- Peščanik - https://pescanik.net -

Nema izbora, a plenumi?

 
Nedostaje Srpska svetosavska stranka Žarka Gavrilovića. Ali, kad bi neki cirkus imao potpun program, drugih cirkusa ne bi bilo. Ovako, ko hoće može da bira između nekoliko njih.

Izbori znače biranje između alternativa. Ovde sve političke stranke i koalicije zastupaju isti program (ili prazninu njegovog odsustva): ubrzavanje restauracije kapitalizma, očuvanje liberalnih načela podele vlasti, i razvoj dobre uprave, pravne države i ljudskih prava i sloboda (ovo poslednje im čak donekle uspeva: inače ne bih mogao da objavim ovaj napis). Dosadašnji višepartijski izbori mahom su (a i kako bi inače bilo u maloj i siromašnoj zemlji) podrazumevali izbor između različitih spoljnih politika (makar birači posle bivali i prevareni). Sad su svi, osim DSS, radikala i njihovih neonacističkih saveznika, i čemernih Dveri (koje me neodoljivo podsećaju na kolektivnog Kalimera), za politiku evro-integracija i za faktičko priznavanje nezavisnosti AP Kosovo i Metohija. A „neutralci“, pomenuti u prethodnoj rečenici, zastupaju spoljno-političku opciju koja je realna koliko i savez sa Marsom.

Izbori bi trebalo da budu partijski, i oni to jesu, ali ne u smislu na koji upućuje sama reč. Nema diferencirane ponude pojedinim socijalnim grupama, delovima stanovništva. Ne znam da li će naprednjaci, ili demokrati, ili neko treći, oporezovati više mene ili nekog drugog. Pa ni tu nemam elemenata za razuman izbor.

Partijski karakter izbora vidljiv je iz toga što se oni sprovode samo stoga da bi promenili preraspodelu javnih resursa između stranaka. Možda je tačnije reći – između čas zavađenih a čas koalirajućih frakcija jedne iste stranke. U odsustvu programskih i interesnih razlika, SNS, DS, LDP i šoder samo su frakcije jedne partije, pod različitim imenima. Ne vidim razlog da nekoj od njih dam prednost. Nisam član, nisam čak ni sposoban da budem član. Einmal Kommunist – immer Kommunist. Medijska prohodnost, kao ni uticaj od bliskosti sa vlasnicima i moćnicima, ne trebaju mi. Dovoljno je ako mi Peščanik objavi tekst.

Izbori kao biranje manjeg zla? Šta je manje zlo? Tadićeva meka diktatura umalo da me doslovno sahrani, u njeno vreme morao sam da u pidžami izađem iz državne bolnice da bih kod kuće dobio terapiju, odnosno da ne bih dobio još jedan infarkt u odustvu iste (ne bolnice, nego terapije), pošto kao običan ne-stranački pacijent nisam u bolnici dobijao neophodne lekove. Da sam između 2008. i 2012. imao još poneki svoj zub, ne bih mogao da ga izvadim uz anesteziju o trošku socijalnog, jer nisam pripadao tada vladajućim strankama. Da sam imao dete za studiranje, namučio bih se da mu platim studije u dalekom prijateljskom Beogradu. (Za razliku od Nikolića i Vučića, nisam bio Slobin ministar, pa nisam dobio stan od 200 kvadrata u Beogradu, nego trideset godina potežem iz Zrenjanina gde živim u Beograd gde radim. Da ne ispadne da se žalim, ja imam posao, i to na belo, poslodavac uplaćuje državi) Nisam ubacio beli listić – nezaboravljenog Đurđevdana gledao sam ceo dan sa kćerkom televiziju, sedeli smo kod kuće, čekali da komšije radikali izglasaju vojvodu koji će da politički sahrani radikalizam i ostatke prava Srbije na Kosovo. Radili radikali stranoplaćenički posao. Uradiše ga, neka im je alal. Birali, izabrali. Neki ostali bez svog do tada redovnog posla, drugi dobili partijsko zaposlenje.

Izbori kao ostvarivanje onoga što većina izabere? Ljudi se ne uče na greškama. Pre 2012. bila je 2008, kada je „nacionalna koalicija“ (SRS, DSS i SPS) dobila većinu narodnih glasova, pa su moji poznanici Manter i Braš, moj prijatelj Jovo Bakić, koji ih je naučio, i Ivica Dačić, koji mi nije ni prijatelj ni poznanik, ali koga su naučili, poništili volju građana. (Usput su se neki od njih nešto dogovorili sa nekim kapitalistima. Bakić, mučenik, nije, eno ga, živi od plate, zarađene; nije ni sinekuru tražio. Šta god on mislio o sebi, Once Commie, always Commie.) I stvorili su, pomenuti, presedan, koji je omogućio naprednjačku spoljnu politiku od 2012, koju, valjda, pasivno podržavam, time što ne obraćam pažnju na nju. Ta spoljna politika bi njihovim biračima, kad bi etnički nacionalisti znali istoriju, verovatno ličila na situaciju u kojoj bi Pašić naredio, a Putnik, Stepa i Mišić napali, Italiju, a ne Tursku, 1912, zbog italijanskih pretenzija na turski Tripolis i Austro-Ugarski Trst. U pravu su bile Pešić, Vodinelić i Turajlić. Ali, nije se moralo šipčiti do izbornog mesta da bi se belasalo. I gledanje TV umesto izlaska do birališta odradilo je posao.

Ideje, načelnost? Ima toga, ima, u knjigama. A baš volim da čitam. Evropski (šoveni kažu: europejski) Čeda je sa Muftijom, bore se za prava LGBT osoba i za pravo da muž na silu stavi ženi burku na glavu. Pretpostavljam da se ovaj aspekt koalicionog sporazuma ne odnosi na istopolne brakove. Vučić se bori protiv korupcije medijskom galamom: nijedan korupcionaš (kvantitativno izraženo: 0; procentualno: 0% od ukupnog broja u tabloidima procesuiranih) za dve godine mukotrpne borbe protiv korupcije nije ni prvostepeno osuđen. Cela borba protiv korupcije samo je medijska buka i hvalisanje pubertetlije kojem bi trebala stručna pomoć u individualnom sazrevanju. Centralista Tadić i autonomaš Čanak udružiše se, a tek im je u poslednji čas izmakao iz koalicije zagovornik etničke autonomije Aron Čonka, da koaliciji centralista i autonomaša pridoda i zagovornike etničke teritorijalne autonomije. Ovako koalicija LDP – islamski klerikalci nije prevaziđena, ali je bar dostignuta, u svojoj komičnoj nenačelnosti. Đilas ide manje-više sam, njegovi milioni zarađeni u toku bavljenja politikom u ovoj su državi njegova privatna stvar. Dinkić ne zna hoće li ga uhapsiti u vreme izborne tišine, nešto ili neko treba da odigra ulogu Kadijevića iz vremena izborne šutnje pred prve višepartijske izbore. Ako gledamo idealne tipove stranaka koje se nadmeću za ulogu Vučićevih čauša u sledećoj vladi, razlikuju se, s jedne strane, SPS i DS, kao klijentističke stranke, od onih patrimonijalnih (izraz iz svakodnevnog života je: privatna firma) Jovanovića, Tadića, Čanka.

Nema izbora. Nema ih ni u sociološkom značenju. Velika relativna većina odraslih građanki i građana, procentualno veća a u apsolutnom broju nesrazmerno nadmoćna onoj partijski opredeljenih birača koji su za SNS, jeste za socijalizam. Na izbornoj ponudi je samo dalja privatizacija. Da upotrebim pojmove Mao Ce Dunga i profesora Slobodana Antonića, većina stranaka zastupa kompradorsku buržoaziju, a pristalice ranije pomenutog saveza sa Marsom nacionalnu. Realnih alternativa nema. Čak ni Maršalov Unuk neće na ove izbore, na prethodnim je bio. Građani, većinom, žele posao i sigurnost zaposlenja, raspon prihoda od jedan prema tri, besplatno zdravstvo i školstvo. Nema. Mala smo zemlja. Nema Tite. Ko je šibao po ušima stariju polovinu biračkog tela da učestvuje, nevoljno ili voljno, u sahranjivanju Jugoslavije? Zašto su verovali Balaševićevim lopovima, popovima i topovima? Protestovana je tada potpisana menica. Lupa doboš na svakom ćošku beogradske, novosadske, niške i drugih palanki.

Nema izbora ni na ravni mašte. Pitaju me stranački mučenici iz mog kvarta, što se nadaju, mnogogrešni, da će dobiti mesto portira u pijačnoj upravi kada/ako njihova stranka pobedi, ili se dampingom dodvori pobedniku, za koga ću glasati. Kažem im da sam čuo da neće biti izbora. Pitaju, od koga sam čuo?! Kažem, čuo sam da će gardijski oficiri pobiti državni vrh zbog veleizdaje. Nisam naivan, na snazi nije OKZ iz 1976. sa odredbom iz st. 2 čl. 133, nego KZ iz 2005. Spokojan sam (osim što ne znam od čega ću platiti plin i lekove; pomenuti stranački Kanonenfutter možda ne znaju od čega će deci kupiti doručak). Oni pobegnu (od mene, ne od bitke u kojoj su meso za topove, a problem preživljavanja ponesu sa sobom). Ja onda pitam kćerku hoćemo li da gledamo TV, da se spremamo za 16. mart.

Pomenuo sam stručnu pomoć političarima; o stručnoj pomoći glasačima neću. Ako napišem da bi im bolje bilo da prave plenume nego da idu na izborni cirkus, mogu da me osumnjiče da podrivam Republiku Srpsku. Star sam i bolestan.

A plenumi? Šta to beše?

 
Peščanik.net, 15.02.2014.