- Peščanik - https://pescanik.net -

Nekoliko miliona psihijatara

 
Radio emisija 07.03.2008, govore: Velimir Ćurgus-Kazimir, Vladimir Beljanski, Petar Luković, Srđa Popović i Biljana Srbljanović na promociji Peščanika u Pančevu, Dnevnici Radija B92 u vreme ubistva Zorana Đinđića.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan, građanke i građani. Država koja je nekada bila naša, a sada je samo vladina, davi se iz dana u dan, ali to se ne da zaključiti po vestima, osim ako pod vešću ne podrazumevate poslednji uspeh rusko-srpske diplomatije da zakaže sednicu Saveta bezbednosti, na kojoj ćemo izneti takoreći lepezu novih predloga o Kosovu – kao što je onaj da se sve zemlje koje su ga priznale smesta pokaju i izvinu Koštunici, Kusturici, Ivani Žigon, svetom Savi, svetom Nikoli i, naravno, svetim Vračima.

Takozvana vest je i da je Miloš Aligrudić rekao da je vlada u agoniji, što nas je sve iznenadilo i šokiralo. Ne samo da u vladi imamo glupake, nego je sve više onih koji simuliraju glupost, samo zato da ne bi morali da se izlože novim izborima. Članovi vlade ujedinjeni u bolu zbog iznenadnog gubitka Kosova svakoga dana proizvode toliko bede, nesreće i sramote, da je čoveku potreban skoro nadljudski unutrašnji napor da bi postigao podnošljiv stepen nesreće.

A naša ranjena zver, predsednik vlade, dopisuje se sa evropskim i svetskim institucijama. Njegove opsesije, koje samo on smatra idejama, plaše i sovu na njegovom prozoru, a kako i ne bi kada je pokazao da je spreman da zapali i Beograd i severno Kosovo samo iz ljubavi prema preambuli ustava. Jedna verzija priče o Neronu glasi da je taj ludak zapalio Rim iz ljubavi prema Ilijadi.

Ovih dana su se intenzivno dopisivali kabineti Koštunice i Tadića. Predsednik se od toga umorio i sada se malo odmara, i to je jedini razlog zbog kojega nije otišao u narod, recimo u Sombor, recimo pred pekare Albanaca, ispred kojih novopečeni kosovski mučenici i patriote dele besplatno srpski hleb, samo da neprijatelj ne bi pobedio u specijalnom ratu koji se vodi pod neinventivnim nazivom – Nahranimo Srbe našim burekom, ne bi li se otrovali i u magnovenju priznali nezavisnost Kosova.

Ni predsednik, a ni bilo koji visoki funkcioner njegove Demokratske stranke, nije našao za shodno da ode u Sombor i pošalje poruku svim manjinama da, dok je on predsednik, nijedan dripac neće smeti da čini ono što se danima činilo u Somboru. Verovatno se Tadić plaši da ga koalicioni partner ne optuži da izdaje Kosovo za pekaru, i to pekaru pod imenom Dva brata.

Nažalost, nije samo predsednik taj koji ćuti u vremenima kada se ne sme ćutati. Ne znam zašto toliko sveta ima utisak da su ovo dani apokalipse, da su se otvorile ustave nebeske i da je najpametnije da se sakriju u mišje rupe gde ih je i slao, na onom veličanstvenom i nadasve dostojanstvenom mitingu, Emir Kusturica. Zašto ljudi misle da je ovo neka strašna poplava koju valja preživeti tako što će se svako uhvatiti za prvo drvo i sačekati da voda i mulj prođu? Neće se za ovakve dane govoriti – vremena su bila mračna, govoriće se – zašto je toliko ljudi ćutalo.

Zamislite, čak ni Džordž Buš nije ćutao, kada je posle 11. septembra počela hajka na muslimane u Americi. Buš Mlađi je znao da mora, ne zbog ljubavi prema muslimanima, nego zbog mira u sopstvenoj zemlji, da ode u džamiju da bi poslao poruku kako ti ljudi ne smeju biti izloženi nasilju. Mogu u Guantanamu, ali ne u Njujorku i Vašingtonu.

Danas je 7. mart, na današnji dan rođen je Tomaš Masarik. Ovaj češki državnik i filozof je neposredno pre ulaska u politiku dokazao da su srednjovekovni rukopisi, na kojima se zasnivao veliki deo nacionalnog mita, lažni. Zbog toga ga Česi nisu ubili nego su ga izabrali za prvog predsednika Čehoslovačke i onda je on vladao skoro 20 godina. Mi smo našeg ubili već posle dve godine i to je ta mala razlika između nas i Čeha.

Na početku Peščanika govori novinar i publicista Velimir Ćurgus Kazimir.

Velimir Ćurgus Kazimir: Ubrzanje je posledica onoga što nas je kao strašno iznenadilo, a to je proglašenje nezavisnosti Kosova i sve to u stvari služi istovremeno za dve stvari. Jedno je da se glavni politički akteri opravdaju kako su učinili sve pod milim bogom da to zauvek ostane naše, a s druge strane, da to opravdanje pretoče u politički rezultat na budućim izborima. Efekti takve politike su potpuno iracionalni, potpuno suludi i to je ono što nas plaši. Znači, mene ne plaši to što političari govore lude stvari, jer oni to često rade da bi opstali na vlasti, da bi dokazali kako su mudri. Mene plaše reakcije na njihov govor, koje se potpuno spontano razvijaju i tu imam jedan primer. 17. februara je proglašena nezavisnost Kosova, 18. februara izlazi jedan mali tekstić, čvarak na stranicama Pravde, neverovatna vest o tome da je policija sprečila dramatični okrušaj u Sremčici, kada su pripadnici albanske manjine počeli da proslavljaju sticanje nezavisnosti vatrometom i petardama. Onda se okupio veliki broj građana i došla je policija da spreči sukob. To je jedna čudna vest, jer se u njoj ne kaže ni da je neko uhapšen, ni da je neko priveden, ni da je neko nekoga udario, ništa, samo to da se čudo desilo u Sremčici. 19. februara, znači sutradan, o istom događaju izlazi mnogo veći tekst sa fotografijama u dnevnim novinama Alo. Naime, šta se desilo, proslavaljao se prvi rođendan jednog dečaka, srpska je familija, poštena, pravoslavna, bio sveštenik, skupilo se mnogo ljudi, krenula pucnjava, vatromet i tako dalje i onda kreće objašnjenje. Neko od ljudi iz te ulice prijavio je policiji da se tu proslavlja nezavisnost. Policija je došla i utvrdila – ma to su naši, popila neko piće, nazdravila i otišla dalje. Do zabune je došlo, jer nekoliko stotina metara dalje postoji divlje romsko naselje, u kojem su većina Roma muslimani, pa je neko, kada je čuo iz tog pravca vatromet i pucnjavu, brže bolje zaključio da ti ljudi slave proglašenje nezavisnosti.To je najdirektnija posledica tog ludila.

Znači, prešli su se, ali se niko nije potrudio da kaže – ej, ljudi, kako je uopšte moguđe da neko zamišlja takve stvari, kako je moguće da komšije, kada krenu petarde i vatromet, pomisle da su to secesionisti, iredenta, UČK, da neko na 10 kilometara od centra Beograda slavi nezavisnost Kosova. Koja je to psihologija? Koja je to logika? Jesu li ti ljudi stvarno debili, kada moram tako da kažem? Ja bih sada išao u tu Sremčicu i pitao – ljudi, je l’ vi stvarno mislite da bi neki Albanac u Sremčici ili bilo gde u Beogradu slavio. Mogu da zamislim da to rade u Velikom Trnovcu, u Preševu i verovatno su to i radili, ali da bi u Beogradu neko to radio u okruženju u kojem je 99 odsto Srba – pa jeste li vi normalni?

Svetlana Lukić: Izvini, samo da te podsetim, vođe Albanaca sa juga Srbije su baš toga dana zabranile svaku javnu proslavu i rekli su – u kući možete da radite šta hoćete, ali napolju ne sme ništa da se dogodi.

Velimir Ćurgus Kazimir: Tačno, i na Kosovu se insistira na tome da ne dođe ni do kakvih manifestacija koje bi povredile srpsku manjinu. To pomalo liči na cenzuru, jer postoji apel medijima da ne pišu o problemima koje izazivaju pripadnici srpske manjine na Kosovu, bilo da je reč o demonstracijama, zaustavljanju vozova ili nečem sličnom. Mole ih da tome poklone najmanju moguću pažnju, da ne bi proizveli negativna osećanja. Ne tvrdim i nikada nisam tvrdio da tamo vlada koegzistencija, ljubav, razumevanje, tolerancija – daleko od toga. Srbima na Kosovu je jako teško, treba živeti tamo, pa videti sa čime se oni suočavaju. Nisam neki idealista u smislu da fantaziram o uzajamnoj ljubavi, ali u Srbiji očigledno postoji snažna tendencija širenja priče o zaveri, spremnost da se reaguje najagresivnije. Zamišljam kako bi to izgledalo, možda i tragično, da je neko od Roma u Sremčici, da je nečije dete zaista slavilo rođendan i da oni kojim slučajem imaju para da kupe petarde i vatromet i da počnu da proslavljaju. Pa ko bi dokazao, ne meštanima, nego policiji – da oni pored Beograda ne slave nezavisnost Kosova? To je nešto što iz malog incidenta, preko noći može postati nešto užasno.

U Somboru nam one kretenske face objašnjavaju da ne treba da kupujemo hleb u pekarama koje drže ljudi koji su poreklom Albanci. Mislim, šta dalje pričati – ako to nije protofašizam, ne znam šta je. Ovde je već reč o ne malom broju grupica i pojedinaca, koji ne osećaju nikakav strah, nemaju nikakvu rezervu prema tome da nekome zalepe da je Šiptar i da kod njega ne treba ništa da se kupuje, da mu razbiju nešto, zapale, da ga napadnu, da optužuju druge Srbe koji tu kupuju. Što je sledeća stepenica, da su oni izdajnici i plaćenici. Ako to nije nešto što najdirektnije podseća na stvaranje sistema koji jeste fašizam, ja ne znam o čemu mi onda pričamo, čime se bavimo i zašto zatvaramo oči pred nečim što je zrelo za intervenciju države. Niko me neće ubediti da u roku od 24 časa u Somboru ne može da se utvrdi koje srpske pekare daju besplatan hleb da bi se uništile pekare koje drže Albanci. To, na kraju krajeva, možemo posmatrati i kao jedno monopolističko ponašanje, pa bi i mimo nacionalne pripadnosti bilo kažnjivo da neko pokušava da na taj način uništi nekog proizvođača.

Cela ova situacija izaziva mi veliku strepnju i veliki bes. Ja bih da odgovorim, ja bih da se nešto uradi. Šta da se uradi? Moramo da počnemo da pravimo neke horizontalne strukture otpora, koji zahtevaju i određenu organizaciju i neku vrstu solidarne borbe, koja mora imati i svoje materijalne i moralne i fizičke pretpostavke. Oni su izašli iz mraka, ti novi klinci sa kukuljicama koji se predstavljaju kao srpski nacionalisti. Oni su, naravno, praznoglave budaletine, sa kojima ni o čemu ne možete raspravljati, jer oni ništa ne znaju. Ne znaju ništa o sebi, ne znaju ništa o Srbiji, ne znaju ništa o istoriji, ne znaju ništa o savremenom društvu, ali su vrlo samouvereni i snažni, jer osećaju podršku jednog dela vlasti, onog koji smatra da je razbijanje i ograničen oblik nasilja normalan oblik demokratije. Sinoć sam čuo predlog referenduma i očekujem ga svakoga dana, jer cela situacija ide u tom pravcu. Ključna stvar je kako bi izgledalo to referendumsko pitanje. Naravno, demokratski orijentisana stranka kao što je DSS je rekla da bi se ono formulisalo konsenzusom svih stranaka. Ja bih želeo da se bez konsenzusa postavi jedno vrlo jednostavno pitanje građanima Srbije – da li žele da žive u slobodnom, bogatom i perspektivnom svetu ili žele da žive u zatvorenom, nestabilnom i nesrećnom svetu.

Hipokrizija u koju su u ovom trenutku zapali političari je tolika da je čak i iskorak Mlađana Dinkića ispao hrabar i odlučan i ja to podržavam, ali on nije spreman da kaže – da, doneli smo ustav na način na koji se to ne radi, stavili smo u ustav nešto što se nigde ne stavlja u ustave, obavezali smo sami sebe na buduća ludila i ja sada hoću da izađem iz toga. Super je što hoće da izađe iz ludila, ja ga podržavam i prihvatam da su greške u politici moguće, ali želim da vidim spremnost svih ljudi sa naše strane, mislim na Borisa Tadića, mislim na Mlađu Dinkića, mislim na Čedomira Jovanovića, mislim na predstavnike manjina, da cilj oko koga će se okupiti bude takav da njihove lične omraze, prebacivanja, nabacivanja – više nikada ne čujem. Ne želim više da čujem Borisa Tadića da se zahvaljuje na podršci svima, a ne zahvaljuje se i LDP-u, čiji su svi članovi glasali za Borisa Tadića. Čedomir Jovanović je u pola deset izašao da glasa i to je bila poruka njegovim glasačima šta treba da rade. Kao što ne želim da više ikada čujem Ivana Andrića da u isti koš stavlja Tomu Nikolića, Borisa Tadića i Koštunicu. Ne možete praviti saveze ako izbacujete ljude i povezujete ono što je nepovezivo. Ko su naši prirodni saveznici? Ako to nećemo da prihvatimo, neka sve ide dođavola. Ako nismo spremni da kažemo – grešili smo, grešio je, ali sada je najvažnija bitka za Srbiju, pa neka ide dođavola i ta njihova društvena odgovornost i politika i sve ostalo. Onda nam stvarno ništa ne ostaje, onda ćemo se iseliti, onda neka nas pojedu, onda smo to i zaslužili. Muka mi je od tih omraza.

Poslednjih 7-8 meseci radim na jednom projektu. Pokušavam da rekonstruišem period do ubistva Zorana Đinđića i ono što se dešavalo posle toga, pre svega u medijskoj sferi i u sferi kulture i da vidim koji su to stereotipi i klišei dominirali i još uvek dominiraju i da vidim, na kraju krajeva, koji su to autori koji su tako strasno satanizovali Zorana Đinđića. Znači, ulazio sam u svaki tekst. Dugo me je mučio zaključak te knjige, jer ja nisam čovek sklon pričama o zaverama. Uvek sam to posmatrao kao skup političkih, finansijskih, grupnih interesa, iz kojih proizlaze određeni stavovi, stereotipi, klišei. Ali kada smo pre desetak dana čuli izveštaj ruskog novinara o Zoranu Đinđiću, cela priča mi se sklopila. Čovek iz zemlje prijateljske, ali ipak daleke, pravi prilog o ubijenom premijeru druge zemlje na način koji je frapantan. I sada se ja pitam zašto. Znam da to nije naručeno, sto posto sam siguran da nisu Putin ili Lavrov naručili tu budalaštinu. To je proizvod jednog uverenja koje je u određenim krugovima dosta rašireno, a ti krugovi su bliski sa politikom, raznim specijalnim službama, policijom, KGB-om i bliski su sa sličnim profilima u Srbiji. I ništa lakše nego napraviti takvu vrstu priče, pri čemu jedan Rus izriče zaključke o našem Zoranu Đinđiću. To govori u prilog tome da su tačne pretpostavke koje sam ja stalno odbacivao o tim geopolitičkim i strateškim interesima, o nečemu što smo imali u vreme moje mladosti i u vreme pre hladnog rata, u vreme Jalte, kada je grupa moćnika ocenila da naša zemlja treba da bude u interesnoj zoni Rusije. Ta grupa ljudi u samoj Srbiji ima zagovornike te ideje, ljude koji su izdajnici ove zemlje.

Mi se ovde suočavamo sa nacionalnom izdajom, jer ljudi koji hoće da odvoje Srbiju od Evrope i da je učine vazalnom zemljom Rusije su izdajnici ove zemlje. Pri svemu tome, nisam siguran da Putin i ruska vrhuška ruska u ovome učestvuju tako zdušno. Prosto mi se čini da je ovo ludilo koje vlada u Srbiji autohtono, jer računa na nešto što niti je isplanirano, niti dogovoreno. S druge strane, osećam neku energiju i optimizam da bismo svi zajedno mogli da se povežemo i da učinimo ono što nam se u ovom času čini nemogućim, a to je da pobedimo taj jedan primitivni, radikalski i ekstremistički, antievropski i antimoderni soj.

Svetlana Lukić: Ova emisija će biti emitovana nekoliko dana uoči 12. marta. Svake godine mi živimo sve dublje posledice tog atentata.

Velimir Ćurgus Kazimir: To je bila strašna neverica, neverica sa drhtavicom, jer osećate da se desilo nešto istorijski dramatično. Osim tog ličnog, tragičnog usuda i smrti Zoranove, koji je godinama bio i moj dobar prijatelj, vi osećate da zemlja ide u pravcu koji vam izaziva strepnju, strah. Za vreme Sablja vam se učinilo – evo, presabrali smo se, sada ćemo to isterati. Zoranovu sahranu sam doživeo kao naš istinski trijumf, pobedu posle koje neće biti bube i pacova koji će smeti da izmili napolje – i nisam bio u pravu. Trebalo je odmah raspisati izbore, što je bila užasna greška Zorana Živkovića. Zoran Đinđić je grešio u izboru ljudi, to je evidentno, ali kada se to uporedi sa ovim što se sada radi, to su nebo i zemlja. Mi sada pokušavamo da opravdamo ono što se dešavalo u ratovima devedesetih. Poslednje informacije koje imam sa raznih suđenja za ratne zločine mi govore o tome da ova politička situacija direktno utiče na suđenja. Dolazi do preokreta kod svedoka, koji trpe pritiske, reketiranja, pre svega od radikalne stranke i njenih saveznika koji kažu – ma kakvi ratni zločini, kakvi bakrači, kakav Zvornik, kakva Suva Reka. Mi se vraćamo u poziciju jednog bezvlašća, jer ako vi na taj način dezavuišete suđenja i sud, pa vi onda možete da uradite šta god hoćete. Sutra možete da proizvedete vanredno stanje. Ko nam garantuje da neće biti podmetanja bombe od strane naše službe. Gde je kontrola, gde je sigurnost? Ja se plašim pravca u kojem idu ovi sukobi na severu Kosova, dokle će ići to podbrckivanje, je l’ postoji neka tačka u kojoj će se reći – dobro, pokazali smo, to je naša pozicija, borimo se politički. Ali nemojte izvoditi ljude, nemojte naoružavati ljude.

Jedini pravi politički analitičar u Srbiji je Corax. Današnja karikatura u Danasu na naslovnoj strani, na kojoj Vojislav Koštunica u ludačkoj košulji, koju je na nesreću uspeo da razveže, lebdi, levitira kao onaj nebeski letač iznad Srbije – to je ono u čemu smo. Mi smo u ovom trenutku taoci jednog ličnog i grupnog ludila, iz kojeg će jedni izvlačiti političku korist na budućim izborima, drugi će izvlačiti korist iz tajkunizacije Srbije, treći će izvlačiti korist iz toga što će biti zapisani zlatnim slovima kao najveći borci za Kosovo. Svako od njih je u svom ludilu lepo zacrtao i napisao koje akcije će dobiti, koji konzorcijum, sve je to zapisano. I ovo ludilo je ludilo po manifestaciji, ali nije ludilo po njihovim planovima i onome što oni žele i hoće.

Svetlana Lukić: Vidim da je neko, i to sasvim ozbiljno, predložio da ubuduće u srpskim sudnicama i sudije i tužioci nose toge. Juče u Danasu predstavnici advokatske komore i tužilaštva pozdravljaju tu ideju i kažu da će toge dati dostojanstvo sudijama i advokatima. Ako im to ne pomogne, ništa neće. Ne pada im na pamet, ni tužiocima ni ostalim predstavnicima pravde, da, na primer, pokrenu postupke protiv ljudi odgovornih za paljenje i pljačke po Beogradu. U narednih nekoliko minuta slušate advokata Vladimira Beljanskog. Vladimir brani progonjene novinare, a trenutno je u timu advokata koji brane sudiju Gorana Kljajevića. Sa Vladimirom smo razgovarali o temi koja se više ne pominje, a to je paljenje po Beogradu posle onog dostojanstvenog mitinga. Stvar je proglašena posledicom poniženog nacionalnog dostojanstva i nikom ništa.

Vladimir Beljanski: Čekam da vidim šta će preduzeti tužilaštva i sudovi povodom svih tih događanja, ali plašim se da se neće desiti ništa. Imali smo priliku da na youtube pogledamo snimak krađe, ali ono što mene interesuje je šta će se desiti sa svim ostalim zbivanjima i da li neko snosi, ne političku, nego krivičnu odgovornost za nerede na ulicama, između ostalog i za to što policija nije radila svoj posao. Ja sam još uvek pod utiskom onoga što je Koštunica nedavno izjavio, kada je Savet za nacionalnu bezbednost pohvalio rad policije. Novinari su ga pitali da li je policija možda ipak trebalo da reaguje drugačije, a on je izjavio da je njihov rad pohvaljen, što znači da su radili kako treba. E sad, moram da napravim korak dalje, pa da zaključim da, ako je policija uradila sve što je trebalo da uradi, a desilo se ono što se desilo, onda je to i trebalo da se desi. A ako je to trebalo da se desi, znači da je nasilje te vrste kod nas nešto što društvo želi da se dogodi i nešto što se, ne samo toleriše, nego i potpuno odobrava kao poželjno. U jednoj takvoj atmosferi vi ne možete očekivati da će sudovi raditi svoj posao. Sudovi uživaju veliku dozu nezavisnosti, ali i sudovi i tužilaštva osluškuju puls politike i ukoliko nema signala da treba pokrenuti postupak, tužilaštvo to neće ni učiniti, a sudovi onda ne mogu nikoga da osude, niti oglase krivim za bilo koje krivično delo. Ono što se događalo na ulicama Beograda nakon mitinga nije se desilo slučajno. To je bilo planirano, nakon toga je policija pohvaljena, sudovi neće uraditi svoj posao na tome će se sve završiti.

Paradoks cele situacije je to što je Boris Tadić u Savetu bezbednosti, možda par dana pre toga, srpski narod opisivao kao miroljubiv narod. Mislim da smo imali dobre šanse da se kao takvi i prikažemo, nakon svega što se događalo 90-ih godina. Nakon 5. oktobra smo pokazali da smo u stanju da promenimo režim na jedan kulturan, demokratski način, da ljudi ne ginu, da se ne vešaju po banderama, ali sada ponovo pokazujemo da to nije naše pravo lice, nego da smo zapravo nasilni i da, kada nam se nešto ne dopadne, mi primenjujemo silu.

Očekujem da vidim šta će pravosuđe u Srbiji uraditi tim povodom. Neka od krivičnih dela koja su izvršena spadaju u izazivanje opšte opasnosti u najtežem obliku, jer je jedno lice u svemu tome izgubilo život. Zaprećena kazna zatvora za nekoga ko to prouzrokuje je 12 godina. Ono što je našim ustavom, ali i drugim međunarodnim aktima koje je ratifikovala Srbija, garantovano je pravo na život. To ne znači samo to da će se država uzdržavati od toga da nekoga liši života, odnosno da ne bude smrtne kazne, nego država ima i pozitivnu obavezu, a to je da zaštiti živote svojih građana. To je povezano sa reagovanjem policije, a ovoga puta očigledno nije pravovremeno sprečeno ono što se događalo posle mitinga. Moglo je da dođe do pogibije mnogo više ljudi. Generalna proba napada na ambasade desila se 17. februara, tako da je vlast trebalo da zna da će se to desiti. Čuli smo osude iz inostranstva, dobili smo jedinstveni stav Saveta bezbednosti, po kojem su ljudi koji su u tome učestvovali nazvani – ruljom. U toj oceni se ceo svet, dakle, ujedinio, tako da su posledice višestruke i u svakom slučaju negativne.

Kada je nešto krivično delo, onda je jasno da pravosuđe mora da reaguje u svakom slučaju, ali mislim da je značaj reagovanja pravosuđa utoliko veći ukoliko društvo takva dela manje osuđuje. Kada postoji zabluda političkih vođa koje kažu da je nešto u redu, da je nešto dozvoljeno i normalno, a očigledno je da nije, jer su to krivična dela, značaj pravosuđa dobija na snazi i ono mnogo intenzivnije mora da primeni svoju represiju. Postupak mora biti sproveden po propisima, da bi se tako nešto sprečilo. Zato i postoji odvojenost vlasti u demokratskom društvu, pa imate potpuno odvojenu izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. One postoje da bi ispravljale greške jedne drugih. To se kod nas trenutno ne vidi i ne događa.

Svetlana Lukić: Jedno od pitanja koje se postavljalo i na koje nemamo odgovor je – ko je zvanično bio organizator tog mitinga.

Vladimir Beljanski: Nemoguće je da se ne zna ko je organizator, jer javna okupljanja ove vrste podležu obavezi prijavljivanja policiji. Prema tome, policija mora da zna ko je organizator i moraju da predvide kakvog rizika će to okupljanje biti, odnosno šta je ono što može da se desi. U ovom slučaju jasno je da se radi o okupljanju velikog rizika. Bilo je predviđeno da se događa po mraku, pa je time mogućnost izvršenja krivičnih dela bila veća i bar bi policija to trebalo da zna. Zakonom o obligacionim odnosima je predviđeno da organizator snosi obavezu za naknadu štete koja nastane prilikom takvih okupljanja ili proizađe iz takvog okupljanja.

Hajde da pretpostavimo da su DSS i radikali organizovali taj miting. Hajde da pretpostavimo da je pljačkanje prodavnica i paljenje ambasada povezano s tim mitingom i da ga ne bi bilo bez tog mitinga i da je proizašlo iz njega. Hajde da pretpostavimo da će sve te prodavnice i ambasade tužiti organizatore okupljanja za naknadu štete, da ta naknada štete neće biti mala i hajde da vidimo ko će na kraju platiti svu tu štetu. Da li će to biti političari, koji su zaista odgovorni za to što se desilo ili ćemo na kraju mi platiti svu štetu koja je pričinjena. Da li ćemo mi snositi najveće posledice paljenja ambasada i slike o Srbiji koja je otišla u svet. Kod nas nisu problem suđenja za redovna krivična dela, od nedavno nisu problem ni suđenja za ratne zločine. Nešto veči problem su suđenja za organizovani kriminal. Ali najveći problem nastaje kada se ljudi iz pravosuđa pitaju – a šta nam sada valja činiti, da li da primenimo zakon ili možda ne, jer vidimo se to od nas očekuje. Govorim o jednom lošem mentalitetu poslušništva koji je poželjan u celom našem društvu, pa i u pravosuđu. Lako je shvatiti šta vlast od vas očekuje. Ne morate da imate ministra koji će da vas zove telefonom i da vam kaže – uradite to i to ili nemojte uraditi to i to. Dovoljno je pogledati vesti, pročitati novine i shvatiti kuda politika vodi ovu zemlju i šta je ono što se od vas u tom trenutku očekuje.

Nekažnjavanje nekoga ko je izvršio krivično delo je u svakom slučaju strašna stvar za pravosuđe, jer tako ono gubi svoj smisao.

Videli ste kako izgledaju hapšenja poznatih ljudi. To je nešto što takođe ne služi na čast pravosuđu. Oni to rade možda baš zato što ne rade druge poslove koje bi trebalo da rade. Javnost dobija sliku o tome kako, eto, država savršeno funkcioniše, policija hapsi, sudovi sude, i to baš one kojima treba da se sudi i javnost prestaje da se pita o drugim stvarima. Hapšenje čoveka na taj način što mu se upada u kuću, stavljaju lisice, tera ga se da legne na pod, u slučaju kada je u pidžami ili u donjem vešu i to policija snima, a nakon toga dostavlja te snimke medijima, koji to emituju – sve to je apsolutno nezakonito, jer povređuje osnovna prava čoveka u krivičnom postupku, ali i u privatnosti. Nedopustive stvari su kod nas postale manir. Videli smo da se predsednici sudova hapse tako što im se upada u kuću, pa ih se šeta po gradu da bi novinari slikali, vode ih sa lisicama na leđima ljudi sa fantomkama na glavi. Isto tako su hapšeni i tužioci i advokati i drugi ljudi i to je postalo uobičajeno. Plašim se da ćemo kao krajnju konsekvencu imati odluke Evropskog suda za ljudska prava, koji će našu državu obavezati da tim ljudima nadoknadi štetu, pa ćemo opet svi plaćati. Može doći i do situacije da Evropski sud utvrdi da je tako započet krivični postupak povredio pravo na pretpostavku nevinosti i time derogirao pravo na pravično suđenje. Ako imate poništavanje prava na pravično suđenje, onda nemate ni pravičnu presudu, pa će svi ti ljudi ili biti pušteni ili će im biti suđeno ponovo. Mnogobrojne su loše posledice i za pravosuđe i za celo društvo takvog postupanja.

Svetlana Lukić: Govori Petar Luković.

Petar Luković: Ne pamtim situaciju koju bih mogao da nazovem samo jednim imenom, ali ovo jeste agonija, apsolutna agonija. Ovi traže rezoluciju, ovi mišljenje vlade, ovi ne daju mišljenje vlade, ovaj viče idemo u Evropu sa Kosovom, drugi kaže idemo i Kosovo i Evropa. Dobro, čekaj, kako ta vlada funkcioniše? Jedan deo vlade ne govori sa drugim delom vlade, jer jedan deo vlade smatra da su ovi bolesni, a ovaj drugi smatra da su ovi kreteni i onda kažeš – pa dobro, čekaj, koji klinac ostaješ u vladi, zašto ne ideš iz te vlade. A ne, vlada mora da funkcioniše na pet principa. Jebalo vas pet principa, ja znam za samo jedan princip, princip evropskih integracija. A gde su te evropske integracije, ovaj što još uvek šilji olovku, Đelić, je li to? I niko neće da iziđe iz vlade, ma niko, jer zamisli da se napuste svi upravni odbori, sve mogućnosti za drmanje para, uticaja, vlasti. Svi hoće da uđu u izbore sa pozicije vlasti. Totalna agonija. Svi su mi odvratni ovde, a najodvratniji su mi oni za koje sam verovao da imaju snagu da nešto urade. Jebote, pa taj Tadić, nije prošlo ni mesec dana. Je l’ dobi čovek 2 miliona i 300.000 glasova i šta se sa tim čovekom desilo? Njegov ministar inostranih poslova je stvarno bolesnik, jer on sada kaže da nam je jedina šansa da se ponovo vratimo pregovorima. Jutros ga slušam da će učiniti sve da se organizuje nekakva sednica Saveta bezbednosti, što je jako teško, i da će opet da traži od Amerike da poništi nezavisnost Kosova. To je kao da zahtevaš od Sunca da prestane da sija – ne može.

Neko treba da ustane i da im kaže – šta vam je, to je gotovo, završeno, gledaj šta možeš da uradiš, ako možeš nešto da uradiš uopšte. Kakvo poništavanje, kakvi pregovori, pre ću ja da odem peške do Meseca, nego što ćemo imati pregovore, pre ču ja da budem žensko. Neće biti poništeno, neće, gledaj šta treba da radiš. A šta si radio u međuvremenu? Otimaju se želenice, pa se vraćaju železnice. Molim te, otimaju se železnice, jer kvalitet usluga nije bio dobar. I naravno, zajebali su ih već sledećeg dana, nisu ih pustili da idu i gotovo. Juče ponosna vest u novinama – Srbi su u nekom mestu dali otkaz na sva radna mesta. Super, prestaće i da jedu, fenomenalno. Je li to deo akcionog plana? Taj čuveni, famozni, fantastični akcioni plan o kojem ništa ne znamo, taj akcioni plan se piše iz dana u dan. Kako nekom nešto padne na pamet, on dodaje i izmišlja. Pa idi bre, treba preživeti sve to. Zamisli, molim te, 2008. godine mi govorimo o tome da će eventualno da bude referendum, na kome će da pitaju da li će Srbija da ide u Evropu ili ne. Odlučite, pa ako nećemo, u redu je, snaći ćemo se mi koji mislimo da tamo treba ići.

Nećemo, u redu je, imate svoje razloge, ali gde ćemo, ne, stvarno, gde ćemo? Hajde, hoćemo li sa Rusijom? Ta Rusija u koju su se kleli, evo, kada je došao onaj Medvedev pre deset dana, svi u Beogradu su hteli da popizde, jer je grad bio u blokadi. Sadili su mu cveće u Pančevu u onoj rafineriji, preko noći su mu sadili cveće. Stvarno sam zamišljao kako on ide među onim radnicima i kaže – hoću ovu ženu, hoću ovo dete, hoću ovog čoveka – misliš da mu ne bi dali? Dali bi mu sve! I ta ista Rusija evo, šest dana kasnije, krk, 30 odsto veća cena gasa. Zamisli, sada su rekli 30 odsto, a šta će raditi za dve godine, kada im nešto ne bude po volji? Zamisli ti, daleko bilo, da Srbija, što je nemoguće naravno, uradi nešto što se Rusiji ne dopada. Pa 300 odsto poskupljenja gasa, pa hladni radijatori i tako 30 godina. 30 godina dati nekome na upravljanje sudbinu zemlje, nekome koji može da ti zavrne gas kad mu god padne na pamet. Pa jebote, kako da ne budeš besan.

Ta vrsta besa koju ja imam nije zbog toga što je Kosovo postalo nezavisno, koliko god da me Đorđe Vukadinović ubeđivao da je to duboka DNK trauma. Sada je samo ozvaničeno ono što smo znali. Kao u braku, ne žive godinama zajedno, gotovo, završeno, samo je sada sud potvrdio razvod. Nemoj me sada ubeđivati da je Kosovo integralni deo Srbije i da ćemo tako ući u Evropsku uniju. To su bolesne fantazije o granicama i carinama. Pogledaj te Srbe koji tamo žive, gledaj da tim ljudima pomogneš, a ne da ih teraš na ludila, a oni su, hvalim te bože, takva vrsta po tim SAO jedinicama, da jedva čekaju da naprave neko sranje, da otmu voz, da daju otkaz, da ne govore sa strancima. Kaže, izbegavati svaki kontakt sa okupatorom, dobro ga odmeriti, pljunuti ga, šutnuti ga nogom u jaja, udariti mu šamar, mučiti ga dok ne prizna. A šta ako se razboliš, šta ćeš da radiš onda, gde ćeš, onda moraš da odeš u neku ambulantu? Svi u majku Srbiju, sve ćemo mi to da platimo, svaku platu tom nekom jebanom železničaru i nekom nadrkanom tipu koji je dao otkaz. To ćemo ti i ja da platimo kroz neke poreze i cene.

Kosovo je postalo univerzalni alibi za bilo šta. Danas čitam u novinama kako onaj uhapšeni Bata Kan Kan iz Novog Sada kaže da mu nije važna njegova sudbina u zatvoru, važno mu je Kosovo. Čitam izjavu Siniše Kovačevića – jebeš život sa punim frižiderom i automobilom, kada su ti uzeli dušu. Pa idi bre u pičku materinu, stvarno. Šta treba sad da radim, da štrajkujem glađu, da sedim na nekoj livadi i da se udaram glavom o drvo dok se Kosovo ne vrati? Ej, ljudi, pa šta ste radili svih ovih 10, 15, 20 godina? Kako ste se ponašali prema Albancima, da se vratim na to, kako ste ih gledali svih ovih godina? Kako ih sada gledamo? Evo, već 15 dana u Somboru ispred pekara koje drže Albanci, neidentifikovane, pazi, grupice ljudi dele građanima hleb. Ko malo zna istoriju, mogao je da vidi apsolutno identične scene, u kojima pripadnici Removih SA odreda u Nemačkoj 1934. stoje ispred jevrejskih radnji i na isti način, u istoj pozi stoje i zabranjuju da se kupuju hleb i namirnice kod pripadnika genetski prljavog naroda. Kao u filmu Dan mrmota, svakog dana isto, ovi stoje ispred pekara i sa nekih improvizovanih klupa i iz gepeka dele hleb. I ljudi uzimaju taj hleb. Čekaj bre, pa ko je taj narod, ko je taj koga možeš da kupiš za 26 dinara time što mu daš hleb? Boli njega dupe za saosećanje i za moral i za pravdu i za sve ga boli dupe, važno je da on dobije 26 dinara. Što reče jedan od njih – mene politika ne interesuje, važno je da je džabe. Pizda ti lepa materina, pizda ti lepa materina, da bog da tebi ispred tvojih vrata tako stajali, pa ti zabranjivali da jedeš hleb ili da ideš na posao.

Kakav je to, bre, narod? Pa je l’ moguće da u tom gradu nema 50 ljudi, 30 ljudi da naprave demonstracije, da ga gađaju paradajzom, da naprave bilo šta, da mi vidimo da u tom Somboru postoji bar 30 ili 20 ljudi, koji se ne slažu s tim. Čitav Sombor ćuti, a gradonačelnik kaže pre neki dan – mi tek treba da vidimo o čemu se radi. Pa jesi li ti normalan, čoveče? Pa vidimo svi, ceo svet vidi o čemu se radi. Ovaj ombudsman koji treba da brani ljudska prava iz Vojvodine kaže pre neki dan – zatražio sam informaciju. Serem ti se u informaciju. Iz policije kažu da ne mogu da identifikuju te ljude. Očigledno da oni to neće da rade, to je deo usluge koja se daje tom rastućem nacizmu. I posle kažu da Srbija nije fašistička zemlja. Izvini, jeste. Slušam njihove ideje, po kojima je trebalo da ti nesrećni Albanci koji rade u pekarama već 18. februara izađu i da naprave miting, da kleknu i da se zakunu majci Srbiji da su oni srpski građani, da promene ime i prezime na -ić i ne znam više šta. To bi ih verovatno zadovoljilo, neko ritualno samobičevanje. I što jedan kaže – manjine su se mnogo osilile.

Kada govorimo o predsedniku republike, koji nema neku izvršnu vlast, ja znam da nesrećni, kilavi i mlitavi Boris Tadić nema načina da pozove policiju da to reši, ali on može da napravi ritualni gest. Može da ode na televiziju i da kaže da je strašno ovo što se dešava u Somboru i da ode u tu pekaru i da pojede osam kifli. To je nešto što očekujemo od predsednika, dakle, da se suprotstavi ludilu, da bude tu. Ne pada mu na pamet. Njegov savetnik pre neki dan piše tekst u kome je prva rečenica – u moj DNK je upisano Kosovo. Pa pustite me sa tom teorijom krvi, tla i DNK, bre. Pustite me, otkud znam šta mi je u DNK, nemam pojma – samo znam da nije Kosovo. Kakvo Kosovo, kakvi manastiri, kakve gusle, sada hiljade njih pričaju da su odrasli na tatinom krilu koji im je pričao o Kosovu. Nisam, hvala bogu, imao sam normalnog oca i bolelo ga je dupe da mu sedim u krilu i da mi on priča o Kosovu. Daleko bilo, hvalim te bože, zamisli da sam odrastao tako. Zamisli da sam tako odrastao, na šta bih ja ličio, pa valjda bi danas bio član DSS-a ili bi stajao pred tom albanskom pekarom. Ali čemu bre, 2008. godine, ej, genetski kodovi i čistoća krvi.

Da ne govorim o tome što smo svi već apsolvirali – pljačke, napade, ambasade, patike, svo to ludilo, koje je deo istog procesa. Vlast je dozvolila ljudima tu vrstu anarhije – Evo, slobodno, imate 4-5 sati, šta vam god padne na pamet vi to radite, to je bila ideja. Mislim, ja ne govorim više o osećaju sigurnosti, to je već davno prestalo da postoji ovde, nego ti živiš u jednoj zemlji u kojoj ti vidiš da je sve moguće. Izvini, o onom nesrećniku što je poginuo u američkoj ambasadi sve vreme, evo 15 dana, idu glasine – da li su ga ugušili gasovi, da li su ga ubili marinci, da li je otrovan, a niko ne pita – čoveče, šta si ti tražio na prvom spratu tuđe ambasade, niko ne postavlja to pitanje. Ne, on je heroj, on je Obilić, on je dao svoj život. Pa čekaj, šta si tražio u ambasadi, u koju inače ne možeš da uđeš. Zamisli obratnu scenu, da je neko ušao u našu ambasadu u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, pa je zapalio, pa zamisli šta bi bila reakcija odavde. Je li to način da se obračunaš sa novim svetskim poretkom, sa Amerikom? Strašna je ovo zemlja. Odeš pa čitaš ovu Novu srpsku fašističku misao i tu ti je data suština i sadržina onog što nas čeka, tamo ti je sve lepo objašnjeno. Što bi rekao Đorđe Vukadinović – zašto mi baš toliko žurimo da idemo u Evropu, nema potrebe da žurimo nigde. Pa nema, nema, šta je za Srbiju jedno vek, dva, šta je to. Do kraja moga života, koliko god budem živeo, do kraja moga života ja neću živeti u zemlji, za koju ću moći da kažem da je iole pristojna, nema šanse. Ova vrsta tektonskog udara, medijskog, rekao bih, psihološkog, sve što se desilo je  napravljeno da izazove takvu vrstu reakcije kod ljudi.

Izvini, moram da kažem, ja mislim da se niko nije obradovao nezavisnosti Kosova više od Koštunice. To im je glavno političko oružje, jer imaju pred sobom potpuno imbecilnu i kretensku narodnu masu. Ti ljudi se sada čude, zgroženi su nezavisnošću. Gde su živeli svih ovih godina, šta su mislili, da će Albance da spreči preambula ustava? Daješ im sve, nudiš im čak i ono što oni ne traže, ali samo da oni kažu – mi smo deo Srbije. Možeš ti da se kurčiš, da kažeš – Srbija nema rupu sa leve strane svoje mape. Ima rupu, došla rupa i gotovo i sada šta da radiš. Znao si to i nemoj me zajebavati da je to nekakva teška trauma, tragedija. Ne smem ni da jedem više, ne smem da se radujem, ne smem da slušam muziku, jer su dani žalosti. RTS je zabranio američke filmove na sedam dana, jer je to opomena zapadu. Ako ne bude pazio kako se ponaša, mi ćemo ukinuti njihove filmove na osam meseci. Kada uzmeš novine, to je stvarno da poludiš. Odem na sportske strane, rekoh, hajde da pobegnem od Aligrudića, da pobegnem od svih ovih ludaka, i od Nade Kolundžije da pobegnem. Otvorim tenis, a tamo sa tri prsta Novak Đoković poručuje iz Dubaija da se on nikada neće pomiriti sa činjenicom da je Kosovo albansko, da će Kosovo u njegovom reketu uvek ostati srpsko. Marko Jarić iz Mineapolisa mi javlja da mu je teško pri duši zato što je Kosovo nezavisno. Pa koga lažeš, šta se kurčiš? Zamisli da sada nekome na ulici kažeš – ja sam za Evropsku uniju, rekao bi ti – majku ti jebem. Ili da kažeš – imam želju da odem u Ameriku ili – volim šoping.

Kakav život oni meni nude? Da stavim u dnevnu sobu mapu s Kosovom i da svake večeri uz sveće sedim i da zurim u to i da se udaram po glavi? Ne interesuje me više, gotovo, vi ste doveli do toga, vi, vi, radikali, socijalisti, taj Koštunica, svi ste vi 90-ih godina uživali u tome ne razmišljajući šta će biti, i u hapšenjima i u terorizmu i ubijanju i u zatvaranju i u ponižavanju. Kakvi Albanci, nedržavotvorni narod, divljaci, tako je to bilo. E, odjednom više nije tako. Možda je to problem ove Srbije, da se mi ponovo vraćamo na najelementarnije stvari – nemoj da kradeš, nemoj da lažeš, ne ubij bližnjeg svog, ko tebe kamenom, ti njega hlebom. Pazi, a u Srbiji je – ko tebe kamenom, ti njemu zapali ambasadu. Sećam se tvoje priče, kada si bila besna na nekog Austrijanca, koji je govorio da će Srbiji posle petog oktobra najviše biti potrebni psihijatri. Evo, to vreme je došlo. I ja ne govorim o deset psihijatara, govorim o nekoliko miliona psihijatara, po dva psihijatra na svakog Srbina. Jedan da ga drži, a drugi da mu čekićem objašnjava kako treba da se ponaša, jer ovo su iracionalna ponašanja. Znaš, ja mogu da razumem da na kolektivnom nivou ima nacija koje povremeno polude, ali je teško da zamisliš bilo koju zemlju u bliskoj istoriji koja je non stop luda, koja je non stop u iracionalnom besu. Koju vest ja to treba da čekam na televiziji?

Možda je to vest za koju oni misle da će se desiti, da je danas kosovski parlament sam poništio deklaraciju o nezavisnosti i odlučio da poklekne pred čvrstim argumentima Voje Koštunice. Je li to vest koju mi treba da čujemo? Već smo izgubili decenije, sada gubimo godine, a meni je žao kada izgubim i jedan dan. Šta lepo mogu da pamtim iz ovih pet godina Koštuničine vlasti? Ljudi se plaše, gomila ljudi je uplašena i zato kaže – pa nije red da tako izgubimo Kosovo. Šta hoće, da priznam da osećam tešku traumu. Ne osećam ništa, tu traumu nisam ja izazvao, nisam u njoj učestvovao i zašto bih ja delio taj imaginarni bol, zašto, da bih pokazao da sam na strani Đorđa Vukadinovića? Izvini, to odbijam. Ali plašim se da je taj prizor u Somboru slika buduće Srbije, jer sutra će biti Kraljevo, pa Kruševac, pa Niš, pa će se desiti drugi oblici toga. Postoji čitav repertoar nacističkih rituala, paganskih, od zapaljenih baklji, preko marširanja do kristalne noći, razbijanja izloga, otmica, ubistava. Nemoj da kažeš da je ovde nešto nemoguće. Hiljadu puta smo se uverili u to da je u Srbiji sve moguće. Što bi rekao Dragan Tomić, onaj iz Jugopetrola, 1998. godine – Srbija je čudo. Srbija je čudo, jer je to jedina zemlja u kojoj je sve moguće.

Pazi, zemlja u kojoj se racionalnima smatraju Rada Trajković, Dragan Marković-Palma i Mlađan Dinkić osuđena je da propadne. Kakve god izjave ovo troje davali, ne postoji način da se ja sa njima složim. Izvini, ne mogu, posle svih ovih godina dinkićizma, dakle, otimačine, prevara, laži, imbecilnosti, kretenizma, svega. Pa seti se ostavke njegove grupe u parlamentu, koja nije bila ostavka četiri meseca. Pa Nacionalna štedionica, pa vojna oprema, potrebno mi je osam Peščanika da ispričam osnovne elemente dinkićizma. I sad ja treba da kažem – Dinkić je ipak normalan. On meni 2008. otkriva da je Koštunica bolestan. Pa sa tim Koštunicom si pet godina sedeo u vladi. Jesi li možda primetio da je bolestan? Odakle ti sada ideja da je bolestan, tek kada te je nešto zajebao. Je l’ ti loše u vladi, loše mi je, pa izađi iz vlade – aaa, ne mogu da izađem iz vlade. I šta ja treba da kažem – Dinkić je genije, on će biti deo zajedničkog fronta demokratskih snaga. E, serem se u taj front. Kada bi se, daleko bilo, desilo da se napravi takav demokratski front – DS, taj G17 i LDP, ja nikada, ni mrtav neću da učestvujem u tome.

Zamisli da na bilo koji način doprinesem rehabilitaciji Mlađana Dinkića ili Borisa Tadića. Tako je i Palma postao super, Palma je fenomenalan, a Rada Trajković je glas razuma sa Kosova. Treba da poverujem u nagle psihosomatske promene u mozgu, da se Dinkić vratio svesti. Eventualno bih rekao da je napravio dobar potez da demonstrativno izađe iz vlade. Ali on da izađe iz vlade? Pa pre ću ja da uđem u vladu, nego što će on da izađe iz nje. Niko neće da izađe iz vlade, ama niko, ta vlada nikada stabilnija nije bila i sve je stabilnija što oni manje govore među sobom. Da li me razumeš, svako ima svoj sektor, ne moraju više da se konsultuju, ne moraju ništa više zajedno da rade. Zašto ta vlada ne bi funkcionisala? Niko ni sa kim ne govori, oni se ne viđaju, dolaze u različita vremena, sednice održavaju telefonom, ko se javi, javi se, ko se ne javi, ne javi se. Vlada nije bitna i skupština nije bitna. I onda odeš negde van zemlje i sledi čuveno pitanje – da li možeš da nam kažeš šta se dešava u Srbiji. Beži bre od mene, kako da ti objasnim. Tri dana sam bio u Hrvatskoj, a potrebne su mi tri godine da im objasnim o čemu se ovde radi. Kako da im objasnim razmere tog ludila, kako da im objasnim zašto me ljudi zovu i kažu – moraćemo ipak sa Dinkićem. Pa idite u pičku materinu s njim. To su neke varijante prodemokratskih struja u prodemokratskom bloku. Zaslužili smo da propadnemo, zaslužili smo da propadnemo totalno.

Bilo bi zdravije za ovu zemlju da dođu ovi radikali, pa da znamo na čemu smo, da imam jasnu ideju protiv koga se borim, da znam ko mi je neprijatelj. Imam ludački utisak da su mi svi neprijatelji. U vreme Miloševića si imao fiksaciju na Miloševića, na režim, na radikale, JUL, znao si gde si. Ali nisi imao tako širok dijapazon ludaka oko sebe. Sada je sve ludačko, od vlade, skupštine do medija. Ko uzme analizu medija zadnjih 20 dana, jebo te život, to je uživanje u nesreći, i to u onim epskim kategorijama. To je guslanje, to je zemlja, to je krv, to je nasleđe. Kao kasnih 50-tih, početom 60-ih, pa ti u školi daju temu – Tito i revolucija, pa ti kažeš – polja žita koja se savijaju, sunce koje se pojavljuje… Ukratko, najebali smo.

Svetlana Lukić: Ako čitate naš sajt, verovatno ste videli kratak izveštaj i nekoliko fotografija sa naše promocije iz Pančeva. U subotu smo otišli tamo sa Biljanom Srbljanović, Milutinom Petrovićem i Srđom Popovićem, a pridružili su nam se i momci iz srpskog sabora Dveri. U Peščaniku smo jedno vreme redovno puštali reportaže sa njihovih skupova na Mašinskom fakultetu. Tamo se raspravljalo o svemu, od monarhije do reforme obrazovanja. Ti momci su govorili da je dovoljno pogledati imena čelnika reformi obrazovanja, pa da vam sve bude jasno – Tinde Kovač, Nenad Havelka, Aleksandar Baucal. Zajednički imenitelj im je da niko od ovih ljudi nije na -ić. U nastavku Peščanika ćete čuti jednu malu reportažu, dosta mučnu, sa ove promocije. Emitujemo je da steknete utisak kako je tamo bilo i pre svega zbog hrabrih Pančevaca.

Biljana Srbljanović: Kada je bilo zakazano proglašenje nezavisnosti Kosova, ja sam uspela da zauzmem distancu tako što sam otišla na drugi kontinent, u Afriku. I kada sam se vratila, bilo je kao kada ne odete na žur, pa nekako iskliznete iz atmosfere. Krenula sam da se šalim kao, ostavi vas čovek pet dana, a vi izgubite 15 odsto teritorije, daj da dođem dok još imamo Surčin. I vidim da se ljudi ne smeju i da im to uopšte nije duhovito. I shvatim da se u roku od tri dana potpuno promenila čitava klima, tako da ti više ne možeš ni glupu šalu da napraviš, a da te neko ne pogleda sa nelagodom i da ne osetiš potrebu da se pravdaš. Evo, da se opravdam. Ne zanima me da li je nezavisnost Kosova međunarodni presedan i šta me, bre, briga šta će da bude sa Katalonijom. Neka se oni brinu o tome. Ono što mene lično zanima je kakve će to konsekvence imati za moju zemlju.

Suštinski je nepravedno to što su nakon ratova i zločina albanske izbeglice imale priliku da se vrate u svoje kuće, a srpske izbeglice nisu. Od kako je došao UNMIK, tamo je nestalo hiljadu ljudi. Hiljadu porodica ne zna gde su im kosti njihovih. Imam utisak da su ti ljudi tamo kažnjeni za ono za šta mi nismo kažnjeni – za Srebrenicu, Sarajevo, Vukovar. Imam utisak da se nad njima vrši nekakva kosmička pravda i da oni ispaštaju za nešto za šta uopšte nisu krivi, bez obzira što je to moralo da se desi i što je to pravedno za dva miliona ljudi, koji su čekali da počnu da žive neke svoje živote i da idu nekim svojim putem. U svakom slučaju, svakome ko se otcepio od nas bilo je bolje. Prema tome, nemam nikakvu sumnju da je sve to trebalo da se desi, ali da je to udarac na srpsku manjinu tamo i novi šamar srpskoj državi – jeste.

U međuvremenu Srbija nije dobila pruženu ruku za evropske integracije. Na neki način je i to dovelo do pogibije tog dečka u američkoj ambasadi. On je bio izbeglica sa Kosova, sa 11 godina je došao u Novi Sad. U svom okruženju je video samo nasilje i rat. Niko mu se nije obratio na neki drugačiji način. A onda mu se obratio mahniti premijer sa svojom medijskom kamarilom. Ubedili su ga da će otići u raj ako bude zapalio američku ambasadu.

S druge strane, ono što me je najviše potreslo u svemu tome je što je ta paljevina Beograda organizovana ne kao kontra miting 5. oktobru, kako mnogi govore. To je bio kontra miting Đinđićevoj sahrani. Vojislav Koštunica je želeo da se osveti Beogradu zato što je u milionskom broju izašao da isprati pokojnog premijera. Mi smo pre neki dan razlupani od strane organizovanih bandi, tajne policije, huligana, koji su bili instruirani da se osvete Beogradu zbog toga što je odao počast ubijenom premijeru. Ulazimo u mesec mart, koji je za nas postao značajan po negativnim stvarima za našu zemlju. Za mene je mesec mart mesec ubistva, smrti Zorana Đinđića i mesec u kome je, iako je puč organizovan od ljudi koji danas sede na vlasti, Beograd izašao u milionskom broju i rekao – ne. Zato smo pet godina kasnije dobili osvetu tog zločinačkog udruženja na vlasti. Naš grad je polupan, ponižen, Beograđani su predstavljeni kao huligani, ceo svet nas je gledao kao ološ. Morali smo da popijemo kaznu zbog toga što dolazi petogodišnjica ubistva Zorana Đinđića.

Srđa Popović: Ja se čak ni sa Biljanom ne bih složio da je to cela priča o toj nepravdi. Kada je Milošević zaveo policijsku državu na Kosovu, oni su, da bi preživeli, morali da organizuju jedno paralelno društvo. Srpska opozicija se nikada nije tome ni rečju usprotivila i meni je to palo na pamet kada sam slušao, kako vi Svetlana kažete, Koštunicu doktor Vojislava u Ujedinjenim nacijama, kada je on pokušavao da objasni da je današnja Srbija demokratska Srbija, koja nije Miloševićeva Srbija. Ja sam pomislio, kada bih bio Albanac, morao bih da konstatujem da ne vidim nikakvu razliku u odnosu Miloševića prema Albancima i u odnosu srpske opozicije prema njima. Koštunica je bio opozicija Miloševiću zato što je Milošević navodno bio neki komunista. On je najmanje bio komunista, a u oblasti nacionalne politike, Koštunica je vrlo često bio radikalniji od Miloševića. I kada ga sada slušaju ti Albanci, oni ne mogu da prihvate da je ono što je došlo posle Miloševića u odnosu na politiku prema njima, u bilo kom pogledu drugačije. I to je nešto što se često prenebregava. Mislim da ovde vlada jedna generalna ocena da je Milošević izgubio Kosovo. Po mom mišljenju, Kosovo je u istoj toj meri izgubila i srpska takozvana demokratska opozicija.

Imam jednu iracionalnu nelagodu i čak tugu zato što je to Kosovo izgubljeno, ne zato što mi te teritorije nešto znače, nego zato što sam prisustvovao komadanju Jugoslavije. Stalno su neki delovi odlazili i to je izgledalo kao gubljenje čitave jedne političke ideje i jednog osećanja zajedništva, koje je postojalo u toj zemlji. Taj proces je morao biti bolan za svakoga ko nije bio zatrovani nacionalista. To sam osećao i kada je Kosovo u pitanju, ali po mom mišljenju albansko stanovništvo je vodilo oslobodilački rat, izašlo je iz jednog kolonijalnog položaja, doživelo je užasne žrtve, koje su nesamerive sa osvetom prema kosovskim Srbima, koju ja ne pravdam…

Momak iz Dveri: Prijatelju, sada je bilo dosta… … …

Biljana Srbljanović: Nemate nikakvo pravo da tako sa nama razgovarate. Izađi napolje ako ti se ne sluša tirada i prestani da se ponašaš kao baraba. Srbija se ne brani tako, samo da ti bude jasno. Vi niste došli ovde u ime demokratije, vi ste ovde došli kao ratnici. Srbi su kao ratici četiri rata izgubili za deset godina, peti rat počinjati nećete.

Momak iz Dveri: Dakle, ja imam pitanje…

Milutin Petrović: Ja tebe, prijatelju, ne želim da slušam… Ne sviđa mi se u kom ste fazonu…

Voditelj tribine: Imam pitanje za Biljanu. Pred drugi krug izbora, na tvom blogu si napisala – Borise, još ovaj put.

Biljana Srbljanović: Ja sam ove predsedničke izbore shvatila možda pogrešno, možda sam nasela na histeriju da je to referendum građana Srbije da li su za proevropsku politiku ili su protiv nje. Za mene je bilo značajno da vidimo gde Srbija ide i koliko nas zaista ima. Borisa Tadića su mnogi nazivali manekenom, čak i pokojni premijer, i to je jedno ružno poređenje, ali na neki način on jeste etiketa, koja nikada nije počela da se bavi svojim poslom. On je na neki način formalno ispunjavao to odelo predsednika i otud možda ta metafora manekena. On je ispunjavao zamišljenu uniformu predsednika nekim prisustvom, ali de facto nije obavljao ono za šta je izabran. Moram da priznam da mi je na neki način bilo jasno da će tako biti, ali nisam to mogla sa sigurnošću da tvrdim.

S druge strane, moja glavna dilema je bila to šta građani Srbije zapravo hoće. Da li ja imam pravo da propagiram i namećem kao većinski proevropski način razmišljanja ili su u većini ipak ovi ljudi koji smatraju da nama ne treba dozvoliti        ni naše male teritorije, tribine, naše male zabrane. I razmišljala sam da, ukoliko Tomislav Nikolić dobije veći broj glasova, ja nemam više nikakvo pravo da bilo kome bilo šta govorim, jer su građani Srbije izabrali taj put, a zemlja je njihova koliko i moja. Zbog toga sam smatrala da stvar treba da se istera na čistac i da se uporede ta dva programa. Tomislav Nikolić je bio za zaustavljanje, za izolaciju, a Boris Tadić je ponudio program za koji su građani glasali. Prvog dana proslave pobede on je prvo pozvao Tomislava Nikolića da mu čestita i nije se zahvalio onim građanima koji su ga sa nekoliko hiljada glasova, prelomljenih u poslednjem trenutku, koji su inače glasači najmanjeg i najmlađeg kandidata, izvukli za uši od sigurnog davljenja. Svima je čestitao, samo nama nije čestitao, svima se zahvalio, samo se nama nije zahvalio.

Meni je te pijane večeri slavlja sa trubačima na ulicama Beograda bilo jasno da taj čovek nikada neće preuzeti svoju funkciju, da je on nominalno izabran, ali da to uopšte nije važno. Boris Tadić nikada nije bio važan, važno je da je Srbija rekla da je u većini za Evropu. Prema tome, novi izbori su neminovni, naročito posle lokalnih izbora, koji nisu nimalo naivni i nevažni, jer setite se – i u vreme Miloševića smo prvo osvojili gradove, pa je zatim došlo do promene u čitavom društvu. Ne verujem da iko više ima ikakvu dilemu ili zabludu oko tog čoveka. Ja mislim da bi mi se ruka osušila da sada ponovo glasam za Demokratsku stranku. Mislim da više ne postoji zabluda te vrste ni u jednom čoveku u Srbiji da će Boris Tadić ikada izaći iz zavese u Rumuniji, u koju se sakrio zbog toga što nije sposoban da vodi ovu zemlju. Taj čovek možda ima dobre namere, možda je uspavan, možda je nesposoban, ali on jednostavno nije u stanju da vodi ovu zemlju. Ta politika je pobedila, taj čovek je pogrešan.

Samo da vam kažem nešto, mi sada ovde pokušavamo kao nešto da razgovaramo, a u glavi nam je samo to kada će njih petorica da skoče i šta će da nam kažu. Zašto, ljudi? Ratovali smo sa Slovencima, sa Hrvatima, sa Bosancima, sa Albancima, e sad treba da ratujemo jedni s drugima. Kakav je to način, zašto ste došli ovde da nas izbacujete…

Voditelj tribine: Polako, biće prilike, momci, lagano, lagano…

Svetlana Vuković: Mogu li samo nešto da ti kažem? Deset puta sam dolazila na Mašinski fakultet, gde si ti organizovao, po mom mišljenju, stravične i užasne tribine, na kojima se govorilo, po mom mišljenju, o jezivim stvarima. Ja sam tamo ćutala, ja sam tamo slušala. Ti imaš svoga Srđu Trifkovića, koga ja noću sanjam kao najstrašniju noćnu moru, mi imamo Srđu Popovića. Znači, prestani. I samo hoću još to da ti kažem, tamo su govorile vladike, tamo su govorili istoričari, tamo ste govorili vi i da bih postavila pitanje ili bilo ko iz te sale od vaših istomišljenika, da se ne bi vladike uvredile, morali su svi da pišu pitanja na papirićima i da ih tebi doturaju, pa ti praviš izbor koje je pitanje dovoljno pristojno da se da vladici. To je visoko nedemokratski način. Moje pitanje, naravno, nikada nije došlo na red. I nije bilo moguće da bilo ko u toj sali ustane i ovako viče kao ti sada.

Voditelj tribine: Sad je bilo dosta, sad ćete stvarno da izađete napolje…

Srđa Popović: Ja njima ne zameram mnogo, zato što oni imaju podsticaj za ovakvo ponašanje sa vrlo visokog mesta. Cela ova histerija koja se digla u Srbiji posle 17. februara je vrlo dugo pripremana. U ovoj zemlji je sistematski stvarana jedna lažna nada da se to nekako može izbeći, a samo zato da bi se posle proglašenja nezavisnosti stvorilo ovo osećanje frustracije i ogorčenja, koje mnogi ljudi u Srbiji danas osećaju. A to je bilo potrebno da bi se zemlja okrenula od evropskih integracija, da bi se približila Rusiji, koja je i Miloševića podržavala i koja bi ukinula glavnu tekovinu Đinđićeve vladavine, a to je približavanje Srbije Evropi i svetu. Samo hoću to da naglasim, da ja mislim da je ovde posle ubistva Đinđićevog, sistematski obmanjivan čitav narod tim tobožnjim nadama kako ćemo mi nekim pregovorima izbeći ono što je bilo očigledno da će se dogoditi. Sistematski smo obmanjivani i dovođeni u zabludu, da bi nas ovaj 17. zviznuo u glavu što jače. Taj bes koji su ovi ljudi ovde pokazali, isti je onaj bes koji su pokazali ljudi pred američkom ambasadom i isti onaj bes koji se čuje danas od ministara i od savetnika premijerovih i koji se valja po medijima. Jedini razlog za to je da se izbegne evropska budućnost, koja ljudima koji su na vlasti uopšte ne odgovara, kao što ne odgovara ni monopolistima u ovoj zemlji, koji plaćaju te stranke, jer takvi monopoli u Evropi više nigde nisu mogući. Iza toga postoje vrlo realni interesi, a postoji i jedna nacionalistička ideologija, koja je ovde još uvek živa i zdrava.

Biljana Srbljanović: Ne, ja sam samo htela vrlo kratko. Neprijatno mi je u stvari od svega ovoga i žao mi je što nemam živce kao Svetlana, pa da posle mogu nekako da se ponosim svojom reakcijom. Ti ljudi izazovu i izvuku iz vas nešto najgore. I to je u stvari akcioni plan Srbije, da se izazove duboka, permanentna frustracija već frustriranih mladih ljudi, da podigne borbenu gotovost kod njih. To je akcioni plan Srbije, nema drugog akcionog plana. Ono što je Svetlana malopre rekla, da je u razgovoru predsednika Srbije i predstavnika Demokratske stranke sa visokim ruskim izaslanikom usput spomenuto kako je vodeći ruski novinar uvredio čitavu državu Srbiju, time što je rekao da je Đinđić zaslužio metak, a ovaj je odgovorio da je taj novinar – budala – ja sam sigurna da je primedba glasila – on je i zaslužio taj metak, ali ne možete to na televiziji da kažete. To je akcioni plan Srbije. I moja borbena gotovost je sada podignuta, u meni više nema one neke građanske pristojnosti sa kojom, kao Srđa, lepo sedim i čekam da se istutnji baraba. Ne, nego se ja spuštam na to da idem na njega i to je ono        što srpski akcioni plan čini od nas.

To je jedan specijalni rat koji ti ljudi vode protiv svojih građana. Oni nas dele i podmeću nam svoja sredstva, a njihova sredstva su nasilje, frustracija. Mi smo svi ovde frustrirani večeras nakon ove petorice. Oni su završili svoj posao, mi nećemo ni na šta drugo misliti nakon ove tribine, osim o tome kako se svi tresemo i kako smo svi pogubili živce, osim Srđe i Svetlane, na čemu im se duboko divim i zavidim im istovremeno. Ja vam se izvinjavam zbog moje reakcije, mada stvarno mislim da su oni klipani i možda je i trebalo to da kažem, ali i nije trebalo.

Srđa Popović: Mislim da je, prvo, jako dobro da smo shvatili da je prava tema ovo što se ovde dogodilo. Do onog trenutka smo mogli da pričamo o nečem drugom, a posle toga možemo samo o ovome. Miloševićevo vreme je bilo stvarno zanimljivo po tome što je on uništio vrednost govora. On je stvarao činjenice, to znači ratove, leševe, a vi možete da pričate šta god hoćete. Pod Miloševićem nije bilo važno šta vi pričate, jer je on proizvodio tako kolosalne činjenice, koje deluju sto puta jače nego sve što objave Vreme ili Peščanik. Ovo što sada imamo je najgore od svega, da se sistematski iz vrha vlasti i uz pomoć službi stvara klima linča, gde ne treba da vas goni nikakav sud, nego će s vama na kraj izaći obična rulja. I tu vi nemate čak ni nekoga ko bi mogao da odgovara za to, jer tobož, za to niko nije odgovoran. Ako ste slušali i gledali govor premijera Koštunice ispred skupštine, taj ton, ta mimika, to siktanje su apsolutno bili poziv na spaljivanje američke ambasade. On to nije morao da kaže – spalite američku ambasadu.

Milutin Petrović: Ovo nas vraća u 90-te, podseća nas na davne početke demokratizacije, ali morate da priznate da ovaj stepen ludovanja, način na koji Koštunica izjavljuje stvari, da to na neki način podseća i na poslednje mesece Slobodana Miloševića.

Biljana Srbljanović: Ljudi govore da se vratilo vreme Miloševića, nije, gore je. Tada je postojala neka neorganizovanost te vlasti, koja nije bila ni u čemu sistematična osim u ubistvima i koja nije stigla da se bavi nama unutra. I mene stvarno nikada nije bilo strah, a sada, bilo ko od nas da izađe iz ovog Doma kulture, kako god da vam to patetično zvuči, i padne mrtav ispred ulaza, ljudi bi rekli – ah, ali se niko ne bi iznenadio. To je ono što su oni napravili od nas, oni su napravili zveri koje jurišaju na one koji misle drugačije, a mi se osećamo kao progonjene zveri. Ovo je neki lov i niko se više ne iznenađuje nad nasiljem, niti stravičnim rečenicama mržnje, incidentima sa kojima se susrećemo svakog božjeg dana. Toga nije bilo ranije, ljudi, i mislim da je Milutin u pravu kada kaže da to podseća na poslednje dane, ali čije tačno poslednje dane, ja ne znam.

Svetlana Lukić: Ja vam se stvarno zahvaljujem ne samo zato što ste došli, nego što smo uspeli da ovu tribinu održimo do kraja, bez obzira na to što su se neki držali bolje ili lošije, ali mislim da je veoma važno da smo održali tribinu do kraja. To dugujemo pre svega vama. Mogli su ovi momci ovde da kažu nešto, mi da se iznerviramo i da prekinemo tribinu. Vaša reakcija je bila važna. Izborili ste se za pravo da se okupite i da nešto kažete. Ja mislim da to uopšte nije malo.

… …

Iduće nedelje ćemo obeležiti petogodišnjicu od atentata na premijera Zorana Đinđića. Preslušavali smo dnevnike Radija B92 od 12. februara do 12. marta te godine, da vidimo koje su to vesti bile aktuelne u tih mesec dana pre puča.

Dnevnici Radija B92: Premijer Srbije Zoran Đinđić iskoristio je susret sa Havijerom Solanom da još jednom pokrene pitanje rešavanja statusa Kosova.

Gospodin Legija nije problem, jer se odaziva na sudske pozive, kaže ministar Mihajlović povodom istrage o tvrdnjama Ljubiše Buhe.

Mihajlović je takođe rekao i da nema novih detalja u slučaju Željka Maksimovića Make, koji je označen kao glavni osumnjičeni za pripremu atentata na političare iz sadašnje vlasti.

Radio B92 saznaje da će Karla del Ponte sledeće nedelje u Beograd doneti optužnicu protiv Šešelja.

General Aleksandar Vasiljević je rekao u Hagu da je paravojna formacija sačinjena od Šešeljevih radikala učestvovala u streljanju hrvatskih zarobljenika kod Vukovara.

Premijer Srbije Zoran Đinđić povređen je tokom vikenda dok je igrao mali fudbal na Kopaoniku, piše Blic.U meču između Vlade Srbije i pripadnika Žandarmerije, Đinđić je izvukao deblji kraj. Zbog povrede ahilove tetive premijer je, kako saznaje Blic, sinoć operisan u ortopedskoj bolnici Banjica.

U Haškom tribunalu prikazan snimak sa izjavom Franka Simatovića da su Crvene beretke 90-ih tajno ratovale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Kako je novinarima rekao podpredsednik stranke Dragan Maršićanin, takav način izrade najvišeg državnog akta ukazuje da će ustav biti donet političkom silom: Nasilno donet akt kao što je ustav Srbije ima trajnost onoliku koliku ima trajnost onaj koji na taj način ustav donosi.

Vozilo u kom se nalazio Zoran Đinđić izbeglo sudar, vozač kamiona koji je naglo promenio pravac, uhapšen.

I pored jutrošnjeg incidenta, premijer Srbije Zoran Đinđić doputovao je u prvu zvaničnu jednodnevnu posetu Republici Srpskoj. Đinđić je u banjalučkom naselju Novakovići zajedno sa predsednikom Republike Srpske, Draganom Čavićem, otvorio novoizgrađenu fabriku lekova vršačkog Hemofarm koncerna.

Premijer Srbije Zoran Đinđić će studentima Filozofskog fakulteta u Banjaluci danas održati predavanje na temu – Od nacionalizma do patriotizma.

Beogradski mediji javljaju da je incident sa kolonom vozila u kojoj je bio premijer Đinđić izazvao Dejan Milenković, pripadnik surčinskog klana.

Policija pokušala da uhapsi Veselina Šljivančanina. Haški optuženik međutim, nije bio kod kuće.

Zoran Đinđić najavljuje mogućnost stvaranja srpske mini države na Kosovu.

Naime, Televizija Studio B javlja da je vozač kamiona Dejan Milenković zvani Bagzi. Večernje novosti i dalje tvrde da je D.M. najpre bio nerazdvojni prijatelj Ljubiše Buhe. Međutim, Buha je u nedavnom obraćanju javnosti rekao da bivši komandant Jedinice za specijalne operacije, Milorad Luković Legija i Dušan Spasojević zvani Šiptar drže zatvorene Milenkovića i Buhinu suprugu Ljiljanu Buhu.

Zoran Đinđić: Pa, ne, ne može jedan kamion mene da spreči da dođem u Banjaluku, ne, ne, mislim da je to bio neki nesavesni vozač koji uči da vozi na autoputu i umesto da u svom dvorištu vežba vožnju, on je malo vežbao na autoputu. Mislim da to bi bilo preterano sada smatrati pokušajem ugrožavanja moje bezbednosti. Mediji nisu objavili da u stvari tu utakmicu koju smo igrali, gde sam se ja povredio, da to nije bila baš Žandarmerija, nego su to bile specijalne antiterorističke jedinice. I sada bi možda tumačenje bilo da je to bio neki napad na moj fizički integritet, međutim, nije.

Stratedžik marketing tek treba da objavi novo istraživanje o rejtingu vodećih političara. Ono što je Bogosavljević mogao da iznese kao činjenicu jeste da je Zoran Đinđić zaustavio pad svog rejtinga kod građana: Dobijamo vrlo često odgovore, čak i od onih koji ga ne vole – jeste, ne volim ga, ali on je odlučan i hrabar.

A savezni predsednik Vojislav Koštunica izjavio je da je Demokratska stranka Srbije najjača stranka u državi i da je u Skupštini Srbije na delu lažna većina.

Milenkovića neko želi da diskredituje da ne bi mogao da svedoči o navodnim vezama Ljubiše Buhe i vrha vlasti u Srbiji, smatra njegov advokat.

Reagujući na vest da je protiv njega ipak pokušan atentat, premijer Srbije Zoran Đinđić izjavio je da ne može da veruje da posle slučaja Ibarske magistrale neko ponovi istu stvar. Ako bi postojali dokazi da se radi o pokušaju atentata i da ti ljudi veruju da se u ovoj zemlji ništa nije promenilo i da mogu da rade ono što su radili pod Miloševićevim režimom, u velikoj su zabludi.

Jovan Dulović, novinar lista Vreme koji prati crnu hroniku za B92 tvrdi da je nesporno reč o pokušaju ubistva premijera: Dejan Milenković Bagzi je bio Čumetov vojnik, da bi ga kasnije izdao kad je nastala ta frka s njim i otišao kod Dušana Spasojevića i kod Legije.

Jovan Dulović dodaje da mu je Ljubiša Buha u nedavnom razgovoru rekao da je Milenković mek i da će, kad jednom bude uhapšen, predstavljati dobrog svedoka za optužbe koje je on nedavno u štampi izneo protiv Spasojevića.

Na donatorskoj večeri za završetak izgradnje Hrama svetog Save, koji je u hotelu Štajgenberger u blizini Frankfurta organizovao srpski premijer Zoran Đinđić, sakupljeno je oko 120.000 evra.

Povodom predaje lidera radikala, Vojislava Šešelja, Haškom tribunalu, predsednik savezne države Vojislav Koštunica je u emisiji Kažiprst Radija B92 postavio pitanje dokle će Haški sud biti naša sudbina i da li smo na početku ili na kraju haških procesa. Vojislav Koštunica je rekao da ta saradnja, iako je potrebna, nije prioritet.

Najava srpskog ministra pravde, Vladana Batića, da će predložiti opštu lustraciju u pravosuđu naišla je na različite reakcije poslanika u Skupštini Srbije. Podsetimo, Batićevo nezadovoljstvo radom pravosuđa izazvano je jučerašnjim puštanjem Dejana Milenkovića Bagzija iz pritvora.

Sa druge strane, šefovi najvećih poslaničkih grupa u srpskoj Skupštini, Čedomir Jovanović i Dejan Mihajlov slažu se u stavu da je Srbiji potreban zakon o lustraciji, ali različito tumače njegovu primenu. Čedomir Jovanović: U interesu našeg društva je bilo da se taj problem rasčisti, da se vidi da li je to jedan puki saobraćajni incident ili je iza toga stajala neka ozbiljnija namera… Dejan Mihajlov: Uzimajući u obzir da su javni tužilac i okružni javni tužilac postavljeni od strane, da kažem, ove nove vlasti, vlasti ostatka DOS-a, okružni javni tužilac ne spada u grupu onih starih kadrova i zasigurno zna šta radi i zna da proceni da li je bilo ili nije bilo elemenata za pokretanje i podnošenje krivične prijave.

Osim stavova o lustraciji, slučaj Dejana Milenkovića Bagzija pojedine poslanike naterao je i na razmišljanje o tome da li bi trebalo da promene svoj stil vožnje i da pažljivije poštuju saobraćajne propise. Jedan od njih je i šef poslaničkog kluba socijalista Zoran Anđelković: Pošto vozim dosta oštro onda znam da presečem put, ali posle Bagzija i posle ovoga da je on postao terorista zato što je atentator, šta je već, zato što je isekao put, ja se plašim, moram da priznam. Kad vidim crne limuzine, kad vidim kolonu od 7-8 vozila, ja ću da parkiram auto, da lepo stanem dok oni odu, jedno 10 minuta i onda sednem u auto i idem, za svaki slučaj, da ne bi slučajno ja zaglavio u zatvor, pa posle da pričaju kako sam hteo da izvršim atentat na nekog visokog državnog funkcionera.

Bivša predsednica Republike Srpske Biljana Plavšić otputovaće sutra iz Beograda u Hag, gde će joj u četvrtak u međunarodnom sudu za ratne zločine biti izrečena presuda. Ona je rekla i da je juče u svom beogradskom stanu razgovarala sa patrijarhom srpskim gosodinom Pavlom.

MUP Srbije je ponovo u poteri za Dejanom Milenkovićem Bagzijem, ovoga puta zbog pokušaja ubistva. Zoran Đinđić: Dovoljno je da on kaže da je trgovački putnik i da mu se poveruje. Da je na reč od tog sudije tražio pozajmicu, ne znam da li bi mu sudija dao hiljadu dinara, da je on rekao – daj mi hiljadu dinara, mame mi, vratiću ti. Ali ako se radi o nečijem životu i nečijoj bezbednosti, onda ćete odmah poverovati svakom koga vam dovedu, da on zapravo ima dobre namere. Mislim da bez rasčišćavanja u sudstvu ništa nama ne vredi što ćemo mi i na strani policije i na strani građanstva i na strani Vlade da pojačamo aktivnosti, jer sud je taj koji na kraju odlučuje, kao u svakoj zemlji, da li je to tačno ili nije tačno.

Inicijative u vezi sa statusom Kosova međutim, i dalje nailaze na odbijanje međunarodne zajednice. Savetnik ambasade Rusije u Beogradu, Andrej Ermoljenko, ocenio je da je ovo loše iskorišćen trenutak za otvaranje priče o statusu Kosova. To nije dobilo podršku Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija i Rusija ima sličan stav, rekao je Ermoljenko.

Parlament Jugoslavije zaseda poslednji put.

Istraživanja pokazuju da dve trećine mladih ljudi i dalje želi da napusti zemlju.

Na današnji dan 1998. godine u selu Prekaza kod Srbice u sukobu sa policijom ubijen je Adem Jašari, jedan od osnivača OVK i dvadesetak članova njegove porodice.

Nakon odlaska Koštunice sa vlasti postoje uslovi za hapšenje Ratka Mladića, izjavili Solana i del Ponte.

Na godišnjicu 9-omartovskih demonstracija Vuk Drašković pozvao Demokratsku stranku Srbije da povede proteste koji bi doveli do raspisivanja vanrednih izbora.

Večeras se završava FEST.

Zoran Đinđić: Sasvim sigurno niko ne bi mogao da kaže danas u Srbiji nije na delu jedan proces unapređenja stanja, modernizacije društva, reformi sistema. Zaista, ko to kaže, on zaista ne zna gde živi.

Šta ima interesantno danas? Evo, vidim da je 5 do 9, da ubramo stvar, od pola 10 do 10 Stojan Cerović, kolumnista nedeljnika Vreme, listamo dnevnu štampu, od 10 do 11 tri pričice, jedna koja se tiče juče formiranog stalnog međunarodnog krivičnog suda. Zatim pričica o ovim novim srpskim ustavotvorcima, dakle, juče je formirana ta komisija koja bi trebala da donese zakon o donošenju novog Ustava i kasnije da radi na njemu.

Većina građana Srbije smatra da je Vlada radila loše, dok se rad ministarstava ocenjuje još gore, rezultati su istraživanja koje objavljuje današnji Blic. A kao najgori, građani su ocenili rad ministarstva unutrašnjih poslova i pravde.

14 sati i 2 minuta, slušate vanredne vesti Radja B92. Premijer Srbije Zoran Đinđić pogođen je sa dva hica u stomak i leđa i nalazi se u Urgentnom centru.

Vojislav Koštunica: Bojim se da je ovo nažalost još jedna surova opomena da moramo pogledati istini u oči i videti koliko je kriminal ušao u sve društvene pore. Kriminal se ne može deliti na dobar i loš, naš i njihov. Naravno da se nadam da će svi počinioci biti privedeni pravdi, a posebno se nadam da ćemo konačno svi, i vlast i opozicija, staviti prst na čelo i povući jasnu crtu između onoga što jeste i što nije zakonito.

Odjavna špica: Zorana Đinđića je ubila država, a ne mafija, nego država. Ako hoće država da te ubije, nemaš gde da se sakriješ.

Vojislav Koštunica je u ključnom trenutku pružio ruku tim snagama, i to je to.

Lekar ima svoju uniformu, neko drugi ima svoju odeću, oni su se pojavili u onome što je njihova radna i svakodnevna odeća.

Ubijen je u zaveri, nije nekom dunulo, ne ubija se premijer ako nema zavere.

Sudilo se svima, sudilo se zaštićenim svedocima, sudilo se sudiji, sudilo se tužiocu, svima se sudilo, samo se nije sudilo okrivljenima.

Šta njih briga, Zvezdana i Legiju, ko je premijer, ubistvo premijera je političko ubistvo.

Užasan pritisak na Prijića…

Ljudi koji su, ako ne organizovali ubistvo tog čoveka, onda su ga barem inspirisali i to su se debelo potrudili, danas sede u vlasti.

Ogromnoj kampanji protiv Specijalnog suda…

Sad, da li ćete vi taj krug ljudi posredno optužiti za tu smrt, to opet zavisi od vas, ali ja ih krivim.

Da li su oni znači u tome na taj način učestvovali to ne znam, ali je sasvim izvesno da svojim delovanjem, crkva, vojska, Koštunica kažu – to je lako moguće.

Mislite da je slučajno što je Koštunica uzeo državnu bezbednost?

…podnosi krivičnu prijavu u sred postupka protiv Marka Kljajevića kao pripadnika surčinsko-zemunskog klana.

Ovde se pravi jedan sistem zatiranja semena Đinđićevog. Da ti dve godine radiš samo da se svetiš učesnicima akcije Sablja, odnosno prijateljima i poštovaocima lika i dela Zorana Đinđića, ne možeš mnogo daleko da doguraš.

Koliko mi trpimo teror tog trećeg i ledenog metka, ne znam, koliko mi dugo trpimo?

Aleksandar Tijanić je otprilike dao odgovor na to pitanje – zato što je Đinđić postao Srbin pred smrt.

U stvari, ta trajna sahrana, simbolična sahrana, to se odvija oko politike Zorana.

Ja bih voleo da mu se sudi jednog dana za najmanje jedno ubistvo, znamo koje.

Ona otrcana fraza – 12. marta je Srbiji skinut osmeh – jeste.

I sad možete nama svima da upropastite život do kraja, ali svejedno, nikad nećete pobediti, nikad nećete okrenuti stvar na to da je Đinđić u stvari čovek koji je ubio samog sebe.

Upoznao sam Zorana Đinđića kao klijenta pre 39 godina, zastupao sam ga u više navrata i znam da ga je celog život Udba proganjala i vidim, Udba ga je na kraju i ubila. Drugačije sam zamišljao svoju završnu reč kad sam ulazio u ovaj postupak, ali vidim da za tu drugačiju reč nema potrebe. Krivica ovih ljudi koji sede na optuženičkoj klupi je banalna. Kao i uvek, radili su ono što im je rečeno da rade. Za drugačiju završnu reč možda ću imati prilike na nekom sledećem suđenju za ubistvo premijera Đinđića, kada se bude sudilo onima koji su to organizovali i naredili.

Svetlana Lukić: Vidimo se kao i obično 12. marta ispred Vlade Republike Srbije

 
Emisija Peščanik, 07.03.2008.

Peščanik.net, 07.03.2008.