- Peščanik - https://pescanik.net -

Najmlađi brat

Sahrana Edvarda Mura Kenedija održana je 29. avgusta 2009. u bazilici u Bostonu. Tog kišnog subotnjeg jutra, televizijske kamere su pratile tri nekadašnja predsednika SAD (Klinton,Karter i Buš) i sadašnjeg, Obamu, kako u pratnji svojih supruga dolaze da odaju počast čoveku koji je 47 godina služio Senatu i jedinom od braće Kenedi koji je doživeo da „češlja sedu kosu“. Sa nestrpljenjem se očekivao Obamin govor, u čijoj je kampanji Edvard učestvovao u januaru 2008. Najstariji Tedov sin Edvard Junior  je u bazilici punoj političara, prijatelja i porodice ispričao priču o sankanju.

Sa 12 godina, Edvard junior je izgubio desnu nogu u borbi sa retkim oblikom raka. Nekoliko meseci nakon toga otac ga je odveo na sankanje. Još uvek pokušavajući da se navikne na svoju veštačku nogu, pao je na sneg i počeo da plače. Rekao je ocu da ne može da se popne na vrh brda. Ted mu je prišao, podigao ga i rekao: “Znam da možeš da uradiš to. Ne postoji ništa što ti ne možeš da uradiš. Popećemo se, makar to trajalo ceo dan“.

Dok su se spuštali niz brdo na sankama, Edvard je po prvi put od gubljenja noge pomislio da će sve biti u redu. Shvatio je da je svaki gubitak, koliko god on bio veliki, moguće preživeti i da je od samog gubitka mnogo važnija sposobnost da se taj gubitak pretvori u nešto dobro. Obamin govor, koji je bio lep i prikladan završio je u senci ove priče.

Ted Kenedi je govorio da je njegov veliki problem to što ga uvek porede sa dvojicom starije braće koji su u njegovim, a i očima nacije i roditelja bili pametniji, uspešniji i ambiciozniji. Pobeda na izborima za Senat bila je prvi pravi trijumf u njegovom životu. Za razliku od njegove braće koja su na Senat gledali kao na usputnu stanicu ka Beloj kući, on se tu osećao udobno. Počeo da razvija ono što će kasnije postati „Tedijeva mistika“- osećaj za kompromis. To će ga učiniti jednim od najpoštovanijih i najuspešnijih senatora ne samo u svojoj generaciji već i u celoj istoriji.

Bio je ideološki konzistentan – bazirao se kao liberal i tu poziciju neće napustiti do kraja svog života. Postaće vođa tog krila Demokrata, uvek spreman za kompromis oko sporednih detalja, ali nikad spreman da pravi kompromis oko suštine.

U svom prvom govoru u Senatu o zakonu koji bi zaustavio diskriminicaju crnaca na jugu i omogućio im da glasaju preuzeo je ulogu javne figure. Rekao je da je segregacija moralno pogrešna. Demokrate sa juga su sprečavale glasanje o zakonu, ali je Ted u pregovorima sa republikancima uspeo da obezbedi većinu i  „Civil Rights Act“ je usvojen.

Edvarda je zatim počelo da zaokuplja pitanje zdravstvene zaštite, tema koju je opisivao kao „pohod njegovog života“.

Nakon ubistva dva brata, Džona i Bobija, na Edvarda su preneta nada, vera i očekivanja bolje budućnosti koju je Amerika do tada videla u njegovoj pokojnoj braći. A on je često ponavljao rečenicu iz inuguracionog govora brata Džona: “Neki ljudi vide stvari onakvim kakve su i pitaju se:“Zašto?“. Ja sanjam ono što nikada nije bilo i pitam „Zašto ne?“.“

Demokrate su pokušale da ga ubede da bude njihov kandidat za predsednika. Ted nije hteo da preko svoje mrtve braće uđe u Belu kuću. U obraćanju naciji rekao je da njegova životna ambicija nije da bude predsednik, već da je to javna služba.

U daljem radu uspeo je da izdejstvuje povećanje u finansiranju lečenja i istraživanja raka i HIV. Ustanovio je programe za pomoć u ishrani i zdravstvenoj zaštiti siromašne dece, udovica i penzionera. Na međunarodnom planu, uz podršku Bele kuće, pregovarao je i gotovo uspeo da sa Sovjetskim Savezom potpiše sporazum o zabrani testova nuklearnog oružja. Zauzimao se za prava žena podržavajući zakone koji su omogućavali podjednako finansiranje ženskih i muških sportova na fakultetima, bio je prvi pravi advokat LGBT prava u Senatu.

Edvard je jedini iz porodice koji je doživeo da vidi kako mu kosa postaje seda. I sa svakim novim porazom i gubitkom, nije stajao, nijednog jedinog trenutka, već bi nastavio dalje, sa gotovo opsesivnom potrebnom da postigne nešto vredno i dobro, samo da bi dao neki smisao užasu koji je osećao iznutra.

Sa početkom novog milenijuma je nastavio da se bori u Senatu. Sa dolaskom Buša, iako skeptičan, bio je spreman da zajedno rade. Buš je u oba mandata nameravao da se bavi obrazovanjem dece. Zajedno su radili na razvijanju edukacionog zakona, kao i na proširanju zdravstvene zaštite za penzionere. I pored ideoloških razlika uspeli su da naprave nacrte zakona za oba projekta i oba su prošli Kongres. Ipak, Kenedi  se osetio izdanim na oba projekta jer je administracija drastično smanjila prvobitno planirano finansiranje.

Tedi je bio jedan od 28 senatora koji su glasali protiv autorizacije rata u Iraku – nazvao ga je “Bušovim Vijetnamom”. I pored toga, u Senatu se kasnije borio da svako vozilo u Iraku dobije oklopnu zaštitu.

2008. je podražao Obamu, koga je predstavio kao naslednika “baklje” o kojoj je govorio Džon Kenedi. Ubrzo je ustanoveljeno da boluje od tumora na mozgu. U velikim bolovima otišao je na konvenciju Demokrata u Denveru i tačno godinu dana pre svoje smrti, održao je svoj poslednji veliki javni govor. Pred oduševljenom publikom Tedi je svoj desetominutni govor završio rečima: ”Ovog novembra,baklja će biti preneta na novu generaciju Amerikanaca. Uz našu pomoć, naša zemlja će na čelu sa Barakom Obamom biti posvećena novom cilju. Ponovo počinjemo veliki posao. Nada se ponovo uzdiže. I san nastavlja da živi”.

Nakon govora, Tedi je obećao da će prisustvovati Obaminoj inaguraciji. Tako je i bilo, ali je tokom inauguracije prenet u bolnicu. Retko se pojavljivao u novom Senatu, ali je došao da glasa za proširenje zdravstvene zaštite za penzionere. Dočekan je aplauzom i zbog njegovog prisustva nekoliko senatora je promenilo svoj glas o zakonu.

Preminuo je u utorak 25. avgusta 2009. u svom domu okružen najbližom porodicom. Za života nije uspeo da reformiše zdravstvenu zaštitu, ali je tokom svoje karijere sponzorisao skoro 1000 zakona, od kojih je 300 sam predložio. Ostaće zapamćen kao jedan od najvećih senatora koji su hodali zgradom Kapitola. Ostaće zapamćen kao nesavršen čovek, koji je napravio mnogo grešaka, ali i čovek koji je uprkos bezbroju tragedija koje su mu se dogodile, uspeo da stvori život pun ljubavi i uspeha. Životi mnogih ljudi, čak i onih koji ga nisu voleli, bili su bolji zbog njegovog rada. Za životne gubitke je govorio: “Nije bitno koliko je gubitak veliki, bitno je šta uradiš sa njim.”

Sahranjen je u Arlingtonu, nedaleko od svoje braće, koje su prerane i nasilne smrti poslale u legendu, dok je on svojim svojim životom i službom otišao u istoriju.

 
Peščanik.net., 06.09.2009.