Ne pucajte u sodomiste!

Poštovana gospodo, s velikom pažnjom, pa čak i s određenim uzbuđenjem, pročitao sam nedavnu “Izjavu” vaše slavne Komisije “Iustitia et- pax”, dokument koji se bavi “situacijom u medijima”. Spomenuta Komisija neka je vrsta intelektualnog tijela preko kojeg se Hrvatska biskupska konferencija – organizacija u kojoj ponosno stolujete – referira na društvene probleme i nastoji utjecati na stanje duha nacije, a sadržaji njenih “izjava” takvi su da nad njima obično začepim nos i nastojim da me te mudre poruke ne okrznu.

Ovoga puta, međutim, moje je ateističko biće ustreptalo nakon otkrića da bih neke od konstatacija u najnovijoj “Izjavi” – koliko god bile frazerski uopćene i začinjene tipično popovskim generalizacijama – mogao, takoreći, vlastoručno potpisati. Pače, kako sam se u zadnje doba bavio sličnim temama, ne bi me začudilo da su članovi Komisije, pripremajući svoj dramatični javni apel, konzultirali i neke od mojih recentnih novinskih napisa, mada to nikada neće javno priznati, naravno, što i meni najviše odgovara. Evo glavnih akcenata iz vaše “Izjave”:

– “U utrci za što većim profitom interesi vlasnika medija i oglašivača stavljeni su ispred prava čitatelja na cjelovito, istinito i točno informiranje.”

– “Mediji se vode normama ‘tržišnog fundamentalizma’ kao sekularnog oblika isključivosti i dominacije, a čije se posljedice vide u aktualnoj gospodarskoj i socijalnoj krizi.”

– “Mediji sve više postaju žrtvom korporativnog novinarstva, kao i svih drugih inačica sprege s kapitalom i politikom.”

– “Pojava koja ozbiljno ugrožava zajedničko dobro hrvatskoga društva je ‘publicitet zla’, koja se ogleda u činjenici da većina medija u Hrvatskoj najveći prostor posvećuje crnoj kronici. Pritom se objavljuju neprovjerene informacije, ruši se pravo na privatnost, prevladava senzacionalističko izvještavanje i zaboravlja se ‘pretpostavka nevinosti’, a metoda ‘publiciteta zla’ očituje se i u ignoriranju demantija.”

– “Druga rak-rana je ‘medijski reket’, u kojem javni dužnosnici sklapaju ugovore s medijima kojima se oni, uz novčanu naknadu koja se plaća iz džepova poreznih obveznika, obvezuju pratiti njihov rad te im na taj način rade besplatnu medijsku promidžbu.”

I tako dalje, i tako dalje… Apel završava ocjenom da se u hrvatskim medijima provodi “cenzura dobra”, te da bi se, umjesto “publiciteta zla”, trebalo njegovati “publicitet dobra”, makar ostaje nejasno što zapravo podrazumijevate pod pojmom “dobra” i kako mu rezervirati odgovarajući medijski tretman: ako se “zlo” publicira kroz crnu kroniku, treba li za “publicitet dobra” smisliti nekakvu bijelu ili barem ružičastu kroniku? I kako pogoditi sadržaj za zadani kolorit? Kao laik, pritom još slabo potkovan po pitanjima vjerske poniznosti, pomislio bih da pisanje o humanitarnim akcijama katoličkog Caritasa, na primjer, smatrate “publicitetom dobra”, dok izvještaje o utajama poreza i nasilju nad štićenicima istog tog Caritasa držite “publicitetom zla”. No, to su tek usputna razmišljanja koja bi nas nepotrebno skrenula s glavne teme.

Čitajući vašu izjavu, poštovana gospodo – razmišljajući kako se takve kritike kapitalističkih medija, korporativnog novinarstva i “tržišnog fundamentalizma” ne bi posramili ni pripadnici radikalnog krila socijalističke internacionale – prisjetio sam se jednog skromnog člana vaše Crkve. Zvao se don Luka Vincetić, bio je župnik u Trnavi kraj Đakova i dugogodišnji suradnik lista u kojem sam nekoć radio.

U svojim tekstovima don Luka Vincetić rukovodio se potrebom za “cjelovitim, točnim i istinitim informiranjem”, nije služio ni kapitalu ni politici, ali – za vraga – ni vodstvu Katoličke crkve. Zbog toga su mu hrvatski biskupi, uključujući i poneke članove Komisije “Iustitia et pax”, temeljito pili krv na slamku, izlagali ga prijetnjama, ucjenama i silovitom javnom blaćenju. U nekoliko je navrata zbog takvih pritisaka don Luka Vincetić prestajao surađivati s novinama, da bi onda – vođen, između ostaloga, svojim iskonskim kršćanskim poslanjem – uvijek iznova prekidao šutnju i ispisivao blistave kritičke komentare. Mržnja čelnika vaše institucije prema tom časnom župniku bila je tako snažna da mu je biskup Marijan Srakić, današnji poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj, i nad otvorenim grobom uputio prijekor, kao gestu obredne podlosti, kazavši da ga je “bilo u raznim izvancrkvenim krugovima, a najmanje u njegovoj župi”.

Prisjećam se i teologinje Anna-Marie Gruenfelder, vrhunske intelektualke, koja je također redovito pisala za spomenuti list, ne libeći se kritizirati crkveni establišment, ali je onda naprasno prestala: pritisci od strane kaptolskih glavešina – naime vas, uvažena gospodo – postali su neizdrživi, zaprijetivši joj u jednome trenutku gubitkom radnoga mjesta i izvora egzistencije. Na pamet mi pada i don Ivan Grubišić, liberalni svećenik iz Splita, koji je zbog svojih kritičkih stavova već godinama izložen bjesomučnim napadima i najprizemnijoj biskupskoj šikani, pa se svaki njegov javni istup tretira kao nedvosmisleni “publicitet zla”.

Ako ste naslutili da navodim vodu na mlin legitimiteta, uvažena gospodo, potpuno ste u pravu. Osnovni problem “Izjave” Komisije “Iustitia et pax”, gdje se iznosi katastrofična dijagnoza “stanja u medijima”, upravo je njezin pošiljalac. A budući da ja ne patim od finijih manira, niti rabim licemjernu retoriku misnog slavlja, pokušat ću vam to predočiti onom vrstom medijske slikovitosti na koju ste se pravednički ostrvili: kada ideološki pogon vrha Katoličke crkve progovara protiv medijskih manipulacija, to je kao kada pedofil upozorava na opasnost od seksualnih nastranosti. Iz svoje perspektive pedofil, naime, može biti potpuno u pravu – jer mu se osobno gade sadisti, voajeri, egzibicionisti ili ljubitelji spolnih odnosa sa životinjama – ali to ne mijenja činjenicu da on slini nad djevojčicama i dječacima mlađim od četrnaest godina. Štoviše, napad na ostale “devijantne skupine” može biti idealan način da zataji svoju nekontroliranu žudnju.

Usporedba je malo nelagodna, priznajem, ali držim da je primjerena temi, jer Katolička crkva, kada je riječ o medijima i medijskim slobodama, može imati samo izopačena gledišta: čitavim svojim službenim djelovanjem ona sažima i promiče filozofiju institucionalne cenzure.

Vjerujem da biste tu cenzuru – pokoravanje strogoj dogmi prilikom “cjelovitog, istinitog i točnog informiranja” – rado nazvali nekako drugačije (kao što marginalizaciju i uklanjanje Luke Vincetića, Anna-Marie Gruenfelder ili Ivana Grubišića nećete pripisati djelovanju inkvizicije), ali to je stvar puke ideološke lukavosti, tehnike uz pomoć koje ste u svoj apel uključili mistične kategorije “dobra” i “zla”. To su klasični trikovi s govornica i oltara, gospodo: ovoga trenutka ne mogu se sjetiti ni jedne prominentne industrije zla koja nije javno zagovarala “publicitet dobra”.

Nisu autori “Izjave” prepoznali opasnost u “tržišnom fundamentalizmu” zbog njegove “isključivosti i dominacije”, nego radi njegove sekularne naravi, ili barem činjenice da je ta pošast u nedovoljnoj mjeri religijski obojena za prohtjeve s Kaptola. Crkva ne reži na “tržište” zbog toga što bi ono kvarilo ljude, nego zato što joj oduzima apsolutni primat na istome poslu; ona ne cvili zbog toga što se na medijskome polju srozavaju vrijednosni standardi, nego zato što se oni ne modeliraju na odgovarajući način.

Profiti, vlasnici, oglašivači, tržište, kapital, korporacije… svi ti izrazi koje s prezirom gomilate u svom apelu, nastojeći se dodvoriti ojađenom puku, samo su markacije aktivnog cinizma, uostalom, jer Katolička crkva, uz koncern Ivice Todorića, danas je u Hrvatskoj najmoćnija korporacija, sa svojim bankama, prodajnim centrima i izdavačkim kućama, te vlasništvom nad zemljom i nekretninama koje se prostire na skoro desetinu državnoga tla. Uz to, poslovno osposobljeni kler svakoga mjeseca ubire obilan harač iz državnog budžeta, donaciju koju po sili zakona uplaćuju i ateisti i pripadnici drugih konfesija, pa kada se od toga novca podižu monumentalna sakralna strašila ili uređuju biskupski vrtovi, umjesto da se grade škole i bolnice, onda je to valjda dostojan odgovor na “aktualnu socijalnu krizu”.

Hrvatska je, osim svega, neumjereno prepuštena crkvenome drilu, s društvenom scenom i medijima koji se svim silama trude slijediti kaptolske naputke, pa je vaš bijes u dobroj mjeri nerazumljiv. Kao što znate, zagrebački tramvaj broj 4 samo je jedan dan gradom razvozio parolu: “BEZ BOGA, BEZ GOSPODARA”, da bi natpis potom bio panično skinut, iako su naručitelji oglasa iz jedne civilne udruge platili uslugu za čitav mjesec. Institucionalna cenzura proradila je i bez posebne biskupske intervencije. Ne treba ni spominjati da su vodeće novine već sutradan nepoćudne oglašivače pribile na stup srama kao drznike i neprijatelje hrvatske uljudbe koji “vrijeđaju vjerske osjećaje građana”.

Hoću reći, ako je takav vaš sud, hrvatski mediji mogu biti i najgori bofl, kao što je to službena hrvatska politika, ili pretežni dio hrvatske kulturne produkcije, ali sve vam je to katolički orijentirani bofl, draga gospodo. Ukoliko se dizajnerski stilizirani križevi klate među golim dojkama, mogli biste to shvatiti i kao dobitnu kombinaciju, umjesto što dižete moralnu paniku, kada vam već donedavno nije smetalo da se krunicama ukrašava oružje. Ovako, grožnja nad sisama može se razumjeti tek kao žal za izgubljenim naoružanjem.

Pa ipak, usporedo s “Izjavom” vaše Komisije, glavni urednik Glasa koncila, Ivan Miklenić, u zadnjem je uvodniku pozvao vjernike da se u vrijeme korizme odreknu gledanja televizijskih programa, odakle ih zle sile bombardiraju raskalašenim sadržajima i otrovnim porukama, a ako već nešto moraju gledati, neka se zadrže na izravnim prijenosima, jer će tako “barem biti istinito informirani”.

To me je, opet, podsjetilo na vaše lanjsko odbijanje da predstavnici Hrvatske biskupske konferencije prisustvuju ekumenskom skupu u Beogradu (u organizaciji njemačkog katoličkog episkopata) koje je isti taj Ivan Miklenić – na televiziji! – objasnio sljedećim riječima: “Naša crkva je u asocijaciji s crkvama zemalja gdje su katolici u većini. Mi nemamo ništa u organizacijskom smislu s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom i njihovim organizacijama, jer su ondje katolici u manjini!”

Taj primjer sasvim lijepo ukazuje da su vaše parole prozirne, gospodo, da duh što ga širite sa slatkastim mirisom tamjana nije ni ekumenski, ni humanistički, ni socijalni, a ponajmanje bi mogao biti protukapitalistički, nego je većina jedini standard koji imate na umu, pa je i “vrijednost” koja vas uistinu zanima samo jedna: Kako što efikasnije uspostaviti dominaciju nad većinom, pa, dakle, i kontrolu nad cjelinom?

Odatle slijede sva druga operativna pitanja: Kako među katolički obilježenim mnoštvom spriječiti strujanja koja nije ovjerila Katolička crkva? Kako medijsku stihiju istrgnuti iz ralja “tržišnog fundamentalizma” i privesti je fundamentalnim normama “cjelovitog, istinitog i točnog informiranja” prema modelu Glasa koncila i predratnog Komunista?…

Slutim da vam s neba neće stići pomoć. Budući da je korizma doba odricanja, prilika da se u kolektivnom ritualu odreknemo loših navika, bilo bi vam najmudrije da se za dogledno vrijeme suzdržite od popovanja. Ja sam se u korizmenom duhu, kao što vjerojatno pretpostavljate, odrekao čak i vašeg boga.

BH Dani, 13.03.2009.

Peščanik.net, 14.03.2009.