- Peščanik - https://pescanik.net -

Nepodnošljiva centralizacija Srbije

Foto: Peščanik

Najpre je diljem Srbije odjeknulo da su odbornici SNS-a i SPS-a u opštini Rekovac jednoglasno odlučili da od države zatraže zabranu istraživanja litijuma i ostalih minerala na teritoriji te opštine, čiji se žitelji bune protiv prisustva takvih kompanija u levačkom vinogorju. Ali istog dana se oglasio predsednik opštine Rekovac i rekao da mediji nisu tačno preneli vest i da su odbornici odlučili nešto drugo. Nije teško odgonetnuti da je predsednik opštine nakon objavljivanja prve vesti dobio po nosu odozgo.

U Loznici su, s druge strane, odmah usvojili dokument kojim se širom sveta ozloglašenom Rio Tintu odobrava da istražuje nalazišta litijuma i da raseljava stanovništvo Jadra. Na sličan način su, podsetimo, odbornici skupštine Niša izglasali da aerodrom „Konstantin Veliki“ nije svojina grada već države. Ni sedište kompanije Fijat Krajsler nije u Kragujevcu nego u Beogradu. Centrala Simensa jeste u Kragujevcu, ali samo zato što kompaniju u Šumadiju nije dovela država, već biznismen i vlasnik tehnološko-industrijskog Majnd parka Bratislav Milanović.

Gradonačelnik Kragujevca Nikola Dašić, kad god u Majnd park stigne neka nova investicija (nedavno je najavljen dolazak Škode), za svaki slučaj se zahvali predsedniku Aleksandru Vučiću, iako on u Kragujevac nije doveo nijednu investiciju. Dašić to naravno dobro zna, ali zna da je zgodno da se pomene centar moći koji u Srbiji o svemu odlučuje, pa i o tome da on bude na funkciji na kojoj je.

U modernoj Srbiji koja traje dva veka oduvek se odlučivalo iz jednog centra, ustaničkog, državotvornog ili partijskog. Bilo je pokušaja da se tome stane na put, pa su kragujevački topolivci 1876. razvili barjak sa crvenom zastavom na kojoj je pisalo „Samouprava“. U Titovoj Jugoslaviji lokalne samouprave su imale nešto veća ovlašćenja nego u poslednjih 30-ak godina, ali je i to bilo pod strogom partijskom kontrolom. Pišući o ovoj temi, ekonomista Miroslav Prokopijević je zaključio da je Srbija bila decentralizovana i regionalizovana samo u srednjem veku. Što će reći u vreme kad su Hrebeljanovići, Brankovići, Mrnjavčevići, Altomanovići i ostale srednjevekovne velmože imali omeđene teritorije na kojima su kovali svoj novac, imali svoje vojske i druge atribute državnosti.

To što Aleksandar Vučić sve učestalije telefonom poziva svoje saradnike i kompanjone (Sinišu Malog, Zorana Drobnjaka, Dušana Bajatovića i ine) tražeći da mu obezbede novac za rešavanje nekog komunalnog problema negde u Srbiji poslednje je upozorenje da je centralizacija vlasti, moći i novca u Srbiji otišla tako daleko da ugrožava opstanak uže Srbije, poznate i po skraćenici UŽAS.

U takvim okolnostima Šumadija i ostali delovi UŽAS-a polako se gase. Prema zvaničnim podacima, iz Šumadije se i prošle godine odselilo više ljudi no što se u nju doselilo. Lane je u Kragujevcu rođeno nešto više od 1.500 beba, a umrlo iznad 2.000 Kragujevčana. Proletos je malu maturu u kragujevačkim osnovnim školama polagalo 1.756 osmaka, a u septembru je u te škole krenulo 1.613 prvaka. Ne tako davno, bilo ih je i po više od 2.000.

Još je gore u zapadnoj i jugozapadnoj Srbiji, ali i u Vojvodini izvan Novog Sada. Rastu jedino Beograd i Novi Sad. U državi sa 6-7 miliona stanovnika nelogično je da u prestonom gradu živi dva miliona ljudi (od kojih trećina u 21. veku nema kanalizaciju). I dok Vučić, Dodik, Vulin, Dačić i ostali sanjaju Srpski svet (čitaj Veliku Srbiju), Srbija severno i južno od Save i Dunava nestaje.

Ako već ne žele da decentralizuju Srbiju, vlasti ne bi trebalo da podstiču iseljavanje mladih iz cele zemlje u Beograd i Novi Sad. Na konkursu Ministarstva omladine i sporta pola novca za zapošljavanje dobile su organizacije iz Beograda, iako nezaposlenih u drugim delovima Srbije ima znatno više. U Beogradu je nezaposleno 10,8 odsto mladih, a u Centralnoj i zapadnoj Srbiji skoro tri i po puta više, odnosno oko 35 odsto. Isti je slučaj i sa drugim projektima za mlade, gde opet dominiraju organizacije iz Beograda i Novog Sada, navodi se u poslednjem izveštaju Nacionalne koalicije za decentralizaciju.

Nacionalna koalicija za decentralizaciju je, uz Centar za regionalizam u Novom Sadu, jedna od retkih organizacija koje se zalažu za regionalizaciju Srbije. Ranije ih je bilo više. Samo u Kragujevcu su od kraja 90-ih minulog veka do skoro delovale tri: Koalicija za Šumadiju, Zajedno za Šumadiju i Šumadijska regija. One su predlagale podelu Srbije na 4-5 regiona, pri čemu bi regioni imali zakonodavnu i izvršnu vlast (tzv. treći nivo vlasti, između centralne i lokalne) i ekskluzivno pravo odlučivanja o razvojno-investicionim prioritetima na svojim teritorijama. Zagovarale su i dvodomni republički parlament, koji bi činila republičko i veće regiona, s tim što odluke republičkog veća ne bi bile punovažne bez saglasnosti veća regiona.

Koalicija Šumadija, koja je sa počivšim liderom Branislavom Coletom Kovačevićem kao članica DOS-a učestvovala u petooktobarskim promenama, u međuvremenu je nestala sa scene. Zajedno za Šumadiju, koja je bila jedina partija u državi koja je zagovarala članstvo Srbije u NATO paktu i bila okosnica Ujedinjenih regiona Srbije na čelu sa Mlađanom Dinkićem, lane se utopila u nacionalističku i rusofilsku partiju Čajetinca Milana Stamatovića, Zdrava Srbija. Šumadijska regija iz koje su odavno otišli njeni osnivači retko se oglašava. Ne treba zaboraviti da se svojevremeno za teritorijalnu regionalizaciju i političku decentralizaciju Srbije snažno zalagala i Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka. Ta stranka je danas u Novom Sadu u savezu sa SNS-om.

Nije Aleksandar Vučić jedini odgovoran za takvu i toliku centralizaciju vlasti, moći i novca u jednom centru. Odgovornost snose i sve prethodne, predratne i poratne vlasti u Srbiji. U bivšoj SFRJ i Srbiji je do dolaska Slobodana Miloševića na vlast lokalna samouprava bila zamena za raspodelu moći po vertikali. U poslednjih 30-ak godine ovlašćenja su lokalnim samoupravama neprekidno oduzimana, a tovarene su im finansijske obaveze, posebno u oblastima zdravstva i obrazovanja. Danas je lokalna samouprava obesmišljena do te mere da predsednik države i republička vlada, primerice, planiraju izgradnju kanalizacione mreže i nove deponije smeća u Kragujevcu.

Godine 2009, u vreme Borisa Tadića, donet je zakon o podeli Srbije na 7 statističkih regiona, čiji je broj 2010. sveden na 5: Vojvodinu, Beograd, Centralnu i zapadnu Srbiju, Jugoistočnu Srbiju i Kosovo i Metohiju. Radi se o pukoj administrativnoj podeli, pri čemu su Kragujevac i Niš dobili status centara svojih statističkih regiona. Ova podela važi i danas, a koliko je relevantna svedoči činjenica da je Kragujevcu u predlogu novog prostornog plana Srbije, kojim se definišu razvojni planovi do 2035, dat status trećerazrednog grada, daleko iza Novog Sada i Niša, ali i iza varošica duž Moravskog koridora, koje su u rangu nekakve „Osovine razvoja“.

Srbija je najcentralizovanija zemlja u Evropi. Možda bi joj najviše odgovarao model regionalizacije koji je 70-ih godina prošlog veka primenjen u Španiji ili Italiji. U Španiji su sve regije ravnopravne i sve imaju isti nivo zakonodavne i izvršne vlasti. Slično je i u Italiji gde svi regioni, sem Sicilije, imaju isti status. (Sicilija je naime 1945. raspisala uspešan referendum o pripajanju SAD-u, pa je dobila nešto veća ovlašćenja u odnosu na druge italijanske regione.)

Srbija i na ovom planu ostaje van vremena. Pored straha centralnih vlasti od gubitka nadležnosti, moći i novca, tu je i patološki nacionalistički narativ koji regionalizaciju i decentralizaciju vidi kao direktnu pretnju celovitosti zemlje. Radi se o istom nacionalizmu koji je 90-ih razorio nekadašnju jugoslovensku državnu zajednicu, a Srbiju ostavio bez Kosova, i koji će vremenom dokrajčiti i ono što je od Srbije ostalo. Živi bili, pa videli.

Autor je novinar iz Kragujevca.

Peščanik.net, 08.11.2021.