Dok škole „funkcioniraju“ u nedostatku krede, a učitelji(ca)ma s duljim stažem oduzimaju stotine (pa i tisuće) kuna od plaća, dok razina znanja hrvatskih učenik(c)a flagrantno zaostaje čak i za onom u relativno neuspješnim društvima, dok u školama zagušenima nastavom u smjenama raste nezadovoljstvo kako nezaposlenih, tako i polaznika, resorni ministar ne odustaje od omiljenih igara. Nakon Zdravstvenoga vjeronauka, na redu je tzv. Građanski odgoj, jer tako želi Najnesposobniji (i to dvodimenzionalno najnesposobniji; vertikalno, jer je najlošiji resorni ministar u proteklih pola stoljeća, ali i horizontalno, jer je – u oštroj konkurenciji – najslabija karika slabašne vlade).
Ideologizirani pristup koji (u slobodnoj interpretaciji formulacije nedavno preminuloga nobelovca) ne rješava realne, nego samozadane probleme, dvostruko šteti društvu. Jer, državni se aparat ne bavi svojim poslom, ne pomaže u faktičkim teškoćama škola, ali, istovremeno, izmišlja probleme koji konzumiraju enormne količine društvene energije i vremena (da se o novcu i ne govori). Svoj pristup ministar, dakako, smatra općeopravdanim (jer samoga sebe očito drži emanacijom društvene općosti), pa legitimaciju novog mezimca izvodi iz trećega članka Ustava, s veoma jasnim konsekvencijama: „Navedeni je citat iz Ustava najbolja definicija Građanskog odgoja i svi koji idu protiv toga idu protiv hrvatske države i Ustava”.
I u Šuvarovo doba formulacije su bile blaže
Dictum je posve klasične naravi, da je Jovanović nešto bolje obrazovan moglo bi se povjerovati da slijedi V. I. Lenjina ili, barem, Carla Schmitta, ovako dostaje upozoriti na činjenicu da se sličan direktivni stav u ovome dijelu svijeta nije mogao čuti od ranih šezdesetih. Čak i u Šuvarovo doba uvođenja Osnova marksizma i Teorije i prakse samoupravnog socijalizma formulacije su bile blaže („Potrebno je, međutim, da se svi srednjoškolci bez obzira za koje se zanimanje pripremaju, upoznaju s osnovama marksističkog pogleda na prirodu i društvo i da se suoče s marksistički formuliranim i izvođenim spoznajama o osnovnim egzistencijalnim i humanističkim problemima naše epohe i suvremenosti“, „Osnove nastavnog plana i programa“, 1974.). Prije četrdeset godina pozivali su se na potrebu upoznavanja i suočavanja, danas se one koji bi, eventualno, dvojili denuncira kao neprijatelje ustavnoga poretka, pa, implicite, i hrvatske nacije kao takve.
Očito Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta smireno prebiva u dijakronosti – kada je riječ o korpusu zvanome „građanski odgoj“ to je posebice zbunjujuće. Jer, u iole pristojnim sredinama uobičajilo se je ovaj tip odgoja (ali i obrazovanja) vezivati ponajprije uz kritičnost kao osobinu koju valja razvijati kako bi mladi ljudi imali pretpostavke za građansko djelovanje (polazeći svagda od toga da je građanin u osnovi svagda – aktivist). U Njemačkoj se, primjerice, često koristi Adornova formulacija – iz njegova zadnjeg iskaza u radijskoj diskusiji s Helmutom Beckerom – o odgoju za punoljetnost, a obrazovna je politika takve teze formulirala u glasovitome Münchenskom manifestu iz 1997. U Velikoj Britaniji (Citizenship education in England 2001-2010: young people’s practices and prospects for the future: the eighth and final report from the Citizenship Education Longitudinal Study) temeljnom se vrijednošću ovakva odgoja/obrazovanja smatra „društvena i moralna odgovornost“.
Ustavna definicija Građanskog odgoja!?
U Hrvatskoj se (metodički slično nekadašnjoj nastavi OM i TIPSS-a) naprosto polazi od ustavnoga članka koji „definira“ (!?) Građanski odgoj. Nekada su nastavu zasnivali na tvrdnji da „superiornost sistema socijalističkog samoupravljanja uvjerljivo dokazuje Ustav SFRJ“, danas se pak, skraćeno, polazi od čl. 3. E da bi to, barem načelno, bilo smisleno, moralo bi biti moguće:
– da je Građanski odgoj svojevrsna inačica nastave iz Ustavnoga prava;
– ili: da se pretpostavlja kako čl. 3 Ustava doista pokriva ono bitno što je potrebno za građanski odgoj mladih ljudi.
Odgoj koji u osnovi počiva na recikliranju vrijednosti ima, znano je, mnogo ograničenja – ponajprije u tomu što promašuje realnost, a odgoj koji nije vezan uz realnost, nego uz fikcije (pa makar one bile i korisne, kako je to Marx znao reći), ostaje fiktivnim odgojem – točnije odgojem za fiktivne građane. Fikcije su korisne na razne (metodičke i ine) načine, no zasigurno su štetne kada ih njihovi producenti počnu smatrati odveć ozbiljnima i pobrkaju ih s realnošću. Još je gore kada se titularu (makar i resorne) moći vlastiti fantazmi (objavljeni na web stranici ministarstva, naravno) počnu priviđati u po bijela dana.
Njegovim vlastitim riječima rečeno: „Rezultati istraživanja provedenog među učenicima četvrtog razreda i viših razreda osnovne škole te prvoga i drugog razreda srednje škole s kojima se u 12 škola eksperimentalno provodio program građanskog odgoja pokazali su da je nastava Građanskog odgoja i obrazovanja počela mijenjati školu u smjeru demokratske zajednice odlučivanja“. Trebalo bi u to uvjeriti one koji u tima školama rade, ili ih pohađaju – u međuvremenu odluke Ministarstva pokazuju sve prije no podršku „demokratskim zajednicama odlučivanja“ (od prisilnoga profesionaliziranja ravnatelja, preko nametanja programa, do dezavuiranja odluka školskih odbora). Što se pak učenika/ca tiče, u najmanju ruku je očito da kurikularna histerija (koja je, doduše, dobrim dijelom uvezena, ali je u Hrvatskoj dodatno primitivizirana) dodatno smanjuje prostor odlučivanja svih sudionika obrazovnoga procesa u onome što bitno – oblikovanju samoga procesa.
Dvostruki autoritarni pritisak
Prosvjetne vlasti, dakle, naređuju školama da provedu građanski odgoj i time „korisnik(c)e“ izlažu dvostrukome autoritarnom pritisku – nastavnik(c)a i školske stege (što se stoljećima jedva mijenja), te državnih organa. Moguće je da to inicijatori ovoga „plana i programa“ vide u dijalektičkome obzoru – uzmu li se dva autoritarna pritiska kao teza i antiteza, slobodna bi, kritički orijentirana, riječju: zrela osoba autonomne građanske orijentacije morala biti „ishodom učenja“. U zbilji, autoritarnost je samo osnažuje – s jedne strane, kako je pokazano, neodgovorni rekurs na (nikako demokracijom prožete) sedamdesete, s druge, pak, ponosno ukazivanje na to da se radi o nasljeđu „posljednjih 18 godina“.
Ako današnja vlast nastavlja koncept odgajanja građana začet 1996., valja se doista zapitati što je taj koncept mogao značiti u vrijeme u kojemu su prava (svih vrsta) manjina bila sustavno gažena, a malobrojni/e koji su se usuđivali reći nešto o „našim“ zločinima bili s apetitom društveno stigmatizirani. Žalostan je dokument toga razdoblja knjižuljak objavljen pod naslovom „Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava“, koji je 1999. objavio – čudna li čuda – Ured za odnose s javnošću Vlade republike Hrvatske. Na kraju frazama prepunjenoga Predgovora ponosno se utvrđuje da „Republika Hrvatska svojim sustavnim pristupom pitanjima ljudskih prava…želi pridonijeti uspostavi mira u svijetu, razvoju demokracije i svim pozitivnim stremljenjima naprednog dijela čovječanstva, te potpunoj stabilizaciji stanja na vlastitim prostorima“ (str. 12). Dobro je poznato kako je tadašnji „sustavni pristup pitanjima ljudskih prava“ pridonio „potpunoj stabilizaciji“; uz tisuće primjera pojedinačnih maltretiranja (pa i ubojstava) bjelodano pokazuju rezultati popisa pučanstva, od 2001. na dalje.
Nacionalni je odbor za obrazovanje o ljudskim pravima – čiji je popis članova dodan ediciji – obuhvaćao i desetak pripadnika Tuđmanove nomenklature (uključujući pomoćnika ministra unutarnjih poslova), a popis literature – što je mnogo važnije – velik broj teologijskih (posebice popularno-teologijskih) knjiga (uključujući i one koje danas više ni dio crkvenih ljudi ne bi rado rabio), filozofijsku literaturu izabranu s brda s dola (uglavnom bez ijedne od bitnih filozofijskih knjiga o ljudskim pravima, ali zato s Nietzscheovim sabranim djelima na njemačkome i Sutlićevom „Bit i suvremenost“).
U zbivanjima koja su u Hrvatskoj uslijedila 2000. činilo se je pomalo nezgodnim prelaziti iz jednoga u drugi vladajući aparat, pa je u međuvremenu – na tragu istoga, pogrešnog (zapravo režimlijskog) koncepta – objavljen Interdisciplinarni rječnik obrazovanja za ljudska prava i demokraciju (u izdanju Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO).
Tamo je ranije implicirani (a kasnije sažeti) kategorijalni galimatijas došao do punoga izražaja. Primjerice, liberalni je pojam države interpretiran kratko i pogrešno tezom da je njezina funkcija „u pravnom jamstvu pravednih odnosa na tržištu (laissez faire)“, ključna odrednica definira ljudska prava kao „skup načelnih stavova“, a „budući da pripadaju svim ljudima, ljudska prava treba promatrati i kao privilegij“. Kao izvore ljudskih prava autori, nadalje, navode niz dokumenata OUN i drugih međudržavnih foruma, te „Deset zapovijedi Božjih“ (o prirodnome pravu nema, kao ni na drugim mjestima koja bi to logički zahtijevala, ni riječi), pravna je država posve promašeno definirana kao „demokratski uređena parlamentarna država“, demokracija razumljena kao nešto bezobalno što „od vremena građanske revolucije ne predstavlja više jedno od mogućih državnih uređenja, nego općenito prihvaćeni politički poredak“ (bilo bi interesantno reći svojevremeno to brojnim podanicima totalitarnih režima), konačno: termini obveza i dužnost uopće se ne pojavljuju kao odrednice. Kao da je moguće govoriti o pravima a da se istovremeno ne uzima u obzir i time stvorena obveza, itd.
Nepovjerenje spram kritički nastrojenih građana
No ovaj je – međunarodno sponzorirani – uradak, kvaliteti unatoč, omogućio konceptualni prijelaz na služenje posttuđmanskim strukturama, pa se – vjerojatno, kao i obično, ne znajući što radi – današnji pak ministar svađa s predstavnicima vjerskih udruga u ime programa koji je, izvorno, bio – do neukusa – prožet ulizivanjem Rimokatoličkoj crkvi, znakovitim za devedesete. Ono što je, uvijek iznova, zajedničko objema stranama jest baš autoritarnost, upravo nepovjerenje spram (kritički nastrojenih) građana – i zato, svim površinskim svađama unatoč – ipak djeluju ruku pod ruku (svaka sa svojom pastvom). A to što se Najnesposobniji i opet zaletio i nije neobično, ionako će posljedice trpjeti „samo“ škole.
Koliko kritičnost nedostaje u sadašnjem školskome sustavu bjelodano pokazuje kurikulum Građanskoga odgoja i obrazovanja. Neukost njegovih autori(c)a kada je o teorijskim pretpostavkama teme riječ trebala bi (premda nije) biti temom rasprave politologa, sociologa, itd. Ovdje je pak bitno to da se program žalosno bazira na fantazijama umjesto na realnosti. Recimo, učenici/e I.-IV. razreda trebali bi svladati „koncept aktivnoga i odgovornoga, odnosno demokratskog građanstva kad u raspravama zastupaju demokratske vrijednosti; kad u odnosima s drugim učenicima ustrajavaju na dostojanstvu osobe, ravnopravnosti, pravdi i nenasilju“. To je potpuno besmisleno, barem ukoliko se navedeni pojmovi razumiju ozbiljno, a ne kao puke fraze.
No, još je opasniji drugi od „ishoda“ očekivanih za poletarce: „razumijevanje vrijednosti i načela na kojima se uspostavlja i razvija razred, škola i lokalna zajednica kao demokratske zajednice“. Jer, dok prvi navod upućuje na nepoznavanje pojmova koje bi se natovarilo klincima na leđa, ovaj drugi pokazuje da autori pojma nemaju o školi, ili hotimice skrivaju realnost u programu koji se bazira na ustavu, zakonima, deklaracijama, ovlastima pravobraniteljica, itd., kao da to doista odgovara društvenoj zbilji. Mnogo prije ovih dokumenata, pa i nasuprot njima, odgoj za građanstvo, a ne za podanike autoriteta, započinjem pogledom oko sebe, pa kroz prozor. Svaki takav pogled pokazat će i najmlađima da ni razred niti škola posve sigurno nisu „demokratske zajednice“. Poučavati „razumijevanju vrijednosti“ (pa makar i ustavnih), koje stvarnost danomice demantira, znači vući djecu za nos, a ne odgajati ih. Ne treba se stoga čuditi ako učenička reakcija – uz svesrdnu pomoć brojnih autoritarnih ili bezvoljnih roditelja – bude pasivnost, nasilje, ili, barem, nepristojno ponašanje.
Mrtvorođeni projekt koji jamči neuspjeh
Ovaj je – unaprijed je, na žalost, moguće ustvrditi: prema naslovnoj intenciji mrtvorođeni – projekt nametnut na način koji, za razliku od mnogih drugih, jamči neuspjeh: apolitično. U njemu se, naime, (zapravo cinički) pretpostavlja da učenici/e od I.-IV. razreda osnovne škole moraju biti u stanju razumjeti „vezu između kulture i identiteta, kao i razliku između pojedinačnog i grupnog identiteta“, te znati „odrediti značajke svog identiteta“. Ni više niti manje! Istovremeno, međutim, taj bi odgoj (i obrazovanje) trebao počivati na preuzetnome teoretiziranju (ionako karakterističnome za amatere na tom području), ustavno-pravnim tekstovima i klasicima političkoga mišljenja (u neukoj verziji autora programa), no bez ikakve kritičke nadgradnje u – realnim – odnosima svakodnevice. A o tomu se, u svakome ozbiljnom pokušaju, mora(lo) raditi.
Drukčije rečeno, sustav koji bi htio nametnuti žalosno invalidnu političku naobrazbu, školu i dalje drži ustanovom koja bi trebala vegetirati pod staklenim zvonom, u kojoj se, doduše, psuje na veliko, ali politiziranje nije dopušteno, u kojoj se vjeronaučava, ali se pitanje o tomu ima li boga smatra nedopuštenim, u kojoj se o bogatstvu (roditelja) neprestance razgovara na hodnicima, ali nikada u razredu, u kojoj se zna koji od roditelja smije parkirati nepropisno, ali se o privilegijama ne govori, itd. Ispada tako da bi klince u nižim razredima trebalo bombardirati (nešto modificiranim) kategorijalnim aparatom teorija identiteta, ali o Referendumu i Zdravstvenome odgoju principijelno ne treba govoriti „pred djecom“!?
U pozadini je ovakva – u osnovi stoljetnoga – stajališta uvjerenje da socijalne sukobe treba po svaku cijenu držati izvan škole (ili: školu izvan njih), jer škola odgaja mlade – u laboratorijskim uvjetima valjda. A sukobi su sastavni dio svake društvenosti, lijepljenjem slike jedinstva „našem društvu“ ne mijenja se, naravno, njegova bit, ali se naučava na totalitarnome tragu. Jer, u osnovi je svakoga totalitarnog projekta sustavno nijekanje svih protuslovlja i, posebice, sukoba u društvu, tj. negacija društva kakvo jest (e da bi ga progutala totalitarno ustrojena zajednica).
S jedne se strane time želi zaštititi presumpcija objektivnosti obrazovnoga sustava, a, s druge, onemogućiti spoznaju svjetonazorskih, ideologijskih, pa i političkih pukotina u pretpostavljenoj homogenosti nastavničkoga tijela. Sve što se postiže takvom igrom skrivača jest da se političke i srodne teme nužno smještaju u zonu trača. Naša je riječ za to: o-govaranje, tj. (izvanjsko) govorenje o nečemu u čemu govornik ne sudjeluje. Baš na to, na izvanjsko ogovaranje, škola, eto, svodi svaku, pa i najplemenitiju političku aktivnost (a ima i takvih…).
Pogrešno tumačenje ljudskih prava
Nije stoga čudo da ni velike političke promjene proteklih desetljeća nisu izmijenile „supstrat“ političkoga života – (ogovaračka) pasivnost i dalje je nosiva značajka hrvatskoga političkog života (u onoj mjeri u kojoj se pritom o životu uopće i može smisleno govoriti). Od malih nogu ljudi kod kuće slušaju o tomu da su političari/ke lopovi bez savjesti, o tomu tko je sve od poznatih i nepoznatih nastradao zbog političkih razloga, i sl. U školi pak o tomu ne čuju ništa ili (za sada srećom još u malome broju škola) loše sastavke o tomu kako bi politika, država, demokracija, trebala izgledati – ali ni približno ne izgleda u zbilji.
Izvana školi, naravno, ne dolazi pomoć, no od države (pa ni od privatnika/ce) nije ni logično očekivati podršku kada je o ljudskim pravima riječ. Pokazuje to, načelno, već spominjani kurikulum građanskoga odgoja i obrazovanja, koji, u slijedu već pokazanih teorijskih i političkih nedostataka, posve nepromišljeno i pogrešno tumači ljudska prava. U najgoroj tradiciji pravnoga pozitivizma (protiv kojega se moderno shvaćanje ljudskih prava i uspostavlja) već djecu (od I.-IV. razreda osnovne škole) nekritički uvjeravaju da njihova prava (neupitno) štite „općeprihvaćena pravila i pravne norme“. Logično je onda to što autori/ce programa smatraju bitnim da učenik/ca „zna što su pravila… da su najvažnija pravila kojima se uređuju cjelokupni odnosi u školi sadržana u statutu škole“, itd. Umjesto ljudi koji bi znali koja su im prava i kako se za njih izboriti u sukobima (jer to je pravi problem kada je o pravima riječ), od mladih se ljudi kani stvoriti starmale pravne štrebere, koji se s perverznim apetitom probijaju prašumom (pod)zakonskih normi.
Nekako je posebice neugodno kada se – ne samo pojedina osoba, nego, dapače, čitav sustav – nađe u situaciji u kojoj je učitelji/ca/ma posve očito prijeko potrebna pouka, kako se je to, opet jednom, dogodilo u domaćem obrazovnom konglomeratu. Posebice pak ako je pritom riječ o (nespretnome) marketinškom postupku (o tomu da marketingu baš nije mjesto u javnome školstvu vjerojatno više i nema smisla pripovijedati). U nakani dokazivanja potrebe za građanskim obrazovanjem u školama, skupina je „stručnjaka“ i aktivista preuzela, naime, klasičan marketinški obrazac – proveli su anketu i onda se na prigodnome skupu iščuđavali nad zatečenim neznanjem učenik(c)a – sve kako bi postigli mobiliziranje javnosti za uvođenje ovoga (žalosno ridikuloznog) programa u škole.
Naređivanje demokracije
Ozbiljno govoreći, građansko je obrazovanje nasušno potrebno u svakoj demokratskoj zajednici – to je nešto što iole korektno ustrojena škola (i u današnjoj institucijskoj izvedbi) može i mora dati. Drugo je pak pitanje može li škola „provoditi“ (kako se to često, a pogrešno, formulira) i građanski odgoj. Jer, u najmanju ruku, tomu je na putu fundamentalno autoritarni ustroj same škole – naređivati nekome (pod prijetnjom sankcija) da bude demokratski usmjeren ne zvuči, naime, baš logično.
Ove bi dvojbe mogle doći na red tek kada bi rečeni koncept obrazovanja za „demokratsko građanstvo“ imao smisla. Ali, „demokratsko građanstvo“ je, za svakoga tko išta zna o tematici, puki – obrazovno nedopustivi – pleonazam; nema, naime, građana bez demokracije, niti demokracije bez građana. Naum je pak zasnovan „na funkcionalnom objedinjavanju odgoja, obrazovanja, izobrazbe, usavršavanja i samoučenja prema potrebama pojedinca, društvene zajednice i gospodarstva“ (nedostaje, izgleda, još samo: Amen!). Neki mislioci valjda tanano razlikuju obrazovanje i izobrazbu, ali nitko informiran o političkoj teoriji ne rabi sintagmu „društvena zajednica“, jer su društvo i zajednica dva različita i, štoviše, načelno sukobljena načina okupljanja individua. Što pak u ovome kontekstu traži „gospodarstvo“ teško da je ikomu jasno.
Moguće je, eto, da su uvodne fraze tek nedomišljeno prepisane, ali sam upitnik zaoštrava problem; npr. jedno od ključnih pitanja glasi: „Što je građanin?“ Umjesto skandaliziranja nad (ne)znanjem koje je pokazano u odgovorima valja zapitati: zar je moguće da „eksperti“ ne znaju da korektna forma pitanja glasi: „Tko je građanin?“ (radi se o čovjeku kao subjektu i njegovim funkcijama, a ne o nečemu što je pojedinačna funkcija sustava). Zaprepaštenost time što četvrtina ispitanika misli da se građanin bavi „brigom za osobne interese“ posljedica je toga što tvorci upitnika ne poznaju ni osnove liberalne političke teorije (koja baš to tvrdi), a bez koje je pojam građanina teško objašnjiv (da se o Rousseauovu klasičnome razlikovanju bourgoeisa i citoyena i ne govori). Učenici to, jamačno, ne trebaju znati, ali ispitivači bi trebali (kako bi smisleno formulirali pitanja).
Što je važnije, kontrola ili izbor vlasti?
Posebnu je zabrinutost među promicateljima „novoga doba ljudskih prava i demokracije u školama“ izazvalo to što „tek 14 posto učenika sedmih i osmih razreda zna da je najvažnija uloga građana u demokratskoj državi nadziranje djelovanja vlasti“. No, ta činjenica i nije toliko zabrinjavajuća – jer najvažnija uloga građana zapravo nije kontrola, nego izbor vlasti (odakle tek slijedi pravo građana da ju nadziru). Dušobrižnici su bili ešofirani i time što je samo 39% učenika prepoznalo diktaturu u opisu: “Vlast je u zemlji u rukama jedne osobe koja vlada uz pomoć policije i tajnih službi. Građani potvrđuju svoju ljubav i vjernost vođi tako što pjevaju pjesme njemu u čast”. No, to je paradigmatičan opis totalitarne vlasti, koja počiva na omasovljenjem induciranoj ljubavi spram Vođe, dok diktatura, zna se, počiva na strahu. Uz to, ni u totalitarnome, niti u diktatorskom poretku građana naprosto nema; postoje, logično, tek podanici.
Riječju, oni koji su krivo odgovarali na krivo postavljena pitanja nisu nužno neznalice, ali sastavljači (i interpreti) takvih pitanja to, vjerojatno, jesu. Na njihovu se čelu ponovno našao ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, Vinko Filipović, koji je u nametanju neznanja otišao i korak dalje: ”Razina građanskog odgoja i obrazovanja naših učenika ne može biti ništa drugačija i bolja od razine u hrvatskom društvu koje zrcale.“ Uzme li se, za promjenu, ova njegova rečenica ozbiljno u obzir, čitav obrazovni sustav naprosto nema nikakva smisla i predstavlja obično rasipanje novca, jer ako učenici/e nisu bolje obrazovani/e od društvenoga okoliša, nego ga „zrcale“ (umjesto da „zrcale“ znanje u društvo), škole doista treba ukinuti (barem sa stajališta vlasti i onih koji ljudska prava razumiju kao profitabilnu frazu). To bi, svakako, razveselilo mnoge učenik(c)e, a valjda i ministra Linića, pogotovo kad dolazi „iznutra“.
Ni to, možda, ne bi bilo bitno (osim uskome krugu ionako pretežito pasivnih stručnjaka) da skup ovih sastavljača i interpreta ne koincidira sa skupom uvoditelja rečenoga programa u domaće škole. A to, na žalost, neće moći značiti ništa drugo do nastavljanje sadašnje (nikako samo hrvatske) situacije malobrojnih koji vladaju zajednicom legitimirani nedovoljnim znanjem i aktivnošću većine (od sada i autoritarnim „građanskim odgojem“ za pasivnost posebno pripravljene većine u novim naraštajima). Odgoj za posluh davno je poznat; ako i nije čudno, šteta je što ga se u domaćim uvjetima i dalje nameće (i to pod krinkom „Građanskoga odgoja“).
Banka, 01.05.2014.
Peščanik.net, 03.05.2014.