Manifest Pokreta 15. oktobar je spis koji ne predstavlja polemički izazov, štoviše, on uskraćuje polemički užitak, ali imajući u vidu njegov globalni učinak, potrebno je analizirati ga, paragraf po paragraf.[1]

Mi smo obični ljudi.[2] Mi smo kao ti: ljudi koji svakog jutra ustaju da bi učili, radili ili tražili posao, ljudi koji imaju porodicu i prijatelje. Ljudi, koji marljivo rade svaki dan da bi osigurali bolju budućnost za svoje bližnje.

Fraza “obični ljudi” obični je kič koji koketira sa sentimentalnim stereotipima. Sugerira moralnu superiornost “običnih” ljudi spram tajanstvene vrste “neobičnih” o kojima ne saznajemo ništa. Mediokriteti svih zemalja ujedinite se.

Neki od nas smatraju sebe progresivnima, drugi su konzervativni. Neki od nas su vjernici, neki nisu. Neki od nas su jasno ideološki opredijeljeni, drugi su apolitični, ali svi smo zabrinuti i bijesni zbog političke, ekonomske i društvene situacije koju vidimo oko sebe: korupcija među političarima, poslovnim ljudima i bankarima ostavlja nas bespomoćnima i bezglasnima.

Ovdje autori Manifesta demonstriraju svoj pluralizam, ali i “jedinstvo akcije”, sve da bi iskazali zabrinutost zbog “situacije” koja se – dvotočkom – svodi na korupciju i koja obične ljude “ostavlja bespomoćnima i bezglasnima”. Korupcija se dakle apostrofira kao temeljni problem modernog društva.

Autori Manifesta ignoriraju postojeće, parlamentarne, pravosudne i demokratske mehanizme suzbijanja korupcije vjerojatno zato što podrazumijevaju kako je korupcija imanentna vladajućem Sistemu. U suštini nisu u krivu. Korupcija je neizbježna nuspojava moći, ona je imanentna svakoj vlasti. Vlast je prilika koja stvara lopova. Upravo zato se periodično održavaju redoviti parlamentarni ili predsjednički izbori kako jedna osoba ili politička grupa ne bi predugo bile u kriminogenoj situaciji kakva je vlast. Ne postoje ni ustanova ni poredak koji bi ad hoc i zasvagda ukinuli korupciju, to drvo zbog koga se isuviše često ne vidi šuma, taj argument za kojim tako rado posežu totalitarne ideologije kada govore o “truleži” parlamentarne demokracije. Kada od nekog zamišljenog oblika vladavine očekujemo da iskorijeni korupciju – pa i druga nepoželjna ponašanja – postavljamo nerealan utopijski zahtjev koji ignorira ljudsku prirodu ili je želi promijeniti preko noći, a takvi su zahtjevi totalitarni kao što je totalitarna svaka težnja društvenom savršenstvu, opasna koliko i vladavina nepodmitljivih voždova.

Progresivni, konzervativci, vjernici, ateisti, ideološki opredijeljeni i apolitični ne mogu na jednak način i iz istih razloga biti “zabrinuti i ljuti” zbog “situacije” niti mogu ponuditi jednaka rješenja. Moguće je da su autori takvom “širokom platformom” htjeli iskazati svoj prezir prema ideologiji. No, ideologija – što god mislili o njoj – nije beskorisna. Ona je politički brand koji nam olakšava snalaženje i izbor na političkom tržištu. Odustanak od ideologije vodi u besadržajnost, u neprincipijelnu prazninu koju prije ili kasnije netko može ispuniti nimalo demokratskim sadržajima.[3]

Jesu li građani zapadnih demokratskih država (a u Španjolskoj je nastao Manifest)[4] doista toliko “bespomoćni i bezglasni”? Postoji li uopće prostor – izvan okvira zajamčenih demokratskih i građanskih prava – u kojem bi građani mogli iskazivati političku volju i prevladati tu bespomoćnost? I je li taj prostor uopće potreban? Ako jest, kako ga institucionalizirati? Ako ga je moguće institucionalizirati trebaju li ti novi oblici iskazivanja političke volje i utjecaja zamijeniti postojeće ustanove ili im mogu služiti kao dopuna? Ili je na djelu ustavnopravna fantastika?

Ova situacija beznadne i svakodnevne patnje postala je normalna. Ali ako udružimo snage možemo je promijeniti. Vrijeme je da zajedno izgradimo bolje društvo.

Koja situacija je postala gotovo normalna? Ona u kojoj “korupcija među političarima, poslovnim ljudima i bankarima ostavlja obične ljude bespomoćnima i bezglasnima”? Vjerojatno. No, ovdje saznajemo da korupcija, osim bespomoćnosti stvara i beznađe i patnju. Ima nečeg histeričnog u toj hiperboli. Ta se situacija dade promijeniti udruženim snagama. Čijim udruženim snagama? Očito udruženim snagama “običnih ljudi” s početka Manifesta. Što trebaju promijeniti? Manifest ne ostavlja prostora za drugačiji zaključak nego da treba promijeniti situaciju koju teškom čini korupcija. A sve to radi izgradnje boljeg društva. Ni manje ni više.

Koje bolje društvo? Kakvo bolje društvo? Što je bolje društvo? Po čemu je “bolje” društvo – doista bolje? Po tome što u njemu neće biti korupcije? Ako je samo o tome riječ nije li racionalnije, umjesto “izgradnje boljeg društva udruženim snagama”, podnijeti nekoliko krivičnih prijava i parlamentarnih interpelacija? Kako uskladiti različita poimanja boljeg i dobrog (društva)? Kako se grade bolja društva? Tako što se ruše stara društva? Hoće li netko u tom procesu izgubiti život? Postoje li jamstva da neće stradati nevini? Tko je spreman preuzeti odgovornost ako ne može pružiti jamstva? Ako je netko spreman preuzeti tu odgovornost, odakle mu drskosti za takvo što? Koliko dugo će trajati čitav postupak? Tri dana? Tri godine? Tri stoljeća? A što ako se pokaže da izgradnja boljeg društva nije uspjela ili da je “bolje” društvo neusporedivo gore? Što ako se pokaže da su i novi vladari korumpirani? Je li netko izračunao troškove čitavog pothvata?

Nakon što su se legitimirali kao obični ljudi, požalili se na svoju obespravljenost i patnju, osudili korupciju i poželjeli bolje društvo, koga bismo svi – kako bi rekao Arsen Dedić – baš kao sva djeca na svijetu “zajedno” trebali izgraditi, autori nastavljaju Manifest tako što nepokolebljivo smatraju da [slijedi devet točaka]:

Prioriteti svakog naprednog društva trebaju biti jednakost, napredak, solidarnost, sloboda kulture, održivi razvoj, socijalna sigurnost i sreća ljudi.

Svakako. Tko se s tim ne bi složio? Problem i jest u tome što bi se s tim svatko mogao složiti. Politički pokreti, nikada se i nisu razlikovali po frazeologiji svojih programa (doduše, o slobodi kulture eksplicirali bi raznolike stavove), nego po tome kako i pod koju cijenu su pokušavali dosegnuti “jednakost, napredak, solidarnost, održivi razvoj, socijalnu sigurnost i sreću” i – što je najvažnije – kome su ih namijenili i kome su ih namjeravali uskratiti.

Neotuđiva prava na kojima trebamo ustrajati u našem društvu su: pravo na stan, zapošljavanje, kulturu, zdravstvo, obrazovanje, političku participaciju, slobodan osobni razvoj i pravo potrošača na zdrav i sretan život.[5]

Pravo na stan se u većini civiliziranih država jamči zaštitom najmoprimaca i neupitnom težnjom svakog civiliziranog poretka da ljudi imaju pristojne zarade kojom mogu plaćati najamninu ili ratu stambenog kredita. Postoje i državni stanovi i socijalne najamnine, no sve se na koncu svodi na ovaj ili onaj oblik subvencije koja se financira iz budžeta ili nekog parafiskalnog izvora. To je pitanje racionalne prosudbe granice do koje društvo treba ići u svojoj socijalnoj velikodušnosti a da istodobno ne dovede u pitanje opstanak privrede. Nije dakle riječ samo o humanističkoj solidarnosti nego, sasvim jednostavno, o količini novca koji je na raspolaganju.

Ako se problem zapošljavanja pokušava otrgnuti od “nevidljive ruke” tržišne konjunkture ostaje da se prepusti budžetskom subvencioniranju. Dvojbeno je da li je takvo rješenje racionalno, posebno na dulji rok.

Zamisao da bi se znatna sredstva trebala odvajati za kulturu, zdravstvo i obrazovanje je lijepa sama po sebi ali, osim što ovisi o ukupnom stanju materijalnog bogatstva nekog društva, odnosno o njegovom fiskalnom kapacitetu, obilno financiranje tih djelatnosti pogoduje suptilnim oblicima korupcije, pa i intelektualnoj korupciji kojom vlast financiranjem politički podobnih kulturnih “projekata” i sličnih sinekura osigurava poslušnost intelektualne elite.

Ostalo je nejasno kako autori Manifesta zamišljaju političku participaciju i kako bi ona trebala biti institucionalizirana. Učestalim raspisivanjem referenduma? Rasprostranjeno je mišljenje da je referendum apoteoza demokracije no to je privid, štoviše referendum se lako može preobraziti u totalitarni ritual. Svakojaka se pitanja građanima mogu postaviti na referendumu i na svakojake načine ih se može uvjeriti da bi trebali glasovati “za” ili “protiv”.

Što je “sloboda osobnog razvoja”? Još jedan papirnati karanfil u zapučku Manifesta. Što je “zdrav” život? Suzdržavanje od nikotina i kolesterola ili pravo na besplatno liječenje? A “sretan” život? Politički pamfleti koji se razmeću srećom izazivaju nelagodu jer potiču iluziju da se odgovori na intimna pitanja sreće i nesreće nalaze u ovoj ili onoj vrsti ekonomskih i političkih uređenja.

Stanje s našom vladom i ekonomskim sistemom takvo je da ne brine za ta prava i na mnoge je načine prepreka ljudskom napretku.

Teško je zamisliti i nedemokratsku vladu koja ne mari, primjerice, za zaposlenost, ali zadržimo se na pitanju je li postojeći “ekonomski sistem” u Zapadnoj Evropi prepreka za “jednakost, napredak, solidarnost, slobodu kulture, održivi razvoj, socijalnu sigurnost i sreću ljudi” te “pravo na stan, zapošljavanje, kulturu, zdravstvo, obrazovanje, političku participaciju, slobodan osobni razvoj i pravo potrošača na zdrav i sretan život”? Možda i jest. To bi značilo da na drugačiji način treba organizirati ekonomsku distribuciju. Postoje li jamstva da bi drugačija ekonomska distribucija nužno dovela do boljitka? Ili bi izazvala katastrofu? Konkretno, da li bi visoki porezi na imovinu i profit i prelijevanje tih sredstava u stanove, kulturu, zdravstvo i obrazovanje dugoročno doprinijeli stambenom zbrinjavanju, kulturi, zdravstvu i obrazovanju ili bi izazvali još goru krizu i nezaposlenost, a dugoročno i slom stambenog sistema, kulture, zdravstva, obrazovanja i čitavog društva? Kada se na štetu onih famoznih Jedan Posto izvrši redistribucija bogatstva u korist onih Devedeset i devet posto, što dalje? Kako dalje? Što ako uzmanjka bogatih koje bi se moglo oporezovati? To su isuviše važna i komplikovana pitanja kojima naša civilizacija treba prići s punom moralnom i intelektualnom odgovornošću i koja se ne mogu rješavati pravedničkim gnjevom ulice, ponajmanje gnjevom koji slična važna pitanja niti ne postavlja, blaženo je nezainteresiran za moguće posljedice i ignorira historijska iskustva.

Demokracija pripada narodu (demos = narod, kratos = vlast) što znači da vlast činimo svi mi. Ipak, u Španjolskoj većina političke klase nas uopće i ne sluša. Političari su dužni prenijeti naš glas u ustanove i omogućiti direktno učešće građana u politici što bi donijelo najveću korist čitavom društvu, umjesto što se bogate i napreduju na naš račun a pažnju posvećuju isključivo diktaturi velikih ekonomskih sila i održavaju vlast dvopartijskim sistemom inertnih skraćenica kakve su PP i PSOE.[6]

Ovaj odjeljak obiluje bombastičnom demagogijom koja ne kazuje ništa novo ni ništa bitno, ali napada “diktaturu velikih ekonomskih sila”. Ne saznajemo tko su te sile (Sjedinjene Države? Kina?), kako provode svoju diktaturu i kako riješiti neravnopravnost ekonomski slabih i ekonomski moćnih zemalja.[7] Manifest korektno podsjeća na etimologiju riječi “demokracija” i načelno je u pravu kada kaže da su građani vlast, ali tehnički na vlasti su njihovi izabrani predstavnici iz jednostavnog razloga što čovječanstvo za sada nije izumilo ništa bolje, a ni neće skoro ako je suditi po ovom Manifestu koji se ostrvio na parlamentarnu višepartijsku demokraciju bez da je predložio bilo kakvu alternativu.

Pohlepa za vlašću i njena akumulacija u rukama nekolicine stvara nejednakost, napetost i nepravde što vodi u nasilje kojeg mi odbacujemo. Zastarjeli i neprirodni ekonomski sistem potiče takve društvene mehanizme u spirali koja samu sebe proždire tako što se bogati samo nekolicina dok ostali postaju siromašni. Pa tako do kolapsa.

Zaboga, pa uvijek je na vlasti samo nekolicina ljudi koja nerijetko pati od pohlepe za vlašću. Zato smo se i dosjetili redovitih izbora i slobode javne kritike kako bismo ih spriječili da ne načine preveliku štetu dok obnašaju vlast. Druga rečenica bila bi puko agresivno praznoslovlje kada ne bi prikrivala jednu iznimno opasnu implikaciju. Veli se da je ekonomski sistem “neprirodan”. Postoje li “prirodni” ekonomski sistemi? Dakako da postoje. U spisima fašističkih i nacionalsocijalističkih ideologa. Ne želim reći da su autori Manifesta fašisti. Oni su neznalice kojima se epitet “neprirodno” svidio a da o njegovim zlokobnim biologističkim implikacijama nemaju pojma.

Cilj i svrha postojećeg sistema je akumulacija novca koja se ne obazire na efikasnost i socijalnu dobrobit već troši resurse, uništava planet, stvara nezaposlenost i nesretne potrošače.[8]

Da. Cilj svakog radnika je da za novac proda svoju radnu snagu. Cilj svake frizerke iz susjedstva je da napravi što više hladnih trajni da bi zaradila novac. Cilj svakog vlasnika kafića je da proda što više piva i kave kako bi zaradio što više novaca. Cilj svakog bankara je da proda što više kredita kako bi zaradio što više novaca. Samo totalitarni sistemi očekuju od ljudi da rade za dobrobit umjesto za novac. Od uskrate prava na profit samo je korak do uskrate prava na plaću i do prisilnog rada. Da, kapitalistička ekonomija temelji se na pohlepi. Ostaje nam da moralistički plačemo nad tom tragedijom ili sagledamo stvari u širem historijskom kontekstu i zaključimo da naša civilizacija i nije bila naročito neuspješna u pokušaju da tu pohlepu upregne u opću korist. Hvalevrijedno je spominjanje problema očuvanja okoliša, ali se ne bi reklo da dominantni ekonomski sistem stvara nesretne potrošače. On je sreći potrošača posvećen i preko granica dobrog ukusa.

Građani su zupčanici u stroju zamišljenom za bogaćenje manjine koja se ne obazire na naše potrebe. Mi smo anonimni ali bez nas ništa od toga ne bi postojalo, jer mi pokrećemo svijet.

Opet patetično praznoslovlje. I beskorisna metafora o svijetu koji se kreće. Kada insistiraju na “anonimnosti” i “običnosti” autori Manifesta impliciraju da su anonimnost i običnost nešto manjevrijedno ali upravo zato posjeduje moralnu superiornost pa se, eto, uprkos tome drznulo da postavlja suštinska pitanja. U toj samozatajnosti ima mazohizma i samomržnje što je vrlo neprilično za pokret koji građane želi podučiti demokratskom dostojanstvu. Ostaje nejasno je li kod bogaćenja manjine problem u bogatstvu kao takvom ili u tome što je bogata samo manjina? Ili, pak, u tome što se, iz tko zna kakvih motiva, ne obazire na “naše” potrebe? Nejasno je dakle treba li ta manjina postati većina, treba li osiromašiti, ili je (samo) treba prisiliti da se počne obazirati na “naše” potrebe?

Ako kao društvo naučimo da ne povjeravamo našu budućnost apstraktnoj ekonomiji koja ne koristi većini, uspjet ćemo dokinuti zlostavljanja od kojih patimo.

To je točka na kojoj Manifest doseže visok stupanj intelektualnog rasula. Netko dakle, “kao društvo” treba učiti. I naučiti. Da ne povjerava svoju budućnost. Zašto bi netko bilo kome ili bilo čemu povjeravao svoju budućnost? Kome ne bi smio povjeriti budućnost? Apstraktnoj ekonomiji. Što god to značilo. Doduše, dade se zaključiti da je to ekonomija koja ne koristi većini. Ekonomija koja, pak, koristi većini, koja je, valjda, konkretna i koja će dokinuti zlostavljanja, ostaje skrivena u otajstvu. Dramatskim spominjanjem zlostavljanja i patnje Manifest sebi pokušava priskrbiti legitimitet bunta protiv tiranije.

Mi trebamo etičku revoluciju. Umjesto uzdizanja novca iznad ljudskih potreba trebamo ga vratiti njegovoj svrsi. Mi smo ljudi, a ne proizvodi. Ja nisam proizvod onoga što kupujem, zašto kupujem i od koga kupujem.

Ne, ne trebamo etičku revoluciju. Sve i da je moguća etička revolucija, kako je mislite provesti? Silom? Milom? Pozivi na moralnu obnovu društva uvijek su bili totalitarne naravi. Moral je pitanje pojedinačnog izbora i intimne refleksije. Samo je pojedinac moralno biće, nikada društvo ili kolektivitet. Neovisno od toga, novac je roba koja nam je potrebna. Služi li zrak nama zato što dišemo ili mi služimo zraku zato što bismo se bez zraka ugušili, rasprava je od koje nema koristi, osim što je kritika novca kao strahotne moralne prljavštine omiljena partitura najjeftinijih moralista. Zadnja rečenica očito je pokušaj kritike potrošačkog društva, mada Manifest u jednoj od prethodnih točaka iskazuje zabrinutost nad nesrećom potrošača.[9]

Manifest završava iskazima ogorčenja i uobičajenim aktivističkim frazama:

Zbog svega rečenog, ja sam ogorčen.

Mislim da to mogu promijeniti.

Mislim da mogu pomoći.

Znam da zajedno možemo.

Taj spis ili je pisao egzaltirani gimnazijalac kome svjetske nepravde, kao mladom Wertheru, razdiru dušu, ili osoba koja je iz sumnjivih motiva posegnula za prividno dopadljivom, ali beskrajno banalnom i praznom demagogijom. Nedorečenost Manifesta ili je plod gluposti i neznanja ili je perfidno sračunata na proizvodnju zabune. Spis ne bi ni zasluživao osvrt da nije jedinstven i historijski značajan po fascinantnom nesrazmjeru između svoje intelektualne beznačajnosti i sposobnosti da mobilizira ljude širom globusa. U njemu nema ni poetske buntovnosti Šezdesetiosme, ni mudrosti pamfleta Indignez-vous! Stéphanea Hessela, ni dosljednosti Slavoja Žižeka, ni traga ingenioznosti zbog koje je Lijeva Misao neodvojiva sastavnica sveukupnog civilizacijskog nasljeđa.

Pokret Petnaestog oktobra svojom naivnošću i svojom ignorancijom podsjeća na ludite, radničke buntovnike s početka devetnaestog stoljeća koji su u svojem očaju razbijali strojeve jer su u njima vidjeli uzrok nezaposlenosti i bijede.[10] Možda bi pokret Petnaestog oktobra bilo umjesno nazvati neoludizam.

Netko će reći da su i pokret i njegov manifest bezopasni i efemerni jer su odviše nesuvisli. Ne. Oni su dokaz kolika je moć Nesuvislosti. Što je najgore, oni kompromitiraju potrebu da naša civilizacija stavi na dnevni red problem financijskih balona i budžetskih deficita kao temeljnih uzroka svjetske krize. Svakim revolucionarnim nestrpljenjem i svakom dramatskom hiperbolom kojima se poziva na hitnu demontažu zatečenih državnopravnih, političkih i ekonomskih mehanizama – a koji nota bene nisu tiranski i podobni su za evolutivni napredak – ne samo da se prihvaća rizik pogoršavanja zatečenog stanja, nego se prihvaća i rizik izazivanja patnje i smrti.

Nebitno je da li je neoludistički Manifest simptom krize ili dotrajalosti zapadne demokracije, njenih ustanova i fetiša tržišta i novca. Ako je potrebna tranzicija iz toga poretka bitno je samo da bude bezbolna, da u njoj – što je jedini relevantni meritum – nitko ne strada životom i slobodom, da joj se pristupi tek kada se nedvojbeno utvrdi da je postojeći poredak doista dotrajao i tek kada se s apsolutnom sigurnošću može predvidjeti da će novi poredak biti slobodniji i demokratskiji.

Nije nemoguće da će parlamentarna demokracija i slobodna trgovina jednom biti zamijenjene nečim boljim. One nisu vrijednost po sebi. One su samo alat slobode. Uostalom, podsjetimo se: ništa što je stvoreno ne smije biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije![11] No, kao što prije stotinu godina nismo mogli zamisliti Internet i mobilnu telefoniju, za sada ne možemo zamisliti ni neke nove demokratske ustanove i alate koji bi slobodu, sudbinu i život pojedinca, štitili bolje od postojećih. Začudo, strahotne totalitarne distopije tako je lako zamisliti.

Neoludistički pokret je na jugoslavenskom prostoru odjeknuo kao konfuzna i nezgrapna nostrifikacija nečega što je nastalo kao reakcija na krizu u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, krizu sasvim drugačiju od stanja koje su stvorili lokalni hibridni režimi – ni sa čim usporedivi mutanti nastali dugim izlaganjem nacionalističkoj radijaciji.

Teško je oteti se prisjećanju da je taj politički, moralni i intelektualni Černobil započeo olakim obećanjima, na ulici, uz slijepo zaklinjanje u slobodu, dostojanstvo, blagostanje, boljitak i sreću i uz samozadovoljno moralističko zapomaganje nad patnjom, beznađem, opljačkanošću i obespravljenošću. Teško je zaboraviti koliko su se te laži, sentimentalni stereotipi i agresivno praznoslovlje svidjeli “običnim” ljudima i s kakvim pravedničkim gnjevom su povjerovali da je nacionalistička utopija “bolje” društvo. I ti su događaji dokazali koliko je strašna moć Nesuvislosti. Umjesto da se jednom državnopravnom stanju dadne prilika da demokratski evoluira, čitavo njegovo civilizacijsko i kulturno nasljeđe nestalo je u potopu naivnog idiotizma i ludističke destruktivnosti koja je uživala u svojoj nezainteresiranosti za posljedice.

Peščanik.net, 20.10.2011.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Dobar i lud

Žarko Puhovski – Okupacija u par slika

Ivica Mladenović – Vesti iz Francuske

Žarko Puhovski – Čista demokracija je fikcija

Milutin Mitrović – Sizif u Brislu

Milutin Mitrović – Generacija za otpad

The Independent – Mala crvena knjiga koja je zapalila Francusku

———–    

  1. Manifest je objavljen na http://www.democraciarealya.es/manifiesto-comun/manifesto-english/. Ovdje je korišten engleski tekst Manifesta. Hrvatski prijevod objavljen je na http://15ocroatia.org/manifest-pokreta. Hrvatski prevoditelj je neke formulacije radikalizirao. Engleski tekst je unekoliko nezgrapan što, pak, upućuje na loš prijevod sa španjolskog.
  2. U francuskom, talijanskom i španjolskom tekstu stoji “normalni i obični”. U njemačkom samo “normalni”, u engleskom samo “obični”.
  3. O opasnostima odustanka od ideologije vidi Tomaž Mastnak, Pahorov kontinuitet, 16. oktobar 2011., Peščanik.
  4. Bilo bi zanimljivo istražiti utjecaj španjolske anarhističke tradicije na nastanak Manifesta.
  5. U engleskom tekstu stoji da to nisu neotuđiva prava nego neotuđive “istine” (?). U francuskom tekstu stoji droits, u talijanskom diritti, dakle prava, a u njemačkom Grundrechte, dakle temeljna prava. Hrvatski prevoditelj spominje “izravniju” političku participaciju, dakle ne zadovoljava se političkom participacijom eo ipso.
  6. PP je španjolska Partido Popular, Narodna ili Pučka stranka (konzervativci), a PSOE je Partido Socialista Obrero Español, Socijalistička radnička partija Španjolske. Hrvatski prevoditelj je uz PP i PSOE naveo lokalne stranačke pandane: HDZ i SDP.
  7. Hrvatski prijevod umjesto “velikih ekonomskih sila” koristi izraz “glavni ekonomski centri moći” što, dakako, nimalo ne doprinosi njegovoj jasnoći.
  8. U talijanskoj varijanti umjesto “potrošača” stoje “osobe”, a u hrvatskoj varijanti stoje “građani”. U španjolskom izvorniku ipak stoje “potrošači”.
  9. Hrvatski prevoditelj je elegantno izbjegao tu rečenicu, zaključivši da novac treba služiti čovjeku.
  10. Ime pokreta potječe od njegovog navodnog začetnika Neda Ludda (Ned Ludd). Sličnost sa štokavskom riječi ludilo je puka slučajnost.
  11. Za mladost koja nije bila u prilici da sazna: to je zadnja rečenica Programa Saveza komunista Jugoslavije iz 1958. Klasičan primjer neodoljivog šarma Lijeve Misli.