- Peščanik - https://pescanik.net -

Naša svetla budućnost

Fontana Družba narodov, Moskva, foto: Konstantin Novaković

Ukrajina je dobila novog premijera istoga dana kada je naš glavni načelnik (evo) već četrnaesti put preko malih ekrana razgovarao sa sebi potčinjenim narodom. I odmah valja reći da je ovaj njegov poslednji čapras-divan, iako takođe spektakularan, ipak bio prilično dugačiji od onih ranijih. Pitanja su i ovoga puta bila brižljivo odabrana, temeljno filtrirana, a replike precizno uvežbane. I što je najzanimljivije, za razliku od ranijih godina, organizatori „Direktne linije“ to nisu ni krili. Na sam dan emitovanja, nekoliko dnevnih novina je u svojim jutarnjim izdanjima saopštilo da su učesnici ovog događaja bili zatočeni u nekakvom podmoskovskom sanatorijumu i da su cela tri dana prolazili kroz napornu dresuru. Međutim, umesto uobičajenog prazničnog oratorijuma, s duhovitim obrtima i farsičnim ukrasima tipa „poklonićemo vam štene“ i „želim haljinu kao Pepeljuga“, organizatori su se ovoga puta opredelili za dramski žanr. I to im je, iskreno rečeno, donekle i uspelo. Ne sećam se kada je u Rusiji u nekoj televizijskoj emisiji bilo pomenuto toliko realnih problema. Građanima je bilo dozvoljeno, mada ne uvek direktno, da postavljaju pitanja o najbolnijim problemima koji danas muče zemlju i njen narod. Putina su, na primer, pitali šta će nam izbori kada je pobeda „Jedinstvene Rusije“ ionako već preodređena, zatim ga je tobože nervozni Sergej Darenko, s perfektno uvežbanom zabrinutošću upitao kuda će Rusiju odvesti to proganjanje narodnih neprijatelja koje nam obećava Ramzan Kadirov, a razgovor o ofšor skandalu je započeo sam Putin. Osim toga, na proscenijum su bili izvedeni i predstvanici takozvanog „običnog naroda“: domaćica koja za potrebe svog domaćinstva troši dva puta više nego prošle godine; radnik kome već treći mesec ne isplaćuju platu („Direktna linija“ je još trajala, a služba bezbednosti fabrike je ovog nesrećnika već pozvala na informativni razgovor); nesrećne devojke koje su na prevaru odvezli u kombinat za preradu ribe na kurilskom ostrvu Šikotan, i tamo ih pretvorili u robinje… Voditelj se do te mere bio razmahao da je na trenutke izgledao kao neko ko je nakon dugih muka – evo tu, sad, pred Putinom – najzad odlučio da „propeva“. „Plate više ne isplaćuju ni graditeljima moskovskog metroa, ni zidarima u Hakasiji, ni radnicima Daljspecstroja u Habarovsku, ni onima koji rade u elektronskoj industriji u Novgorodskoj oblasti, ni zaposlenima u fabrici avionskih motora u Sankt-Peterburgu, ni službenicima Sibvodokanalprojekta u Kemerovskoj oblasti, ni pekarima u novosibirskim pekarama… Ljudi više nemaju čime da plate lekove, komunalne usluge, hranu…“ – čuo se njegov lelek.

Čime je zapravo izazvana ova vratolomna promena sadržaja diskursa, ostaje nam samo da nagađamo. Meni se čini da su ovoga puta odlučili da „Direktnu liniju“ pretvore u neku vrstu taktičke vežbe, neku vrstu treninga za primenu argumenata u okviru tema koje će biti osnova buduće izborne kampanje. Ova odluka ujedno podrazumeva i preotimanje tema i argumenata koji će na prvim sledećim izborima sasvim izvesno biti glavno oružje realne opozicije. Protivnicima režima će reći da im je dnevni red bajat i da oni samo ponavljaju sve ono što je u „Direktnoj liniji“ već bilo rečeno. Ako je ova moja pretpostavka tačna, onda Putin baš i nije bio na visini zadatka. Gomila pomoćnika i referenata mogu vrlo pažljivo da ispeglaju sva pitanja upućena glavnom načelniku, ali teško da među njima postoji neko ko će rizikovati da ispravlja njegove odgovore. A naš nacionalni lider je gotovo sve vreme odgovarao nekako „pored“. Na primer, kada je govorio o ulozi „Jedinstvene Rusije“, on je napomenuo da partija koja se toliko dugo nalazi na vlasti, po definiciji snosi odgovornost za sve loše što se u zemlji događa. Svaki iole misleći građanin će na to uzviknuti: „Alo Vladimire Vladimiroviču! Nije li Jedinstvena Rusija na vlasti tačno onoliko dugo koliko i vi – dobrotvore naš? Ispada da su svi oni, celih tri miliona slepih poslušnika o kojima s gordošću govore svi voditelji državne televizije, zapravo na vašoj savesti. Znači vi ste odgovorni za robovlasništvo na Šikotanu. Znači vi ste odgovorni za to siromaštvo koje je snašlo milione naših sugrađana“. A Putinov argument da je ekonomija najzad, na opštu radost ušla u „sivu zonu“ (u smislu da crnog i belog sada ima podjednako), neće umiriti ni političke oponente, ni domaćicu kojoj više nikako ne polazi za rukom da sastavi kraj s krajem.

To što glava države smatra da političke oponente ne treba proglašavati za „narodne neprijatelje“, naravno, može samo da raduje. (Ali nije li sam Putin još sasvim nedavno sa tog istog mesta govorio o „izdajnicima naroda“?) I dalje, on pretnje ubistvom i ostale ispade čečenskog lidera opravdava njegovim vatrenim kavkaskim karakterom, njegovom žarkom željom da sačuva svoju „republiku“ u sastavu Ruske Federacije: „Ramzan Kadirov je s nama zajedno ratovao. Vi ste to izgleda sasvim zaboravili! On i njegov otac, koga niko nije nagovarao, niko nije vrbovao za to da se bori na našoj strani. Mi smo zajedno, rame uz rame ratovali. Njegov otac je sam došao do zaključka da Čečenci treba da žive zajedno s ruskom narodom, da Čečenija mora biti zajedno sa Rusijom… Bila je to teška odluka, teška borba sa samim sobom, teška unutrašnja transformacija… Treba razumeti kakvi su to ljudi. To je Kavkaz, a tamo žive ljudi vatrene naravi, s tvrdim karakterom i kada su takvi ljudi uključeni u državne poslove na najvišem nivou, raditi s njima je prilično složeno. Vremenom postaje jasan i njihov specifičan odnos prema bilo kakvim oponentima, ali to ne znači da oni time podrivaju stabilnost naše zemlje“. Baš bih voleo da mogu da ga pitam da li on to govori o pretnjama Kasjanovu ili o ubistvu Nemcova? Kao i to gde su granice njegove popustljivosti prema vatrenim momcima sa Kavkaza?

Povodom svojih drugara koji poseduju milijarde smeštene na dalekim ofšor destinacijama, Putin je bio još manje ubedljiv. Osim toga što se siroti violončelista Roldugin do guše zadužio samo zato jer je poželeo da Otadžbini pokloni par muzičkih instrumenata iz radionice starog Stradivarija (uzgred, zanimljivo bi bilo saznati koliko se violina može kupiti za dve milijarde dolara), Putin se upeo da nam dokaže kako ti inostrani zlonamernici rade isključivo po nalogu svoje sabraće iz takozvanih prekookenskih struktura. Ispostavilo se da je taj kompromitujući članak „prvi put objavljen – evo, juče sam pozvao Peskova baš to da ga pitam – u Zidojče cajtungu, a taj isti Zidojče cajtung je član medijskog holdinga koji pripada američkoj finansijskoj korporaciji Goldman Saks, to jest odmah se da videti odakle vire uši naručioca“. Naime, glavni načelnik zemlje je s potpunom uverenošću zamenio praksu međusobnih odnosa vlasnika medija i redakcija koja se primenjuje u svim zemljama zapadnog sveta, pa i u Nemačkoj, sa praksom koja u ovoj sferi već godinama suvereno vlada u Rusiji. On se pravi kao da ne zna da se tamo, kod njih, ma i najmanji pokušaj vlasnika da se umeša u redakcionu politiku medija odmah pretvara u grandiozni skandal, a često i u sudski proces.

Najsmešnije je to što je Putin, u želji da doda i neku gadost o Ukrajini, isledničkom tehnikom tipa „odakle vire uši naručioca“ pokazao i svoje uši. „Tamo (u Ukrajini) prva lica zemlje, dakle sam vrh vlasti sedi na milijardama smeštenim u ofšor zonama. Zaradio čova par milijardi i potom predao sve to nekakvoj ljupkoj ženici na upravljanje. Možda je ona zaista izvrsna pravnica, ali to da je on na te pare sasvim zaboravio, u to niko nikada neće poverovati“ – podrobno je objasnio narodu. A u nesebičnog violončelistu sa dve milijarde dolara na računu će svi poverovati?

Uostalom, od ove televizjske sedeljke s narodom, poneka se sitna korist ipak može očekivati. Nekome će verovatno isplatiti platu, nekome vratiti ukraden stan, a možda će se, makar do jeseni kada su zakazani sledeći izbori, vlast uzdržati od uvođenja već najavljenih novih drakonskih poreza.

Gotovo svi domaći eksperti su cele prošle nedelje, uz otvoreno ili skriveno ismevanje pisali o ukrajinskim peripetijama oko traženja novog premijera. I zaista, iskreno govoreći, sve to što se događa u Kijevu izaziva rast nezadovoljstva i na zapadu. Jedan od vodećih zapadnih eksperata je sasvim nedavno izjavio: „Ukrajinci daju sve od sebe da nas spreče u tome da se prema njima dobro odnosimo“. I to je živa istina. Nečuveno podle političke igre, korupcija koja od dna do vrha razjeda zemlju i očigledna slabost države, sve to ovu zabrinutost čini potpuno opravdanom. Ali mi, ruski građani, gledajući naše susede nemamo čemu da se radujemo. Jer, sviđalo se to nama ili ne, mi zapravo gledamo sliku naše neumitne budućnosti.

Kako godine prolaze, sve češće se sećam jedne stare karikature objavljene još u vreme perestrojke. Bila je to slika rimskih robova kako protestvuju, a nad njihovim glavama je razapeta parola „Živeo feudalizam – svetla budućnost čovečanstva“. Nekome se može činiti da je sadašnja situacija u Rusiji bolja od one u Ukrajini. Autoritarni lider svake godine diriguje ritualom primajući niski poklon svojih klečećih podanika, daruje im milostinju i kažnjava nemarne saradnike. Caruje radosna stabilnost, s jedne strane ograđena nacionalnom gardom, a s druge „Jedinstvenom Rusijom“. Kakav začuđujući kontrast u poređenju sa nestabilnom Ukrajinom, zemljom koju svakodnevno potresaju razorni unutrašnji sukobi. Ali sva naša nesreća je u tome što putinsko rukovodstvo nijedan društveni problem ne rešava. Putin i njegovi saradnici te probleme samo guraju od sebe i tako u organizmu društva stvaraju gnojno tkivo koje godinama bolesno tinja. A kada jednoga dana taj čir pukne, sva je prilika da će nam se današnji ukrajinski haos činiti kao najsrećnija opcija.

Ежедневный журнал, 15.04.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 25.04.2016.