- Peščanik - https://pescanik.net -

Nebo nad Berlinom

O štetnom uticaju “reality show” programa na široke narodne mase njihovih gledalaca i poklonika napisane su hiljade i hiljade stranica. Teško bi bilo nabrojati sva nepočinstva koja se navodno gledanjem ovih televizijskih sadržaja spuštaju na nejaka pleća nevine publike.

Te služe samo za zaglupljivanje, te su besmisleno traćenje vremena te loše djeluju na djecu i mladež. Sve je to možda tačno, no meni se uvijek zapravo činilo da ključnu štetu ovi programi nanose zapravo svojim – protagonistima. Da, to uglavnom jesu odrasli ljudi ili barem stariji maloljetnici i rade to svojevoljno, ali u većini slučajeva to dugoročno ispadne kontraproduktivno. Uzmimo, recimo, sve te silne pjevačke “reality show” emisije. Oni takmičari koji odmah ispadnu, još i najbolje prođu. Najgore je onima koji pomisle kako bi, eto, od toga mogli i da žive. Misle da su uhvatili Boga za bradu kad naiđu na svoj komadičak lokalne slave. Napiše nekad nešto neki tabloid, napiše češće neki portal, tu je nekoliko televizijskih minuta, prepoznavanje od blagajnice u granapu, svega malo, osim ambicije. Do juče normalna egzistencija, umjereno (ne)srećna, pretvara se u “karijeru”.

O tome nekako razmišljam čitajući sve brojnije globalne odjeke priče o Nazifu Mujiću, valjda i najpoznatnijem bosanskohercegovačkom “lažnom azilantu” (tako se to valjda službeno zove). Ovako počinje tekst iz uglednog njemačkog lista, a koji ovih dana u prevodu prenosi Deutsche Welle: “Već dva mjeseca je Nazif Mujić ponovo u Njemačkoj. Živi u jednom izbjegličkom domu na rubu Berlina, grada koji je od njega napravio zvijezdu, koji se prema njemu dobro ponio i gdje je mogao da jede koliko je htio. Sada on ne zna šta da radi, izuzev da čeka. Da čeka da ga vrate u Bosnu i Hercegovinu. Molba za azil, koju je zajedno sa ženom i djecom podnio u Njemačkoj, odbijena je. Uz obrazloženje da siromaštvo nije dovoljan razlog da bi se dobila dozvola boravka. Srebreni medvjed mu nije pomogao, jer 9. marta mora napustiti Njemačku – ukoliko se ne desi još jedno čudo.” Priča je tužna, kao i svaka priča o ljudima koji napuštaju dom, bez skoro ikakve šanse do dobiju azil, koji prolaze kroz cijelu birokratsku torturu i izvjesnost deportacije samo da bi u tom administrativnom limbu, dok čekaju da ih vrate u domovinu, živjeli van egzistencijalnih strahova. Ova priča je, međutim, drukčija i medijski je atraktivna zbog siline kontrasta i činjenice da se sve preokrenulo tako brzo. Nije ni godina prošla od Berlinskog filmskog festivala na kojem je Nazif Mujić izabran za najboljeg glumca, u konkurenciji Matta Damona, Judea Lawa, Paula Rudda i Shia LaBeoufa, između ostalih. Oni su vjerovatno zaboravili i festival i filmove u kojima su glumili, a koji su prikazani na prošlogodišnjem Berlinaleu. Nazif nije zaboravio, kod njega se nije radilo o filmu, nego o životu.

Film je prikazan širom svijeta, osvojio je još neke međunarodne nagrade, ušao čak u uži izbor nominacija za Oskar za najbolji strani film. Sve što je Nazif dobio jest, riječima njemačkog novinara, “kratak trijumf na crvenom tepihu i dva i po kilograma plastike, koju on zove medo”. I tu onda ide najtužniji momenat; nagrada mu je dugoročno donijela samo probleme. Ljudi misle da ima novca, a on nema. Kao i likovi iz “reality show” emisija koji pomiješaju “poznatost” i bogatstvo, Nazif je bio sretniji prije nego što je postao tzv. javna ličnost. Pomenuti tekst završava ovako: “Nudi nagodbu. Da vrati Srebrenog medvjeda za boravak i posao u Njemačkoj. Mujić ne zna ništa o tome da može da uloži žalbu na odbijanje azila i uzme advokata. Ja sam običan čovjek. Nikad nisam krao, želio bih samo normalan život za sebe i svoju djecu. Ne želim da oni jednom kažu, naš tata je bio najbolji glumac a ništa nam nije ostavio. Ništa osim figure u obliku medvjeda”.

I, eto, život je napisao i scenario za nastavak filma o Mujiću i njegovoj porodici, “Epizodu u životu berača željeza II”. U oba slučaja životu je kao koscenarista veliku pomoć pružila država Bosna i Hercegovina. Dva puta se, evo, u život Nazifa Mujića i njegove porodice ironično umiješao famozni predizborni slogan “Država za čovjeka”. Lider stranke koja je nastupala s tim sloganom obećavao je kako će od Federacije BiH stvoriti “Zapadnu Njemačku”. Izbjeglički dom na rubu Berlina u kojem Nazif Mujić s porodicom čeka deveti mart i deportaciju u Bosnu i Hercegovinu nalazi se, po svoj prilici, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Najprije je zdravstveni sistem Federacije BiH osudio Nazifovu suprugu na smrt jer nije imala 500 eura. Onda je Nazif glumio u filmu, pa je dobio honorar od 500 eura. Pa se u Berlinu šetao crvenim tepihom, pa je izabran za najboljeg glumca. Samo što je ta nagrada zapravo više ono što Igor Mandić naziva priznanjem – nema, naime, novčanog dijela. Trampa Srebreni medvjed za boravak i posao u Njemačkoj nema šanse da se ostvari. Kamo sreće da je bilo moguće da jedan od glumaca koje je Nazif pobijedio njemu da makar i deset posto vlastitog honorara za ulogu, a da on zauzvrat dobije Medvjeda, ne kao figuru, nego kao stavku za biografiju. Obje strane bi bile sretnije. I ove godine, Nazif Mujić će za vrijeme Berlinskog filmskog festivala biti u Berlinu. Festival će se, naime, održati od 6. do 16. februara, dakle, prije devetog marta. Sve je ovaj put drukčije. Isto je samo nebo nad Berlinom.

Oslobođenje, 28.01.2014.

Peščanik.net, 29.01.2014.