brzine, koja služe tome da vas iza ćoška sačeka organ i naplati kaznu, nenormalni nagibi u krivinama, bela linija koju noću možete samo da zamišljate.

Koliko policajaca, sa kojim zadacima i ovlašćenjima, je potrebno ovoj zemlji?

I ja sam gajila nade da je izlaz iz ovoga u čemu živimo povratak u svet koji više ne postoji, a onda me je u Starom Rimu sačekalo saznanje da su čak i tada, pre dve hiljade godina, ljudi shvatali da očuvanje države ne znači da je morate pretvoriti u vojni logor. U Hadrijanovo vreme rimsko carstvo se prostiralo na skoro četiri miliona km kvadratnih, imalo je 50, 60 miliona ljudi, granicu dugu više od 10.000 km, a sve to je čuvalo manje od jedan odsto Rimljana pod oružjem. Šta su to oni onda znali što ovi što čuvaju srpsko carstvo ne znaju ni danas – znali su šta je organizacija, dobra škola, znali su razliku između taktike i strategije i najzad, znali su da se carstvo ne može ni sačuvati ni uvećati bez zadovoljnih građana i bez sklapanja saveza sa dojučerašnjim neprijateljima.

Muzika u današnjoj emisiji:

Leonard Cohen – Dance me to the end of love

Marianne Faithfull – Last song

Leonard Cohen – A thousand kisses deep

Emisija Peščanik, 15.05.2009.

Peščanik.net, 15.05.2009.