- Peščanik - https://pescanik.net -

Nedoumice o V-danu

Već odavno tvrdim da je istorija feminizma prožeta sporovima. I sporovi su brojni i gorki. Iako je najjednostavnije objasniti ih ličnim sukobima, pogrešno izabranim rečima, pogrešno izabranim stranama i ljudima koji će nas štititi ili onih za koje se zauzimamo, čini se da su razlozi daleko, daleko složeniji i da ih treba tražiti u prirodi višestruko gorke stvarnosti. Dan posle V-dana, pitanje spora i spornog ponovo je iskrslo. Da se razumemo, nisam učestvovala u organizovanju V-dana (ne nastupam iz pozicije odgovorne osobe), ne osećam se inače sasvim lagodno na ulici i plešem gotovo isključivo u svojoj dnevnoj sobi; takođe, nasilje nije moja tema jer ne umem da prenesem ni snagu, ni sigurnost, već uvek potonem i dopustim da me sasvim smlavi sav užas koji ono sa sobom nosi. Ipak, uprkos svemu tome, juče sam – kao i mnoge druge žene i muškarci ŠIROM SVETA – ne znajući pokrete i donekle se snebivajući, izašla na ulicu s dubokim uverenjem da je to čin koji ima smisla.

Sada već svi znaju šta se dogodilo 14 februara. Eve Ensler je pokrenula kampanju koja je u raznim zemljama, u raznim gradovima imala odjeka. Negde su je u delo sprovele grassroots aktivistkinje, negde organizacije visokog profila. Spot koji je kružio kao podloga događaja vizuelno je uspeo da prenese i zapanjujuće strahote vrlo različitih oblika nasilja nad ženama, ali i snagu odlučnosti žena da iz kruga nasilja izađu. Pesma koja je pratila sliku je zapaljiva, pamtljiva i sasvim jasne poruke. Najzad, Milijarda ustaje se, i to je čini mi se ključno, događa u svakom delu sveta. I, dobro, šta je sad s tim sporno?

1. Zašto se igra? Kako će se igrom i medijskim hajpom nešto zaista promeniti? Zašto se jednoj ozbiljnoj temi pristupa “neozbiljno”, đuskanjem?

2. Da li je ovo namenjeno samo urbanim sredinama? Ili samo onim osobama koje imaju pristup internetu i samo tim putem mogu da organizuju ovakav događaj ili da u njemu učestvuju? Drugim rečima, da li je ovo još jedna u nizu manifestacija kojom bele obrazovane žene srednje klase “izmišljaju” aktivizam samo za sebe?

3. Zašto je sve krenulo od Konga? Da li je ovo još jedan u nizu pokušaja rekolonizacije “primitivnih” koji samo žele da ih Zapadnjaci već jednom puste na miru da sami i slobodno odlučuju kako će rešiti svoje probleme?

4. Zašto je muškarcima dozvoljeno da plešu i ustaju, kada su oni glavni počinioci nasilja nad ženama?

Dakle, sporovi postoje. Oko svega, pa svakako i oko V-dana. Šta, međutim, ne valja s gornjim argumentima? Prvi implicira nekoliko stvari. Ne plesom, nego nekom ozbiljnom, organizovanom, institucionalizovanom akcijom koja traje, koja je delotvorna, koja je sistemska – samo se tako može boriti protiv nasilja nad ženama. Kada je država – i sve njene ispostave, od ustanova socijalnog rada, preko policije do sudstva – nevoljna da sistemski reši pitanje nasilja, nekad se pozivajući na pravo na privatnost (mlaćenja), nekad se distancirajući zbog prečih pitanja, onda je potrebno tražiti neko drugo rešenje. Možda ne dugoročno, možda ne takvo koje će svakog muškarca koji potegne ruku na ženu u tome sprečiti (na primer, “udarajući ga po džepu” !?!). Tu se namah javlja i pitanje kvaliteta rešenja. Šta je bolje: plesati uz laku notu ili raditi sa žrtvama? Moje pitanje na to pitanje je prosto: zašto se mora načiniti taj izbor? 14 februara su u Beogradu plesale aktivistkinje Autonomnog ženskog centra koje skoro dve decenije na sve načine rade na tome da nasilje postane vidljivo i da pomognu ženama koje su ga preživele. Plesale su, čini mi se, s više entuzijazma od većine nas. Iako od danas nasilje jamačno neće prestati, ples na celoj planeti jeste gest koji na jedan nekonvencionalan i osnažujući način upire prstom u njegovo strašno središte. Takođe, možda nas upravo on nagoni da se zapitamo kakvu državu želimo i kakva sistemska rešenja ova postojeća može da nam obezbedi.

Drugo i treće. Ko je plesao i za koga? Možemo li se jednom složiti oko toga da su one/i koje/i su plesale/i plesale/i zato da bi se ukazalo na problem nasilja. Ne da bi se uspostavio neo-neokolonijalni odnos grada prema selu, Zapada prema Istoku (kom Istoku?), Severa prema Jugu, bogatih prema siromašnima, obrazovanih prema neobrazovanima. Kada se ovako ponovo (i ponovo i ponovo i ponovo) postave stvari, ispadne da samo na jednom delu planete, samo jedan, premda pozamašan sloj trpi nasilje. Da li treba još produbiti onu poslovičnu rupu na saksiji da bi se pokazalo koliko je to glupo i, da zaoštrim, nadobudno mišljenje? Može li se naprosto prihvatiti da je ples – jedna od najdrevnijih praksi koja nije ničija (i samim tim pripada svima) – izabran upravo kao simbol oslobađanja koje pripada svima, koje je namenjeno svima?

Poslednje. Nasilje je univerzalan fenomen. Ratovi, Holivud, mačistička kultura, neravnopravna raspodela svih resursa itd. itd. sve to doprinosi stalnom podsticanju i umnožavanju oblika nasilja. Nasilje nad ženama – od klitoridektomije, preko batinanja pred decom do seksualnog zlostavljanja žena na radu – zaslužuje da bude izdvojeno kao jedan specifičan vid nasilja. Da li to, međutim, znači da su svi muškarci uvek potencijalni počinioci? Da li to znači da je nasilje nad ženama samo ženska stvar? Da li to znači da je ples bez muškaraca način da se nasilje nad ženama okonča? Duboko verujem da je ples na trgovima, plažama, u parkovima, na vrhovima zgrada, u tržnim centrima, mesto na kojem je prisustvo muškaraca podsticaj da nikada ne postanu počinioci. Štaviše, da je to prostor u kojem borba protiv najgoreg fenomena svakodnevice postaje zajednički i solidaran gest za svet u kojem je drugačija moć moguća.

V-dan je bio sjajan feministički dan. Možda je vreme da pokušamo da pravimo novu istoriju feminizma, neku koja nije nužno istorija sporova?

Novi plamen, 20.02.2013.

Peščanik.net, 20.02.2013.


The following two tabs change content below.
Adriana Zaharijević (1978, Beograd) je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sve ostale nivoe studija završila je na Fakultetu političkih nauka, spajajući političku filozofiju sa feminističkom teorijom i društvenom istorijom. Od 2003. je članica Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Objavljuje na srpskom i engleskom jeziku, a tekstovi su joj prevedeni i na brojne evropske jezike. Autorka je knjiga Postajanje ženom (RŽF 2010), Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje građanina (Karpos 2014, 2019) i Život tela. Politička filozofija Džudit Batler (Akademska knjiga 2020), za koju je dobila nagradu „Anđelka Milić“. Ponosna je mama, sestra i ćerka.

Latest posts by Adriana Zaharijević (see all)