Znate li šta označava popularna skraćenica FUCZ? Možda neomarksističku omladinsku Fondaciju “Uvežimo crvene zastave”? Ili pak Fabriku upaljača i cigareta Zagreb? Fočansko udruženje carinika i zaštitara? Fojničku udrugu cvjećara i zemljoradnika? Odgovori nisu tačni; tačan odgovor je istovremeno i logičniji i bizarniji. FUCZ je skraćenica za Federalnu upravu Civilne zaštite, službu čijem je direktoru, ni krivom ni dužnom, ovih dana fakturisana ona vorholovska doza od petnaest minuta slave.
Dobro ime ima direktor Federalne uprave Civilne zaštite. Šef FUCZ-a zove se, naime, Alija Tihić. Kakav savršen imensko-prezimenski spoj u kojem je na najbolji mogući način simbolički sažeta dvadesetdvogodišnja dosadašnja istorija stranke koja je možda i najdirektnije obilježila istoriju Bosne i Hercegovine nakon pada Berlinskog zida. (Da se razumijemo, ne znam čiji je kadar Alija Tihić niti me to ovdje posebno zanima, samo mi je u lokalno-političkim okvirima znakovito zvučna ta imensko-prezimenska kombinacija.) Razlog njegove iznenadne medijske vidljivosti jest, naravno, stanje elementarne nepogode proglašeno u Federaciji BiH povodom sniježnog nevremena. Tim je povodom u subotu naveče, Alija Tihić u 19:00 najprije gostovao u dnevniku BHT-a, da bi pola sata kasnije samo prešao u drugi studio “Sivog doma” na Alipašinom Polju i ukazao se na dnevniku Federalne televizije. Upravo je u dnevniku FTV-a, negdje pri kraju, nakon što su pobrojane lokacije na kojima je snijeg izazvao najveće probleme, nakon saslušanih izvještaja o blokiranim autobusima i automobilima na jednoj od cestovnih, kako se to kaže, “žila-kucavica” Federacije BiH (putu M17 koji povezuje Sarajevo i Mostar), nakon telefonskih apela iz zavejanih sela, nakon prizora iz Sarajeva koji su podsjetili na ratne (tramvaji ne rade, dijelovi grada faktički odsječeni, u pojedinim radnjama došlo do nestašice osnovih životnih namirnica, čak i hljeba), Alija Tihić imao dojmljiv sociološko-antropološki solilokvij. Direktor Tihić se, naime, kritički obrušio na – građane! Svi smo mi, kazao je nadahnuto Tihić, manje ili više porijeklom sa sela?! Zatim je nastavio: nemoguće je da se u seoskoj kući zima dočeka bez zimnice. A mi smo, evo, došli dotle, tako je nekako završio, da u gradu Sarajevu ima domaćinstava u kojima nema ni kilograma brašna u rezervi, pa mi smo, ljudi, i rat zaboravili! Tako veli Tihić, a Alija. U najboljoj maniri ovdašnjih državnih službenika koji nikako ne shvataju da oni postoje zbog građana, a ne građani zbog njih, on je u kritičnom trenutku optužio građane jer se, eto, stvorila situacija u kojoj bi vlast trebala raditi svoj posao. A ta je optužba izrečena u registru onoga što se u tinejdžerskoj terminologiji naziva smor. Nije posao federalne Civilne zaštite da civile smara, nego da im pomaže. Tako bi barem trebalo biti.
Budimo pošteni, ne može se sav teret za očito nesnalaženje vlasti pred vremenskim neprilikama svaliti samo na Civilnu zaštitu. Ima, međutim, nešto u parafraziranoj seosko-zimničkoj varijaciji Alije Tihića što nepogrešivo ukazuje na ključni problem kod loše reakcije vlasti na probleme sa snijegom. Čuveni američki avangardni džez sastav The Art Ensemble of Chicago objavio je 1980. godine album “Urban Bushmen”. Dvadesetak godina kasnije, na samom kraju dvadesetog vijeka, dok je na vlasti u Srbiji još bio Slobodan Milošević, Teofil Pančić je jednu svoju kolumnu naslovio prevodom te fraze. Živjeti kao “urbani Bušmani” znači, po Pančiću, “živeti u gradu, daleko od bilo čega što se naziva prirodom, a ne uživati zaštitu kakvu ovakvo ljudsko naselje danas podrazumeva”. Nekoliko godina kasnije Pančić će zbirku svojih kolumni posvećenu miloševićevskoj Srbiji nazvati upravo “Urbani Bušmani” jer je upravo u odumiranju “gradskosti” kakva se danas u svijetu podrazumijeva prepoznao jedan od ključnih simbola “civilizacijskog rikverca” u kojem se našla Srbija u posljednjoj deceniji prošlog vijeka.
Ljude koji žive u gradovima, a ne na selu, u stanovima od pedesetak kvadrata, a ne u kućama sa baštom, njivom i okućnicom, okruženi asfaltom, a ne travom i obradivom zemljom, Alija Tihić kritikuje zato što nisu napravili zimnicu dostojnu poštenog seoskog domaćinstva koje je u stanju da preživi “na rezervi” kad ga snijeg zamete u oktobru, sve do dobrog proljetnog sunca krajem aprila?! Pa temelj (prešutnog) “društvenog ugovora” prema kojem se uopšte živi u gradu jest postojanje službi koje čovjeka štite od ćudi prirode. U vremenu kojeg se direktor FUCZ-a prisjeća s nostalgijom nije bilo ni teoretske mogućnosti da domaćinstvo dočeka zimu bez zimnice, ali to je također bilo i vrijeme u kojem nije bilo službi poput Civilne zaštite. Potreba za njegovim radnim mjestom posljedica je načina života po kojem je savršeno legitimno i normalno moći svakog dana kupit nešto svježe za pojest i popit, a ne praviti nužno zalihe za nedajbože. Ipak, ni proces koji je doveo do takvog načina života nije nešto ireverzibilno. Uostalom, čuli smo ovih dana za voz Ploče – Sarajevo u kojem su zbog snijega putnici bili zarobljeni puna dva dana. Onomad, u Jugoslaviji, u lektiri za niže razrede osnovne škole bio je roman Mate Lovraka “Vlak u snijegu”. Dopadala se nama klincima priča o Ljubanu i njegovoj družini, ali nije, brate, djelovala previše realistično. Čuj, voz, pa zarobljen u snijegu?! Ali, eto, i to je moguće. Kao što je moguće i da se ljudima koji masovno žive na kredit i od danas do sutra, javno zamjera što ne gomilaju zalihe.
Oslobođenje, 06.02.2012.
Peščanik.net, 07.02.2012.