Kako izložba liječi stare rane i traume
Klavir, knjige, posuđe… „To nije naše, to je ostalo od Nijemaca“. Moja češka poznanica Lada često je slušala ove riječi tokom djetinjstva, u stanu u kojem je odrasla, u gradiću u sudetskoj oblasti na sjeveru Češke na granici s Njemačkom. Njezina obitelj dobila je jedan od pet stanova u vili koja je pripadala njemačkoj obitelji protjeranoj nakon Drugog svjetskog rata.
Slično djetinjstvo imala je i moja češka prijateljica Daniela. I ona je odrasla na sjeveru Češke, u gradu Liberecu, u jednom od preuređenih stanova u vili čiji su vlasnici bili Nijemci. Jednom prilikom njezina je familija čistila kamin i našli su zalihe hrane i novine iz Drugog svjetskog rata. U sjećanje joj se kao djevojčici urezao trenutak iz 1985. godine kada se u dvorištu vile pojavio stariji čovjek, Nijemac, i predstavio se baki kao nekadašnji vlasnik vile. Suznih očiju joj je rekao da će doći dan kada će se i oni morati seliti. A baka se već jednom selila, nakon pripojenja češke sudetske oblasti nacističkoj Njemačkoj.
Sjećate se omota albuma i plakata za film Yellow Submarine od Beatlesa? Malo tko bi pomislio da je njihov autor sudetski Nijemac, Heinz Edelmann. Bilo mu je 11 godina kad je s obitelji protjeran iz Češke. Navodno su na njegov umjetnički stil utjecali plakati tvornice Schicht, koje je imao prilike gledati kao dijete u Češkoj. Vlasnici tvornice također su protjerani, tvornica je nakon rata pripala državi. Do danas je u češkim kućanstvima popularan njihov sapun s jelenom na omotu. Zanimljivo je da je obitelj Schicht suosnivač međunarodnog koncerna Unilever.
Češki mediji izvještavali su krajem prošle i početkom ove godine o zanimljivoj izložbi pod nazivom „Naši Nijemci“ koja se pripremala 10 godina. Otvorena je u muzeju sjevernočeškog gradića Ústí nad Labem.
„Što imaju zajedničko sapun s jelenom, portret predsjednika Masaryka ili omot ploče Beatlesa? Iza svakog od ovih predmeta je jedan od naših Nijemaca“. Ovaj natpis na ulazu čeka posjetitelje izložbe koja, kako piše tjednik Respekt, govori o stotinama godina zajedničke ljubavi prema češkoj zemlji, o uzajamnom obogaćivanju, o sukobima i na koncu o brutalnom kraju suživota. Neki eksponati bili su skriveni na tavanima i po 70 godina.
Na ulazu u prvu muzejsku prostoriju čuje se češka himna, pri ulasku u drugu muzika ostaje ista, ali riječi nisu na češkom već na njemačkom jeziku. U narednoj prostoriji je barikada napravljena od knjiga koja simbolizira rastuće napetosti između Čeha i Nijemaca na češkom tlu u 19. i 20. stoljeću.
Autori su pokušali prikazati srž suživota Čeha i Nijemaca, a posebno činjenicu da je njemačko stanovništvo odigralo značajnu ulogu u razvoju čeških zemalja u raznim oblastima, i kulturnim i ekonomskim.
Od 12. stoljeća Nijemci naseljavaju češke zemlje u većem broju. Radilo se uglavnom o obrtnicima i trgovcima. Odnosi Nijemaca i Čeha kroz stoljeća imali su uspone i padove, ali prijelomni trenutak dogodio se revolucionarne 1848.
„Prije toga su komunicirali, nije im bio potreban rječnik, od tada se komunikacija samo pogoršavala“, objasnio je barikadu od knjiga Petr Koura, povjesničar i politolog, direktor organizacije Coleggium Bohemicum zaslužne za izložbu.
Na izložbi je pored klasičnih artefakata zastupljeno i dosta multimedijalnih i interaktivnih elemenata. Pobunjenička 1848. primorala je Čehe i Nijemce da zajedno sjede u zatvorskim ćelijama. Na izložbi posjetitelj može ući u jednu takvu i poslušati uspomene zatvorenika na oba jezika. Ili može posjetiti tzv. zemaljsku skupštinu koja je postojala od 1861. do 1913. u kojoj su zasjedali češki i njemački poslanici i slušati njihove svađe. Car je zbog nemogućnosti pronalaženja dogovora skupštinu raspustio 1913. Nova nije ni imala šanse, nakon godinu dana započinje Prvi svjetski rat. Njegov kraj Česima pored mira donosi državu sa Slovacima. Češkim Nijemcima, pak, nemir i nezadovoljstvo.
Završetkom Prvog svjetskog rata i proglašenjem Čehoslovačke 1918. tri milijuna Nijemaca pretvorilo se u manjinu, premda ih je tada bilo više nego Slovaka. U početku je bilo pokušaja odcjepljenja, koje je uspješno osujetila čehoslovačka vojska. Većina se pomirila s novom situacijom, a neki su svoju odanost pokazivali i u javnosti poput industrijalca Heinricha Schichta koji je dao naslikati seriju čeških patriotskih slika. Jedna na kojoj je portret predsjednika Masaryka je uvrštena na izložbi.
Prvi predsjednik Čehoslovačke, Tomáš Garrigue Masaryk, o Nijemcima je govorio kao o „našim Nijemcima“, otud i naziv izložbe. Filozof, sociolog, pedagog i državnik pisao je i govorio prije više od jednog stoljeća da ne postoji sukob između ljubavi prema svom narodu i domovini s jedne i humanizma s druge strane, ali da ima sukoba između modernog nacionalizma i humanizma.
Nekoliko stoljeća dug češko-njemački suživot u Češkoj uništio je nacizam. Kada nacisti preuzimaju vlast u Njemačkoj 1933. u češkim Sudetima učitelj tjelesnog odgoja iz Libereca Konrad Henlein osniva Sudetskonjemačku stranku koja uz financijsku pomoć iz Berlina postaje najjača stranka i dobija 68% glasova etničkih Nijemaca na izborima 1935. Nezaposlenost je u sudetskoj oblasti bila dvostruko veća nego u područjima Češke i Moravske, što je pojačalo ogorčenost i bunt stanovnika Sudeta prema Pragu. Henlein je to vješto iskoristio i kapitalizirao na izborima. Od tada njegovi glasači u najmanju ruku očekuju autonomiju.
Nakon toga slijedi 1938. i čuveni Minhenski sporazum, najveća trauma češkog naroda kada mu zapadne sile okreću leđa i potpisuju s Njemačkom i Italijom sporazum kojim Sudeti pripadaju Njemačkoj. Čehoslovačka vlada je bila spremna na oružani otpor računajući na svoje čvrsto savezništvo s Francuskom. Britanija, nespremna za rat, nagovara Francusku da popusti Njemačkoj nadajući se trajnom miru u Evropi. Čehoslovačka vlada bez podrške zapadnih sila popušta njemačkom ultimatumu. U Češkoj se ovaj sporazum naziva minhenska izdaja, premda ima i povjesničara koji tvrde da se ne radi o narodnoj tragediji već o diplomatskoj pobjedi, te da tadašnji predsjednik Edvard Beneš nije imao izbora.
Nastupa njemački protektorat nad Češkom i Moravskom. Slovačka postaje nezavisna, odnosno Hitlerov sramotni satelit, nešto poput NDH u Hrvatskoj. Beneš osniva čehoslovačku vladu u egzilu. Procjenjuje se da je za vrijeme protektorata i nezavisne slovačke države stradalo oko 350.000 građana Čehoslovačke, od toga oko 260.000 židovske narodnosti.
Neposredno nakon završetka rata nastupio je tzv. divlji progon njemačkih sugrađana, a poslije i organiziran od strane države. Gotovo tri milijuna sudetskih Nijemaca je protjerano, poginulo je 20-30.000, a oko 200.000 se smatra nestalima.
„Šest godina nacističke nadmoći bilo je dovoljno da postanemo žrtve infekcije zla. Umjesto da smo predali sudu one koji su izdali državu, istjerali smo ih iz zemlje i kaznili odmazdom koja je prešla granice zakona. To nije bila kazna, to je bila osveta“, izjavio je nakon pada željezne zavjese novoizabrani čehoslovački predsjednik Vaclav Havel u siječnju 1990. prilikom posjeta Saveznoj Republici Njemačkoj.
Havelove riječi nisu dobro primljene kod kuće, ni u javnosti ni kod političara koji su ga okrivili da je takvim pristupom raspirio revanšističko raspoloženje među članovima Udruženja sudetskih Nijemaca i ojačao njihove zahtjeve.
Glavna prepreka u poboljšanju političkih odnosa između Berlina i Praga bili su tzv. Benešovi dekreti, skupina zakona koji su služili kao pravna osnova za protjerivanje Nijemaca iz Čehoslovačke, oduzimanje imovine i državljanstva. Nakon nacističkog terora, masovnih ubojstava, kao reakcije na atentat čehoslovačkih padobranaca na šefa protektorata, zloglasnog SS-ovca Reinharda Heydricha u junu 1942, Benešova vlada u egzilu dobila je usmenu suglasnost od Velike Britanije i Sjedinjenih država za budući progon Nijemaca i oduzimanje njihove imovine, a na konferenciji u Potsdamu i potpisima kojima se pridružio i Sovjetski savez.
Česi i Nijemci 1997. potpisuju Češko-njemačku deklaraciju, dokument o uzajamnim odnosima kojim su željeli povući debelu crtu pod tegobnu prošlost. Češka je ne dovodeći u pitanje dekrete, izrazila žaljenje što je u poslijeratnom progonu nevinim njemačkim građanima nanesena nepravda i što se krivična djela nisu kažnjavala.
Gospodarski i kulturni odnosi između Češke i Njemačke odavno su sjajni. Njemačka je Češkoj najveći trgovinski partner. Pogled na prošlost, međutim, još uvijek je različit, premda su obje strane znatno odstupile od prvotnih tvrdokornih stajališta. Njemački predsjednik Joachim Gauck ispričao se 2012. za nacističke zločine tokom Drugog svjetskog rata tadašnjem predsjedniku Češke Václavu Klausu, posebno za Lidice, češko selo koje su nacisti 1942. nakon atentata na Heydricha u potpunosti uništili, a stanovnike pobili.
Izložba „Naši Nijemci“ još jedan je korak ka približavanju dvaju naroda i odbacivanju predrasuda. Tri izložbe o češko-njemačkim odnosima i o izgnanstvu sudetskih Nijemaca pojavile su se nezavisno jedna od druge u Berlinu, Minhenu i u češkom gradiću Ústí nad Labem. Posjetio ju je i sadašnji njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier.
Kateřina Tučková češka je književnica, autorica nagrađivanog romana „Progonstvo Gerte Schirnich“ inspiriranog progonom sudetskih Nijemaca. U jednom razgovoru komentirala je to što su češki socijaldemokrati iz Brna osudili akciju pod nazivom „Godina pomirenja“ povodom obilježavanja 70 godina od završetka rata. Razlog za takvo ponašanje vidjela je u potisnutom strahu i tjeskobi Čeha:
„Naravno da su ljudi dugo živjeli u strahu za vrijeme protektorata. Zatvaralo se i ubijalo, ali uzvraćati nasiljem na nasilje nije ispravan put, to je začarani krug. U svakom tko je za vrijeme progona zlostavljao Nijemce, silovao, krao to je ostavilo neke tragove, najčešće nečistu savjest. Takvu životnu etapu je vrlo teško pričati djeci i unucima i zato mnogi žele tu povijesnu epizodu zaboraviti, potisnuti, tabuizirati. Odatle izvire i mržnja prema Nijemcima koja je opipljiva i dan-danas. Kad su se ljudi nakon rata preseljavali u kuće u kojima su nalazili još toplu posteljinu vlasnika, tanjure u kredencima i fotografije na policama, moralo je to u njima ostaviti duboke tragove. U najmanju ruku osjećaj neprijatnosti, stida, a i strah da mogu vrlo lako ostati bez svega jer su vrlo lako do toga došli. Sve je to ostalo u Česima negdje potisnuto, skriveno i fermentira ispod površine. A najbolje je s tim izaći na kraj tako da se stare rane otvore i puste svi osjećaji van.“
Predsjednik postkomunističke Čehoslovačke a od 1993. Češke, Vaclav Havel stalno je upozoravao da mržnja i ravnodušnost prema nesrećama drugih otvara vrata zlu, a da je najbolji put ka vlastitoj nesreći zatvaranje očiju pred tuđom nevoljom.
Anton Otte nije zatvarao oči premda mu je češki Narodni sud 1946. poslao oca na smrt vješanjem. Njegova obitelj nije bila prognana, ali im je imetak oduzet i bili su meta stalnog šikaniranja od strane komunističke tajne službe. Šezdesetih godina emigrira u zapadnu Njemačku, studira teologiju i aktivan je u udruženju Ackermann-Gemeinde čija je jedna od aktivnosti bila i pomirenje Čeha i Nijemaca.
Cijeli život je na tome radio, živio naizmjence u Njemačkoj i Češkoj. Češke političare uspio je uvjeriti da se ne boje sudetskih Nijemaca, a sudetske Nijemce da ne mrze Čehe. Jedan je od najzaslužnijih za nastanak Češko-njemačke deklaracije.
Nakon pada komunizma i procesa restitucije češka javnost i političari najviše su strahovali od zahtjeva sudetskih Nijemaca za povratom imovine. Zato su osudili Havelovu izjavu o osveti. Anton Otte godinama je strpljivo ukazivao da su dobrosusjedski odnosi najznačajniji i da „mir ima veći značaj od borbe za imetak koji više nije neophodan za život“.
Za svoj rad nagrađen je najvišim češkim i njemačkim priznanjima. Umro je krajem prošle godine u 83. godini. Ostat će zapamćen i po riječima koje je izgovorio 2009. u Plzenu na susretu sudetskih Nijemaca: „Mi okupljeni Nijemci, koji dolazimo iz ove zemlje, svjesni smo da bespravlje nije počelo tek 1945. kada smo mi bili teško pogođeni; te da je prethodnih godina češki narod trpio ponižavanje, izrabljivanje, ugnjetavanje i teške zločine od strane Nijemaca.“
Godinama je tragao za razlogom osude oca na smrt vješanjem koji je za vrijeme rata bio vozač autobusa. Kopao je po svim mogućim arhivima, raspitivao se kod svjedoka iz tog vremena. Nije našao ništa relevantno. Ostalo mu je očevo pismo u kojem je napisao da plaća za grijehe drugih.
Autorica je novinarka i književnica koja živi u Pragu.
Peščanik.net, 22.01.2022.