- Peščanik - https://pescanik.net -

Najvažniji svetski posmatrač

Prvih godinu i po dana Obaminog drugog mandata proteklo je neobično baksuzno. Otežano prijavljivanje na njegov zdravstvni plan i brojne greške u kompjuterskoj koordinaciji zbog kojih su ljhudi danima ili nedeljama sedeli pred praznim ekranima uzdrmali su novo poverenje u državni program koje je trebalo da bude učvršćeno. Upravo kada je krajem aprila izgledalo da je problem delimično rešen, pošto su milioni ljudi najzad dobili zdravstveno osiguranje, isplivale su priče o lažnim lečenjima i višemesečnom čekanju u veteranskim bolnicama. Bio je to još jedan slučaj menadžerske nesposobnosti u još jednoj grani vlasti u koju je Obama izrazio iskreno poverenje. Na spoljnopolitičkom planu nije bilo ni naznaka uspeha da nadoknadi sramotu u zemlji. Sjedinjene Države, koje uvek moraju nešto da rade, nisu mogle da urade ništa naročito oko ruske aneksije Krima ni sukoba u Ukrajini.

Zajednička odlika svih ovih događaja je činjenica da se Obama nalazio daleko od lica mesta. Pratio je situaciju, kako su nas obavestili, sa brigom i razumevanjem. Ali kod ovakvih stvari stuče se utisak da je neophodan „direktan“ predsednik. Obama je navodno bio iznenađen lošim početkom zdravstvenog plana – šokiran i obeshrabren poput svih Amerikanaca. Ali zar nije trebalo da on zna više o ovome od većine Amerikanaca? Ponovo, za skandal sa Veteranskom upravom saznao je iz novina, ali zašto tek tada? Njegovo pokazivanje izigranog poverenja i iznenađenosti primljeno je sa većim razumevanjem u jošuvek nedovoljno jasnom slučaju ubistva četvoro Amerikanaca u Bengaziju 11. septembra 2012. Tada je bio obavešten, ali se nalazio usred kampanje i prepustio je krizu Stejt departmentu. Opravdano odsutan. Međutim, sve vreme smo imali nelagodan utisak o tim odsustvima. Obama je pokrenuo bombardovanje Libije u martu 2011, nakon prvobitnih naznaka da nije zainteresovan za takvu akciju, u improvizovanom hitnom govoru tokom državne posete Brazilu.

Drugi mandat je započeo u sasvim drugačijem tonu, spontanom inicijativom gde je Obama bio prisutan a mogao je to da izbegne. Nakon masovnog masakra učenika u Njutaunu u decembru 2012, obećao je da će uvesti stroge nove mere za jačanje kontrole oružja. Za posmatrače je ovo bio emocionalno najdublji trenutak njegovog mandata i najveći rizik koji je po bilo kom pitanju preuzeo. Pravi trenutak za izlazak u javnost sa nacrtom takvog zakona bio je tih decembarskih dana, kada je roditeljska ogorčenost preplavila državu. Obamino rešenje bilo je tipično. Objavio je da će Džo Bajden ispitati zakonske mogućnosti i podneti izveštah za mesec dana. Kako su su nedelje prolazile, razni modeli zabrane oružja isprobavani su u javnosti, ali je Nacionalnom udruženju za oružje omogućeno dovoljno vremena da se organizuje i trenutak je propušten. Ista stvar se desila sa obećanjem iz januara 2009. da će zatvoriti Gvantanamo. Obama je izašao iz sobe i rekao svojim savetnicima da ga pozovu kad reše problem. Razborita pauza je produžena i pretvorila se u toliko očigledan znak nezainteresovanosti da je pitanje izgubilo svu urgentnost.

Obama je vešt u prenošenju dobronamernog sentimenta koji njegovi slušaoci žele da podele, sentimenta koji bi mogao da dovede do dobronamernih dela. U nekoliko tužnih prilika izgledalo je da je u svom elementu, kada je držao govor nakon masovnih pokolja, ne samo u Njutaunu, nego i u Aurori, u Fort Hutu, u Tusonu, u Bostonu posle napada na maraton i na sastancima sa postradalim kućevlasnicima i lokalnim zvaničnicima koji su dobili sredstva za pomoć posle uragana. Ovaj predsednik emituje saosećanje s blagim osmehom i sa uljudne i nepretenciozne visine. Izgleda da je to uloga koju najradije igra i u svetu. Nema sumnje da je ovo poza iz koje je želeo da pristupi Arapskom proleću, pa i građanskom ratu u Siriji, samo da ga je Asad poslušao kad mu je poručio da mora da se skloni. Obama ima veću želju da pomogne narodu nego bilo koji njegov prethodnik od Džimija Kartera; iako ga je oprez na granici s bojažljivošću sprečio da razgovara s Karterom makar jednom u poslednjih pet godina. Obama navija za dobru stvar, ali na kraju pristaje na prihvatljivo zlo koje su zacrtale politička klasa ili zadovoljne klase društva. On posmatra svet kao njegov najvažniji gledalac.

On, međutim, izbegava društvo drugih političara – što je sada njegova uglavnom poznata i zbunjujuća crta. Na pitanje koliko je često razgovarao s Obamom u proteklih godinu dana, jedan od vodećih demokrata u Senatu odgovorio je da su razgovarali samo jednom. Isti senator je odbio da bude imenovan jer bi takva intimnost izazvala ljubomoru kod njegovih kolega. Obamina nebriga za svakodnevni politički posao – pogađanje i mešanje u tuđa posla, često samo formalna ali neophodna razmena stavova – umnogome je otupela njegovu osetljivost na promene narodnog raspoloženja. Budući da izbegava konflikte, nikad ne vidi da se obračun sprema, sve dok ga ne snađe i dok skoro ne izmakne kontroli. Tea Party je nastao u proleće 2009, rođwn iz govorancije bivšeg hedž fond menadžera Rika Santelija na Čikaškoj berzi, koji je postavio pitanje zašto bi pošteni Amerikanci plaćali za gubitnike koje je finansijski kolaps potopio neotplativim kreditima. Santeli je obećao da će osnovati novu pobunjeničku grupu kroz nekoliko nedelja, po ugledu na Bostonsku čajanku. Bio je to inteligentan govor, ali moralno gnusan već na prvi pogled, i mogao je da bude poklopljen. Obama je primetio Tea Party više od godinu dana kasnije. Do tada je ova grupa bila dobro organizovana i u poziciji da ga porazi na izborima za Kongres 2010, od kojih se njegova administracija nikad nije zaista oporavila.

Otkud ovi konstantni šokovi? Obama je postao predsednik a da nikad ničim zapravo nije upravljao. Postavio je nekoliko naizgled kvalifikovanih ali (ispostaviće se) nesposobnh funkcionera bez ikakvih upravljačkih veština. Stiven Ču, sekretar energetike u Obaminom prvom mandatu, bio je dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, ali je bez reči otpora prihvatio „sve navedeno“ u energetskoj politici, između ostalog i, kosmopolitiski ravnodušno, nuklearnu energiju, okeansku eksploataciju nafte, bušenje Arktika i hidraulično frakturisanje. Ketlin Sibelijus, sekretarka za zdravstvo, bila je guvernerka Kanzasa i Obamin odani sledbenik, ali potpuno neiskusna u vođenju velikog sistema pre nego što je preuzela ogromnu aparaturu Zakona o pristupačnoj zaštiti. Isto važi i za Erika Šinsekija, generala koji se proslavio rekavši istinu o broju vojnika neophodnih da osiguraju Irak. Šinseki je pogrešno postavljen za rukovodioca Veteranske uprave i otpušten nekoliko nedelja posle Ketlin Sibelijus.

Nezainteresovanost je postala ključna reč za Obamino bavljenje svojom politikom. Neopravdano odsustvo je izraz kojim bi mnogi opisali njegovo držanje dok se kriza u Ukrajini razvijala u januaru i februaru. Svrgavanje Janukoviča i preuzimanje vlasti od strane privremene vlade u Kijevu bilo je očekivano i podsticano iz evropskog odeljenja Stejt departmenta. Pomoćnik sekretara je Viktorija Nuland, neokonzervativka koja je vrlo uspešno prebegla 2009. iz ekipe Dika Čejnija u tim Hilari Klinton. Nuland je udata za suosnivača Projekta za novo američko stoleće, Roberta Kejgana, jednog od vodećih promotera rata u Iraku. Možda nikad nećemo saznati šta je Obama mislio da Nuland namerava kada je sletela na Majdan da deli kolače demonstrantima u ruskom dvorištu. Ali sada se saznaje da Obama nema neku naročitu želju da bilo šta sazna. Povodom Ukrajine utisak je bio da je na krajnjoj margini zbivanja i da možda i nije bio svestan implikacija ulaganja Stejt departmenta u civilno društvo i promociju demokratije u Ukrajini: subvencija od preko 5 milijrdi dolara od 1991, kako je Nuland otkrila u Nacionalnom pres klubu 13. decembra – što je fantastična svota po merilima USAID-a. Obama je prepustio kontrolu nad američkim javnim mnjenjem svom državnom sekretaru Džonu Keriju. Rezultat sa Ukrajinom 2014, kao i sa Sirijom 2013, jeste da je kritična situacija postala još mutnija, uz porast mogućnosti za sukob između Amerike i Rusije. Na kraju je krajem marta Obama održao govor u Briselu gde je ovaj debakl predstavio kao politiku.

Neprimećivanje Čejnijevog korova u njegovoj političkoj bašti karakteristično je i rečito. Kao što Barton Gelman otkriva u Angleru, do danas najboljoj knjizi o Čejniju, potpredsednik je 2001. dobio odrešene ruke da po vladinim kancelarijama i agencijama poseje radnike iz prvog i drugog ešalona koji su mu fanatično odani. Mnogi od tih ljudi još uvek su tu – Obama se uopšte nije potrudio da očisti svoju vladu od njihovog uticaja. Zgađenost Bušom i Čejnijem, čak i unutar Republikanske partije, bila je opšta početkom 2009. i dala osetnu prednost novom predsedniku. Ali zamisao o povratku na vladavinu prava nije procvetala pod Obamom: i sam ovaj izraz jedva se čuo. Nismo imali nijedan značajan slučaj sudskog progona nekog kriminalca sa Volstrita i nijedan sudski postupak protiv nekog pravnika koji je opravdavao tortutu, nekog oficira koji je naredio mučenje, niti nekog agenta koji je naređenja izvršavao. Dok su Čejni i Buš su pokrenuli zločine, Obama ih je opravdavao ili tolerisao.

Njegov opušteni odnos prema ustavu na kraju ga je doveo u sukob i sa najvernijim saveznicima, čak i među centrističkim demokratama. Bela kuća trenutno vodi polemiku sa predsednicom Obaveštajne komisije Senata, Dajen Fajnstajn, koja je skoro rutinski štitila interese policije i bezbednosnih službi protiv osumnjičenih i običnih građana. Obijanje CIA-e, posle višemesečnog odlaganja, da odobri publikovanje izveštaja komisije Senata o njenim postupcima od 2001. navelo je Fajnstajn da na kraju postavi pitanje uloge Bele kuće u zataškavanju ovog izveštaja. Ona je protumačila Obamino vešto glumljenje nepristrasnosti kao još jedan produžetak izvršne privilegije protiv grane vlasti odgovorne za nadzor.

Izvršna odluka ponovo je bila Obamin izbor 31. maja, u organizovanju povratka Boa Bergdala, američkog zatvorenika u Avganistanu, koji je zamenjen za pet talibanskih zatvorenika iz Gvantanama. Drugog juna, Agencija za zaštitu životne sredine je uz izričitu Obaminu podršku najavila rigorozna nova ograničenja emisije ugljenika sračunata da skrate vek elektrana na ugalj. Ova dva poteza, jedan na spoljnom i drugi na unutrašnjem planu, predstavljaju najhrabrije Obamine korake u poslednjih pet godina: ali oba su predstavljena kao izvršne odluke, bez ikakvih konsultacija sa poslanicima. Demokrate od kojih mišljenje nije traženo nerado su branili razmenu zarobljenika, dok su demokrate iz rudarskih država poput Zapadne Virdžinije i Kentakija aktivno osuđivali ograničenja emisija štetnih gasova. Obamina rešenost da obavi posao ne birajući sredstva u svojoj poslednjoj godini na vlasti, i da deluje sam kad ne može da se sporazume sa Kongresom, sada ga je osudila na put bez odstupnice. Ovo su odluke koje se po prirodi stvari ne mogu poništiti. Da Republikanska partija nije relativno nedavno protraćila postupak opoziva na Bila Klintona, verovatno bi reagovala na halabuku svog članstva i opozivala Baraka Obamu.

*

Tea Party uživa reputaciju stecišta američkih libertarijanaca: branilaca podele vlasti i Povelje o pravima, naročito prvog, drugog, četvrtog i petog amandmana Ustava, koji garantuju slobodu govora, štampe, vere i mirnog okupljanja; pravo na nošenje oružja; pravo građana na zaštitu od bespravnog pretresa i zaplene; i pravo na zaštitu od optužbe, ili osude i kazne, za teško krivično delo bez odgovarajuće pravne procedure. Ali Tea Party okuplja bar još dve grupe vernika pored desničarskih libertarijanaca: fanatične branitelje privatnog vlasništva i zarada (kako god stečenih) u ravni prava na život i fizički integritet; i mrzitelje državnog delovanja i same države, osim u domenu zatvaranja kriminalaca i rata protiv državnih neprijatelja. Trenutno samo jedan uverljiv kandidat izvan Tea Party pokreta izgleda spremno za predsedničke izbore 2016. To je Džeb Buš, bivši guverner Floride, mlađi brat Džordža juniora i, kako tvrdi njihov otac, osećajniji od njih dvojice.

S druge strane, Tea Party aspiranti predstavljaju neobičnu skupinu koja odražava neizvesnu priridu stranke. Marko Rubio, naočiti mlađi senator iz Floride ume da govori, brzo, površno i plitko, a možda je u poziciji da ponovo osvoji hispanoameričke glasove koji su republikancima potrebni ako žele da prežive. Rubio je pre nekoliko meseci uhvaćen u laži, pošto je promenio datum leta svojih roditelja sa Kube kako bi izgledalo da su pobegli od Kastra i komunizma, ali ubrzo mu je oprošteno: u južnim državama, anti-Kastro manija nadživela je svoj uzrok, i u takvom slučaju će se izmišljotine i činjenice svakako pomešati. Ted Kruz, mlađi senator iz Teksasa, sa diplomom Prinstona i Harvarda, predstavlja se kao još jedan asimilant i zahvalni Amerikanac kubanskog porekla (iako je rođen u Kanadi). Fizički neodoljivo podseća na Džoa Makartija – sveže obrijani, antialkoholičarski Makarti, bez podvaljka i neprospavanog žmirkanja. Kruz govori glatko i vešto, uvek u optužujućem tonu: reklo bi se da je taj manir izgubljen sa Makartijevom smrću, ali nacionalistički bes i ogorčenost su trajno milozvučni.

Kao „neprikosnoveni partijski lider“ u Teksasu (prema Dallas Morning News-u), senator Kruz je obećao da će program teksaških republikanaca iz 2014. podići na nacionalni nivo. Elementi programa obuhvataju: blokadu granice sa Meksikom i zabranu amnestije za ilegalne imigrante; omogućavanje vlasnicima radnji da odbiju da usluže osobe koje smatraju uvredljivim na moralnoj ili verskoj osnovi; ukidanje poreza na imovinu; ukidanje Agencije za zaštitu životne sredine; ukidanje minimalne zarade; ukidanje pozitivne diskriminacije; usvajanje „terapije odvikavanja“ za preobraćanje homoseksualaca u heteroseksualce i ukidanje državne lutrije. Sve nade da će nacionalni republikanski establišment moći da ublaži oštrinu takvog programa pale su u vodu 10. juna, kad je jedan Tea Party pobunjenik pobedio Erika Kantora, vođu poslaničke većine u Kongresu, na republikanskim stranačkim izborima u Kantorovom okrugu Virdžiniji. Kantor je bio oličenje republikanske beskompromisnosti u pregovorima o granici državnog duga 2011. i uživao je reputaciju predstavnika Benjamina Netanjahua u Americi. Čovek koji ga je pobedio s tankim budžetom, Dejv Brat, profesor je ekonomije, kritičar burazerskog kapitalizma i imigracioni alarmista. „Čovek je“, piše zaprepašćeno jedan bloger koji se predstavlja kao Pangloss, „pronašao prostor desno od Kantora“.

Rand Pol, sin libertarijanca Rona Pola, ostaje pored Kruza kandidat za podršku Tea Party pokreta 2016. On je danas jedan od najzanimljivijih političara, dok istovremeno njegova nedoslednost najviše zabrinjava. Polov govor protiv nominacije Džona Brenana za šefa CIA-e, koji se pretvorio u 13-časovnu opstrukcija predsednikovog prava da izda naređenje za bespilotne napade, predstavljao je jedinstven događaj 2013, ali ispalo je da je u pitanju najava bez nastavka. Bolje demonstracije Polove ambicije, poput njegovog neodređenog stava o klimatskim promenama, posete Izraelu (uz uobičajeno ritualno poklonjenje), smešnog rešenja za Ukrajinu (dajte je Rusima, prekinite sve odnose pa neka zbog Ukrajine Rusi bankrotiraju), ne nagoveštavaju ništa nalik na odlučnost njegovog oca. Ipak će biti zanimljivo videti koliko će od Ron Polovog libertarijanizma, koji ne deli nijedan drugi političar nacionalnog ranga, ostati kod Randa.

Dvadeset prvog maja održao je izvanredan govor protiv imenovanja Dejvida Barona za sudiju federalnog apelacionog suda; i to na osnovu toga što Baron, autor tajnog dokumenta koji opravdava predsednikovo bespilotno ubijanje Amerikanaca, očigledno ima stavove o izvršnoj vlasti koji ga sami po sebi diskvalifikuju. Pol je citirao napise novinara koji se ne mogu poistovetiti sa američkom desnicom, poput Glena Grinvalda i Konora Fridersdorfa, a temelj njegove kritike je presudni značaj porotnog suđenja i pravni postupak koji zahteva dokaz o krivici van osnovane sumnje:

U ovim memorandumima [koje je za predsednika pisao Baron] postoji drugo merilo… merilo je da je ubistvo opravdano kada neki „obavešteni, visoki zvaničnik američke vlade utvrdi da ciljani pojedinac predstavlja neposrednu pretnju nasilnog napada na Sjedinjene Države“. Dakle, više ne govorimo o osnovanoj sumnji. To merilo je nestalo. Govorimo o obaveštenom, neimenovanom visokom zvaničniku koji u tajnosti odlučuje da je napad neizbežan.

Kod neposrednog napada je zanimljivo da više ne definišemo jasnim rečima šta znači „neposredno“… Morate se zapitati koja definicija neposrednosti više ne obuhvata neizbežnost… Predsednik smatra, u odnosu na privatnost u četvrtom amandmanu, i u vezi sa ubijanjem američkih građana u petom amandmanu, da ako neki pravnici ispitaju ovaj proces, onda to predstavlja zakonski postupak. To je zastrašujuće, jer nema nikakve veze sa zakonskim postupkom… Ne možete imati zakonski postupak po tajnoj internoj proceduri izvršne vlasti… Kad sledeći put budu ubili nekog Amerikanca to će učiniti tajno, po naređenju izvršne vlasti, jer to je nova norma.

Vi glasate za nekoga ko je odgovoran za ovaj istorijski presedan o ubijanju Amerikanaca u inostranstvu. Tajnom ubijanju – po nalogu jedne grane vlasti, bez [pravne] zaštite – na osnovu optužbe. Od dokazivanja krivice van osnovane sumnje došli smo do toga da je optužba dovoljna za egzekuciju. Zaprepašćen sam da smo dovde stigli…. Moramo se zapitati: koliko nam je važan koncept pretpostavke nevinosti?

U drugom Obaminom mandatu, ove reči o građanskim slobodama morao je da izgovori jedan republikanac – iako jedini u toj stranci. S druge strane, profesora prava sa Harvarda koji je napisao memorandum opravdavajući ubistvo Amerikanaca blagonaklono je prihvatio liberalni establišment, pošto je imao odgovarajući stav o gej brakovima. Demokrate imaju većinu u Senatu i Baronov uspon na sudsku funkciju je sada odobren.

Anomalija Polovog govora i glasanje demokrata za bespilotnog pravnika ukazuju na jednu dublju zagonetku. Dok niko nije gledao, u američkoj politici je stvorena opasna i prećutna sloga, koja ujedinjuje leve liberale i autoritarnu desnicu. Složili su se oko bespogovorne podrške državi bez provere ili nadzora; a Obamin predsednički mandat je utemeljio ovaj sporazum. Državni aparat koji podržava republikanske ratove i vojnu industriju omogućava socijalnu pomoć i šire beneficije demokratama. Demokrate ravnodušno gledaju na ratove, ali su spremni da ih prihvate zbog onoga što dobijaju zauzvrat. Republikanci mrze beneficije i sve što liči na socijalnu državu, ali ne mogu da se pobegnu od optužbe za licemerje kada glasaju za sve veće vojne subvencije.

Krajem maja, Obama je dodao dve i po godine svom obećanom krajnjem roku za povlačenje američkih trupa iz Avganistana. Sada je datum konačnog povlačenja decembar 2016. Dva dana kasnije, bio je domaćin „Skupa o potresu“ u Beloj kući, posvećenog efektima povreda glave kod male dece – što je upravo jedna od onih stvari koju republikanci ismevaju jer je navodno nedostojna jednog  predsednika. Između ove dve prigode, Obama je održao pozdravni govor na Vest Pointu, koji su njegovi pomoćnici najavili kao glavnu formulaciju Obamine spoljnopolitičke doktrine. Govor verno odražava predsednikovu tendenciju ka filozofiji „i jare i pare“. Rekao je da će se Sjedinjene Države vojno angažovati više nego ikada ranije, ali sa daleko manje američkih gubitaka. Prvo vodimo računa o svojoj zemlji, ne zaboravljajući potrebu da branimo nešto šire što je teže ograničiti: naše „ključne interese“ i naš „način života“.

Nevidljivi epigraf Obaminom govoru možda je napisala Medlin Olbrajt, državna sekretarka u drugoj Klintonovoj vladi. „Ako moramo da upotrebimo silu,“ rekla je Olbrajt, „to je zato što smo mi Amerika; mi smo nezaobilazan narod. Stojimo uspravno i vidimo u budućnost dalje od drugih zemalja.“ U istom duhu, Obama je rekao kadetima Vest Pointa da SAD moraju da budu predvodnik iako ne mogu da budu svetska policija. Za to je potreban međunarodni konsenzus kako bi se primenile „međunarodne norme“. Ova poslednja fraza postala je Obamin važan intelektualni ornament: međunarodne norme stoje između međunarodnog prava, na čije kršenje Amerika zadržava pravo, i novog „svetskog poretka“ čiji je Amerika tvorac i koji mora da štiti.

Izašli smo iz Iraka, rekao je Obama, i „privodimo kraju naš rat u Avganistanu“; vođstvo Al Kaide u pograničnim oblastima Pakistana i Avganistana je „desetkovano, a Osama bin Laden više ne postoji“. Stoga, „pitanje koje stoji pred nama… pitanje sa kojim će se svako od vas suočiti, nije da li će Amerika biti predvodnik, nego na koji način će predvoditi“. Ali zašto Sjedinjene Države moraju i dalje jedine da predvode i sprovode? Zato što „ako nećemo mi, neće niko drugi“. Za sada se nacionalno busanje u grudi koje je patentirala Madlen Olbrajt i dalje praktikuje, i očigledno je ostavilo prostora za doktrinu humanitarnog rata Samante Pauer – naslednice Olbrajtove na mestu ambasadora u UN-u koja je postala Obamin najvažniji konsultant o mudrosti inostranih angažmana. Pauer mu je pomagala da dovrši svoju drugu knjigu a možda je učestvovala i u pisanju govora na Vest Pointu. Priklanjajući se ovom načinu razmišljanja, koje spaja ubeđenje, silu i urgentno delovanje, „američke vojne akcije“, nastavio je on, „ne moguuvek da budu jednini – pa čak ni primarni – činilac našeg predvodništva“. Pristup rešavanju međunarodnih problema koji „nagrizaju savest“ biće multilateralan. Amerika će, međutim, upotrebljavati silu unilateralno „kada to zahtevaju naši osnovni interesi; kada su naši ljudi ugroženi; kada su naši životi u pitanju; kada je ugrožena bezbednost naših saveznika“.

Svaka ključna reč u tom poslednjem pasusu je dvosmislena. A rečenica u celini omogućava slobodno tumačenje onima koji traže nejasnoće da bi stvorili priliku za upotrebu sile. Čak i izraz naši ljudi – da li u njih spadaju bespogovorni sledbenici i špijuni? Specijalne snage koje ilegalno deluju? Ali najneodređenija reč je višenamenski izgovor za vojnu akciju, bezbednost. Zatim sledi rečenica koja predstavlja destilovanog Obamu: „Međunarodni stav je važan, ali Amerika nikad ne treba da traži dozvolu da zaštiti naše ljude, našu domovinu ili naš način života“. U najkraćem, trudimo se da poštujemo međunarodnu zajednicu tako što ćemo pokušati da je privučemo na našu stranu, ali na kraju ćemo postupiti onako kako hoćemo: primena međunarodnih normi nasilnim sredstvima nije zločin uporediv sa agresijom, šta god mislila međunarodna zajednica. Predsednik i državni sekretar tražili su 5 milijardi dolara od Kongresa za podršku „novom partnerskom antiterorističkom fondu“ koji će „pomoći partnerskim zemljama na liniji fronta“. Ovaj iznos je identičan cifri koju je Nuland navela za Ukrajinu, i podseća na zanimljivu činjenicu da i nasilnu i nenasilnu inostranu pomoć sada finansira Stejt department umesto ministarstva odbrane. Sirija će biti prva pozornica za ova sredstva, a partneri bi trebalo da budu Liban, Turska, Irak i Jordan. „Ja verujem u američku izuzetnost“, rekao je Obama na kraju, „svakim delom svoga bića“. Ova formulacija je u poslednje vreme postala merilo odanosti, izgovara se sa rukom na srcu i očekuje se od svakog američkog lidera. Obama ju je izgovorio uz neophodno drhtanje i zanos. Ipak, dodao je da Amerika treba da bude spremna da sarađuje sa NATO-om, UN-om, Svetskom bankom i MMF-om. Međunarodne organizacije i finansijske institucije nabrojane su zajedno, bez razlike.

*

Šta je povod za Obaminu odluku da uđe u „partnerstvo“ u antiterorističkoj obuci i snabdevanju oružjem za produžavanje građanskog rata u Siriji? Ne može se reći da mu je ovo ide naruku, ukoliko želi da sporazumom sa Iranom zaokruži svoj spoljnopolitički učinak. Međutim, Obama ima običaj koji se ne može zdravorazumski opravdati, da se obaveže da će uraditi nešto što izgleda odlučno, pa da onda to pogazi, i na kraju ipak polovično uradi. Sirija u leto i jesen 2013. najočigledniji je primer. Od pretnje i oklevanja, preko najave napada, odlaganja napada, do obustavljanja napada jer je spolja došlo rešenje koje ne zahteva upotrebu sile: prošlogodišnje nervozno zauzimanje ratobornih poza sada će biti praćeno subvencionisanjem posrednog rata.

Najgora američka greška u protekloj deceniji bilo je pričanje o ratu protiv terorizma umesto o kooperativnoj međunarodnoj policijskoj operaciji. Obama ne voli da izgovara frazu „rat protiv terorizma“, ali neprestano spominje borbenu gotovost i kapacitet, dok Amerikancima poručuje se pomire sa činjenicom da ćemo u doglednoj budućnosti morati istovremeno da vodimo nekoliko ratova. Poučno je da je Dik Čejni 2002. i 2003. više puta prezrivo aludirao na mogući „kriminalni“ ili „policijijski“ opis hipotetičke odbrambene politike. On je znao da bi panika koju njegova politika zahteva, ako se zdrav razum nekad umeša, ostala bez goriva. Činjenica je da se, sa izuzetkom prvih meseci u Avganistanu i Iraku, Amerika još od 2002. bori protiv pobunjenika. Neprijatelji su pobunjenici koji se bore protiv vlada koje mi želimo da očuvamo, u Avganistanu, u Jemenu, u Somaliji a sada i u Libiji. Promoteri humanitarnog rata – prvenstveno Hilari Klinton i Samanta Pauer – proširili su i zamutili cilj, usmeravajući Ameriku protiv jedne suverene vlade i objavljujući njene zločine, uz istovremeno ignorisanje zločina pobunjenika. Ubrzo su isti metod primenili na Siriju. Možda detalji ne zadovoljavaju Čejnija, ali rezultat je na njegovoj liniji. Novo Obamino antiterorističko partnerstvo pokazuje da se ne treba čuditi paralelnom vođenju desetak manjih ratova širom sveta.

Novinari već ograničavaju naredne izbore. Važeća pretpostavka – skoro opšteprihvaćena – jeste da će kandidatkinja demokrata biti Hilari Klinton. Bila je savesna državna sekretarka pod Obamom. Nikad nije davala bombastične i nehajne izjave koje bi zasenile i postidele predsednika, što je redovno činio njen naslednik Džon Keri. Istovremeno, Klinton je Obami otežala i produžila avganistanski problem svrstavajući se uz generale, i iskopala i njemu i državi duboku jamu insistirajući na rušenju Gadafija. Gđa Klinton se sada pozicionira desno od Obame. Ovo se uklapa u njen osećaj za opšti konsenzus, kao i 2008. Poslednjih nedelja otvoreno je izrazila podršku naoružavanju pobunjenika u Siriji, uporedila Putina sa Hitlerom i nagovestila da ima oštriji stav o Iranu od Obame: ne treba očekivati pristojan sporazum u pregovorima o preradi uranijuma. To je plašljiv i ciničan pristup; ko može da kaže da pregovori neće uspeti? Irak – rat za koji su i Hilari Klinton i Džon Keri glasali – bio je katastrofa koja je mogla da nas trgne iz dremeža; ali pošto su se američki vojnici povukli, smatramo da nismo odgovorni za kasnije nasilje. Obama je ipak odgovorio na junsku pobunu u sunitskom trouglu slanjem 275 marinaca da pomognu u odbrani američke ambasade u Bagdadu. Kasnije je pod pritiskom dodao još tri stotine vojnih „savetnika“ i rekao da će možda narediti vazdušne napade i bespilotna ubistva. Neokonzervativci su opet u ofanzivi u novinskim kolumnama. Republikanska partija i neke demokrate kažu Amerika treba da učini više, iako ne znaju tačno šta. Ako je suditi po haosu u ovom regionu i konfuziji američke političke klase, čiji se najambiciozniji pripadnici još uvek takmiče u zabludama i poziranju, možemo očekivati još posledica iz Iraka, Libije i Avganistana pre nego što Amerika bude primorana da ponovo razmisli.

 
David Bromwich, London Review of Books, 20.6.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 12.07.2014.