Politička scena u Srbiji uoči narednih republičkih izbora obeležena je izraženom volatilnošću biračkog tela. Nakon talasa antikorupcijskih i studentskih protesta koji su tokom 2024. i 2025. godine značajno uzdrmali političku ravnotežu, istraživanja javnog mnjenja beleže dva paralelna fenomena: postepeno slabljenje dominacije vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) i istovremeno neuobičajeno visok procenat birača koji se ne izjašnjavaju jasno o svojim izbornim preferencijama. Ovaj tekst analizira nalaze dva relevantna istraživanja – CRTA/Democracy Action Lab i Nove srpske političke misli (NSPM) – i dovodi u pitanje jednu od najraširenijih pretpostavki u komentarisanju ovih podataka: da će se neopredeljeni birači, usled izraženog nezadovoljstva korupcijom i ostalim nagomilanim problemima u društvu, gotovo automatski svrstati na stranu protiv režima.
Rezultati istraživanja CRTA i NSPM
Istraživanje sprovedeno u junu 2026. godine od strane CRTA, u saradnji sa Democracy Action Lab, obuhvatilo je reprezentativan uzorak od 2.324 ispitanika ispitanih metodom licem u lice. Rezultati pokazuju da bi Studentska lista osvojila 44,9% glasova, SNS 35,7%, a Socijalistička partija Srbije 3,8% – međutim, ovi procenti odnose se isključivo na takozvane „opredeljene“ birače, koji čine svega 70% ukupnog uzorka. Drugim rečima, čak 30% ispitanika u ovom istraživanju nije bilo spremno da jasno navede stranku ili listu za koju bi glasalo. Paralelno s tim, istraživanje agencije povezane sa NSPM, objavljeno krajem jula 2026. godine, donosi nešto drugačiju sliku raspodele glasova – Studentska lista 39,6%, SNS 37,5%, uz SPS koja bi samostalno prešla cenzus sa 4,9% – ali i eksplicitnu konstataciju da otprilike četvrtina birača „još uvek vaga“ svoju odluku, odnosno da se oko 25% ispitanika ne može svrstati ni u jedan jasno opredeljeni tabor. Ono što ova dva istraživanja, uprkos metodološkim razlikama i različitim brojkama za pojedinačne stranke, imaju zajedničko jeste upravo ovaj nalaz: značajan deo biračkog tela – između četvrtine i trećine ukupnog broja ispitanika – u ovom trenutku nema formiranu ili barem javno iskazanu izbornu preferenciju. To je istorijski visok procenat za srpske prilike, i on sam po sebi zaslužuje analitičku pažnju nezavisno od toga koja stranka trenutno prednjači među opredeljenima.
Iskušenje jednostavnog tumačenja
U javnom diskursu, a delom i u analitičkim komentarima koji prate objavljivanje ovakvih istraživanja, uvrežilo se tumačenje da visok procenat neopredeljenih predstavlja svojevrsnu antirežimsku „rezervnu vojsku“ – birače koji su duboko nezadovoljni vladajućom strukturom, prevashodno zbog percepcije korupcije, ali koji iz taktičkih, generacijskih ili identitetskih razloga još nisu spremni da to javno priznaju ispred anketara. Prema ovoj logici, kada dođe trenutak stvarnog glasanja – u tajnosti glasačke kutije, bez socijalnog pritiska prisutnog u anketnoj situaciji – ovi birači će se pretežno opredeliti protiv vladajuće stranke, budući da istraživanja dosledno pokazuju da građani Srbije izuzetno
oštro ocenjuju korupciju kao društveni problem. Ova pretpostavka nije neosnovana u smislu da zaista postoji obilje dokaza o tome da građani Srbije korupciju doživljavaju kao jedan od najvećih problema zemlje – istraživanja javnog mnjenja iz poslednjih godina dosledno svrstavaju korupciju i kriminal među tri najčešće pominjana problema, uporedo sa ekonomskim pitanjima. Međutim, teza koju ovaj tekst zastupa jeste da je olako prevođenje ovog uopštenog nezadovoljstva korupcijom u konkretno izborno ponašanje neopredeljenih birača metodološki neopravdano, i da postoje ozbiljni naučni radovi i koji takvu vezu dovode u pitanje.
Šta pokazuje istraživanje o korupciji i izbornom ponašanju
Ovde je posebno relevantna meta-analiza Trevora Incertija, objavljena 2020. godine u prestižnom časopisu American Political Science Review, koja se bavi upravo ovim jazom između iskazanog stava prema korupciji i stvarnog izbornog ponašanja. Incerti je analizirao veliki broj eksperimentalnih studija iz različitih zemalja i podelio ih u dve kategorije: terenske eksperimente, u kojima se stvarnim biračima pružaju informacije o korupciji konkretnih političara nakon čega se prati njihovo stvarno glasačko ponašanje na izborima, i anketne eksperimente, u kojima se ispitanicima predstavljaju hipotetički scenariji sa naznakom korupcije. Centralni nalaz ove meta-analize je upečatljiv: dok anketni eksperimenti pokazuju da bi korumpirani kandidati u proseku izgubili između 32 i 35 procentnih poena podrške, terenski eksperimenti – koji mere stvarno ponašanje na stvarnim izborima – pokazuju efekat blizak nuli. Drugim rečima, izjavljena spremnost da se korupcija kazni na izborima gotovo se uopšte ne materijalizuje u realnim izbornim uslovima. Incerti ovaj raskorak objašnjava kroz dva mehanizma. Prvo, terenski eksperimenti često pate od slabosti u samom tretmanu – informacije o korupciji ne dopiru do birača na dovoljno snažan i uverljiv način, ili birači jednostavno ne obraćaju dovoljno pažnje na njih u svakodnevnom informacionom šumu predizborne kampanje. Drugo, i verovatno važnije, veliki efekti u anketnim istraživanjima najverovatnije su posledica pristrasnosti društveno poželjnog odgovora: kada ispitanik u anketi izjavljuje da bi kaznio korumpiranog kandidata, ta izjava ne nosi nikakvu stvarnu cenu niti obavezu – reč je o hipotetičkom, niskorizičnom scenariju u kojem je „ispravan“ odgovor društveno očekivan. U stvarnoj izbornoj situaciji, birač suočen sa čitavim nizom drugih faktora – ekonomskom stabilnošću, partijskom identifikacijom, strahom od nepoznatog, proceduralnom neizvesnošću oko toga ko bi zapravo formirao vlast – po pravilu ne donosi odluku isključivo, pa čak ni prevashodno, na osnovu stava prema korupciji.
Implikacije za tumačenje srpskog slučaja
Ako se ovaj nalaz primeni na kontekst neopredeljenih birača u Srbiji, proizlazi važna metodološka opomena. Sama činjenica da istraživanja dosledno pokazuju visok stepen osude korupcije među građanima Srbije ne dozvoljava zaključak da će ti isti građani, kada dođe trenutak stvarnog glasanja, svoj glas usmeriti protiv vladajuće strukture. Neopredeljenost u anketi ne mora biti prikrivena antirežimska opredeljenost – ona jednako verovatno može predstavljati: (a) stvarnu neodlučnost koja se razrešava tek u poslednjim danima kampanje pod uticajem faktora koji nemaju veze s korupcijom, (b) apstinenciju, odnosno nameru da se uopšte ne izađe na glasanje, ili (c) racionalizovanu podršku statusu quo motivisanu drugim prioritetima – ekonomskom stabilnošću, strahom od institucionalne neizvesnosti, ili jednostavno nedostatkom poverenja da bi promena vlasti donela stvarno poboljšanje. Ovo je utoliko važnije jer istraživanja poput CRTA-inog pokazuju izrazitu polarizaciju u percepciji demokratije duž linije medijske potrošnje – pristalice Studentske liste u velikoj većini podržavaju demokratiju kao sistem, dok je taj procenat među biračima SNS-a znatno niži. Ova polarizacija sugeriše da se biračko telo ne deli isključivo po osi „za ili protiv korupcije“, već po znatno kompleksnijoj osi vrednosnih i institucionalnih opredeljenja, u kojoj korupcija predstavlja samo jedan, doduše istaknut, ali ne i jedini niti nužno presudan faktor. Zbog svega navedenog je veoma važno ozbiljno pristupiti predizbornoj kampanji i ne dozvoliti neprijatna iznenađenja usled olako donetih, pogrešnih zaključaka.
Reference
Incerti, T. (2020). Corruption Information and Vote Share: A Meta-Analysis and Lessons for Experimental Design. American Political Science Review, 114(3), 761–774.
Autor je profesor na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu i član Anketne komisije za ispitivanje odgovornosti za urušavanje nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu.
Peščanik.net, 31.08.2026.