I tako je Barack Obama definitivno postao predsjednički kandidat Demokratske partije. Hillary je konačno odustala od očajničke, uzaludne borbe da se vrati u Bijelu kuću, a onda je svesrdno podržala Obaminu kandidaturu. Time je počelo novo poglavlje američke historije, barem utoliko što je Obama prvi afroamerički kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Zaplet tog novog poglavlja bi mogao doživjeti svoju kulminaciju u novembru, ako Obama i postane predsjednik. Niko više neće moći reći da se Bijela kuća tako zove samo zato što su u njoj vazda obitavali isključivo bijelci.
Ali taj je zaplet, uprkos nepatvorenom kvalitetu presedana, zapravo sporedni zaplet. Glavni zaplet je to da bi Republikanska partija, nakon osam katastrofalnih godina Bushove glupovlade, mogla biti na ivici historijskog poraza: iračka avantura juri autoputom poraza, Bush je u ovom trenutku ne samo najgluplji nego i najnepopularniji predsjednik otkako se sprovode političke ankete, privreda polako ide u helać, benzin je sve skuplji, cijene hrane i nezaposlenost rastu, a na republikanskom vidiku nema nikog novog, a kamoli pametnijeg. Izbori u novembru bi i bez Obame donekle bili referendum o Bushovoj vladavini.
Obama stoji protiv republikansko-bušovskog Odrona, pametan, karizmatičan, odlučan, duhovit i svjež, nasuprot Johna McCaina, nervoznog republikanskog aparatčika, koji je u talu s raznovrsnim lobijima i lobistima, zatočen u situaciji u kojoj mu je Bush istovremeno mlinski kamen o vratu, a i apsolutno neophodna podrška, spreman da u Iraku bude i sto godina, dok god se iz Bagdada puška čuje. Sa Obamom protiv McCaina, svaki ishod koji nije totalna rasturačina Republikanske partije i javno poniženje ultradesnih snaga koje su isfurale Busha, biće krajnje nezadovoljavajući.
Ako McCain bude izabran, ja se definitivno ispisujem iz Amerike, nek’ si jebu mater na vjeke vjekova. Da bi se to desilo, republikanci će, povrh uobičajenih lojalista – fanatičnih kršćana, prebogatih kapitalista, onih koji bi radije krov nad glavom izgubili nego da vide dva muškarca kako se drže za ruke – morati mobilisati patriotske rasističke mase, spremne da glasaju protiv svojih interesa, samo kako bi američki predsjednik bio bijel k’o kreč na Bijeloj kući. Moraće nadograditi na temeljima zla i gluposti koje su bushisti aktivirali.
Ako McCain bude izabran, Amerika je zapravo gora nego što sam ikada mogao pomisliti. Ali ako Obama bude izabran, Amerika je bolja nego što sam mislio.
Sjećam se kako sam u proljeće 2003. išao na protest u centru Chicaga protiv invazije Iraka. Bilo je tek nekoliko hiljada ljudi, pošto je to bio vakat patriotskog zanosa i krvoločnog sljepila, kad je Bush za mnoge bio nacionalni heroj i vođa. Na protest sam stigao nakon što je Obama održao svoj (sada čuveni) antiratni govor i među prisutnima se još mogao osjetiti naboj i uzbuđenje nakon Obaminog nastupa. Čovjek pored kojeg sam stajao, pričao je o Obami s romantičnim zanosom. “Mi polažemo veliku nadu u njega. Daleko će on stići”, rekao je. Nikad nisam zaboravio uzbuđenje tog čovjeka i danas se ne mogu sjetiti da li je on rekao da će Obama jednog dana biti predsjednik ili sam ja, zaražen prisutnim nabojem, to sam pomislio. Kome god da je to palo na pamet, izgledalo je to tada, u doba predratne sramote i ratnog poniženja, kao potpuna, suluda fantazija očajnika.
Otud ću Obami, čak i ako ne bude izabran, odati poštovanje zato što je uspio da mobiliše raznovrsne časne očajnike, zato što je aktivirao ono što je još uvijek dobro u Americi uključujući masu novih glasača, pripadnike tzv. manjina i mlađih generacija, koje su mnogi (pa i ja) skloni otpisati zbog apatije i mentalnog javašluka. Obama je nekako u mnogima razbudio vjeru da je promjena ne samo moguća nego i apsolutno neophodna. Mnogima je odavno jasno da ovako više ne može, ali sad još više misle da se može uraditi nešto bolje. Očaj je sve manje izvesna opcija.
A ja sam čovjek, kako temperamentom tako i kulturom, sklon očaju – nije bilo dana u posljednjih osam godina (a i šire) da čitajući na sabahu novine i naslove, ili zureći u natapirane oblake na drugom kraju jezera Michigan, nisam bio ophrvan očajem nad sudbinom Amerike, Bosne, čovječanstva (a i šire). Ali kad se malo prenem – a Obamina neizbježna nominacija mi je pomogla da se prenem – shvatim da je očaj instrument moći, da je konstantni osjećaj bezizlaza saveznik lopova, ubica i inih zločinaca.
Idealni podanik totalitarne vladavine, baš kao i građanin bilo koje bivšejugoslovenske kleptokratije, na sabahu se probudi bez nade, mrzovoljne duše, lišen vjere da se danas, a kamoli sutra, išta može promijeniti.
Očigledno je da je bolji život daleko izvan domašaja, a da nije kafe na horizontu očekivanja, čovjek se ne bi ni dizao. Sve što ostaje u životu su operacije preživljavanja, svakodnevno i neprekidno snalaženje u zadatim teškim uslovima, a sve uprkos manjku životne energije. Takav život zahtijeva fanatično izbjegavanje neizbježne politike, praktikovanje huje i nervoze, čestu upotrebu alkohola, izvjesnu količinu sebičnosti, tipičnu za one koji se smatraju vječnim žrtvama, kao i posebnu vrstu samosažalijevanja koje se manifestuje tako što se projektuje na druge – ne samo da sam ja očajan, nego je svako ko nije očajan ili još očajniji zapravo budala.
Ali kao što je politika nepodnošljiva očajniku, tako je očaj neprihvatljiv nekome ko smatra da je časna politika moguća. Zato je Obamina retorika nade, iako ponekad na ivici šupljiranja, neophodna za aktiviranje armije očajnika i očajnica, armije onih čiji se negativni naboj može preobratiti u pozitivnu političku energiju. Obamina nominacija je tako ne samo politički nego i duševno ljekovita.
Kao što je ljekovito i postojanje bosanske Naše stranke, barem utoliko što je njeno postojanje aktiviralo depozite energije mnogobrojnih bivših očajnika koji su joj se pridružili. Mnogi bi Bosanci, kako u Bosni tako i u dijaspori, mogli od Obame nešto naučiti. Možda to da očaj umara i ponižava. A možda i to da će – iako ničija nije do zore gorjela – noć biti kraća ako se neko digne, ugasi svijeću i upali svjetlo.
BH Dani, 14.06.2008.
Peščanik.net, 14.06.2008.