Misao o čovjekovoj smrtnosti, o čovjekovoj konačnosti, bila je i do danas ostala najradikalnija misao. Razumljivo je da je odbacuju teolozi i/ili „kršćanski filozofi“, ali je mnogo manje razumljivo da je nastoje zaobići i nasljednici marksizma i psihoanalize, poput Alaina Badioua, Bruna Bosteelsa ili Jacquesa Lacana, a u svom posljednjem razdoblju života i Jacques Derrida. Upotrebljavajući riječi kao što su „beskonačnost“ i „besmrtnost“, prave se kao da je riječ o nekakvim metaforama. Ali o metaforama ne može biti riječi, jer njima ne prethode nikakve bukvalnosti, nikakva izvorna značenja koja se zatim mogu nadomjestiti prenesenim, što su metafore.
Najdublje je s filozofske ravni pri tome skliznuo učenik ortodoksnog lenjiniste Louisa Althussera, Alain Badiou, psiho-bio-logizirajući (be)smrtnost i naturalizirajući (bes)konačnost, vraćajući se tako u vremena prije fenomenologije i njezinih dosega. Jer fenomenološki pristup svemu što jeste predstavlja pristup koji se usuđuje govoriti samo o onome što mu je dostupno. A dostupno nam je ono što nam se pokazuje, što možemo neposredno uvidjeti, što nam se samo od sebe razotkriva. Samo od sebe nam se, pak, razotkriva uvijek samo nešto konačno. I Jacques Lacan, koji se narativom o ireduktibilnoj nepotpunosti, ne-cjelovitosti čovjeka kao govorećeg i spolnog bića kreće između teološke definicije Boga kao savršenog (perfektnog) i čovjeka kao manjkavog (defektnog) bića, ostaje pod nebom „cjeline čovjeka i njegova Boga“ od koje se navodno oprostio. Upravo je ta Cjelina, za koju se činilo da je balon koji je prsnuo sa smrću Boga, ono što se, na žalost, još uvijek obnavlja, kao nekakav bezgranično rastezljiv mjehur, kao mjehur što ga teolozi i upravo navedeni teoretičari naduvavaju svagda iznova, iz dana u dan.
Bog je mrtav, ali njegove božje osobine, poput besmrtnosti, vječnosti ili svemoći (stvaranja ili kreiranja iz ništine) neprestano oživljavamo. Kao da bi doista postojalo vaskrsenje iz mrtvih i kao da bi naposljetku voljeli da neko iz mrtvih na kraju krajeva probudi i samog Boga.
S time bi najzad valjalo prekinuti. I zaista se suočiti sa činjenicom, pra-činjenicom, pogledati joj u oči i otresti se, osloboditi se ne samo živog, nego i mrtvog Boga. Nema razloga da bi zbog toga prestravljeni drhtali od užasa ili se pak tresli od žudnje. Nema razloga za kajanje i žalovanje! Jer bog kojeg smo navodno ubili, mi ubojice, i koji je sada navodno mrtav, uistinu nije mrtav, jer on uistinu nikad nije ni živio. Označilac „mrtav Bog“ proishodi iz opijenosti fikcijom, fiksiranom iluzijom o postojanju ili životu Boga i zapravo o Bogu kao vječnom životu. U tu je fikciju bio ulovljen i Friedrich Nietzsche, i to toliko da je umjesto vječnosti Boga izmislio vječno vraćanje jednakog, u kojeg bi dakako spadalo i vječno vraćanje života, vječno vraćanje Života s onu stranu života i smrti.
Često se razmatra pitanje porijekla Nietzscheove tragičnosti. Samih njegovih objašnjenja vlastite tragičnosti, tragičnosti dionizijske filozofije, ima mnogo. Ali nijedno od njih nije konačno. Uprkos tome, istinu možemo otkriti upravo u njima, u njihovim napola izrečenim istinama. Među njima je pak ključna ona po kojoj je vječno vraćanje jednakog nadomjestak za besmrtnost. Tragičnost je upravo u tom nadomještanju, u supstitutivnosti vječnog vraćanja jednakog, u supstituciji besmrtnosti. Koliko god misao o vječnom vraćanju jednakog bila oslobađajuća, od misli na smrt ne može nas osloboditi. Da li bismo stoga mogli utvrditi da tragičnost izvire iz gubitka vjere u besmrtnost? Da, ali samo kad bi ta vjera uistinu postojala, postojala bez ikakve sumnje. A izvjesnosti o takvoj vjeri nema. Čak nam i Isusove riječi, one zadnje, na krstu, siju sumnju u vjeru bez svake sumnje.
Istinski, življeni život nije vječni život, Život bez rođenja i smrti. Živimo li s veseljem spram života, ne treba nam prihvaćati, uzimati život kao nekakav zadatak. U veselju spram života svagda već ljubimo življeni život i ljubimo ga više od kakvog dodatnog i zato naknadnog smisla. Od samog početka, jer smisao života jeste u životu, smisao života jeste sam život. Smisao koji nije ništa drugo doli istina ili čistina (ne-skrivenost) života.
Čovjek je smrtan u bukvalnom značenju, u izvornom značenju onoga što znači smrt, koja je uvijek jedino i samo smrt čovjeka i nijednog drugog bića. Besmrtnost možemo razumjeti jedino i samo iz smrtnosti. To je temelj fenomenološkog razumijevanja i zatim prikaza, opisa i objašnjenja „stvari same“. Ako to preskočimo ili ako takav pristup ne razumijemo, tada ne znamo što je fenomenologija i što je ono novo što je donijela u filozofiju i zavazda je promijenila. Besmrtnost kao negacija smrtnosti, stvari same, kad je riječ o čovjeku, nije stvar sama. Zato već o samoj bukvalnosti riječi „besmrtnost“ možemo govoriti samo u prenesenom značenju. Besmrtnost sama, besmrtnost kao takva, ne postoji. Čovjek kao smrtno biće nipošto nije i ne može da bude besmrtno biće, ni u bukvalnom ni u prenesenom značenju.
Smrt kao smrt, smrt čovjeka kao smrtnog bića, ujedno bića koje „zna“ za svoju smrtnost, nije ni prirodna ni natprirodna pojava. Uopće nije pojava, nego fenomen, i to fenomen kao egzistencijal: način bivstvovanja čovjeka. Besmrtnost nipošto nije način bivstvovanja čovjeka, nego iz čovjekova načina bivstvovanja prizvana predstava, predstava prizvana poricanjem upravo tog načina bivstvovanja, dakle u mislima umišljena utvara koja izvire iz čovjekove želje za besmrtnošću. Kao fantazijska predstava besmrtnost je fantazma. To ne znači da „besmrtnost“ ne postoji. Postoji u nama, kao zapisana riječ postoji i izvan nas, ali postoji upravo kao – fantazma, fantazma koja se, ustrajavamo li na njoj, pretvara u fikciju, fikciju kao fiksiranu, fiksnu i fiktivnu misao. A zašto fikciju? Zato jer fantazma kao izvan nas zapisana riječ nema svog referenta izvan nas, nego samo u nama samima.
U drugoj polovici 19. vijeka evropski je čovjek direktno bio opsjednut takvom besmrtnošću, i to ne samo na teorijskoj, nego i na praktičnoj ravni, doduše samo na ličnoj. U prvoj polovini 20. vijeka, kad je ta opsjednutost postala prava opijenost, ideja o čovjeku kao besmrtnom biću, kao čovjeku-bogu, kao apsolutnom Subjektu, pretvorila se u nositeljicu ubilačkih i samoubilačkih kolektivnih ideologija, u masovnu fantazmu masa.
Ostaje nam vjerovati da ćemo se polagano ne samo suočiti, nego i pomiriti s konačnošću svojeg bivstvovanja, sa svojom smrtnošću, izazivačem naših bojazni i izvorom naših radosti i ljubavi u ljudskom značenju te riječi. Kao što je zapisao Dostojevski, tek kad osvijestimo da onoga koga ljubimo, možemo ljubiti svom ljubavlju samo sada i ovdje, usplamtjet će čista ljubav: ljubav bez računa, ljudska odveć ljudska ljubav. „Iz ponosa će uvidjeti da nema razloga buniti se što je život trenutačan, i zavoljet će brata svoga bez misli na nagradu. Ljubav će zadovoljavati samo trenutačnost života, ali će sama svijest o njegovoj trenutačnosti pojačati njegov žar onoliko koliko se prije gubio u nadanju zagrobnoj i beskrajnoj ljubavi“.
Peščanik.net, 17.08.2010.