Terorizam je, zna se, idealna materija za medijsko recikliranje, jer obuhvaća više-manje sve sastojke obećavajuće priče; i krv (žrtve) i svjetonazorske napetosti (i fundamentaliste koji ih razrješuju), humanost, te, posebice, junaštvo na djelu (u odvraćanju teroristima). S nužnim dodatkom sijanja panike u svakome kutku svijeta – „i do nas to može (opet) doći“ – bez kojega priča ne postiže dostatan motivacijski efekt. U domaćem kontekstu teroristički su „incidenti“ popraćeni nerijetko i (uglavnom jedva skrivenom) dozom samozadovoljstva, jer je Hrvatska pošteđena takvih iskustava (a domaćoj turističkoj koki to, dapače odgovara, budući da terorističke aktivnosti uglavnom pogađaju baš konkurentske zemlje i skreću nove turiste na Jadran).
Medijsko tretiranje samo dodatno naglašava činjenicu da je terorizam specifična (tj. specifično perverzna) komunikacijska forma. Ono, naime, od čega mediji žive jest znakovita hijerarhija važnosti žrtava; u realnosti formativnih svjetskih medija – od velikih agencija preko najvećih televizijskih i radijskih postaja, najvažnijih novina, sve do različitih lokalnih portala – uvriježena je praksa prema kojoj jedna ubijena osoba s državljanstvom SAD vrijedi (u zauzimanju medijskoga prostora) koliko i nekoliko osoba s njemačkim državljanstvom, nekoliko desetaka onih s npr. poljskim (još trostruko manje vrijede žrtve s jugoistočnoga ruba Evrope), stotinjak latino-amerikanskih i nekoliko stotina afričkih žrtava. Postoje, dakako, istraživanja koja to posve uvjerljivo kvantificiraju, ali svako tko iole prati medije svjestan je ovakvih (ili sličnih) omjera; primjerice, u praksi HTV-a (uza sve ostale lokalne besmislice) uobičajeno je da u Dnevniku (u tom pogledu, dakako: „globalizacijski“) troje ubijenih u nekome gradiću u SAD ima prednost pred „nekoliko desetaka“ ubijenih bombom u Bagdadu, i sl.
Ubijanje medijima važnijih
Ovakvu medijsku praksu obilato rabi terorizam; cinična ekonomičnost upućuje terorist(ic)e – uz, svagda prvenstvene, svjetonazorske razloge – na ubijanje onih koji su medijima važniji. Nakon prakse s kraja devetnaestoga stoljeća (pa opet u sedamdesetima dvadesetoga) da se medijska pažnja postiže ubijanjem okrunjenih ili, barem, „prominentnih“, sada se posao zastrašivanja podjednako efikasno obavlja ubijanjem onih koji, rođenjem naprosto, pripadaju medijski privilegiranim kolektivnim objektima.
Posve uvjerljivo demonstrira to raščlamba vjerojatno najozbiljnije institucije koja se bavi globalnim dijagnosticiranjem terorizma, sidneyskoga Instituta za ekonomiju i mir. Baveći se problemom prije svega u kontekstu razmatranja realnih mogućnosti za mir u svijetu, poznati australijski biznismen Steve Killelea je („svjestan odgovornosti spram zajednice“) kroz svoju zakladu za održivi razvoj „The Charitable Foundation“ ustrojio institut koji već petnaest godina objavljuje „Globalni indeks mira“. Terorizam je pritom, u okviru metode istraživanja i vrednovanja rezultata široko prihvaćene diljem svijeta, uzet u obzir kao jedna od prepreka širenju mira (a posebice pozitivno pojmljenoga mira).
Već i letimičan pogled na brojčane pokazatelje kojima obiluje ovaj indeks upućuje na to da je problem znatno širi (i izgleda bitno drukčije) od medijski proliferirane slike. Na primjer, 78 % svih ubijenih prilikom terorističkih incidenata potječe iz samo 5 zemalja: Irak, Afganistan, Pakistan, Nigerija, Sirija (a njihov je udio u svjetskoj produkciji vijesti posve inadekvatan ovoj činjenici – posebice poslije prestanka otvorenih vojnih sukoba u kojima, ovako ili onako, sudjeluju i velike sile). Istina je da je u posljednjih petnaestak godina broj poginulih osoba u terorističkim napadima na svjetskoj razini porastao deset puta; u napadima 2000. poginulo je 3329 ljudi, a 2014. žrtava je bilo 32658. Međutim, nakon 11. rujna, od ukupnog broja stradalih samo je 0.5 % državljana država „zapadnog svijeta“ (iako ove žrtve dobivaju najveću pažnju javnosti – kvantitativno i kvalitativno). Još je jedan detalj iz ovoga izvještaja posebice interesantan za Hrvatsku: „Udio turizma u BNP je dvostruko veći u zemljama koje nisu bile izložene terorističkim napadima u poredbi sa zemljama koje su takvim napadima bile izložene“.
Terorističko komuniciranje polazi od temeljne antropologijske danosti – (fizičke) povredivosti čovjeka. Ali, s obzirom na (također antropologijsku) zadanost zajedničkoga života ljude pogađa i povređivanje drugih, pa i posve nepoznatih; svatko si, naime, pritom postavlja pitanje o tomu kako bi sam izišao na kraj sa sličnom situacijom. Teror (kao organizirano djelovanje države) i terorizam (kao korištenje metoda terora odozdo, u organizaciji malih, ili barem socijalno nelegitimiranih skupina) ovome antropologijskome izvorištu podaruju specifičan politički kontekst. Kako je već rečeno, nasilje se koristi za indirektno komuniciranje, točnije za provociranje onih koji su na drugoj strani. Izazivajući strah – kako to izvorna uporaba termina još od francuske revolucije jasno označuje – teror (djelujući za vlast, dakle: njezino očuvanje) najvećma teži zaustavljanju mogućih socijalnih i/ili političkih promjena, terorizam ih pak nastoji promicati. Neovisno o najčešće gotovo nesumjerljivim odnosima moći (pa i kolikoće i kakvoće sredstava za nasilno djelovanje) metodički su obrasci u najmanju ruku usporedivi. Napadima na objekte koji će izazvati pažnju, te posredstvom medija i straha, postiže se percepcija moći onih koji teror rabe. No, istovremeno, ili ponajprije, nastoji se provocirati drugu stranu na djelovanje (ili izostanak djelovanja) koje odgovara autorima terorističkih planova. Državni će aparat tako nastojati paralizirati podanike (takva država, logički, nema državljana/građana), ili barem najveći dio njih kako se opće sustavsko-političke okolnosti ne bi mijenjale.
Terorizam će, tomu nasuprot, nastojati napasti državu (ili simbolički odabrane ciljeve koji personaliziraju za njih posve neprihvatljive vrijednosti). Upravo zbog takve strukture terorističkoga djelovanja ono, u pravilu, uspijeva. Veoma česte fraze političara koje tvrde kako terorizam „neće proći“ stoga su posve pogrešne, gotovo se sa sigurnošću to i unaprijed može reći (jer je unatrag toliko puta potvrđeno).“Veliki teror” francuske revolucije svojevremeno je posve promijenio političku i socijalnu sliku Francuske za čitava desetljeća (pa je doista nepojmljivo da Milan Bandić, čak i kada se uzme u obzir da je govorio nastojeći dodatno obrazložiti simboličku eliminaciju Josipa Broza iz Zagreba, može reći: „pravo je bratstvo bilo ono koje je dovelo do Francuske revolucije, kada su Francuzi bili vođeni sloganom ‘Sloboda, jednakost, bratstvo’, a jugoslavensko bratstvo nije bilo takvo, nego je bilo krvavo” – bilo bi doista interesantno vidjeti argumentaciju koja bi jugoslavensko bratstvo p(r)okazala posebno krvavim za razliku od notorno krvavoga uvođenja francuske trojednice u povijesnu praksu).
Nove društvene normalnosti
S druge strane, terorizam je u šezdesetima i sedamdesetima (posebice u Evropi) radikalno izmijenio sigurnosne uvjete svakidašnjega života milijuna ljudi koji, primjerice, šeću ulicama ili putuju avionima (jer, za nove to naraštaje treba reći, nekada se je avionom putovalo na način posve sličan današnjem putovanju autobusom, moglo se doći nekoliko minuta prije polijetanja, pokazati kartu i krenuti na put – s vremenom su mjere sigurnosti sve radikalnije proširivane). Ni poraz francuske revolucije, niti nestanak terorist(ic)a nisu, međutim, označili sigurnosni povratak na razdoblje koje im je prethodilo, nove su (ponajprije, premda ne isključivo policijske) prakse bile nepovratno prihvaćene kao sastavina društvene normalnosti.
Teror je najradikalniji oblik kršenja ljudskih prava što ih poduzima državni aparat, terorizam pak u pravilu izaziva reakciju vlasti koja tako dobiva izgovor za ograničavanje ranije zajamčenih ljudskih prava. U oba se slučaja tvrdi kako je riječ o obrani (od prevratničkih elemenata u jednoj, odnosno od presizanja vlasti u društvenost, u drugoj verziji). U oba se slučaja računa na provokaciju kao svojevrsno intimno komuniciranje među neprijateljima koji, na druge načine, ne komuniciranju. Vlasti postižu stanje nedjelotvornosti društva (koje im, u načelu, odgovora e da bi mogli tvrditi kako nitko osim njih ne može zaštiti zemlju), teroristi, s druge strane, izazivlju vlasti na demonstriranje aparata sile (koje im, u načelu, odgovara kako bi mogli tvrditi da postojeći režim nikada nije ni bio slobodarski, što je, eto, i pokazao). “Samoispunjujuće proročanstvo” pritom je bitan legitimacijski obrazac ovakva djelovanja – posebice u odnosu spram simpatizera.
Kako su to pokazali i događaji koji su započeli 11. rujna 2001., terorizam postiže svoj cilj upravo time što udara na najosjetljivija mjesta, što dovodi do gotovo trenutnoga napuštanja racionalnosti u javnosti (a prava i slobode, jednakost i solidarnost počivaju prije svega na racionalnim pretpostavkama). Konsekventno emocionaliziranje, dapače: histeriziranje javnosti (pa i njezino ukidanje u opću neupitnost masovno produciranoga javnog mnijenja) onemogućuje kako privatnost, tako i društvenost, da se o razumnoj argumentaciji za i protiv različitih opcija i ne govori. Utoliko je on, još jednom, u potpunosti uspio. Najjača je svjetska sila – i tradicijski najstarija demokratska država – SAD reagirala terorom na terorizam, kako unutrašnjim (najprije praktičkim, a kasnije sve više i zakonskim ograničenjem nekih od temeljnih prava svojih državljana, a posebice stranca), tako i međunarodnim (napadima na Afganistan i ubijanjem brojnih civila, nakon gotovo staromodnoga ultimatuma u mnogome sličnoga ultimatumu Austro-Ugarske Kraljevini Srbiji, 1914.).
Kako je u suvremenome svijetu otvoreni teror u većini država načelno napušten (pa i zabranjen), ono što najčešće slijedi nakon terorističkoga djelovanja nije više toliko otvoreno koliko strukturno nasilje. Teror društvene svakodnevice s nebrojenim udomaćenim nepravdama spram pojedinaca i čitavih skupina (od socijalne bijede do jasne uskrate prava) motivirat će svagda iznova različite razine nezadovoljstva. U situacijama u kojima svijest o izostanku perspektive promjena izazivlje socijalni očaj, otvoreno nasilje protiv strukturalnoga nasilja “režima”, “sustava”, “establishmenta”, itd. pojavit će se kao barem mogućnost odgovora, ili, čak, izlaska iz postojećeg stanja, posebice među onima koji u takvu društvu očito trpe.
Fizičko i simboličko nasilje
Dvije su razine problema pritom važne za ozbiljnu raspravu. Prva je odnos aktualnoga, dakle fizičkog nasilja i onoga simboličkog. Najjednostavnije, klasični se problem svake filozofije praktičkoga života svodi na sljedeće: postoje li riječi (ili geste) koje (simbolički, dakako) toliko povređuju da je opravdan fizički odgovor na njih? Ovakav proces – na općedruštvenoj razini – ima dvojak značaj. Prije no što dođe do rata govor mržnje igra pripravnu ulogu; u procesu nakon rata simboličko nasilje pak obavlja funkciju deeskalacije, tj. razmjernoga smirivanja napetosti. Ili, kako već Freud ustvrđuje, prvi čovjek koji je drugoga opsovao umjesto da mu baci kamen u glavu započeo je s civilizacijom. Dakle, u deeskalacijskom procesu treba biti veoma oprezan sa zabranama verbalnog nasilja, jer ono može biti društveno potrebno da bi se stvari eventualno (naravno: postupno) normalizirale (uz uvjet da su i drugi relevantni socijalni čimbenici orijentirani u tom smjeru, ili ga barem ne sabotiraju).
Normalizacija pak označuje (drugu) fazu trajno ustrojenih socijalnih odnosa, koja se pokazuje prvenstveno postojanjem široko prihvaćenih pravila odnošenja – kulture. No, baš je ona odlikovano mjesto simboličkoga nasilja koje se institucijski primjenjuje na sve koji joj ne pripadaju (od ponavljača, preko nogometnih „navijača“, do pripadnika isključenih kulturnih modela). Kulturno isključeni na to katkada reagiraju neposrednim nasiljem (jer im je simboličko najčešće nepristupačno), uvjereni pritom da se brane od socijalne (obrazovne i druge) privilegiranosti, supremacije, u konačnici: nametanja za njih neprihvatljivih pravila. Odatle slijedi i nužnost izbjegavanja veoma popularnoga (nerijetko čak dobronamjernoga) pojmovnog galimatijasa koji osuđuje „nasilje kao takvo“, promašujući time realne razine problema.
Svjetska policija, bez suda i zakonodavca
Ova opća razina razglabanja o društvenome kontekstu teror(izm)a u mnogome se komplicira kada je o – aktualno možda i odlučujućoj – svjetskoj areni terorizma riječ. Već rečeni izvještaj naglašava primjerice, da šansa da osoba bude žrtvom terorizma raste ako je država u kojoj živi upletena u sponzoriranje terorizma drugdje u svijetu, ili u neki od vojnih sukoba. I, ako se to na mah, čini nekom vrsti „poetske pravednosti“, u realnosti se, opet jednom radi o klasičnome (moralno posve neprihvatljivome) ritualu kolektivne krivice; pripadnici/e neke nacije krivi su za sve što se u ime te nacije čini (pa, nerijetko, i za sve što je u ime te nacije nekada počinjeno). To se, dakako, može odnositi čak i na one koji su se otvoreno protivili zločinačkim postupcima „svoje“ nacionalne države (statistički gledano, npr. bombardiranja Dresdena ili Beograda podjednako su ugrožavala i one – ma koliko ih malo moglo biti – koji su pokušavali djelovati protiv Hitlera ili Miloševića).
Kažnjavanje nacionalnih država za sustavne zločine tek je u povojima, barem kao međunarodno-pravni postupak. U realnosti već postoji svojevrsna svjetska policija (SAD su si decenijama dopuštale tu poziciju, SSSR, odnosno Rusija, znatno rijeđe), ali svjetski sud još (zapravo) ne postoji – o parlamentu i vladi da se i ne govori. Znači li to da je svijet doveden – nakon dvjestotinjak godina – u stanje koje je karakteriziralo nekadašnji gradić na divljemu zapadu, koji ima samo šerifa, no ne i suca ili zakonodavca? Čini se da bi – unatoč svim koncepcijskim razlikama – javno dobro svijeta, kao svojevrsno globalno javno dobro, odista potrebovalo barem promišljanje mogućnosti uspostave globalne političke zajednice. I zbog globalnosti ljudskih prava i zbog globalne sigurnosti (da se o razumskoj intervenciji u globalno-tržišno igranje i ne govori).
Tek bi u takvim uvjetima bilo moguće, barem započeti, ozbiljnu „borbu protiv terorizma“. Do tada ostaje na tajnovitim sigurnosnim službama, kojima se istovremeno prigovara zbog neefikasnosti u suprotstavljanju konkretnim terorističkim napadima, da bi se, kao izlaz iz postojećega stanja, predlagalo davanje novih ovlasti tim istim organima. Mistifikacija tajnovitih službi u punome je razmahu baš u trenucima javnoga šoka nakon terorističkih akata. U povodu napada u Barceloni, svjetske su agencije, primjerice, objavile vijest indikativnu za recentnu javnu smušenost. Tvrdeći kako su SAD „na vrijeme upozorile Madrid na terorističku opasnost u Barceloni“, agencije prenose i sadržaj, navodnoga, upozorenja: „Nepotvrđene informacije čija istinitost nije poznata s kraja svibnja 2017. govore da IS predviđa izvesti nedefinirane terorističke napade tijekom ljeta na posjećene turističke punktove u Barceloni, posebice u ulici La Rambla“. Posve očito, ovakav iskaz doista ne pomaže puno, više liči na nejasno proročanstvo; u klasičnim, delfijskim, terminima: „Ibis redibis numquam peribis in bello“ (u suvremenoj inačici nešto se slično svake noći može čuti od barem pola tuceta proročica – i ponekoga proroka – u kasnim programima brojnih malih televizijskih stanica). Ali, legenda o upozorenju na vrijeme živjet će i dalje, a s njom i čitav dijapazon teorija urote.
Teorije urote obilato se hrane upravo terorističkim djelovanjem. Nužna klandestinost priprema za takve akcije (kao i rečena tajnovitost sigurnosnog aparata) ostavljaju mnoge činjenice nepoznatim (neprovjerenima, ili pak neprovjerivima), pa se otvaraju neslućene mogućnosti fantaziranja o urotama (koje se, gdjegdje, doduše doista i zbivaju).
Tuđman i Izetbegović, drugi put
U lokalnim okolnostima ova se opća situacija zabrinutosti za sigurnost svijeta (ili barem Evrope) koristi (kao i u mnogim drugim državicama) kao bogomdani povod za obračune s tradicionalnim protivnicima, naročito onima iz susjedstva. Tako, „Globus“ 29. kolovoza posve jednoznačno svodi evropsku problematiku na – izvorno (!?) – balkanske okvire: „Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glave. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv ‘muslimanske’ imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Allah-u-ekber. Činjenica je da su od ranih 90-ih, i prije nego što je izbio rat, u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Alije Izetbegovića“, kaže Miroslav Tuđman, autor knjige „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“, koja će biti predstavljena u Zagrebu početkom rujna.
Desetljeća kolonijalnih i imperijalističkih napada na države koje su napučene muslimanskim stanovništvom pritom se ostavljaju po strani, činjenica da su (npr. palestinski) teroristički akti (dijelom komunističke, ali značajnim dijelom i vjersko-fundamentalističke svjetonazorske provenijencije) na djelu (barem) od sredine šezdesetih također. Jer, treba iskoristiti prigodu i postići da „susjedu crkne krava“.
Odgovor stiže već narednoga dana; govoreći za N1 televiziju Bakir Izetbegović niječe da su mudžahedini bili pod izravnim zapovjedništvom Alije Izetbegovića; „Oni nisu istjerani iz BiH, ali Alija (Izetbegović) nije bio sretan što su bili prisutni“, dodao je i pojasnio da su „zločini mudžahedina makar trostruko bili manji od onih koje je napravila Herceg Bosna. Očekujemo presude u Den Haagu za udruženi zločinački poduhvat. Tu će biti spomenut i Franjo Tuđman, a tu ima prstiju i Tuđmana mlađeg jer je bio šef obavještajne službe u to vrijeme tako da mislim da skreće pozornost s tema koje ne odgovaraju njemu i Hrvatskoj“, rekao je Izetbegović.
Naravno, „naši“ su (ako se već zločine mora priznati) uvijek „počinili manje zločina od protivnika“; dok će bošnjačkoj strani terorizam biti pripisan po osnovi vjerske afilijacije, hrvatskoj (u BiH) će pak pripadati po osnovi nacionalne veze s Hrvatskom. Neovisno o optužbama, tragikomična je – a lokalno indikativna – činjenica polemike dvojice sinova-nasljednika; jedan je skrbio nad sigurnosnim službama i štitio očevu vlast, drugi je pak svojega oca i naslijedio kao predsjednik (i onaj prvi je to pokušao, ali srećom, bez uspjeha). U (gotovo) sjevernokorejskome ozračju egzemplificiranje opće formule „rata protiv terorizma“ i nije mogao bolje proći (koliko zbog ofucane opće formule, toliko i zbog konstitutivnoga lokalnog političkog idiotizma).
Inducirana zabrana straha
Politički (ali i moralni) idiotizam izviruje iz društvenoga tkiva upravo onda kada je društvo suočeno sa šokom – utoliko terorizam djeluje gotovo kao viroza na ljudski organizam, napada najslabije dijelove, a njihova se slabost „odjednom“ obznanjuje. Za razliku od lokalnoga političkog idiotizma, na samome mjestu terorističkoga udara od 17. kolovoza, u Barceloni, reagiralo se specifičnom vrstom (dakako organizirano „spontanog“) masovnoga moralnog idiotizma. „Pod geslom ‘Ne bojim se’ nekih 500.000 ljudi, prema procjeni policije, odalo je na ulicama Barcelone počast žrtvama terorističkih napada u Kataloniji te izrazilo protivljenje nasilju, a među njima bio je i španjolski kralj Felipe VI. Okupljanje su organizirale gradska vlast Barcelone i regionalna vlada Katalonije devet dana nakon ubojstva 15 prolaznika u Barceloni i Cambrilsu“.
„No tinc por!“ je pokušaj omasovljenja lozinke suzbijanja terorizma tamo gdje on neposredno djeluje, induciranom zabranom straha, dakle. Ali, moć terorizma ne ovisi o dobroj volji da se strah suzbije. (U gomili to još nekako i funkcionira no što kada se svatko nađe sam?) Strah jest razuman odgovor na očitu ugrozu opstanku, ostane li se bez toga, opasnosti neće biti manje, nego, vjerojatno, još veće – jer agresivnost neće nailaziti na nužni oprez. A što se tiče oporavka od šoka ovakvim skandiranjem (koji je navodno trebalo uslijediti), nije potrebna odveć duboka analiza (od Kierkegaarda na dalje, primjerice) da se pokaže besmislenost ovoga „lijeka“. Dostatno je ponoviti za ovu prigodu posve primjerenu rečenicu iz inače jedne od posebice kičastih uloga Seana Conneryija („First Knight“): „A man who fears nothing is a man who loves nothing“.
Ne bi li, doista, baš to predstavljalo toliko zabrinjavajući „trijumf terorizma“, naime: masovno prihvaćanje upravo onoga što je modus operandi njegovih počinitelj(ic)a – neustrašivost kojoj ni do koga nije stalo (pa ni do onoga tko ju demonstrira)? Navlastiti bi se trijumf terorizma doista dogodio baš tako da se njegov obrazac djelovanja prihvati kao opća društvena formula (još Periklo zna da je prednost Atene pred Spartom u tomu što njezini „građani znaju za strah“).
Ideje, 02.09.2017.
Peščanik.net, 04.09.2017.
NAŠ TERORIZAM