U EP-u u Strasbourgu podržan “Lisabonski ugovor”
U Evropskom parlamentu u Strasbourgu u srijedu 20. februara živo se diskutiralo o novom temeljnom, tzv. reformskom ugovoru Evropske unije, koji se itekao tiče, pa ako i posredno, regiona Zapadnog Balkana. Od ratifikacije tog važnog ugovora, koji se uobičajeno i češće zove po mjestu usvajanja “Lisabonski ugovor”, zavisi daljnje proširenje EU, pa time i prijem zemalja bivše Jugoslavije u EU.
E, baš taj novi temeljni, reformski ugovor EU je upravo prošao vruću raspravu, to jest sito i rešeto i u EP-u da bi na kraju za njega glasala ubjedljiva većina EP-a. Za “Lisabonski ugovor” je, naime, glasalo 525 poslanika EP-a, a protivu samo 115 EP-antievropejaca, s krajnje “desnice” i krajnje “ljevice”.
Šta je bitno i novo u “Lisabonskom ugovoru”?
Kao što je već dobro znano, šefovi država ili vlada, kao i MIP-ovi zemalja Evropske unije su 13.12. prošle godine u Lisabonu potpisali ovaj temeljni ugovor, koji je, naravno, samo jedan u nizu temeljnih ugovora EU, ali za zemlje Zapadnog balkana odlučujući. Tadašnja dvosatna ceremonija potpisivanja održana je u samostanu Sv. Hieronymusa, koji pripada svjetskom kulturnom nasljedju, uz obligatornu Beethovenovu Odu radosti. Na svečanosti su govorili: predsjednik Komisije EU José Manuel Barroso, predsjednik Evropskog parlamenta Hans-Gert Pöttering i portugalski predsjednik vlade i aktualni predsjedavajuci EU José Socrates. Nije se pojavio na ceremoniji, nego se dao zastupati svojim MIP-om Davidom Milibandom, britanski premijer Gordon Brown, što bi moglo biti znakovito.
“Evropski reformski ugovor” je dokument koji je pod prisilom zamijenio “Ustavni ugovor za Evropu”, čije su donošenje odbacili Francuzi i Nizozemci na referendumima prije dvije godine. Kad bude ratificiran u svim zemljama “Lisabonski ugovor”zamijenit će Ugovor iz Nice, po kojem do daljnjega funkcionira EU. Novi “reformski ugovor” trebao bi omogućiti EU i efikasnije djelovanje i daljnju demokratizaciju, kao i daljnje proširenje EU. Ratifikacija “Lisabonskog ugovora” bi trebala biti okončana do 01. 01. 2009. i kako bi se po njegovim pravilima mogli održati i izbori za EP iste godine. Hoće li tako i biti ostaje da se vidi.
Dakako, “euro-skeptici” su se sigurno već prisjećali kako je ne tako davno i uz još veću pompu potpisan od strane šefova država i vlada zemalja EU i “Evropski ustav”, koji je potom neslavno propao na njegovom putu ratifikacije. No, vrijednije je znati da je i u ovaj novi “reformski ugovor” preuzeto mnogo suštinskog iz “Evropskog ustava”, pri čemu je za izdvojiti posebice novi sustav odlučivanja koji bi trebao omogućiti efikasnije donošenje odluka i djelotvorniju EU.
I, uopće, EU se “reformskim ugovorom” pomakla naprijed u odnosu na Ugovor iz Nice, pa ako za zeru manje nego što su se optimisti nadali. Upravo te izmjene i trebaju omogućiti daljnje reforme, pa time i proširenje EU. A najvažnije je zapamtiti da samo tako ima mjesta u EU i za sve zemlje bivše Jugoslavije!
Uzgred rečeno, poučene negativnim iznenađenjima na francuskom i nizozemskom referendumu sve su zemlje EU (izuzev Irske) sklone da ratifikaciju “Lisabonskog ugovora” obave bez velike buke i bez referenduma, u svojim parlamentima. Time se, pak, zaobilaze građani EU, u čije se ime, navodno, sve ovo radi, ali rizici su preveliki.
Ilustracije radi navedimo kako je već uoči odlaska u Lisabon njemačka kancelarka Angela Merkel o “Lisabonskom ugovoru” govorila kao o “historijskom uspijehu” i odlučujućem instrumentu za djelotvorniju EU, jer “reformski ugovor regulira baš strukture i mehanizme odlučivanja u rastućoj EU za vrijeme poslije 2009. godine”, u krajnjem postavlja EU “na novu pravnu osnovu”. Merkelova je poručila već tada da će ubrzo uvesti u proces ratifikaicije i u Bundestagu i u Bundesratu “Lisabonski ugovor”, a to se prije par dana i obistinilo. Za ratifikaciju ovog i ovakvog ugovora su u njemačkom Bundestagu i Bundesratu, inače, sve političke grupacije izuzev “Ljevice”. Njemačka politička klasa bi, doduše, radije ratificirala “Evropski ustav” nego “Lisabonski ugovor”, ali i s potonjim može dobro živjeti. Uostalom, među njima su razlike više simboličnog nego suštinskog karaktera. Novi temeljeni ugovor EU ne sadrži, naime, “državna znakovlja” kao što su evropska zastava i himna EU, a koja su bila predviđena u “Evropskom ustavu”, jer bi “Lisabonski ugovor” jedino bez ovakvih znakovlja mogao biti prihvaćen u svim zemljama EU.
No, važnije je od toga, vjerojatnio i najvažnije u novom ugovoru EU, što omogućuje da se ubuduće odluke u EU donose većinski u 50 novih oblasti, uključivo i u oblastima pravosuđa i policijske suradnje, obrazovanja, pa i privrede. Princip odlučivanja konzensusom ostao je, pak, da važi u oblastima vanjske politike, obrane, dijelom i socijalnih pitanja, poreza i kulture.
No, ne treba zaboraviti, ako “Lisabonski ugovor” bude i ratificran sa uspijehom, dakle u svim zemljama EU, inače ne važi, on počinje da se primjenjuje tek od 2014. godine, kada će konačno biti donošene odluke u EU po principu tzv. duple većine, po kojem je jedna odluka važeča ako za nju glasa većina članica EU (55%), te ukoliko ta većina predstavlja i većinu stanovništva EU (65%).
U budućnosti bit će, također, biran predsjedavajući Evropskog vijeća s mandatom od dvije i pol godine i mogućnošću obnove mandata.
Važno je što će biti, kako je dotaknuto i u raspravi u EP-u, ubuduće biran i “visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku”, koji će istovremeno biti i potpredsjednik Komisije EU. Ovo je riješenje u , stvari, kompromisna zamjena za prvotnu ideju o “vanjskom ministru EU”, za što se nije mogla postići suglasnost.
Predviđeno je, također, da se u Komisiju EU – nakon prijelaznog perioda – bira samo 17 rotirajućih “komesara” odnosno opunomoćenika s mandatom od pet godina. “Lisabonski ugovor” predviđa, također, djelomično važenje i tzv. socijalne povelje o poboljšanim uvjetima rada i zaštiti na radu, koja, pak, neće važiti za Veliku Britaniju i Poljsku.
Ove dvije zemlje su jedine članice EU koje su za sebe isposlovale i neke druge izuzetke, primjerice, suzpenziju važenja Povelje temeljnih prava EU. Poljska se, također, izborila da ima i veću snagu u odlučivanju u EU nego što joj pripada, i to sve tamo do 2017. godine, do kada samo za nju vrijede riješenja iz Ugovora iz Nice.
“Lisabonski ugovor”predviđa, također, da broj zastupničkih mjesta u Evropskom parlamentu bude smanjen sa sadašnjih 785 na 750 plus predsjednik EP-a …
EU neće nikada biti centristička super-država
Glavna poruka rasprave i u EP-u je da “Lisabonski ugovor” mora biti što hitnije, a najkasnije do 01.01.2009. godine ratificiran u svim zemljama EU, kako bi mogao činiti pravni i institucionalni okvir za izbore za EP u proljeće 2009. godine.
Domirajuća ocijena i u izvještaju britanskog zastupnika u EP-u Richarda Corbetta i njegova španjolskog kolege Inigo Mendeza de Vigo, kao i u potonjoj debati, je da “Lisabonski ugovor” predstavlja “značajno poboljšanje” u odnosu na ranije EU-ugovore, jer, “uspostavlja demokratsku kontrolu i osigurava sposobnost odlučivanja, jača prava građana i poboljšava djelotvorno funkcioniranje organa EU”.
Evropskom parlamentu se naročito dopada što je u novom ugovoru EU pojačano došla do izražaja i uloga EP-a, koji može, malte ne, ravnopravno s Ministarskim vijećem EU usvajati pravne propise, te što se mnogo toga ubuduće podvrgava kontroli nacionalnih parlamenta zemalja EU i samog EP-a.
U EP-u je izrijekom pozdravljeno i što će Povelja o temeljnim pravima postati pravno obvezujuća u svm zemljama EU, izuzev u Velikoj Britaniji i Poljskoj, jer se time jačaju prava građana i osigurava pravna sigurnost u EU.
U EP-u je, također, pohvaljeno i jasno razgraničenje ovlasti EU i zemalja-članica, to jest što se i u novom ugovoru pobrinulo za “dovoljno garancija” da od EU neće nastati “centralističko svemoćna super-država”, to jest što i dalje u EU važe principi “prenešene nadležnosti” odnosno supsidijarnosti, a nacionalni identiteti članica se garantiraju.
Pohvaljeno je, također, što će se odluke u Ministarskom vijeću EU uglavnom donositi putom većinskog odlučivanja, a rijeđe će biti blokirane uporabom veta odnosno jednoglasnosti, principom koji je do sada bio važeći za sve odluke u EU.
Pohvaljeno je i izrijekom što će se EU osposobiti za ulogu “globalnog aktera”, pri čemu se misli i na već opisano spajanje funkcija “visokog predstavnika EU” i opunomoćenika EU za vanjske odnose, čime se, pak, treba osigurati “više koherentnosti u vanjsko-političkom djelovanju EU”.
I na kraju kažimo posve otvoreno, podsjećanje na ono šta je novo i bitno u ovom ugovoru EU baš u nevrijeme – kakvo ovih dana vlada u zemlji Srbiji – ima funkciju da ukaže da se za Evropu i Evropsku uniju mora boriti, u najmanju ruku navijati da joj ide dobro, te da prebrodi ratifikacijske muke s “Lisabonskim ugovorom”. A ne samo “biti protiv” i/ili sjediti skrštenih ruku i očekivati da se od EU dobije pomoć, po mogućnosti što više i odmah, u cashu, bez uslovljavanja. Jer, nečeg takvog i za džabe nema ni u stare babe.
Berlin,
Peščanik.net, 21.02.2008.