- Peščanik - https://pescanik.net -

Neopipljiva bogatstva

Nafta, zemlja, ugalj, šume – sve su to neke vrsta bogatstva. Isto kao i fabrike, kuće, putevi. Međutim, studija koju je 2005. godine objavila Svetska banka, sve to čini samo 20 odsto nacionalnog bogatstva kod bogatih, a 40 odsto kod siromašnih zemalja.

Šta onda čini veći deo bogatstva jedne zemlje? Kirk Hamilton, ekonomista Svetske banke, i njegov tim iz Odeljenja za pitanja ljudskog okoliša, utvrdili su da najveći deo ljudskog bogatstva ne čine fizičke stvari. Najveći deo bogatstva čini bogatstvo koje je neopipljivo. U studiji Where Is The Wealth Of Nations?: Measuring Capital for the 21st Century (može se preuzeti na worldbank.org.), Hamiltonov tim tvrdi da “ljudski kapital i vrednost institucija (mereno prema vladavini prava) predstavljaju najveći deo bogatstva u praktično svim zemljama sveta”.

Prirodni kapital se definiše kao ukupna količina obradivog zemljišta, pašnjaka, pošumljenih površina, zaštićenih područja i neobnovljivih resursa (među kojima su nafta, prirodni gas, ugalj i rude). Proizvedeni kapital je ono na šta većina nas pomisli kada se pomene pojam kapitala: mašine, oprema, infrastrukture različite vrste i urbana područja. Ali tu nije kraj priče.

Preostaje još neopipljiv kapital. On obuhvata sirovi ljudski rad, ljudski kapital (zajedno sa ukupnim zbirom znanja i veština kojima stanovništvo raspolaže), zatim nivo poverenja u društvu i kvalitet formalnih i neformalnih institucija. U čitavom svetu, stoji u ovoj studiji, “prirodni kapital čini tek 5 odsto ukupnog bogatstva, proizvedeni kapital oko 18 odsto, a preostalih 77 odsto otpada na neopipljiv kapital”.

Od ključnog značaja su društvene institucije. Svetska banka je uvela indeks vladavine prava, indeks koji govori u kojoj meri ljudi imaju poverenje u pravila svog društva i koliko ih se pridržavaju. On se izračunava pomoću nekoliko stotina različitih varijabli koje počivaju na proceni efikasnosti vlasti; varijable se izvode iz 25 različitih baza podataka koje prikuplja 18 različitih organizacija. Među tim organizacijama su različite organizacije građana, agencije koje se bave procenom rizika i istraživački centari.

Privreda u kojoj postoji efikasan pravni sistem, jasna i lako primenjiva imovinska prava i efikasna i nekorumpirana vlada, omogućavaju da jedno društvo uvećava svoje bogatstvo. Na primer, Švajcarska ima indeks 99,5 (od mogućih 100) vladavine prava, dok SAD ima 91,8. Tome nasuprot, Nigerija ima indeks 5,8, a Republika Kongo, razorena građanskim ratom, indeks 1. Članice OECD – 30 bogatih i razvijenih zemalja – u proseku imaju indeks 90, dok subsaharska afrika ne prelazi 28. “Bogate zemlje su bogate zahvaljujući znanjima i veštinama njihovih stanovnika, kao i zahvaljujući kvalitetu institucija koje podržavaju privredu”, stoji u zaključku studije. Prema podacima koje navodi Hamilton, vladavina prava stoji iza 57 odsto neopipljivog kapitala jedne zemlje. Na obrazovanje odlazi narednih 36 odsto tog kapitala.

To fokusiranje na značaj društvenih i političkih institucija predstavlja dramatičan zaokret u pristupu Svetske banke koja je do sada bila obuzeta finansiranjem mega-projekata u siromašnim zemljama, poput “Projekta za razvoj vodoprivrede u visinskim oblastima Lesota” (za koji je dala 2,5 milijarde dolara), i naftovod Čad-Kamerun (3,7 milijarde). Većina tih projekata su se pokazali kao propast. Prema proceni same Svetske banke oni su bili neuspešni u 55 do 60 odsto slučajeva. U izveštaju iz 1997. godine stoji: “Vlade su uvek spremne da se upuste u nerealne projekte. Privatni investitori, nemajući poverenja u političku strukturu ili odlučnost vođa, drže se po strani. Moćni vladari postupaju autoritarno. Korupcija postaje endemska. Razvoj se prekida i siromaštvo i dalje vlada”. Očigledno da je Svetska banka shvatila da je bio u pravu ekonomista Piter Bauer (Peter Bauer) kada je u Dissent on Development 1972. napisao: “Ukoliko postoje svi uslovi za razvoj, a nedostaje jedino kapital, kapital će se uskoro pojaviti, biće ili prikupljen na lokalnom nivou, ili će se do njega doći… iz inostranstva. Međutim, ako nema potrebnih preduslova za razvoj, onda će pomoć… sigurno biti neproduktivna i bez ikakvog efekta. Dakle, ukoliko postoje glavni izvori razvoja, do materijalnog progresa će doći i bez strane pomoći. Ukoliko oni ne postoje, do napredovanja neće doći ni uz pomoć sa strane”.

Studija Where is the Wealth of Nations? Uverljivo pokazuje šta treba uraditi da bi se stvorilo bogatstvo i da bi se milioni ljudi oslobodili krajnje materijalne bede: uvesti vladavinu prava i što više podići nivo obrazovanja. To je mnogo teži zadatak od izgradnje velike brane ili fabrike aluminijuma, ali zato njegovo rešavanje ima mnogo veći efekat u smanjivanju siromaštva.

Sa Kirkom Hamiltonom razgovara Ronald Bejli, urednik rubrike posvećene nauci u The Reason.

Reason: Šta bi podrazumevate pod neopipljivim kapitalom?

Kirk Hamilton: To je kapital koji ima ekonomsku vrednost, ali nije nešto što možete da uhvatite rukom. Veliki deo bogatstva je upravo takav. Ako pogledate udeo neopipljivog kapitala u različitim društvima, videćete da se on kreće od 60 odsto u siromašnijim do 80 odsto u imućnijim zemljama. To znači da jedna zemlja ne postaje bogata zahvaljujući onome što se može pronaći i pokupiti, već na osnovu pameti i institucija koje gaje tu pamet. Veština i obrazovanje su važniji od zemlje i ruda.

Reason: Kakve institucije omogućuju zemljama da postanu bogate?

Hamilton: Reč je socijalnim strukturama koje društvu omogućavaju da nešto postigne i stvori. Institucija može biti i skupština na nivou varošice, koja odlučuje kako će se postupati sa nekim zajedničkim dobrom, ali pod institucijom se može podrazumevati i nešto tako apstraktno kao što je pravni sistem. Mi danas vrlo dobro znamo kako se stvara ljudski kapital. To se čini putem obrazovanja. Ali još nismo potpuno svesni koliko umeju da budu neefikasni obrazovni sistemi u nedovoljno razvijenim zemljama. Jedna poznata studija situacije u Ugandi je pokazala da vlada, kako zvanično priznaje, odvaja 2 do 3 procenta bruto domaćeg proizvoda (BDP) na obrazovanje, a da od te sume samo 13 odsto zaista stiže do škola. (U SAD taj broj iznosi od 60 do 65 odsto.) Dakle, pitanje je koliko se novca usmerava na obrazovanje u širem smislu, ali i koliko se taj novac efikasno plasira, koji deo stiže do samih škola, da li ima udžbenika, da li su učitelji kvalifikovani, itd. Jasno je kako se može povećati efikasnost, ali potreban je novac, mnogo napora i reformske institucije koje hoće tome da se posvete.

Reason: Kako definišete vladavinu prava?

Hamilton: To je delom pitanje efikasnosti pravnog sistema, pitanje koliko je vremena potrebno da počne suđenje, koliko ono traje dok se ne donese presuda, zatim pitanje korupcije i transparentnosti – mnogo se stvari podrazumeva pod “vladavinom prava”.

Reason: Ekonomista Piter Bauer je tvrdio da je su britanske kolonije počele da se razvijaju veoma brzo, u poređenju sa prethodnom istorijom, od trenutka kada im je Britansko imperija nametnula vladavinu prava. A kada je završeno kolonijalno doba, raspali su se sistemi koje su Britanci nametnuli i privrede tih zemalja su počele da propadaju. Izrazit primer toga je, recimo, Nigerija.

Hamilton: Ta bi se tvrdnja mogla podržati ako uzmete u obzir samo bruto domaći proizvod (BDP). Ali, stvari drugačije izgledaju iz perspektive samih Nigerijaca koji su bili kolonizovani, pokoreni i kojima je nametnuta tuđa vlast. Ukoliko ste na ovaj ili onaj način primorani na prisilni rad i ugnjetavani, verovatno niste osetili dobrobiti koje je kolonijalizam doneo. U toj stvari moramo pažljivo procenjivati, uzimajući u obzir percepciju koja postoji u samim bivšim kolonijama. No, isto tako moramo biti fer i reći da su tamo svojevremeno stvorene različite institucije koje su potom počele da se urušavaju, i da je to imalo svoje ekonomske posledice.

Reason: Vi ste napisali kako danas u Nigeriji postoji “negativni neopipljivi kapital”.

Hamilton: To je nešto što se događa uglavnom u zemljama koje proizvode naftu. Ukoliko je najbolji način da se obogatite to da se nekako dokopate naftnih deonica, onda vam školovanje verovatno neće biti jedan od prioriteta u životu. Te negativne cifre nam govore da su u zemljama koje zavise od nekih prirodnih resursa ostale grane privrede, koje nisu vezane za te resurse, izuzetno neefikasne.

Reason: Vratimo se vedrijim temama. Vi tvrdite da ukoliko neka zemlja štedi i više investira u proizvedeni kapital i u ljudski kapital, a manje u prirodne resurse koji se troše, onda praktično ne postoji gornja granica razvoja?

Hamilton: Kako zemlje postaju bogatije, tako troše sve manje i manje količine prirodnog kapitala – ruda, energenata, šuma, riba i slično. Taj iznos se sve više približava nuli, ali vi ste u stanju i da taj mali iznos koristite produktivno i održite isti nivo autputa. Grubo rečeno – bogatije zemlje povećavaju efikasnost brže nego što iskorištavaju prirodne resurse. Sve u svemu, može se reći da bogate zemlje postupaju razumnije u pogledu očuvanja svoje okoline. To manje važi za zemlje u razvoju, dok se kod najsiromašnijih zemalja problem javlja u vezi sa upravljanjem prirodnim resursima. U srednje bogatim zemljama postoji problem sa zagađenjem. Uporedite Kinu sa Malavijem. Problemi Malavija nemaju veze sa zagađenjem. Tamo je pitanje kako upravljati prirodnim resursima. Kako održati kvalitet obradive zemlje? Ako stvarate profit na osnovu resursa kojima raspolažete – što je u ovom slučaju zemljište – i da li bi možda bilo bolje da ga na neki drugi način upotrebite? Problem sa Kinom je to što su oni shvatili kako mogu da imaju 9 procenata godišnji raste, ali sada se suočavaju sa ekološkim posledicama nekontrolisanog rasta proizvodnje.

Reason: Kažete da nivo prirodnih bogatstava po glavi stanovnika zapravo raste kako raste i bogatstvo. To je u suprotnosti sa uobičajenom pretpostavkom da razvoj podrazumeva i smanjivanje prirodnih resursa. Da li vaše istraživanje vodi do zaključka da povećanje bogatstva vodi većem eksploatisanju prirode?

Hamilton: Pa, ne. Naš je zaključak da bogati više eksploatišu prirodne resurse u tom smislu što više na njima zarađuju. Postoje prirodna bogatstva i postoje različiti načini da se ona ekspolatišu. Razlika u prirodnom kapitalu – u siromašnoj zemlji 2 000 dolara po glavi stanovnika, a u bogatoj 9 000 dolara – govori samo to da bogate zemlje svojim prirodnim bogatstvima upravljaju tako da više izvlače iz onoga čime ih je priroda podarila.

Reason: Tako da čak i u bogatim zemljama priroda tokom vremena postaje sve vrednija.

Hamilton: Da. Zasad ne raspolažemo sa dovoljno podataka koji bi to mogli da potkrepe, ali verujem da je razumno pretpostaviti da se taj rast vrednosti tiče upravljanja prirodnim resursima koje imate. Bolje tehnologije i tehnike se primenjuju na tle i ono daje bolji rod. Na bolji način se održavaju šume i one postaju vrednije.

Reason: U studiji tvrdite i da nema neke “očigledne empirijske veze između sadašnje štednje i budućeg blagostanja”. To meni zvuči zapanjujuće. Otkud takav zaključak?

Hamilton: Razmatrajući pitanje šta uslovljava budući rast, zaključili smo da on nema mnogo veze sa akumulacijom stvari. Čini se da on nije vezan za to koliko ste izgradili zgrada, kupili mašina, sagradili infrastrukture, kao ni sa odgovarajućom eksploatacijom nekih vrsta prirodnih resursa. Nešto drugo je odlučujuće – tehnologija i institucije. No, naravno, stvar stoji sasvim obrnuto u slučaju najsiromašnijih zemalja koje ne raspolažu osnovnim sredstvima i elementarnim proizvedenim kapitalom; kod njih postoji jaka veza između akumulacije i budućeg rasta. Što nam govori da problem razvoja je prilično drugačiji u bogatim i u siromašnim zemljama. Što nije nimalo iznenađujuće.

Reason: Na Zapadu je manje više poznato koje institucije omogućavaju da se stvori bogatsvo. Zašto onda ne bismo trebali da napravimo kopije tih institucija u siromašnim zemljama?

Hamilton: Problem je u tome što su institucije lokalne tvorevine. One su odraz tog određenog mesta i rezultat specifičnog istorijskog razvoja. Neke od najvažnijih institucija anglo-saksonskog sveta vuku korene još od Magna Carte, a začeci engleskog običajnog prava sežu još dalje u prošlost. Postoje oni koji su dosta pesimistični u pogledu mogućnosti da se neke institucije nametnu ili stvore. Ako je je zaista bilo potrebno da prođu vekovi spore, bolne i kumulativne izgradnje institucija da bismo stigli tu gde smo sada, to nisu dobre vesti za zemlje u razvoju. Dakle, moramo se nadati da pesimisti nisu u pravu. Novija istorija poznaje primere da je u zemljama u razvoju došlo do krize, ili se pojavila neka druga vrsta podsticaja koja je navela na veoma brzo uvođenje institucionalnih promena i te promene su imale veliki uticaj (primer su Južna Koreja, Indija, Tajland). Važno je ne biti mnogo pesimističan. Nedavno smo se više okrenuli investiranju u zemlje u kojima postoje bolje institucije, ali onda se javlja pitanje šta učiniti sa ostalim, siromašnim zemljama? Moramo ozbiljno da razmišljamo kako zadovoljiti humanitarne potrebe i kako započeti promenu institucija, kako podstaći te zemlje da krenu napred. Nema lakog odgovora na to.

Reason: Iznenadila me vaša tvrdnja da ne postoje održivi rudnici dijamanata, ali postoje održive privrede zemalja sa rudnicima dijamanata. Možete li nam to objasniti?

Hamilton: U svakom takvom rudniku postoji ograničena količina dijamanata. Jednog dana više neće biti ničega što se može iz njega izvaditi. Ali u Bocvani, zemlji dijamantskih rudnika, pre nego što dođe do iscrpljivanja rudnika vi imate šansu da zaradu iz rudnika investirate u drugu vrstu poseda – u nešto od onoga o čemu smo već govorili, u ljudski kapital, bolje institucije, infrastrukturu. Jednu vrstu bogatstva, za koju znate da će se iscrpeti, možete pretvoriti u kapital koji će vam dati održivi priliv zarade i povećati ljudski kapital.

Reason: Pre pedeset godina Svetska banka se bavila samo opipljivim kapitalom – fabrikama, putevima, železnicom, branama. Izgleda da se danas mora okrenuti neopipljivom kapitalu ako želi da podstakne razvoj.

Hamilton: Ranije smo mislili da je dovoljno izgraditi infrastrukturu i da će se zemlja razviti, bez obzira koje je u pitanju. Ispostavilo se da stvari nisu tako jednostavne.

 
Neznatno skraćena verzija priloga: Ronald Bailey, “Our Intangible Riches”, Reason, Aug./Sept. 2007.

Peščanik.net, 31.08.2007.