- Peščanik - https://pescanik.net -

Ne bojmo se evropske kulture

Jedan od retkih momenata kada je Srbija išla u korak sa ostalim narodima Evrope vodi nas ka pojmu nacije i nacionalne države. Taj paralelizam sasvim je slučajan, budući da se “proleće naroda” u Evropi događalo u 19. veku, u isto vreme kada su konačno popustile i stege osmanskog carstva. Ovu promenu nagovestio je Gete kao svedok bitke kod Valmija, kada je u svoju svesku zapisao: “Od ovoga mesta i dana započinje nova era u istoriji sveta” – jer u tom mestu i danu bila je rođena nacija kao ideologija novog zajedništva – pojava potpuno nepoznata u Antici i na Istoku! Nacija je rastočila društvene podele na klase tako što je proklamovala princip jednakosti rođenjem. Aristokrata i najsiromašniji seljak tu su povezani zejedničkim osećanjem pripadnosti određenoj naciji.

Da bi se ta nova ideologija distancirala od careva, kraljeva, aristokrata i njihove ratničke istorije, ona u prvi plan izvlači seljaštvo, koje sada postaje “živi muzej nacionalnih korena”. Na početku 19. veka nacije, međutim, još nisu imale svoju istoriju. Nacija – inkarnacija savremenog naroda – prema francuskoj “subjektvinoj koncepciji” je posledica racionalnog i ugovornog izbora, dok je prema nemačkoj “objektivnoj koncepciji” nacionalna pripadnost određena na osnovu etničkih i kulturnih kriterijuma. Bilo kako mu drago, neko se sada morao latiti izgradnje nacionalnog identiteta. Romantičari, književnici, istoričari, lingvisti, slikari, kompozitori… dali su se na veliki posao kreiranja zajedniče prošlosti, kreiranja nacionalnog jezika, mitova, folklora i istorije. Istorijski roman, koji je 1830. stvorio Valter Skot, bio je efikasno sredstvo da se u narodu snažno proširi emocionalna percepcija nacionalne istorije, te da se narod indentifikuje sa njenim herojima. U obrazovnim institucijama, pozorištima, operama uči se da svoja nacija nikada ne osvaja teritorije svojih suseda, već da se ona uvek samo brani od uzurpatora!

Ako stvari tako stoje, zašto, onda, Srbija toliko kasni u organizaciji društva i države, i u kvalitetu života, kakvi postoje u jednoj Švedskoj, Danskoj, Švajcarskoj, Češkoj, na primer? – Zato što pre stvaranja nacionalne države nije imala građansko društvo. Francuskom revolucijom građanstvo te zemlje je osvojilo javnu vlast u njoj i svoje vrline prenelo na nacionalnu državu. Kada su Obrenovići i Karađorđevići sa svojim sunarodnicima stvorili našu nacionalnu državu, oni su u nju zbog naše predistorije mogli uneti samo despotsku i seosku kulturu. A to nije kultura građanskih vrlina, već izolacije i samodovoljnosti, kultura straha od drugog i drugačijeg, straha od novog.

Da bismo stvar sagledali u njenim korenima, moramo se na vremenskoj osi, ipak, vratiti unazad, ka Antici. Aristotel svrstava među “političke životinje” ne samo čoveka, već i pčele, mrave i – ždralove. Dalje, u odnosu na pred-politička i despotska društva (jednako kao i pčelinja i mravlja), gde se vodi “običan život”, on smatra da kvalitativno višu formu čini “polis”, zajednica koja ne počiva na nasilju, iskorišćavanju i prinudi, jer omogućuje svojim građanima “kvalitetan, dobar, uspešan život”! A da bi čovekov život bio uspešan i srećan, sve moguće njegove komponente (od prava, ekonomije, politike, pa sve do praktičnog života) moraju u polisu biti integrisane tako da, kroz razvijene vrline građana, teže i pojedinačnim višim ciljevima, ali istovremeno i uspešnom vođenju i opstanku te političke zajedice kao celine. Budući da je helenski polis, tj. grad-država, u praksi činio zajednicu građana i negrađana, Aristotel navodi i kriterijume za sticanje građanskog statusa: da su oba roditelja, ili makar jedan od njih, građani, kao i da taj status može biti poklonjen onome ko je to zaslužio zbog svojih ličnih kvaliteta. Građanin, kaže on, može biti samo onaj ko je sposoban da “učestvuje u našoj politici i kulturi”.

Bez dobrog vaspitanja ne može biti građana. Korišćenje razumom, poštovanje normi (u polisu “vrhovna vlast treba da pripada mudro sastavljenim zakonima”), način ophođenja, samokontrola, hrabrost, empatija, obzir, učtivost, istinoljubivost – najmanji su zajedniči sadržalac koji ljude čini građanima. Na građanskom društvu zasnivala se i antička demokratija (koja se tokom vekova smenjivala sa  oligarhijom, monarhijom i tiranijom).

Kada su varvari razorili grčko-rimski civilizacijski krug, kao društveni ideal je, tokom narednih 1000 godina, umesto polisa i njegove gradske kulture, na scenu stupilo stanovništvo sela. Ponovno izranjanje gradova iz milenijumske tame stavilo je, u 12. veku, srednjevekovni feudalni zapad pred pravi Gordijev čvor: da li odabrati seoski svet ili gradski svet? Zatvorenu ili otvorenu privredu? Stalne društvene krize doprinele su, međutim, rekonstrukciji gotovo zaboravljene antičke institucije građanskog društva. Počev od sredine 16. veka, aristokratija je – bez obzira koliko to danas delovalo paradoksalno – zapravo bila glavni zagovornik ponovnog uspostavljanja i jačanja građanskog društva. Prava res publica, čiji je nosilac, umesto monarha, postalo građansko društvo, utemeljuje se na jurisdikciji, ne na legislativi. Evropa je stvorila sistem kulturnih i političkih normi čiju su delotvornost i plodnost u ostvarivanju “kvalitetnog života” potvrdili vekovi. Današnja demokratija u njihovim državama ne bi bila moguća bez moći građanskog društva. Gde nema građanskog društva može da postoji samo imitacija demokratije. Nije sramota učiti od drugih, a pogotovu ako nam od toga zavisi opstanak. Bez pomoći Evropljana mi nismo u stanju da izgradimo građansko društvo. Tu u potpunosti važi kineska poslovica o ribi i pecanju.

 
Peščanik.net, 02.12.2011.