- Peščanik - https://pescanik.net -

Naše dnevne paranoje

Iako su dva događaja koja su izazvala ogromni maelstrom različitih paranoja završena, naime gej parada u Beogradu i izbori u BiH, intenzitet kojim se paranoidni diskursi produciraju u javni prostor ne jenjava. Gej parada je ponovo izvučena na svjetlost dana u sklopu zemljotresa u Kraljevu i zajedno sa Teslinim tajnim oružjem postaje objašnjenje za sasvim prirodnu pojavu. Prirodna pojava se, dakle, objašnjava u smislu starozavjetne kazne za nemoral (gej parada) ili u smislu militarističke zavjere kojom Amerika kontrolira neposlušne i herojske države kao što je to Srbija.

Izbori u BIH su donijeli pobjedu SDP-a za koji je glasao povelik broj Bošnjaka. Naravno, glasali su za istu partiju i Srbi i Hrvati u određenom broju, a pogotovo oni koji se vode pod ostale. No, paranoidni diskursi u službi nacionalizama će pobjedu SDP-a na tlu Federacije naravno predstaviti kao pobjedu varijante lajt džamahirije. Iako se SDP-u i pogotovo Zlatku Lagumdžiji može prigovoriti toliko da bi od toga mogao nastati dokument debljine Gospodara prstenova, teško da je korpus jedinki koji glasa za SDP imalo zainteresiran za uspostavu lajt džamahirije. Tlo je podobno za razvoj paranoidnog islamofobičnog diskursa, jer problem zapravo leži u samoj činjenici da Bošnjaci u velikom broju glasaju za stranku koja nije nacionalistička. Da ogroman broj Bošnjaka glasa za Radončića, onda bi se govorilo o volji naroda i to bi bilo sasvim po volji srpskih i hrvatskih nacionalista. Iako Zlatko Lagumdžija koristi populističke metode koje sasvim sigurno uključuju flertovanje sa etnijom, tu se radi o političkom populizmu ili pragmatizmu koji mu donosi jedan broj glasača. Ako bi se danas osnovala Ekstremna komunistička partija (EKP) za koju bi najveći broj Bošnjaka glasao, u roku od mjesec dana i ta bi stranka bila okarakterizirana kao islamistička. Paranoidni diskursi ne biraju način da stvore medijsku buku. Sam cilj je buka koja neobrazovane ljude lako odvlači u svoje ralje.

Paranoidni diskursi se ne stvaraju samo oko političkih tijela, već daleko više oko ličnosti koja su čvorista antinacionalizma. Očit primjer je Marko Vešović, kojeg bošnjački ekstremisti napadaju kao četnika, što je samo po sebi survavanje na moralno dno, ako se u obzir uzme i samo djelić Vešovićevog angažmana. Sa druge strane, srpski nacionalisti ga napadaju kao Harisovog čovjeka i lažnog multikulturalistu. Koliko god ovo apsurdno izgledalo, zapravo i nije jer savršeno podliježe balkanskoj logici, u kojoj najveći neprijatelji nikako ne mogu biti oni drugi nacionalisti, već daleko više ljudi koji se protiv nacionalizma bore. Nacionalizam je uvijek gladan homogenizacije, bilo teritorijalne, bilo etničke. Tek kada uspostavi homogenizaciju, nacionalizam se okreće vanjskim granicama i ide u novi rat.

Problem sa paranoidnim diskursima nije samo to što su neka vrsta populističkog oružja za ekstremne nacionaliste, već i to što oni onemogućavaju da se jedan dobar sloj ljudi u jednoj državi suoči sa svojim nacionalizmom koji i ne mora biti osobito vidljiv. U Srbiji tako postoji galerija ljudi koji se nominalno ne smatraju nacionalistima ali im, recimo, smetaju E-novine i Beton, jer su isuviše ekstremni. Nemogućnost suočavanja sa sopstvenim nacionalizmom stvara situacije u kojima će se desničarski huligani nazivati decom (pomalo je komično slušati Olju Bećković i ja sam joj na tome zahvalan). Ista ta deca su oprobala šipke na leđima Teofila Pančića. Depolitizacija koja nastaje kad koristimo riječ deca čini da ne pričamo o ideologijama, već o nečemu što nastaje samo od sebe. Otprilike kao i popularno viđenje rata Ko nas, bre, zavadi. Laž stvara paranoje, a paranoje dovode do novih laži.

Jedna od osnovnih razlika između uređenijih društava i balkanskih kraljevstava paranoje je upravo pozicija paranoidnih diskursa. U demokratskim društvima, još uvijek, paranoidni diskursi su smješteni na marginu čime je oslabljena njihova politička moć. Na Balkanu paranoidni diskursi čine mainstream mišljenje ili ga prate u stopu i prožimaju se s njim na najrazličitijim mjestima. Stranica Dejana Lučića, čoveka koji zna, (www.dejanlucic.net) koji će vam objasniti sve o nevjerovatnoj opasnosti koja dolazi od familije Rotšild, te navodno filmološki blog Chetnixploitation.blogspot.com koji će američku dominaciju i sveopći antisrpski sentiment analizirati iz polazne tačke na filmskom platnu, veoma su zanimljive platforme za rasijavanje paranoidnih diskursa. Iako su ova dva primjera možda ekstremna, ona nikako nisu zanemarljiva i moraju pažljivo biti odvojena od bilo kakve suvisle priče o balkanskim ratovima u kojima, kako to Vuk Perišić izvrsno izlaže u svojim tekstovima, postoji sasvim jasna kauzalnost dešavanja. Naravno, veoma je optimistično očekivati da paranoidi, da tako nazovemo pobornike različitih teorija zavjere, prihvate išta racionalno u svoj potpuno iracionalni diskurs. Samo miješanje racionalnog i iracionalnog bi unijelo pometnju i smutnju u njihov utvrđeni sustav, a on se uvijek svodi na udarnu krilaticu: Zasve su krivi drugi.

Još jedna osobina paranoidnog diskursa je nemogućnost sagledavanja cjeline u geopolitičkom smislu. Ako mislite da svijetom upravljaju Jevreji, Amerikanci, masoni, Osama bin Laden, žuti Antihrist (šta god on bio), ne mislite li da svijet ima isuviše gospodara? Kako svi dobiju mjesto tamo gore? Jednostavno, vađenjem iz konteksta koje se dešava i na globalnom i na lokalnom planu. Tako, ako krenete pričati s nekim od onih iz kategorijenominalno-nenacionalisti-a-volimo-i-cveće-i-proleće u Srbiji o muftiji Zukorliću, bićete zaprepašćeni koliko će se razgovor svesti na vehabizam koji Zukorlić, navodno, zagovara a protiv kojeg se, u stvarnosti, borio. Paranoidni diskurs čini da se analiza lika i djela Zukorlića odvaja od evropskog puta Srbije, od priče o ljudskim pravima, kao i od uticaja Dodika u BIH, mada njih dvojica, tu i tamo, dijele političku bahatost u direktnim govorima svojim narodima. Bilo koja pojava na Balkanu, pa tako i Zukorlić, mora se promatrati u sklopu cjeline. Svako vađenje iz konteksta i individualiziranje jedne političke pojave neminovno vodi u paranoju koja se lijepi za taj politički ili vjerski subjekt. A od paranoje do rata je tako malo da bi se moglo svesti u dva mišja koraka, ako se sjetimo dječije igre Care, care govedare, kol’ko ima sati.

Ni ljevica, nažalost, nije oslobođena paranoidnih diskursa, no oni funkcioniraju drugačije. Ako pogledamo dvije stranke u BiH koje bi trebale biti ljevičarske, dakle SDP i Našu stranku, uočljiv je unutarnji strah od toga da se bude karakteriziran kao ljevičar. Dok SDP, dakle, flertuje sa etnijom i gubi kontakt sa radničkim biračkim tijelom, Naša stranka se nominalno karakterizirala kao postideološka. Eh, ako je jedna stranka postideološka, u čemu se razlikuje od, recimo, granapa? Slavoj Žižek je pokazao da ni wc-šolje nisu bez ideologije, pa je odabir takve strategije očekivano doveo do potpunog kraha stranke na izborima. Uporno ponavljanje da ljevice nema ne donosi korist nikom. Ako se krećete među ljudima rođenim sedamdesetih i osamdesetih godina, bićete iznenađeni koliko materijala za modernu ljevicu tu ima. Naravno, neko te ljude mora organizirati i pružiti im put iz zemlje Apatije. Ni strahovi postojećih lijevo orijentiranih političkih partija, ni vječni ego-ratovi sarajevskih antinacionalističkih medija, niti Tadićeva never-ending priča o vrludanju koje ne vodi nikuda tu ne pomažu.

Kultura licemjerja, zapravo onaj dominantni diskurs i u Srbiji i u BiH, dopunjava paranoidne diskurse na najefektivniji način, stvarajući kolektivna tijela daleko jedinstvenija u svom paranoidnom karakteru nego što je to ikada bilo sadržano u čuvenom geslu titoizma:Neprijatelj nikad ne spava. Danas, neprijatelj ne samo da ne spava već konstantno urla da ni mi ne možemo da spavamo. Još nam u ušima zvone koraci gej parade, zvuci ezana i lukave riječi familije Rotšild koja kontrolira svaki naš potez. Davne 1981. Aki Rahimovski i Parni valjak su imali numeru: Moje dnevne paranoje. Bilo je to ipak vrijeme u kojem je bilo više individualnih paranoja. Danas vladaju kolektivne. U potragu za Teslinim tajnim oružjem, priprema, pozor, sad.

 
Peščanik.net, 06.11.2010.