Ravnatelj hrvatske Vojne sigurnosno-obavještajne službe ublijedio je poput Mjeseca, bez glasa spustio telefonsku slušalicu, progutao knedlu veličine teniske loptice i otvorio usta, ali iz njih nije izlazilo ništa. Onda se nakašljao i pokušao ponovo.
– Provalili su nas – rekao je jedva čujno.
– Sereš?!? – odgovorio je muškarac s duge strane stola. – Tko? Kad?
– Press – kratko je kroz zube iscijedio šef VSOA-e, pa iz ladice izvadio pištolj, naslonio ga pod bradu i prije nego se itko stigao snaći, prosvirao sebi glavu.
– Pa jasno, Press! Morao sam znati! – uhvatio se za glavu predsjednik Hrvatske turističke zajednice, dohvatio krvavi pištolj s poda, uzviknuo „Živjelo jednostrano proglašeno nezavisno Kosovo!“ i sprašio sebi metak u sljepoočnicu.
Tako je neslavno okončana supertajna operacija hrvatske kontraobavještajne službe pod kodnim nazivom „Kosovski božur“. Ambiciozno zamišljena i planirana više od godinu dana, operacija je alternativnim obavještajnim metodama u Srbiji trebala izazvati opći defetizam i letargiju, umrtviti patriotski entuzijazam i eutanazirati javni senzibilitet za problem Kosova i Metohije, te do kraja 2010. godine stvoriti uvjete za srpsko priznanje Republike Kosovo. Cijeli posao, sada se zna, povjeren je isturenom odjeljenju hrvatske Vojne sigurno-obavještajne službe pri Ministarstvu turizma, mitskom Desetom odsjeku u javnosti poznatom kao Hrvatska turistička zajednica.
Stvar je išla kao podmazana, timovi stručnjaka HTZ-a mjesecima su u prostorijama Desetog odsjeka u golemom podzemnom kompleksu na otoku Visu pomno planirali svaki, najsitniji detalj, ništa nije bilo prepušteno slučaju. Ili gotovo ništa: agenti VSOA-e zaboravili su na Press, beogradski tabloid koji se upravo proslavio fantastičnim uspjesima u ratu sa kontraobavještajnim podzemljem široke svjetske antisrpske alijanse.
Nedavno su tako agenti Pressa raskrinkali zavjeru golemih razmjera koju su skovali engleski mediji i uprava Manchester Uniteda na čelu s menadžerom Alexom Fergusonom, javno optužujući srpskog stopera Nemanju Vidića da na treninzima pogibeljno ulazi u vlastite suigrače, sve kako bi ga prikazali nepopularnim među suigračima, te zbog mira u svlačionici prodali i zaradili velike pare. Upravo su, najzad, Press i njegov vodeći ekspert za antisrpske konspiracije Dragan J. Vučićević svojedobno u posljednji čas razotkrili široku urotu hrvatske kontraobavještajne službe, Međunarodne studentske organizacije, Trilateralne komisije, Grupe Bilderberg, Vatikana i CIA-e, pakleni plan da se usred Beograda podigne barjak Univerzijade s onim zloglasnim U.
„Jednostrani poziv na 1244 otoka!“, osvanuo je tako prije koji dan naslov u Pressu, ispod kojega je temeljito i kirurški precizno oljuštena skrivena simbolika golemih bilborda koje je Hrvatska turistička zajednica posijala uz beogradske bulevare, plakata na kojima se uz idiličnu fotografiju dalmatinskog otoka velikim brojkama koči broj 1244. „1244 ostrva. Jednostavno previše za jedan bilbord. Sasvim dovoljno za savršen odmor.“ U potpisu, naravno – „Hrvatska turistička zajednica“.
Službeno, riječ je o najnovijoj kampanji hrvatskih turističkih pregalaca, projektu radnog naziva „Brojke“, kojim se u televizijskim spotovima i na plakatima ističu matematičke vrijednosti hrvatske turističke ponude: 14 spomenika pod zaštitom UNESCO-a, 130 autohtonih sorti vinove loze, 576 ribljih vrsta i 2786 sunčanih sati godišnje. Eh da, i 1244 otoka. „Jednostavno previše za jednu reklamu. Sasvim dovoljno za savršen odmor.“ Sasvim dovoljno. Da li i sasvim slučajno?
„Hrvatska se u Srbiji reklamira tvrdeći da ima onoliko ostrva koliki je i broj rezolucije UN o Kosovu i Metohiji!“, vrišti podnaslovom Press, pa iz pera svog agenta Veljka Miladinovića objašnjava očitu, a običnom smrtniku nevidljivu vezu hrvatskih otoka i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Kosovu: „Hrvatska turistička zajednica kod nas se reklamira kao ‘država sa 1.244 otoka’, potencirajući broj rezolucije UN o Kosovu i Metohiji! To u Srbiji može da se shvati kao direktna provokacija, imajući u vidu da je Hrvatska priznala nezavisnost južne srpske pokrajine!“
Sad je i vama sve jasno, kad čovjek bolje pogleda stvar je zapravo tako upadljivo očita da nije jasno još jedino to kako se hrvatskim kontraobavještajcima mogao dogoditi takav previd. Press je izvukao jednu kartu i raspala se cijela kula hrvatske propagandne mašinerije.
Idemo redom: 14 spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Ili možda 14 milijardi tona rezervi lignita „pod zaštitom“ samoproglašene kosovske države? Idemo dalje: 130 autohtonih sorti vinove loze. Ili možda 130. godina nove ere, kad Ptolomej prvi put spominje narod „Albanoi“? Dalje: 576 ribljih vrsta. Ili možda 576 godina otkako je despot Đurađ Branković u srcu Kosova podigao manastir Devič, kojega će početkom ovoga vijeka spaliti „Albanoi“? Dalje: 2786 sunčanih sati godišnje. Ha, 2786 sunčanih sati godišnje?!? Je li moglo providnije? Treba li uopće objašnjenje?
– Jebiga, treba – zbunjeno je ravnatelj hrvatske Vojne sigurnosno-obavještajne službe gledao u mladog agenta.
– Kako ne vidite, upravo bode oči! – u nevjerici je mladić gledao u svog šefa, pa u pano sa power-point prezentacijom supertajne operacije „Kosovski božur“ i natpisom „2786 sunčanih sati godišnje“, pa opet u šefa. – Koje je godine umro Vuk Branković, otac despota Đurđa?
– To je lako, 1397. – odgovorio je šef, pa se iznenada lupio dlanom po čelu. – Pa da, jasno, sad vidim, zbrojim godinu smrti Vuka Brankovića i godinu Kosovskog boja, 1389., i dobijem…
– …Broj sunčanih sati u „tako blizu i tako lijepoj“! – trijumfalno je dovršio agent.
– Sjajno! Briljantno! – ustao je šef VSOA-e službe i zapljeskao. – I to ćemo postaviti kao bilborde po cijelom Beogradu?
– Po cijelom – kratko je odgovorio mladi agent.
– Faleminderit Kroacia, hvala Hrvacka! – šaptom je iscijedio kosovski premijer Hashim Thaci dok su mu niz obraze tekle dvije tihe suze.
Nije se, međutim, ljepilo na bilbordima još ni osušilo, a beogradski je Press provalio cijelu stvar, i raskrinkao tako supertajnu operaciju prije negoli je ijedan Srbin čestito i zagledao plakat, pa ljutito otišao kući, navukao crnu čarapu na glavu, bacio Molotovljev koktel na zgradu srpske vlade i krenuo pred Skupštinu u demonstracije za priznavanje nezavisne Republike Kosovo.
– To im je bio plan?! – zaprepašteno je urednik Pressa Dragan J. Vučićević gledao svog agenta.
– Da – odgovorio je Veljko Miladinović.
– Kako si, bogati, to ukapirao?
– Kako ne vidite, upravo bode oči! – gledao je Veljko u svog šefa, pa u plakat Hrvatske turističke zajednice s natpisom „1244 ostrva“, pa opet u šefa. – Šta vidimo? Brojku 1244. Ako tu četverocifrenu brojku razdvojite na dve dvocifrene vrednosti, znači 12 i 44, pa ta dva broja zbrojite, dobićete 56, a ako istu četverocifrenu brojku napišete naopako, znači 4421, pa razdvojite na dve dvocifrene, 44 i 21, i zbrojite ih, dobićete 65. Sastavite sad brojke 56 i 65, i dobićete četverocifreni numerički palindrom 5665. Zbrojite na kraju taj broj sa onim naopakim brojem 4421 i dobićete šta?
– Hm… 10086 – pratio je šef situaciju na Veljkovom kalkulatoru. – Ne razumem, šta znači 10086?
– Ništa, naravno, to je i mene mučilo – nastavio je agent samouvjereno plešući prstima po tastaturi kalkulatora. – Ali onda mi je sinulo. Je li nama Kosovo zbrojeno ili nepravedno oduzeto? Oduzeto, dabome! Brojka 4421 znači treba da se nepravedno oduzme od brojke 5665, a ne da se zbroji. Znači 5665 minus 4421, i dobijemo tačno…
– 1244! – u nevjerici je Dragan J. Vučićević gledao u displej. – Ne mogu da verujem!
– Da, da. Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti UN o Kosovu.
– Mamu im jebem ustašku – procijedio je urednik Pressa. – Zamalo su uspeli!
Peščanik.net, 10.06.2010.