- Peščanik - https://pescanik.net -

Naš gasovod mira

Da li se ruski gas isporučuje u Ameriku?

Odgovor na ovo pitanje umnogome zavisi od čitaočeve obaveštenosti. Čitalac koji redovno gleda rusku televiziju i zna da je Amerika imperija zla koja se neumorno bavi zločinačkom aktivnošću protiv naše suverene demokratije, uvereno će reći „Ne!“. Biće i onih kojima će biti neophodno da razmisle i da se nakon nekog vremena prisete da ruskog gasa u Americi nema, a čim ga nema, znači da se ne isporučuje. Treći će zaključiti da se baš ta, zlikovačka Amerika, sa svojim Nabukom ozbiljno suprotstavlja izgradnji našeg mirnog gasovoda Južni tok (uzgred, ona mu se stvarno suprotstavlja) i pošto se Evropa i SAD bore protiv ruskog gasa, onda naravno nipošto ne bi dopustili da naš gas uđe u Ameriku.

Ma koliko to paradoksalno zvučalo, u stvarnosti je sve sasvim obrnuto. I naš Gasprom, a i Putin, već više puta su baveći se projektima industrijskih postrojenja za proizvodnju tečnog gasa u Ust-Lugu, Primorskom i Sahalinu, bezuspešno pokušavali da uđu na tržište gasa u SAD.

Prema nekim informacijama, bilo je planirano da se za potrebe izvoza u Ameriku eksploatiše nalazište Štokman. Američke gasne kompanije su već nekoliko puta potpisivale ugovore s Gaspromom i za sve to vreme, ni poslovni krugovi a ni vlada SAD, nijednom nisu pokazali ni najmanju zabrinutost oko naših planova da osvojimo 20 odsto američkog tržišta gasa. Osim toga, niko od naših zvaničnika ili poluzvaničnika, što svedoči o visokom stepenu samocenzure u ovom slučaju, nije uputio prekor Americi da na bilo koji način ometa pripreme za plasman našeg gasa na američko tržište.

Pa u čemu je onda problem? Šta to smeta našem gasu da se pojavi na američkom tržištu? Dva su razloga koji to onemogućavaju. Prvi je taj da su sredstva namenjena za zajedničku fabriku tečnog gasa, čiji su početak izgradnje u Ust-Lugu 2006. najavili Gasprom i Sovkomflot, po svemu sudeći prosto pokradena. Drugi je da su se svi Gaspromovi projekti za izgradnju pogona za proizvodnju tečnog gasa pokazali kao nerentabilni, bez obzira na to što je cena gasa u SAD svih ovih godina bila prilično visoka (pred krizu cena gasa je dostigla cifru od 710 dolara za 1000 kubnih metara, odnosno dva puta višu od cene u Evropi).

Ispostavilo se da su ukupni izdaci za sve direktne i indirektne krađe uključene u dobijanje gasa i izgradnju pogona za njegovu preradu u tečni gas bili toliko visoki, da je čak i za superprofitabilno američko tržište naš tečni gas bio nekonkurentan.

I još jednom ću ponoviti: bez obzira na tako očigledno primamljivu mogućnost, ni Gasprom, ni Kremlj, a ni Putin nisu nijednom pokušali da svoje neuspehe objasne pljuvanjem po američkom imperijalizmu.

Ako želimo da razumemo kako danas funkcioniše vladajući ruski režim, pitanje zašto Gasprom nije uspeo da izađe na američko tržište, kao i to da se niko nije osmelio da za taj neuspeh okrivi SAD, postaje izuzetno značajno.

Pre svega da razjasnimo šta je to tržište gasa u SAD. Koliko god to nekome izgledalo čudno, to stvarno jeste tržište. Sav gas se u Americi prodaje na Heny Hub-u, po cenama koje se kotiraju na spot režimu. Pošto gasa u Americi nema dovoljno, u 2008. srednja cena je za hiljadu kubnih metara gasa iznosila 323 dolara. Zbog žestokog udara krize prošle godine potrošnja gasa se znatno smanjila, pa je srednja Henry Hub spot cena pala na prosečnih 177 dolara za hiljadu kubnih metara. Kanadski proizvođači gasa su tokom 2008. isporučili u SAD 100 milijardi kubnih metara gasa i za to dobili oko 33 milijarde dolara, što je uporedivo s iznosom koji je Gasprom u istoj godini ostvario od izvoza ruskog gasa u zapadnu Evropu (oko 47 milijardi dolara). Ovde bi valjalo napomenuti da to nije dalo povoda Kanadi da sebe proglasi za sirovinsku supersilu i počne da nameće svoju volju Americi.

Gasprom svoj gas nigde ne prodaje po tržišnim cenama. Ruski gas se u zapadnoj Evropi prodaje po jednoj ceni, u susednim zemljama po drugoj, a unutar Rusije po trećoj. Zemljama zapadne Evrope gas se isporučuje po dugoročnim fiksiranim ugovorima po principu take or pay. To znači da je kupac, odnosno potrošač, obavezan da ugovori kupovinu fiksne, minimalne količine gasa i da je potom plati, bez obzira da li je stvarno potrošio ili ne. Tako je tokom 2008. godine Gasprom od prodaje u zapadnoj Evropi ostvario zaradu od 47 milijardi dolara, a od prodaje susedima i na domaćem tržištu, još po 10 milijardi. Pošto su potrošači u Evropi prošle godine preuzeli samo minimalne količine skupog ruskog gasa (350 dolara za 1000 kubika), a ostale potrebe pokrili uvozom znatno jeftinijeg tečnog gasa iz Katara (80 dolara za 1000 kubika), Gasprom je bio primoran da u značajnoj meri smanji eksploataciju i tako u svojim knjigama proknjiži osetne gubitke.

Jedinstveno svetsko tržište gasa još uvek ne postoji. U svetu ih danas ima tri – to su azijsko, evropsko i američko tržište. Pre krize, cena gasa na američkom tržištu bila je duplo viša od cene koja se postizala na evropskom, te otuda i želja Gasproma da zauzme svoje mesto i na ovom tržištu. S druge strane, taj isti razlog, tj. visoka cena ovog važnog energenta, motivisala je Amerikance da na svoje tržište prime bilo koje količine ruskog gasa jer, opet da ponovim, tamo se gas kupuje i prodaje kao bilo koja druga roba. Gas u SAD nije instrument politike ili sredstvo uticaja, nego je prosto roba, pa američkim vlastima ni na kraj pameti nije padala bilo kakva ideja kojom bi ometali dostupnost ruskog gasa na svom tržištu.

Ovde je važno primetiti da su svi razlozi zbog kojih Gasprom nije mogao da stigne na tržište SAD sadržani upravo u problemima koje je on sam bio dužan da rešava. Veliki troškovi eksploatacije, visoka stopa lopovluka i nemogući uslovi postavljeni od strane Štokmanovskih neuspelih partnera, učinili su ruski gas apsolutno nerentabilnim na otvorenom tržištu.

Gaspromovski gas može da bude rentabilan samo ako se ne potčinjava zakonima tržišta, odnosno rentabilan je samo ako se prodaje po fiksnim cenama preko dugoročnih ugovora. On takođe do svojih kupaca mora da stigne kroz cevi čije je korišćenje za isporučioca praktično besplatno, a ne da se isporučuje u specijalnim kontejnerima, jer je cena transporta tada uključena u cenu gasa.

Do čega to sve dovodi, svima nam je poznato. Kremlj uporno pokušava da ugura Rusiju na poziciju „sirovinske supersile“, mada je ona u 2008. proizvela tek nešto malo više gasa od Amerike (640 milijardi kubika, protiv 580 milijardi). Već naredne godine, zahvaljujući kratkovidoj politici Gasproma i unapređivanju tehnologije za eksploataciju prirodnog gasa iz škriljca u SAD, Rusija je proizvela manje gasa od Amerike (575 milijardi kubika, protiv 620 milijardi).

Da se vratimo Amerikancima i tome zašto oni tako svesrdno podržavaju izgradnju gasovoda Nabuko. Zašto se SAD na mogućnost da Gasprom prodaje gas u Luizijani uopšte ne uzbuđuje, a na planove o isporuci ruskog gasa u Evropu kroz gasovod Južni tok, reaguje aktivno i zabrinuto? Zato što je Gasprom u Luizijani samo jedan od učesnika na tržištu gasa, a Gasprom u Evropi je neko ko pokušava da nametne vantržišna pravila igre.

Gaspromu se prosto ne isplati da prodaje ruski gas pod normalnim tržišnim uslovima, pa tako Južni tok (kao uostalom i Severni), automatski postaje vanekonomski faktor gole sile. Tako su, obzirom da je ruski gas u tržišnim uslovima nerentabilan, pojave kao što su zavrtanje ventila, političke intrige, mito, korupcija ili ucenjivanja isporukama gasa, postale glavni instrumenti politike Kremlja u Evropi.

Ako se tokom 2009. katarski tečni gas u Evropi prodavao po 80 dolara za 1000 kubnih metara, tj. po ceni koja je važila na tržištu unutar Rusije, o kakvoj to konkurentnoj sposobnosti Gasproma uopšte može biti reči? Ako je cena gasa na Henry Hub-u septembra 2009. bila 70 dolara za 1000 kubnih metara, tj. niža od cene ruskog gasa na domaćem tržištu, šta uopšte očekivati od Gasproma koji nije umeo da se izbori s kalkulacijom „isplative“ izvozne cene čak ni u uslovima kada je ona u SAD iznosila čitavih 710 dolara za 1000 kubika?

I na kraju, ono što je verovatno najvažnije zapamtiti kada je reč o Putinovoj spoljnoj politici (jer kada se kaže Putin podrazumeva se Gasprom, i obrnuto) jeste sledeće: svoju unutrašnju politiku Kremlj vodi tako što vantržišno preimućstvo obezbeđuje putem tužilaštva, a što se spoljne politike tiče, razlika je samo u tome što ulogu tužilaštva za zapadnu Evropu treba da preuzme gasovod.

Kremlj ne igra po tržišnim pravilima ne zato što to neće, već zato što prosto nije u stanju da ta pravila poštuje. Kremlj igra po pravilima igre koja se zove imperijalizam, s tim što danas, umesto naših tenkova mira, Evropi preti naš gasovod mira.

 
Новая Газета, 25.04.2010.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 02.05.2010.