Sarajevo 2015, foto: The Guardian, Chris Leslie
Sarajevo 2015, foto: The Guardian, Chris Leslie

Foča, popodne 24. decembra 1992. godine. Visok, tamnokos muškarac mračnog pogleda, sa oznakom vojne policije VRS-a na desnom ramenu, brzim korakom prolazi glavnom gradskom ulicom. Sa njim dvije djevojke. Gole. Na gole grudi pritišću smotuljke odjeće. Vojnik lijevom rukom drži jednu od njih za kosu, u desnoj mu pogolem nož. Druga djevojka hoda ispred njih, iz razbijenog nosa i posjektine iznad desnog oka krv joj se sliva niz lice i kapa na asfalt. “Brže, majku vam jebem kurvanjsku,” urla Radomir Kovač zvani Klamfa. “Jebaću vam majku, ima da vas zakoljem i bacim u Drinu!”

“Udario me drškom noža u glavu, odmah mi je skočila velika čvoruga. Bila sam posve iscrpljena, prestravljena, noge me moje nisu mogle držati. Sva me snaga napustila”, ispričaće jedna od djevojaka 17 godina kasnije u svom svjedočenju pred sudijama Tribunala u Hagu. Imala je 22 godine kada su je srpski vojnici odveli iz kuće u jednom od bošnjačkih sela u okolini Foče zajedno sa stotinama drugih djevojaka i žena koje će završiti u nekom od nekoliko logora za silovanje.

“Doveo nas je na ušće Ćehotine u Drinu. Ja sam ga samo gledala, ali nisam mogla dalje. U sebi sam mislila “Mene nećeš živu zaklati”. Kako je Drina bila nadošla, mislila sam baciću se u rijeku ali neću mu dati da me kolje”, govorila je djevojka, danas svjedokinja pod pseudonimom FSW-75. U zadnji čas Kovač je odustao od svog nauma nakon što je pristigao njegov drug Jagoš Kostić i prenio mu da su neki Crnogorci ponudili po 500 maraka za cure. Isplativije ih je bilo prodati nego zaklati.

Kovač ponovo provodi djevojke, premlaćene, krvave i gole, kroz centar Foče. Prolaze kraj zgrade opštine. Gužva je, idu ljudi za svojim poslom. Neki prolaze bez riječi, neki gledaju, prilaze, pozdravljaju se sa Kovačem prisno, upiru u djevojke, smiju se njihovoj golotinji. Niko, ama baš niko ni prstom ne mrda da im pomogne.

Nikom od tih ljudi u centru Foče vjerovatno nije bilo ni u primisli da bi jadnim curama trebalo pomoći. Jer, u novoj realnosti Republike Srpske, Bošnjaci su bili dehumanizirani do te mjere da je opšti konsenzus bio da zaslužuju šta god da im se događa, bez obzira o kakvim strahotama se radilo. U toj novoj realnosti nije bilo mjesta empatiji za narod poistovjećen sa virusom, “inferiornim genetskim materijalom koji izjeda zdravo tkivo srpskog nacionalnog bića”.

Izgradnja te nove realnosti predstavljala je ključni preduslov za implementaciju strategije “razdvajanja naroda” koju su razvili Radovan Karadžić i vođstvo Srpske demokratske stranke u okviru plana za ostvarenje krajnjeg političkog cilja – stvaranje etnički homogene srpske države zapadno od Drine.

Karadžićevo otrovno naslijeđe

Zajedno sa hiljadama mojih sugrađana iz Prijedora, i ja se nosim sa teškim posljedicama koje je Karadžićeva vizija ostavila na moju porodicu, zajednicu, zavičaj, na moj život. Sve što sam radio kao novinar, a kasnije kao uposlenik Tribunala u Hagu i Suda BiH, odvijalo se u sjeni Karadžićevih nedjela. Znam previše ljudi koji su sahranili sopstvenu djecu. Znam previše onih koji još traže kosti svoje djece. Znam previše onih što su ubijali opijeni Karadžićevom interpretacijom svetog srpskog prava na samoodređenje, u kojoj su prijatelji iz djetinjstva preko noći postajali “vječiti neprijatelji”.

Često sam sanjao dan kada će Karadžić platiti za svoja zlodjela, kada će ga stići pravda, hladna i nemilosrdna. I eto, više od 20 godina nakon što je protiv njega u Hagu podignuta optužnica, dođe i taj trenutak. Ustvari nije došao, nego nam se sručio na glave, sa svojim medijskim cirkusom, stotinama štokakvih oportunista odlučnih da nekako učestvuju u tom spektaklu, sa kakofonijom raznih glasova što zahtijevaju da mu se presudi, da ga se proglasi za sveca, što pozivaju da se proslavi proglašenje genocida, što upozoravaju na strašne posljedice ako se presudom pokuša promijeniti status quo stvoren Radovanovim zločinima, što pozivaju…

Sred te zaglušujuće buke, Karadžić je ušao u sudnicu sa širokim osmijehom na licu. Vjerovatno svjestan ishoda sudskog postupka, ali zadovoljan u spoznaji da je plod njegovog krvavog rada u Bosni i Hercegovini – nova realnost u kojoj caruju podjele, mržnja, nepovjerenje i razdor – još živ i vitalan.

Presuda nije sadržavala neka posebna iznenađenja, osim ako je nekoga iznenadilo oslobađanje po tačkama koje su Karadžića teretile za genocid u opštinama izvan Srebrenice. Mene nije. Sudije su smatrale da nije bilo dovoljno dokaza koji bi ukazivali da su Karadžić i njegovi saučesnici namjeravali da fizički unište Muslimane i Hrvate, u potpunosti ili djelimično, na prostoru ovih opština. U planiranju i izvršenju ubijanja preko 8000 muškaraca i dječaka nakon pada Srebrenice utvrđena je namjera da se počini genocid, kazale su sudije, ali drugdje su Karadžić i ostali članovi zajedničkog zločinačkog poduhvata namjeravali da istrijebe nesrpsko življe, ne da ga fizički unište. Zaključci možda teški za prihvatiti, ali bilo kome ko je pratio ranije presude Tribunala ne i iznenađujući.

Najvažnije obrazloženje sudskog vijeća odnosi se na Karadžićevu presudnu ulogu u zajedničkom zločinačkom poduhvatu da se, putem eksterminacije, masovnog ubijanja, mučenja, silovanja, prisilnih deportacija i rasprostranjenog progona Bošnjaka i Hrvata, implementiraju primarni strateški ciljevi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini: stvaranje srpske države na prostoru BiH i razdvajanje naroda.

Na drastičnost metoda razmatranih u kontekstu strategije razdvajanja naroda ukazao je u svom reagovanju niko drugi do komandant srpske vojske Ratko Mladić na sjednici Narodne skupštine Srpske Republike BiH od 12. maja 1992. kada je Karadžić javno obnarodovao famoznih šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini: “Ljudi, ne može se prosijati pa da jedan narod ostane a drugi propadne kroz sito. To što vi od mene tražite je genocid”. Naravno, njegovo negodovanje nije značilo da, jednom kada je odluka donesena, Mladić nije prionuo na krvavi posao sa žarom fanatika.

Glavne crte ovog zločinačkog poduhvata već su ranije dokazane u presudama Karadžićevih saučesnika iz političkog i vojnog vrha bosanskih Srba: Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radoslava Brđanina, Stojana Župljanina i drugih. Međutim, iako je sadržavala relativno malo ranije nepoznatih podataka, presuda Karadžiću detaljno je predstavila njegovu ključnu ulogu u kreiranju ideologije dehumanizacije Bošnjaka i Hrvata koja je omogućila da eksterminacija bude prihvaćena kao legitiman, potreban metod ostvarivanja nacionalnih interesa.

Sudije su precizno opisale dokaze koji govore o tome: “Optuženi je bio od vitalne važnosti u razvijanju i promovisanju ideologije i politike SDS-a i stvaranju paralelnih državnih, vojnih, policijskih i političkih struktura koje su korištene kako bi se uspostavila i održala vlast nad teritorijima na koje su bosanski Srbi polagali pravo i sproveo cilj sveobuhvatnog UZP-a. Optuženi je imao središnje mjesto u definisanju ciljeva rukovodstva bosanskih Srba, uključujući razdvajanje od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, zauzimanje teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo i stvaranje uglavnom nacionalno homogene države bosanskih Srba. Optuženi je takođe bio središnja figura u širenju propagande protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata kojom su oni identifikovani kao istorijski neprijatelji Srba i kojom se insistiralo da je suživot nemoguć. Optuženi je igrao na kartu takve istorijske perspektive, a njegova je retorika korištena kako bi se izazvali strah i mržnja prema bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima”.

To je Karadžićevo najotrovnije i najrazornije postignuće: kreiranje realnosti u kojoj je Radomir Kovač srpski heroj, a djevojke koje je držao u ropstvu svedene na nečist čiji su životi i dostojanstvo postali potpuno bezvrijedni u očima njihovih dojučerašnjih komšija. U toj realnosti zločini, ubijanja, mučenja, masovna silovanja, pa i genocid normalizirani su kao dio svakodnevnice, a nesrpsko stanovništvo reducirano na problem koji mora da bude riješen kako bi Srbi u Bosni i Hercegovini ostvarili slobodu i sigurnost.

Kraj ere krivične pravde

Dok ispisujem ove retke za radnim stolom, iz susjedne sobe dopire pjevušenje moje kćerke (“Mr Brightside”, The Killers, čini mi se). U spavaćoj sobi supruga hrani našeg novorođenog sina. Tek još jedno veče, savršeno u svojoj običnosti, koga se uskoro nećemo sjećati. No, za Radovana Karadžića jedno takvo obično veče provedeno u krugu porodice, po svemu sudeći, ostaće nedostižan san u godinama koje su mu ostale do smrti. On će ostatak svojih dana provesti kao osuđeni ratni zločinac, čekajući kraj u sterilnoj, skučenoj ćeliji nekog od evropskih zatvora.

Da li je to kraj kakav zaslužuje čovjek koji je uništio stotine hiljada života ispunjavajući svoje planove o etnički čistoj srpskoj državi? Uistinu, koja bi to kazna bila srazmjerna njegovim zločinima? Ne znam. Znam samo da se 20 godina mog bijesa i žeđi za naplatom tog krvavog duga rasplinulo da bi se materijalizovala jedna druga želja: da taj čovjek zauvijek nestane iz mog života. Iako sam ambivalentan spram kazne koju su mu odrezale sudije Tribunala, tješi me spoznaja da jednom kada se okonča sudski postupak u Hagu, Karadžić neće moći da učestvuje u realnosti koju su oblikovali njegovi zločini. A na nama je da tu realnost dekonstruišemo, razgradimo i transformišemo.

U taj poduhvat moramo krenuti prihvatanjem činjenice da je sa okončanjem suđenja Karadžiću prošla i era u kojoj smo tražili protivotrov za njegovo zlo isključivo u suđenjima za ratne zločine. To ne znači da treba stati sa suđenjima kao takvim, već da moramo prestati očekivati da će krivični procesi transformisati naše društvo.

Pomaci od ogromne važnosti su učinjeni tokom ove ere: prikupljene su planine dokaza i utvrđene bezbrojne činjenice o počinjenim zločinima; dobar broj počinilaca je na sudu odgovarao za svoja nedjela, a sudstvo u Bosni i Hercegovini počelo je graditi kapacitete da progoni zločince sve dok žive i dok protiv njih ima ko svjedočiti.

Istovremeno, moramo se suočiti sa činjenicom da tokom ovih 20 godina suđenja za ratne zločine nisu značajno uticala na realnost koju je u Republici Srpskoj kreirao Radovan Karadžić i na njene odraze na bošnjačku i hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini.

Spektar razloga zašto je to tako proteže se od fizičke udaljenosti Tribunala i njegove nezainteresovanosti za efekte suđenja na zajednice kojima je prevashodno trebalo da služi, do oportunističke instrumentalizacije suđenja od strane nacionalističkih politika unutar sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, koje su nastavile da djeluju – više ili manje otvoreno – na ostvarenju ratnih ciljeva “drugim sredstvima”. Ipak, čini se da su neki razlozi značajniji od drugih.

Među Bošnjacima su tokom svih ovih 20 godina bujala neosnovana očekivanja (često uzrokovana bezobzirnim političkim manipulacijama) da bi suđenja mogla proizvesti sve, od kolektivne katarze među Srbima i/ili Hrvatima, preko autoritativne historije ratova u bivšoj Jugoslaviji, do ukidanja Republike Srpske. Ta očekivanja nikada nisu bila zasnovana na solidnim presedanima, niti su uključivala bilo kakvu konkretnu “mapu puta” koja bi jasno pokazala kauzalnu vezu između suđenja i željenog ishoda.

Raspirivana od strane uticajnih oportunista u medijima, akademskim, vjerskim i političkim krugovima, takva očekivanja su obično pretpostavljala da će neka velika sila – Amerika, Evropa, ko li već – konačno spoznati razmjere nepravde i patnje dokumentovane u nekoj od presuda Tribunala i učiniti nešto, bilo šta, da poništi rezultate Karadžićevog genocidnog poduhvata. Stvaraoci ovih mitova su nam protraćili godine u njihovom recikliranju, u potpunosti oslonjeni na kult žrtve kao percipirane kičme bošnjačkog identiteta, što je zauzvrat do kraja paralizovalo bilo kakav smislen razgovor o pomirenju i anatemiziralo pojmove prihvatanja istine o stradanju drugih i oprostu. U takvom pervertiranom diskursu, suđenja na Tribunalu su mnogi gledali kao način da se nekako povrati teritorija i ustavni okvir izgubljen u ratu.

Istovremeno, Srbi su kupovali istu priču od svojih lidera, samo upakovanu u drugačiji mitski omot: da će suđenja u Hagu kriminalizovati svakog Srbina koji je nosio oružje u ratu, te da im je pravi cilj podrivanje Srbije i Republike Srpske. Naravno, svaki srpski lider od Miloševića do Dodika (sa mogućim izuzetkom Zorana Đinđića) se predstavljao kao jedini koji je u stanju da odbrani srpski narod od zlog Haga, spasi Srbiju od poniženja a Republiku Srpsku od ukidanja.

Svaki put kada bi okovi od straha i manipulacije počeli popuštati, kada bi se ljudi počeli okretati svakodnevnim problemima i buniti se zbog posvemašnjeg siromaštva i rastuće korupcije, bila bi proizvedena nova kriza da ih povuče natrag u Karadžićevu realnost u kojoj je nacija napadnuta, pod opsadom “vječitih neprijatelja” i njihovih saveznika iz međunarodne zajednice. Tako, umjesto napretka u distanciranju od Karadžićevih metoda ostvarivanja srpskih političkih ciljeva u Bosni i Hercegovini (kada govorim o “Karadžićevim metodama” podrazumijeva se da se to odnosi na udruženi zločinački poduhvat u kojem su učestvovali mnogi osuđeni i neosuđeni počinioci), čini se da je krug zatvoren, njegove ideje u potpunosti rehabilitirane a oni koji su ih implementirali čvrsto ustoličeni kao heroji nacije.

Posljedice ove bipolarne dinamike su kancerogene, sa tendencijom daljnjeg pogoršavanja. Paraliza pozitivnih društvenih procesa kojoj je ta dinamika doprinijela omogućila je određenim političkim strukturama na obje strane da pljačkaju bez ikakve reakcije iz konstantno retraumatiziranog građanstva. Mladi, u svakom postratnom društvu glavni nosioci društvenih promjena, ili u značajnom broju biraju da sreću traže drugdje, ili su uveliko zaraženi različitim mutacijama nacionalizma i mržnje (ja još uvijek polažem velike nade u njihov bunt i akciju, iako sve teže nalazim argumente za moja nadanja). Civilno društvo je u velikoj mjeri atrofiralo pod pritiskom profesionalizacije, donatorskih prioriteta i rastućeg nepovjerenja građana prema nevladinim organizacijama. Militantni oblici ekstremizma su sve primjetniji unutar sva tri konstitutivna naroda, pospješeni raspirivanjem mržnje u medijima i na društvenim mrežama.

Naravno, ne treba zanemariti procese uspostavljanja povjerenja među ljudima koji se odvijaju organski, kroz trgovinu, sport, umjetnost, rijetke uspješne inicijative civilnog društva. Ne tvrdim da je život prestao da klija. Međutim, ovi pomaci su krhki, konstatno pod vatrom moćnog političkog establišmenta i institucija pod njegovom kontrolom. Umjesto razvoja politika zasnovanih na poštivanju vladavine zakona i prava žrtava, usmjerenih ka prevenciji nekog budućeg konflikta, društvo je zaglibljeno u nastavku rata “drugim sredstvima.”

Ako želimo izbjeći novi oružani sukob, ovo stanje se mora promijeniti. To ne znači da treba da prigrlimo zaborav umjesto pravde, ali znači da treba okončati dominaciju krivičnog postupka kao lijeka za naše bolesno društvo, i da kolektivnu energiju treba usmjeriti u druge metode razgradnje Karadžićeve zaostavštine. To uistinu znači da umjesto tapkanja u začaranim krugovima oko suđenja u Hagu, moramo otvoriti ozbiljnu javnu debatu o konačnom prihvatanju istine o zločinima i reparacijama za žrtve.

Zašto istina i reparacije?

Prije nekoliko godina sam intervjuisao nekoliko desetina bivših logoraša iz Prijedora i članova porodica Prijedorčana koji su u tim logorima ubijeni. Bio je to pokušaj da bolje razumijem njihove percepcije pravde koju su pružala suđenja za ratne zločine u Hagu i u domaćim sudovima. Mišljenja su im se razlikovala po pitanju važnosti dužine trajanja kazne i većine drugih pojedinosti vezanih za suđenja, a i sam čin svjedočenja značajno je oblikovao njihove stavove. Međutim, u jednom su se svi slagali: suđenja su po važnosti bila iza priznanja istine o zločinima od strane vlasti u Prijedoru i njihovih komšija Srba. Jedan bivši logoraš Omarske je to ovako sažeo: “Meni je njihovo priznanje patnji kroz koje sam prošao važnije od bilo kakve materijalne odštete. Kad bi lokalni Srbi priznali javno “jeste, mi znamo šta je bilo, prihvatamo i priznajemo da je to istina”, meni bi to više značilo od svake zatvorske kazne, od svih para svijeta. To bi dovelo do pomirenja”.

Dakle, eto putokaza srbijanskom premijeru Vučiću, ako je zaista iskren u svojim tvrdnjama o pomirenju koje voli da ponavlja. Ako srpski politički vrh zaista želi pomirenje sa Bošnjacima, prihvatanje istine i njeno javno priznanje čine neophodan prvi korak. I ne samo zato što je priznanje istine o zločinima ove vrste moralni imperativ za svakog lidera čije djelovanje oblikuje jedno društvo, ili zato što je to test naše humanosti, već prevashodno zato što je u dugoročnom interesu Republike Srpske da prihvati istinu o Karadžićevim zločinačkim metodama implementacije strateških ciljeva bosanskih Srba obznanjenih 12. maja 1992.

Argumenti za ovu tvrdnju su jednostavni i vežu se za sadašnju paralizu društvenih odnosa u zemlji i mogući razvoj događaja u budućnosti: ukoliko ne dođe do prihvatanja i javnog priznanja činjenica o zločinima, ukoliko Karadžićeve metode uključujući eksterminaciju i genocid ne budu delegitimizirane u srpskom političkom diskursu, ako ih se se političko vođstvo bosanskih Srba ne odrekne, ako se nastavi poricanje zločina i rehabilitacija ratnih zločinaca, ako se nastavi sa zastrašivanjem i diskriminacijom nesrpskog stanovništva od strane vlasti Republike Srpske, jedini razuman zaključak koji Bošnjaci mogu izvući je da je današnja Republika Srpska nastavak Karadžićevog projekta, koncipirana tako da dovrši njegov posao i cementira rezultate eksterminacije i genocida. Ako je to uistinu tako, Bošnjaci nemaju nikakvu alternativu nego da takvu Republiku Srpsku smatraju za neprijateljski nastrojen entitet i sigurnosnu prijetnju. Posljedično, svaki pomen proglašenja nezavisnosti takve Republike Srpske ili njenog pripajanja Srbiji, predstavlja čin eskalacije koji bi u teoriji mogao rezultirati granicama neprijateljski nastrojene države koja bi išla, naprimjer, planinama iznad Sarajeva. Zvuči strašno poznato, zar ne? Jednostavno je nezamislivo da bi Bošnjaci mogli sebi dopustiti da se ikada više nađu u sličnoj situaciji. Barem ne bez rata, koji bi vjerovatno imao devastirajuće posljedice po sve, ali prvenstvno po Republiku Srpsku, uzimajući u obzir njenu sadašnju geostratešku poziciju i odnos snaga u poređenju sa onim iz 1992. godine.

Dakle, da još jednom potcrtam: za Republiku Srpsku prihvatanje istine o zločinima i njeno javno priznanje nisu samo pitanja moralnog imperativa, niti obaveza ovog entiteta spram svojih građana nesrpske nacionalnosti koji su bili izloženi eksterminaciji i genocidu od strane njenih vojnih i policijskih snaga – to je pitanje političke potrebe. Alternative su nastavak sadašnje destruktivne paralize društva i/ili neko buduće obnavljanje oružanog sukoba.

Nije kao da srpski politički lideri za ovakav iskorak treba da traže inspiraciju u Nelsonu Mandeli, ili Angeli Merkel. U periodu između 2002. i aprila 2006. Republika Srpska (uz snažna “hrabrenja” iz međunarodne zajednice) napravila je prve korake u ovom smjeru putem javnog priznanja zločina u Srebrenici koje je izrekao tadašnji predsjednik RS-a Dragan Čavić. Ovaj, do tada nezabilježen čin proizišao je iz izvještaja komisije za Srebrenicu čiji rad su omogućile i podržale institucije RS-a. Tokom ovih godina, RTRS je redovno prikazivala izvještaje sa suđenja u Hagu koje je pripremala agencija SENSE, učinjen je ozbiljan napor da se osnuje komisija za istinu na državnom nivou uz punu participaciju predstavnika RS-a, a u Prijedoru je, naprimjer, postojao razgovor lokalnih vlasti, predstavnika žrtava i kompanije Arcelor Mittal o podizanju memorijala na mjestu gdje je bio logor Omarska. Stvari su se odvijale u pozitivnom smjeru.

Međutim, nakon kraha “Aprilskog paketa” ustavnih promjena, političko vođstvo bosanskih Srba odbacuje prihvatanje istine kao politički metod i okreće se agresivnom poricanju činjenica o zločinima. Predsjednik RS-a Milorad Dodik personificira ovaj zaokret – nekada beskompromisan oponent politike Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, čovjek koji je javno govorio o genocidu u Srebrenici, danas je najglasniji negator istine o zločinima koji ne propušta priliku da ponizi žrtve nekih od najstrašnijih zločina i opravda Karadžićeve metode. U takvoj atmosferi, većina bosanskih Srba javno priznanje koje je izrekao Dragan Čavić danas smatra izdajom srpskih nacionalnih interesa. Političko rukovodstvo Republike Srpske koristi svaku priliku da žrtvama nesrpske nacionalnosti ospori pravo na javno sjećanje i obilježavanje stradanja. Slučaj Prijedora i odbijanja lokalnih vlasti da dozvole gradnju spomenika za 102. ubijene djece se izdvaja po svojoj bezosjećajnosti i diskriminatornim motivima. Ovakvi potezi su omogućili povratak na velika vrata ideologije koju je stvarao Karadžić.

Kako naprijed?

Koji su to koraci ka prihvatanju istine o zločinima i njenom javnom priznanju koje bi Republika Srpska mogla provesti kako bi se distancirala od Karadžićevih metoda?

Javna izvinjenja političkih lidera mogu biti simbolički važna, i ukoliko su iskrena znaju katalizirati druge procese suočavanja sa prošlošću. Međutim, s obzirom na farsična izvinjenja iz prošlosti poput kvalifikovanih petljancija Borisa Tadića, ili fijaska sa dolaskom Aleksandra Vučića u Potočare netom nakon bjesomučne kampanje protiv rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti, moramo razmatrati druge opcije. Izvinjenja i “skrušenost” ove vrste neće poništiti efekte dugogodišnjeg poricanja. Postoji niz konkretnih poteza koji se mogu poduzeti bez odlaganja.

Kao prvo, javno poricanje činjenica o zločinima mora prestati odmah, danas. Ponižavanje žrtava nekih od najtežih zločina poput genocida u Srebrenici, maskra na Markalama ili na tuzlanskoj Kapiji, u koja se često upuštaju srpski političari a amplificiraju javni mediji u RS-u i Srbiji, nisu ništa drugo do raspirivanje mržnje. Njihov uticaj na mogućnost pomirenja je korozivan i onemogućava čak i teoretsko razmatranje oprosta kod žrtava. Uz to, takav jezik negiranja i ponižavanja žrtava stvara utisak kontinuiteta jezika koji su koristili Karadžićevi saradnici i mediji tokom rata, dodatno učvršćujući percepciju među Bošnjacima da je današnja Republika Srpska ustvari isto neprijateljski nastrojeno tijelo čije su snage počinile brojne zločine.

Uzimajući u obzir destruktivnu ulogu koju su odigrali srbijanski i mediji u RS-u u procesu dehumanizacije Bošnjaka i Hrvata, pripremajući tako teren za eksterminaciju – ali i današnje poricanje zločina i rehabilitaciju ratnih zločinaca – javni mediji su arena u kojoj se mora pokazati zaokret ka priznavanju istine. Uz prenošenje poruka političara o prihvatanju istine o zločinima, javni emiteri treba da redovno proizvode sadržaje o zločinima srpskih snaga bazirane na dokazima koje je prikupio Tribunal i drugi kredibilni izvori. Programski sadržaji koji će dati prostor žrtvama nesrpske nacionalnosti će pomoći da ih se ponovo humanizira, i pokazaće da empatija za drugoga nije izdaja srpstva, kako to uči Karadžićeva ideologija. Ovo su tek pojedinačni primjeri izdvojeni iz nečega što bi trebao da bude sveobuhvatan medijski napor koji će signalizirati kako srpskom javnom mnijenju, tako i drugima, da je počela razgradnja sistema vrijednosti uspostavljenog Karadžićevim metodama.

Druga “linija fronta” je obrazovni sistem. Dokazi o zločinima srpskih snaga, njihovoj sistematičnosti i posljedicama po stanovništvo Bosne i Hercegovine moraju naći svoj put u udžbenike historije u osnovnom i srednjem obrazovanju u Srbiji i RS-u. Udžbenici moraju biti očišćeni od huškačkog jezika usmjerenog protiv drugih naroda koji ih predstavljaju kao “vječite neprijatelje” srpskog naroda. Nastavni planovi na pravnim i fakultetima političkih nauka, danas među najaktivnijim livnicama ekstremnog nacionalizma i revizionizma, treba da budu reformisani kako bi uključili izučavanje dokaza sistematskih zločina nad nesrbima, njihovih uzroka i posljedica. Uz to, univerziteti u Beogradu i Banjoj Luci bi mogli razmotriti osnivanje zajedničkog instituta za istraživanje genocida, koji bi imao posebne magistarske i doktorske programe usmjerene ka izučavanju različitih karakteristika zločina protiv čovječnosti počinjenih u Bosni i Hercegovini.

Na kraju, lokalne vlasti u Republici Srpskoj moraju uložiti resurse da adekvatno obilježe stradanje svojih građana nesrpske nacionalnosti. Memorijali treba da budu dizajnirani u konsultacijama sa porodicama žrtava i preživjelima, i locirani kako na mjestima stradanja kao što su logori, tako i u gradskim jezgrima kako bi bili vidljivi današnjim stanovnicima i imali obrazovnu funkciju. Kako bi istinski simbolizirali jednakost svih građana, takvi memorijali treba da su finansirani javnim sredstvima iz istih izvora iz kojih su finansirani i memorijali srpskim žrtvama i poginulim borcima.

Pozitivni efekti takvih početnih koraka u prihvatanju i javnom priznanju istine o zločinima bili bi značajno uvećani ako bi ih pratili programi reparacija, čiji bi primarni cilj bio da se ublaže posljedice Karadžićevog zločinačkog poduhvata po porodice žrtava i preživjele, te da ih se konačno rehabilitira iz neprijatelja u ravnopravne građane.

Nasuprot propagandi koja je pratila proces pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije, reparacije ove vrste ne bi koštale stotine milijardi dolara. Kombinacija simboličkih i materijalnih reparacija bila bi i više nego priuštiva za Srbiju i Republiku Srpsku, uz sigurnu podršku međunarodnih institucija, a za polaznu tačku bi mogla imati izjednačavanje prava porodica žrtava ratnih zločina sa pravima koja uživaju porodice poginulih boraca i srpski veterani rata.

Tako bi se porodicama žrtava i preživjelima koji danas žive u RS-u omogućilo ostvarivanje statusa civilne žrtve rata u skladu sa važećim zakonima, i obezbijedila prava kao što su pravo na porodičnu invalidninu, uvećanu porodičnu invalidninu i dodatke u visini boračkih dodataka, pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, na banjsko i klimatsko liječenje, na prioritet u zapošljavanju i stambenom zbrinjavanju, na poreske i carinske olakšice, na prednost pri upisu u obrazovne ustanove, na stipendije za školovanje i smještaj u studentske domove, i druge olakšice koje uživaju porodice poginulih boraca i ratni veterani.

Uz to, Republika Srpska bi se obavezala da isplati jednokratnu odštetu za nematerijalnu štetu po osnovu gubitka člana porodice, te da obezbijedi naknadu troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika ubijenom članu porodice. U lokalnim zajednicama bi bile omogućene simbolične reparacije u izgradnji spomen soba i memorijala onako kako je to omogućeno borcima. Udruženja civilnih žrtava Bošnjaka i Hrvata bi bila proglašena za organizacije od posebne važnosti kako je to urađeno za boračka i srpska logoraška udruženja.

Područja koja su bila naseljena predominantno nesrpskim stanovništvom i zbog toga posebno ciljana, uništavana i pljačkana treba da budu proglašena područjima od posebnog značaja za Vladu RS-a po pitanju razvoja i obnove. Današnja politika entitetskih i opštinskih vlasti u RS-u je u osnovi diskriminatorska, i u nekim slučajevima poput Prijedora više novca iz budžeta se izdvaja za zbrinjavanje pasa lutalica nego za pomoć povratnicima nesrpske nacionalnosti. Ulaganje u ova područja moglo bi imati značajne ekonomske efekte, jer bi obnovljena infrastruktura i promjene u politici mogli privući investicije nekadašnjih stanovnika koji danas žive u inostranstvu, često sa velikim ulagačkim potencijalom. Svi bi bili na dobitku.

Vrijeme curi

Potencijalni efekti takvog novog pristupa vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji mogli bi biti transformativni, i to ne samo u odnosu na razgradnju Karadžićeve realnosti. Bilo bi postignuto jasno distanciranje od Karadžićevih metoda provedbe političkih ciljeva, koji su sada autoritativno dokumentovani i označeni kriminalnima u presudi Tribunala. Takvo distanciranje bi pomoglo da se legitimizira politička pozicija srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, ali i u međunarodnoj zajednici. Istovremeno, Bošnjaci ne bi imali isto uporište za percepciju o Republici Srpskoj kao sigurnosnoj prijetnji, a Srbi bi imali platformu za zahtijevanje reciprociteta u priznavanju zločina počinjenih nad Srbima i slične reparativne mjere od Federacije BiH za srpske žrtve. Na kraju, takav pristup bi primorao Bošnjake da se odreknu pozicije žrtve kao primarnog izvora političkog legitimiteta u gradnji odnosa sa drugim narodima u Bosni i Hercegovini i međunarodnom zajednicom, i da konačno razluče legitimne srpske političke interese od genocidnih metoda Karadžićevog zločinačkog poduhvata.

I to bi bio tek početak. Dugoročno, dobili bismo šansu da gradimo stabilan, trajan mir, kakva god ustavna rješenja budu dogovorena na bazi konsenzusa koji će odražavati sadašnja politička, ekonomska i kulturna kretanja, a ne trule temelje izgrađene na Karadžićevoj viziji odnosa unutar Bosne i Hercegovine.

Potpuno sam svjestan da će prijedlozi izneseni u ovom tekstu vrlo vjerovatno biti odbačeni sa prezirom, s obzirom na trenutnu stvarnost oblikovanu ne samo Karadžićevim zločinima nego i destruktivnom pljačkom i korupcijom koje su tokom ovih 20 godina stvorile Hidru od isprepletenih političkih, birokratskih, kriminalnih i poslovnih interesa; povratkom na velika vrata desnih populističkih politika u Srbiji i Hrvatskoj; sve haotičnijim regionalnim i globalnim geopolitičkim kontekstom koji ne pomaže stvaranju političke volje potrebne za ovakve promjene; i ogromnim izazovima koji naše nadležne institucije tek naziru na horizontu, iako su već odavno tu, poput klimatskih promjena i ubrzanog starenja populacije. Potpuno sam svjestan da će vrlo vjerovatno najzastupljenija reakcija na teze iz ovog teksta biti (pod)smijeh s obzirom na ljude koji danas vladaju i njihove politike, a na koje bi se ovi pozivi trebali odnositi.

Takve reakcije bi mi bile potpuno razumljive. Jer ovi prijedlozi možda zaista moraju čekati državnike čija će vizija nadilaziti kratkoročne političke i materijalne interese njihovih današnjih partijskih kolega i uključivaće dobrobit svog i drugih naroda sa kojima dijele ovu zemlju. Međutim, vrlo je upitno da li imamo vremena da ih čekamo.

Jer, čak i ako suspendiramo sopstvenu humanost koja bi nas trebala voditi u traženju načina da dođemo do pravde, ako zaboravimo sistem ljudskih prava koji se gradi od Drugog svjetskog rata naovamo a kojem ova rješenja pripadaju, sumorna sadašnjost zamrznutog konflikta koji se počeo otapati i stvarna mogućnost njegove obnove u budućnosti čine ovaj razgovor prijeko potrebnim. I urgentnim.

***

Beograd, veče 29. marta 2016, amfiteatar Fakulteta političkih nauka. Prostorija je dupke puna dvadesetogodišnjaka, studenata i studentica FPN-a koji su došli da svjedoče panelu na kojem će se ukrstiti verbalni mačevi oko sugestivnog pitanja “Ima li prava i pravde u Hagu?”. Panelisti su Kosta Čavoški, profesor prava i jedan od najglasnijih Karadžićevih pristaša, Goran Petronijević, Karadžićev advokat, i Nemanja Stjepanović, novinar i član beogradskog Fonda za humanitrano pravo. Diskusija vrlo brzo degenerira u takmičenje između Čavoškog i Petronijevića u tome ko će groznije izvrnuti činjenice utvrđene u presudi Karadžiću i drugim predmetima, i ko će vulgarnije napasti Tribunal. Svaka od njihovih uvreda dobija gromoglasan aplauz publike. Stjepanović pokušava da vrati fokus diskusije na dokaze uvrštene u presudu, ali je nadglasan galamom Čavoškog, Petronijevića i publike.

U jednom trenutku Čavoški počinje da ismijava presude koje se bave masovnim silovanjima u Foči, gdje je uvršteno i svjedočenje FSW-75. Njegove vulgarnosti o silovanim ženama dočekane su zaglušujućim smijehom i izrugivanjem iz publike. Zaprepašten, Stjepanović pita publiku: “Vidim da ste se dobro zabavili, a znate li čemu ste se smejali? Znate li kako su ta silovanja po Bosni izgledala? Znate li da su maloletne cure i malo starije punoletne devojke držali u kućama kao robinje, silovali ih nebrojeno puta svakoga dana? Vidim da je među vama 70% devojaka, pa vas pozivam da pročitate bilo koju presudu koja se bavi Fočom, pa mi se javite i recite mi da li ste se smejali”. Mlada, lijepa djevojka iz trećeg reda odgovara: “Smejali smo se kada smo čitali presudu, zašto se ne bismo smejali sada?”

Vrijeme nam curi.

Magazin Stav, 07.04. 2016.

Peščanik.net, 07.04.2016.

PRIJEDOR – BIJELE TRAKE, BIJELA KUĆA
SARAJEVO
SREBRENICA