- Peščanik - https://pescanik.net -

Nekoliko opažanja o kontradikcijama borbe za društvenu pravdu danas

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Popularni instagram profil @shitheadsteve nedavno je objavio mim u kome se pet moćnih rendžera, naime diploma iz društvenih nauka i umetnosti, udobno detinjstvo, ogroman ego, osećaj povlašćenosti i skromna životna postignuća sklapaju u velikog Megazorda – borca za društvenu pravdu. Puno je ovakvih mimova na internetu, na primer onaj (sa iste stranice) u kom devojka sa „lenonkama“ i preskupom kafom poručuje nalepnicom na svom preskupom laptopu kako treba srušiti kapitalizam.

U univerzumu internet folklora osobe koje se glasno zalažu za društvenu jednakost već dugo su izložene ruganju. Tu se ponavljaju sledeći motivi: udoban život, visoko obrazovanje i površnost u bavljenju ovim pitanjima. A kao pravi cilj boraca za društvenu pravdu ističe se postizanje ličnog osećaja moralne superiornosti.

Kada bih sličicu moćnih rendžera i Megazorda pokazala prijateljima koji su naklonjeni levim idejama, oni bi samo rezignirano klimnuli glavom…

Šta je i kako je nastao internet fenomen borca za društvenu pravdu (SJW)?

Prema vikipediji, borac za društvenu pravdu (na engleskom često stoji samo akronim SJW) jeste pežorativni naziv za osobu koja promoviše progresivne i liberalne vrednosti i politike, uključujući feminizam, građanska prava, prava gej i transseksualnih osoba i multikulturalizam. Ako se neka osoba označi kao SJW posredno se hoće reću da se ona vodi motivom zadobijanja lične potvrde, a ne dubokim uverenjima.

Wall Street Journal piše da „ideolozi društvene pravde imaju tuce koncepata koji služe da ih zaštite od razumnih kritika ili da ne čuju ono što ne žele da čuju. To razgovor s njima čini nemogućim. Oni ne žele da govore sa vama, već da vam govore. Vi treba da ćutite i verujete jer je bilo koja poenta koja nije u skladu s onim što oni govore ’represivna’. Sva je prilika da ćete biti optuženi za sistemsko tlačenje, rasizam ili seksizam – i razgovor će postati besmislen“.

Jedna definicija sa sajta Urban Dictionary kaže da su to osobe koje borbu za građanska prava koriste kao izgovor da budu grube i patronizujuće te da njihovo ponašanje „obično ima negativan uticaj na pokret za građanska prava pošto odbija potencijalne saveznike i time osnažuje konzervativne grupe koje prihvataju ljude koje su borci za društvenu pravdu isključili“.

Kratka istorija SJW

U drugoj polovini 20. veka termin se koristi za neutralno ili pozitivno označavanje lokalnih aktivista. Tek 2011. u jednoj Twitter objavi termin ima izrazito negativnu konotaciju. Zanimljivo je da se to događa u istoj godini kada i protest Occupy Wall Street, verovatno najbitniji izliv nezadovoljstva društvenom nepravdom u novijoj istoriji.

Kao negativno obeležje, izraz je ušao u opštu upotrebu 2015, za vreme afere Gamergate. Bila je to masovna internet reakcija protiv progresivnih uticaja u svetu video igara. Tada ga prisvajaju ultra desni korisnici interneta i negativna konotacija potpuno nadvladava originalnu pozitivnu. Iste godine, zbog rasta upotrebe, izraz SJW stiže u rečnik Oxforda.

Najpodrobnija teorijska analiza koju sam pronašla na temu ruganja internet desnice borcima za društvenu pravdu je studija Seana Phelana Neoliberalism, the Far Right, and the Disparaging of „Social Justice Warriors“ iz 2019. Brz pregled na Googlu potvrdiće da je Phelan u pravu kada zaključi da je uobičajena reprezentacija SJW u skladu s arhetipom histerične žene, pošto figuru SJW-a smesti u širi istorijski okvir.

Izučavajući tu pojavu, on je izdvojio nekoliko ključnih crta:
1) SJW se može razumeti kao antagonista. Različite perspektive s desnog spektra se ujedinjuju u jedan entitet kroz zajedničko neprijateljstvo prema SJW-u.
2) SJW se može razumeti kao „prazni označitelj“. On je amblemska figura za identitetske politike, ali se može koristiti i za omalovažavanje bilo koje ideje o društvenoj pravdi.
3) Napadi na SJW se često pretvaraju u napade na univerzitete kao političke i kulturne antagoniste, mesta proizvodnje figura SJW-a. Konkretno, ovde se cilja na moralizatorsku poziciju akademije i tzv. moralnu čistotu onih koji ne žive stvarnost već je samo posmatraju i o njoj govore.
4) Nije slučajno što je figura SJW-a dobila kulturnu vidljivost u političkom kontekstu u kome se zaista obnavlja interes za pitanja društvene pravde.

Kritika s internet desnice je, dakle, zlonamerna, ali se ne možemo reći da je i sasvim netačna. Ona ima svoj jasan cilj (delegitimisanje svakoga ko ukazuje na nepravde u društvu), ali usput i detektuje neke stvarne pukotine u današnjoj levici i fenomene koji je slabe, kao što su: 1) rascep između onih koji u centar borbe postavljaju pitanja identiteta i onih koji u centar postavljaju pitanja klase i klasnu borbu; 2) rascep između visoko obrazovanih koji se bave pitanjima društvene pravde profesionalno i/ili iz uverenja i onih koji posledice društvene nejednakosti najdirektnije osećaju na svojoj koži. Van pomenutih pukotina, levi politički spektar trpi štetu zbog još jedne, možda i temeljnije stvari – podriva ga pomodnost.

Rascepi na levom frontu

Pošto su ga nedavno pitali šta misli o jazu između urbanih članova progresivnih pokreta koji su prevashodno orijentisani na politike identiteta, s jedne strane, i radničke klase, s druge, Yanis Varoufakis je pesimistično odgovorio: „Ja sasvim podržavam odbacivanje simbola institucionalnog rasizma, promenu imena univerziteta Yale ili uklanjanje statua, ali moramo da razumemo da nekome ko je izgubio posao u fabrici zaista malo znači to što će se univerzitet Yale sada zvati drugačije“.

U vezi sa pomeranjem fokusa sa klasne borbe na pitanja identiteta jeste i promena u strukturi glasača levih partija u zemljama zapadne demokratije. U novom broju magazina Jacobin, glasila američkih demokratskih socijalista, David Broder daje niz grafikona koji pokazuju da je od 1950-ih do danas u tim zemljama primetan znatan pad (više od 20 odsto) broja birača levih partija koji se izjašnjavaju kao pripadnici radničke klase. Istovremeno, beleži se veliki rast broja njihovih visoko obrazovanih birača.

Vraćajući se na mim i kritiku da glas protiv društvene nepravde obično stiže iz pozicije udobnosti, pitam se ko onda treba i ko ima legitimitet da podigne taj glas? Da li samo najugroženiji? Ako je tako, mogu li oni to sami?

Ponekad u Njujorku odlazim na sastanke Demokratskih socijalista Amerike (DSA), grupe koja se bavi stambenim nejednakostima, i ne mogu da ne primetim kako su svi prisutni vrlo beli, vrlo mladi, vrlo obrazovani i vrlo urbani. Ipak, to nije nešto čega oni nisu svesni: na protestima u organizaciji DSA i drugih, u ulozi govornica i predvodnica protesta najčešće su starije crne i latino žene, samohrane majke, negovateljice, kasirke, koje su povezane s DSA ali nemaju vremena da dolaze na sastanke.

Jasno je da će se oni koji su najobespravljeniji i bez ikakvih resursa teže međusobno prepoznati, uzajamno povezati i razmenjivati stavove, saznati koja su njihova prava, artikulisati svoje interese, zajednički istupiti i zahtevati promenu: za tako nešto potrebna je distanca koju donosi obrazovanje, potrebno je vreme, potrebni su resursi i potrebni su kontakti.

Kritičari SJW-a često ukazuju na profesionalizaciju borbe za društvenu pravdu kao na još jedan način na koji se napori obrazovanih iz srednje klase razilaze sa stvarnim problema na terenu, stvarajući svet za sebe, svet takozvane epistemološke zajednice. Taj termin se odnosi na individue iz organizacija profesionalizovanih da se bave pitanjima društvene pravde, čiji članovi izlaze iz konteksta u kojima žive i pribavljaju znanje i terminologiju o kojima ne bi mogli ništa da saznaju u svojim lokalnim kontekstima. To ih čini kompetentnim za izgradnju veza na internacionalnom nivou, ali ih i otuđuje od njihovih lokalnih okruženja i doprinosi percepciji da zagovaraju modele i ideje koji ne mogu biti primenjeni na lokalu.

Antonio Gramši je pisao da obrazovani treba da predvode društveni aktivizam, ali onda kada potiču iz klase obespravljenih. On je uveo podelu između tradicionalnih intelektualaca i organskih intelektualaca. Tradicionalni intelektualci, piše Gramši, sebe vide kao klasu koja je izvan i iznad društva, koja poriče klasni karakter svog rada i političnost svojih ideja. Njihova uloga je da legitimišu vladavinu dominantne klase. Rešenje je da se radnicima, direktno u radionicama i fabrikama, pored tehničkog obrazovanja, omogući i obrazovanje iz društvenih nauka. Tako bi se pojavili organski intelektualci, oni koji se ne zadovoljavaju time da opisuju društvo sa distance i u skladu sa nekim naučnim pravilima, već se trude da artikulišu osećanja i iskustvo onih koji to ne mogu da urade za sebe. Oni, tvrdi Gramši, treba da pruže samosvest svojoj klasi.

Aktivizam je u modi

Pomeranje fokusa „levog fronta“ na politike identiteta a dalje od klasne borbe doprinelo je, dakle, stvaranju figure SJW-a. Trend prikazan u Jacobinu, opadanje interesovanja radnika za leve ideje i paralelni porast interesovanja visoko obrazovanih, takođe je doprineo stvaranju SJW-a. Ali tu je i nešto treće: baviti se društvenim aktivizmom postalo je pomodno.

Kako je zalaganje za društvenu pravdu ušlo u modu i da li ta moda šteti stvarnim naporima za promenu nepravednih zakona, politika i svakodnevnih praksi? Aktivizam je u modi posebno u sferi pitanja urbanog razvoja.

Miguel Robles-Duran, urbanista i profesor na The New School u Njujorku, još 2011. primećuje da u potrazi za boljim mehanizmima koji će olakšati sprovođenje velikih projekata urbane obnove vlade i korporacije prisvajaju jezik „društvene odgovornosti“: zajednica, participacija, održivost, aktivizam, razvoj odozdo. Tako su oni odgovorili na sledeće dileme: kako da urbani razvoj više izgleda kao da je pokrenut odozdo, iz lokalne zajednice? Kako u javnoj diskusiji koju nužno pokreće svaka velika promena u gradskom prostoru zadobiti više pristalica za investitore? Kako ubediti šire društvo da je ovaj ili onaj projekat opravdan konsenzusom i podrškom u lokalnoj zajednici?

Tako, piše on, nastaje figura instant aktiviste. Prisvajajući mehanizme poput participacije (učešća građana u urbanom razvoju) i pomenuti vokabular, novi aktivista treba da olakša proces realizacije velikih urbanih investicija, pomažući vladama i korporacijama da se prikažu kao demokratske, ekološke i društveno odgovorne.

Ono što se na apstraktnijem nivou tu dešava opisao je Žan Bodrijar u eseju „Moda ili čarolija koda: frivolnost već viđenog“. On uočava proces trošenja, relativizovanja znakova otpora: kompromituje ih moda. Dok u isti mah veoma jasno otelovljuje mit promene, oživljavajući ga kao vrhunsku vrednost, moda se ničim ne suprotstavlja postojećem poretku. U politici, u tehnici, u umetnosti, u kulturi, moda se određuje po stopi „promene“ koju sistem podnosi a da se bitno ne menja. „Moda uopšte ne poznaje sisteme vrednosti“, piše Bodrijar, „ni moralne kriterijume: dobro ili zlo, lepo i ružno, racionalno i iracionalno – ona igra svoju ulogu s ovu ili onu stranu toga, deluje dakle kao subverzija svakog reda, uključujući i poredak revolucionarne racionalnosti“.

Subverzija subverzije i kako dalje

Subverzija mode u praksi urbanog razvoja izgleda tako što se mehanizmi koji su nekada služili menjanju odnosa moći među akterima u gradskom prostoru preokreću tako da sada zapravo samo dodatno jačaju one koji već imaju moć. Tako nastaju začudni fenomeni poput procesa učešća građana – participacije – koja je uljudna, bezbedna, ukratko, očišćena od konflikta, i koju bih nazvala bogougodna participacija.

Ako je nepravda u korenu neoliberalnog urbanog razvoja ona društvena nepravda kojom se bavimo, treba da budemo pažljivi: dok u svom svakodnevnom radu izgovaramo reči poput „održivost“, „zajednica“, „učestvovanje“, opisani proces nam se možda već odvija iza leđa. Subverzivnost mode radi a da ni ne znamo: neopaženo možemo biti instrumentalizovani a da toga nismo ni svesni. Jedan dobar indikator je: obratiti pažnju da li se prilikom diskusije o poželjnom razvoju grada svi slažu. Da li je razgovor udoban i sve ide glatko? Ako da, nešto sasvim sigurno nije kako treba. Još bolje bi bilo kada bismo iznova i iznova sami sebe proveravali pitanjem: Kome moj rad zaista koristi? Koga moj rad zaista osnažuje?

Autorka je studentkinja urbanizma na Parsons School of Design u Njujorku.

Peščanik.net, 26.08.2021.