- Peščanik - https://pescanik.net -

Naslovna strana Amerike

 
Dok sam pre neki dan rasčišćavao svoj podrum, naišao sam na Njujork Tajms od petka 13. aprila 1990. Naslovi govore o tome kako se istočni Nemci izvinjavaju za nacističke zločine, o opravdanjima koje Amerikanci traže za svoj neizlazak na izbore, o tome kako je predsedniku Bušu dijagnostikovana početna faza glaukoma i o Pulicerovim nagradama koje su objavljene dan ranije. U samim novinama može se naći članak o nezadovoljstvu sovjetskih vojnih krugova predsednikom Gorbačovim zbog toga što je komunistička partija odustala od monopola na vlast, o preseljenju dvadeset ortodoksnih jevrejskih porodica iz Jerusalima u stanove u hrišćanskoj četvrti u Starom gradu, što je izazvalo proteste stotina hrišćanskih sveštenika, pa su ih vojnici koji su obezbeđivali doseljenike rasterivali suzavcem, o tome kako je Britanija zaplenila ogromnu livenu čeličnu cev koju je britanski proizvođač namenio izvozu u Irak, jer su carinici zaključili da bi se ona mogla iskoristiti za raketni bacač sa dometom od više stotina kilometara – iako je izvršni direktor kompanije izjavio da bi se cev raspala u paramparčad ako bi neko pokušao da je iskoristi kao oružje. Sve ovo zvuči tako poznato.

A kada mi je pogled pao na kolumnu Antonia Luisa pod nazivom Vreme za promene na stranici sa ličnim stavovima, teško mi je bilo da poverujem da ona nije napisana prošle nedelje:

Američko društvo suočava se danas sa problemima koji su isto toliko ozbiljni koliko i oni u periodu posle Velike depresije. Štednja i investicije opadaju; oslanjamo se na strani kapital, a onda besnimo kada taj kapital postane vlasnik američke imovine, što je van svake pameti. Infrastruktura naših puteva, mostova i drugih javnih objekata se urušava.

Naše društvo je loše obrazovano, u svetu u kome je obrazovanje sve više od presudnog značaja. Amerika je jedina razvijena zemlja koja nema nacionalni sistem zdravstvenog osiguranja. Trideset jedan milion Amerikanaca nema nikakvu vrstu zdravstvenog osiguranja.

Ogroman broj pripadnika najsiromašnijih slojeva predstavlja porugu za reputaciju Amerike kao pravednog društva. Beskućnici se okupljaju po najotmenijim ulicama naših gradova. Na zidu skupog restorana može se videti plakat na kome piše: „Svima su potrebni hrana i sklonište“, a onda sledi spisak mesta gde se može dobiti „besplatan obrok ili mesto za spavanje“.

Kada su u pitanju ovi i slični problemi, predsednik Buš nam ne nudi bilo kakvu viziju vrednu pomena. Njegov lek za ekonomiju se svodi na smanjenje taksi na kapitalnu dobit, što je u najboljem slučaju irelevantno. On ništa bitno ne nudi kada je u pitanju bolest korupcije u našem društvu.

Ukoliko se promeni ime predsednika, broj neosiguranih ljudi (za koje sada ipak postoji tračak nade – ukoliko novi Kongres ne poništi reformu zdravstva) i nekoliko sitnih detalja, sve što g. Luis piše još uvek je istina, osim što je danas naša zemlja u mnogo gorem stanju nego što je to bila pre dvadeset godina.

Nedavno smo čitali o delovima zemlje koji su bankrotirali, u kojima se zatvaraju biblioteke, gde škole rade četiri dana nedeljno, gde se putevi za čiju obnovu nema novca prekopavaju i posipaju šljunkom i gde su cele četvrti u mraku, jer ne mogu da priušte uličnu rasvetu. Kada vidite te gradove – sa napuštenim zgradama u centru, sa praznim izlozima u kojima su do skoro bili izloženi tehnička roba, kancelarijski materijal, odeća i knjige – to je zastrašujuće. Izgleda da cvetaju samo zalagaonice.

Prošlog leta, u jednom starom industrijskom gradu u državi Njujork, video sam prostitutke kako hodaju ulicama u vreme ručka i nude svoje usluge vozačima automobila u prolazu. Ako zapitate lokalno stanovništvo šta se dogodilo sa njihovim gradom, objasniće vam da je zatvorena i poslednja od fabrika koje su zapošljavale hiljade ljudi i da se ti poslovi sada obavljaju negde u inostranstvu. Kada je u pitanju kupovina, ponosno će vas uputiti na nekoliko tržnih centara u gradu, iako njihove prodavnice nisu u vlasništvu lokalnog stanovništva, a poslovi koji se u njima mogu naći su malobrojni i veoma loše plaćeni.

A što se tiče budućnosti, treba biti potpuno neupućen u funkcionisanje velikog kapitala u ovoj zemlji, pa poverovati da će u ovim gradovima ikada ponovo biti pristojnih poslova. Predlog koji je na Dan rada izneo predsednik Obama, o investiranju 50 milijardi dolara u otvaranje novih poslova koji će obuhvatiti razvoj putne mreže, železnice i aerodroma zvuči kao dobar plan, ali ne verujem da će doći do njegove realizacije. Politička klasa, čija je trenutna ambicija da američkim radnicima nekako oduzme penzije, osiguranje u slučaju nezaposlenosti i socijalno osiguranje, u isto vreme ih ubeđujući da besmisleni ratovi na koje je do sada proćerdano tri triliona dolara nemaju nikakve veze sa našim ekonomskim problemima, svakako neće biti od pomoći.

Deo odgovornosti je i na samim građanima. Bez ikakvog istorijskog pamćenja, bez bilo kakvog razumevanja onoga što im se radi, prihvatajući bez protesta sve veći jaz u prihodima i rast sopstvenog siromaštva, oni lako postaju plen manipulacija besprincipijelnih oportunista, koji slede svoje lične interese, a kandiduju se za položaje u njihovim zajednicama. I mada im se govori da je država na svim nivoima njihov neprijatelj, jer im nameće poreze i ograničava građanske slobode, možemo biti sigurni da će oni opet izabrati iste prevarante i da će na većini izbora glasati protiv sopstvenog ekonomskog interesa. Nadam se da grešim, ali čitajući ponovo reči g. Luisa, a imajući pri tome u vidu da je naš politički sistem još urušeniji i korumpiraniji danas nego što je to bio onda kada je on pisao svoju kolumnu, obuzima me osećanje beznadežnosti.

 
The New York Review of Books Blogs, 15.09.2010.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 29.09.2010.