- Peščanik - https://pescanik.net -

Nema više lepih obećanja

 
”Šta da im kažem”, pitao me je kandidat za premijera pre nego što je krenuo u Parlament da pred poslanicima i javnošću održi inauguralni ekspoze.

Odgovorio sam: ”Reci im da je država bankrotirala, da para nema i da niko ne treba da dolazi pred Vladu da traži plate i posao”.

”Ma, ti si lud. Ja sam političar, neću da me birači mrze od prvog dana. Ne mogu da im tako brutalno kažem istinu, to boli”, odgovorio mi je budući premijer.

”Kako hoćeš, neće te voleti šta god da uradiš jer ćeš da donosiš odluke koje će mnogo i mnoge da bole”, odgovorio sam Zoranu Đinđiću veče pre nego što je ušao u Parlament po premijerski mandat.

Setio sam se tog razgovora u danu kad su objavljeni izveštaji sa dva važna događaja za Srbiju: sednice Glavnog odbora Demokratske stranke i konferencije za novinare Fiskalnog saveta Srbije.

Sve reforme koje je Zoran Đinđić započeo i one koje je sproveo nisu naišle na razumevanje i odobravanje ”birača” u Srbiji. Iako su inspiratori njegovog ubistva očekivali da će Srbiji ”krenuti” kad se otarasi Đinđića, nijedan problem nije rešen. Naprotiv, problemi su se odlaganjem samo nagomilavali i multiplikovali. Srbija je danas u lošem stanju jer je talac nezavršenih reformi i hibernirane tranzicije.

Čini mi se da je današnji lider Demokratske stranke Boris Tadić sada u sličnoj situaciji u kojoj je bio Đinđić pred formiranje vlade. Prihvati li i bude li izabran za premijera, Tadić mora da odmah bude načisto – neće biti omiljen u javnosti, birači neće da ga vole i zato neće morati svaki treći dan da gleda kakva mu je popularnost u javnom mnjenju. Jer, ono što mora da uradi za državu, srpsko društvo i birače (građane) neće biti popularno i mnogo će da boli.

Tadić neće imati veliki izbor i moraće da operiše ”na živo”, bez anestezije. Ako bude sprovodio reforme, biće nepopularan kad završi mandat i na sledećim izborima neće dobiti novi, a njegova stranka otići će u opoziciju. Neće biti popularan i ako ne sprovodi reforme, jer će se sve lošije živeti i na sledećim izborima neće dobiti novi mandat i njegova stranka postaće opoziciona.

Pa u čemu je onda razlika?

Bude li sprovodio reforme ostaviće državu i društvo u boljem stanju nego što su danas i sa mnogo većim potencijalom, a birači će ubuduće živeti mnogo bolje. Da to nije prazna priča, pokazuju i primeri. Recimo, sadašnji slovački premijer Robert Fico objasnio je građanima Slovačke (države koja je primer uspešne evropske države u vreme krize) da najveći deo zasluga ima njegov bivši kolega Mikulaš Džurinda koji je beskompromisno sproveo ekonomske i društvene reforme koje su u to vreme bile veoma bolne i zbog kojih je Džurinda (odnosno njegova stranka) izgubio sledeće parlamentarne izbore.

Ima i obrnutih primera, najbliži i najsvežiji je Grčka u kojoj su se premijeri decenijama dodvoravali biračima, tuđim parama (kreditima) kupovali njihovu naklonost i doveli državu i društvo do ovog što danas gledamo u Grčkoj.

Tadić je (prema izveštajima medija) na spomenutoj sednici Glavnog odbora obnarodovao da će Demokratska stranka biti samo u onoj vladi čiji će osnovni ciljevi biti borba protiv siromaštva, nezaposlenosti, korupcije i kriminala.

Da li je to dovoljno da Srbija posle četiri godine mandata Tadićevog ministarskog kabineta izgleda bolje nego danas? Ili će, osim lepih obećanja, biti potrebne urgentne i vatrogasne mere? I tu smo već ”na terenu” Fiskalnog saveta, savetodavnog tela i neke vrste ”zviždača”, ”uzbunjivača” javnosti kad su državne finansije u pitanju.

Ako je suditi po sugestijama Fiskalnog saveta, Boris Tadić će kao premijer morati ”duboko da zaore” u neuzoranu ledinu privrednog ambijenta i državnih finansija Srbije da bi izbegao crni scenario – eksploziju inflacije i deviznog kursa, masovna otpuštanja radnika, pad plata i penzija… Ako želi, kao što kaže, da poveća zaposlenost (odnosno da smanji nezaposlenost), premijer će morati odmah da smanji poresko opterećenje rada. To znači da poslodavcima od Nove godine smanji opterećenje sa 65 dinara na isplaćenih 100 dinara zarada, na 54 dinara.

Svako smanjenje priliva novca u budžet predstavlja veliku opasnost, jer Srbija je već na ivici – bankrota. A da bi ga izbegla mora veoma mnogo, mnogo da štedi, bez obzira što javnost u Srbiji aplaudira novom francuskom predsedniku za koga (pogrešno) veruje da je protiv štednje a da zagovara državno trošenje para zarad ekonomskog rasta.

Državne finansije su rak rana Srbije i jedini test spremnosti Borisa Tadića da kao premijer reformiše državu i ekonomski ambijent. Pitanje neće biti da li će mu to dozvoliti koalicioni partneri, nego da li Tadić ”sam po sebi” može da postane ”piroćanac”, (premijer-štediša) koji će hitno da zamrzne plate i penzije, poveća PDV na 22 odsto, poveća akcize na duvan i alkohol, počne da seče troškove države i započne sprovođenje poreske reforme. Jedina još delotvorna alternativa može da bude povećanje PDV-a na 20 odsto, ali bi to tražilo smanjenje plata i penzija za pet do šest odsto. Bez obzira šta se od ove dve alternative izabere, te mere će dovesti do pada životnog standarda, ali su one neminovne i premijer (bio to i Boris Tadić) ne sme ni časa da okleva da bi se izbegao crni scenario u koji Srbija može da upadne do kraja ove godine. A crni scenario je, da ne bude zabune, ono u šta je upala Grčka. Ukoliko se ništa ne preduzme, javni dug će na kraju ove godine iznositi preko 55 odsto BDP-a, fiskalni deficit će se povećati na preko šest odsto BDP-a. Za finansiranje fiskalnog deficita i otplatu glavnice prethodnog zaduživanja biće potrebno 2,5 milijardi evra novog zaduživanja do kraja godine.

Da se to ne bi dogodilo mora se štedeti.

Vlada Borisa Tadića moraće da uštedi jednu milijardu evra u ovoj i narednoj godini (što je lakši posao od Zorana Milanovića u Hrvatskoj i Janeza Janše u Sloveniji koji samo u jednoj godini moraju da uštede milijardu, odnosno 800 miliona evra). Od zamrzavanja plata i penzija kratkoročno bi se uštedelo 200–300 miliona evra, poreska reforma donela bi još 300 miliona evra ušteda, vraćanje raspodele poreza na zarade na stari sistem donelo bi u državnu blagajnu još 200 miliona evra, ukidanjem subvencija neprivatizovanim preduzećima donelo bi uštedu od 100 miliona evra, a još 100 miliona evra uštedelo bi se ukidanjem ili spajanjem državnih agencija i vanbudžetskih fondova.

Ni to nije sve. Tadićeva vlada moraće da uštedi još 1,2 milijarde evra od 2014. do 2016. godine kroz reformu penzijskog sistema, usklađivanjem plata u javnim i privatnim preduzećima i otpuštanjem najmanje 25.000 zaposlenih u javnom sektoru u kome trenutno radi 440.000 ljudi.

Ako se, dakle, odluči da bude ”srpski Džurinda”, Tadić bi pomogao Srbiji da izbegne krizu javnog duga – taj dug bi do 2016. pao na 48 odsto BDP-a, 2017. (ili 2018.) godine bio bi manji od 45 procenata BDP-a, a budžetski deficit do 2016. godine bio bi sveden na nulu.

Možda na prvi pogled izgleda grozno, ali nije tako strašno. I drugi su primenili i mnogo oštrije programe štednje. Rumunija i Letonija, na primer. Istina, u Rumuniji je morao da ode premijer, ali je zemlja ipak ostala na dobrom putu ekonomskog oporavka.

Novi premijer Srbije mora da ima svest da svako odlaganje rigoroznih mera štednje dovodi do značajnog pogoršanja ekonomske situacije i zahteva još teže i bolnije mere koje moraju da uslede kasnije. Ukoliko premijer Tadić nastavi da se dopada biračima (kao što je to radio predsednik Tadić) i odustane od hitne štednje i odmah zatim bolnih reformi – Srbiju i njene građane čekaju kriza javnog duga, inflacija, nekontrolisan pad dinara, pad zaposlenosti i standarda…

 
Peščanik.net, 01.06.2012.