Hrvatski mediji nazvali su to „skandalom u Srbiji“, a potom se s velikim zgražanjem osvrnuli na ponašanje drugog čovjeka tamošnjeg Ministarstva kulture, koji je pod naslovom „Prvi srpski kulturni ustanak“ objavio članak s podužim spiskom nepoželjnih glumaca, književnika, redatelja… i prokazao ih kao nositelje pogubne antisrpske kulturne politike. Posebno je groznim ocijenjen institucionalni napad na pisca Miroslava Krležu i hrvatskog režisera Olivera Frljića zbog njihovih „skupo plaćenih srbomrzilačkih bljuvotina“, te poziv doministra kulture na revalorizaciju „dobrih Hrvata“, poput pisca i pjesnika Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića. Kojima je vrijednost izmjerio time što su živjeli u Beogradu i neka svoja djela objavili na ćirilici.
Krležu pak naziva austrougarskim špijunom koji će kasnije s Josipom Brozom utemeljiti antisrpsku, „titoističko-krležijansku kulturnu politiku“; uvalio je tu i malo Kardelja, a Srbiju smatra „okupiranom“, jer da su sve srpske kulturne institucije u službi „slovenske, hrvatske i šiptarske separatističke propagande“. I zbog toga su Srbi predstavljeni kao „kreteni, debili i krvoloci“, pa on, taj Dragan Kolarević, ne želi ići u kazalište, jer „ako želi gledati luđake, radije će ići u ludnicu“. Tamo gdje mu ustvari i jest mjesto.
No odjeci skandala posebno su zanimljivi u Hrvatskoj, budući da bi se baš Hrvati, prije svih, zakleli u vlastitu proevropsku civiliziranost i kulturnu otvorenost, lišenu svakog politikantskog vrednovanja svojih stvaralaca. A onda je na javnoj televiziji emitiran serijal o piscu, humoristu i novinaru Miljenku Smoji, koji se, naravna stvar, ispostavio kao puka politička manipulacija piščevim životom i bijedni pokušaj revidiranja i inače kratkog nacionalnog pamćenja. Hrvatska je televizija tako s velikom pompom emitirala taj pretenciozni uradak o piscu čije su serije Malo misto i Velo misto svojedobno praznile ulice jugoslavenskih gradova, o čovjeku čija je sudbina, da je bilo pameti i volje, trebala poslužiti baš kao lakmus papir odnosa svih balkanskih režima i nacija prema pojedincima koji odbijaju dijeliti trenutačno uvjerenje kolektiviteta. Smoje je, naime, upravo u Srbiji u kontinuitetu slavljen kao veliki jugoslavenski pisac, dok je u Hrvatskoj od početka devedesetih bilo obrnuto: bio je omrznut i proskribiran upravo zbog tobožnjeg viška jugoslavenstva.
Pisac koji je u svom djelu nježno i često s mnogo neumjerene simpatije utjelovio duh Dalmacije, njenih ljudi i posebno dijalekta, proživio je tako sav užas nacionalističke Hrvatske s čijim se surovim prostaklukom nije mogao i nije htio složiti. I platio za to punu cijenu – godinama bio izvrgnut hajkama i svim sofisticiranim metodama prezira, pa su ga taksisti odbijali voziti, na ulicama njegova grada su ga pljuvali i prijetili mu… Riječju, postao je mrski stranac, skoro pa Srbin, u sredini koja ga je do tada, bez ikakvih kriterija, obožavala.
A onda je pravu „istinu“ o Smoji odlučio, eto, kazati čovjek kojemu se vjeruje, autentični proizvod ovdašnjih prostora, klasični politički špekulant, koji je do samog raspada Jugoslavije sjedio u nekom Marksističkom centru, to jest ispostavi Saveza komunista, da bi potom postao jedan od šefova u Hrvatskoj televiziji u vrijeme njenog najgoreg nacionalističkog propagandizma.
Pa nam je najprije objasnio kako su Split i Dalmacija oduvijek jasno iskazivali svoju duboku nacionalnu svijest, protiveći se svakoj ideji jugoslavenske zajednice, i sam je Smoje označen kao neupitni Hrvat, a krunski dokaz za to autor serijala pronašao je u piščevu vjenčanom listu gdje se ovaj upisao kao Hrvat! Nižu se nadalje konstrukti o tome kako pisac „nije najbolje shvatio politički trenutak“ devedesetih i zlo koje dolazi iz Srbije, zatim falsifikati o tome kako „nije imao ništa protiv Tuđmana“, nego da je bio lakonski protivnik svakog režima, pa onda tvrdnja da je promoviranjem dalmatinskog dijalekta tobože „integrirao hrvatski nacionalni prostor“, mada je taj isti dijalekt u to doba bio jednako omiljen u Sarajevu ili Novom Sadu…
Učinjeno je, uglavnom, ono najgore: pisca se, posthumno dakako, pokušalo zaštititi od njega samoga i očistiti od njegovih vlastitih uvjerenja, naročito protivljenja hrvatskom nacionalizmu. U čitavu je operaciju zapravo utkana mukla ideja pomirenja između Miljenka Smoje i njegovih nekadašnjih progonitelja, masovno sudioništvo u linču prikazano je kao banalna komedija zabune, sve uz kadrove one radosne svjetine koja će se, desetljeće nakon piščeve smrti, okupiti na promociji njegove biografije, tvoreći živi dekor u igrokazu koji slavi kolektivno kameleonstvo.
Deset godina ranije, na piščevu sprovodu okupila se tek šačica ljudi iz male redakcije „neprijateljskog“ tjednika Feral Tribune s kojima je Smoje, nakon grubog izbacivanja iz režimske Slobodne Dalmacije, proživio zadnje godine života. Sada, javna je televizija – prikazavši Smoju ne onakvim kakav je zaista bio, nego takvim da odgovara trenutnim društvenim potrebama – prekrila nacionalnom zastavom taj zabačeni grob i proglasila „hrvatski kulturni ustanak“. A znamo kako to ide s ustancima: prežive uglavnom oni lošiji, da bi one bolje mogli pokopati kao „Jugoslavene“, a potom ih uskrsnuti kao „Hrvate“, „Srbe“… Svejedno.
Mladina, 02.11.2012.
Peščanik.net, 01.11.2012.