Jednog neutvrđenog dana prije milijardu i pol godina tucet je umnih glava u nekoj sivoj zagrebačkoj zgradi odlučio da trinaestogodišnjaci u školi obavezno moraju čitati Povjestice Augusta Šenoe. U vrijeme kad su nastajale, Šenoine su kolumne u osmercu bile silno popularne, bio je on tada nešto poput ilirskog Ante Tomića, pa bi se nedjeljom u brijačnicama bučno komentirale alegorije “Postolara i vraga” i prepričavala duhovita poanta kako je “istina vam sve to bila, od majstora sam je sluš’o, kad sam kod njeg’ vina kuš’o”.
U međuvremenu je potpisana Hrvatsko-ugarska nagodba i rodio se Dragutin Tadijanović, ispod Šenoina šešira izašli realisti, pa modernisti i Matoš, propalo je austrijsko carstvo, Prvi svjetski rat prohujao je Zemljom, Tadijanović napisao prve pjesme, a Krleža polovicu cjelokupne hrvatske književnosti, Hrvatska je završila u Jugoslaviji, a Tadijanović u Zagrebu, objavljeni su i završeni i sukob na književnoj ljevici i II. svjetski rat, Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu, Tadijanović prestao pisati o Rastušju, umro je i Tito, propala Jugoslavija, umro i Tuđman, propao FAK, čovjek je izmislio elektronske knjige, dešifrirao spiralu DNK i izumio frižidere koji sami kupuju namirnice, naposljetku je i Dragutin Tadijanović umro, a trinaestogodišnjaci su i dalje analizirali Šenoine povjestice o Anki Neretvanki i Mili Gojslavici.
Postoje tako neke teme koje se u zemlji Hrvatskoj zavrte u pravilnim vremenskim razmacima, danima cijela nacija žučno raspravlja samo o tome, pune su novine stručnih mišljenja i nestručnih svjedočenja, gnjevna javnost presuđuje na ulici, da bi onda sedmi dan priča zamrla i ustupila svoje mjesto sljedećoj temi, recimo nasilju među mladima.
Jedna od takvih tema, redovitih poput Mundijala, jest i školska lektira. Otprilike svake četiri godine roditelji i pedagozi se pobune kako djeca ne razumiju Šenoine Povjestice s kraja tercijara, pa i ovih dana po tko zna koji put čitamo i slušamo te rečenice, iste kao prije četiri godine, ili prije osam, dvanaest ili osamdeset. Kad je Tadijanović imao trinaest, vjerojatno se i on svađao sa strogim učiteljem zašto moraju čitati arhaične Šenoine Povjestice, sve pod klupom škole u Podvinju kriomice čitajući najnovije Vijavice i diveći se cool-ekspresionizmu Ej Bi Šimića.
U novinama se tako opet preštampavaju pasusi obavezne lektire, a mi opet zaprepašteno čitamo što nam jadna čeljad čita. Primjer prvi – “Povede ih Toporko do oknašca i tiho kano netopiri proljezoše kroz oknašce” – rečenica je iz priče Ivane Brlić Mažuranić, od koje naša zlostavljana djeca razumiju tek prvu riječ i veznike. Primjer drugi – “Al’ smamila i zlatom pak’o, Venecijo, ti nećeš tako!“ – još se dešifrira u kriptološkom odsjeku Vojne sigurnosno-obavještajne agencije.
Primijetili ste da su primjeri nerazumljivosti teške lektire izvedeni isključivo iz djela Ivane Brlić i nesretnog Šenoe. Svojedobno je, naime, hrvatsko Ministarstvo prosvjete odlučilo da nastavnici imaju izabrati između tridesetak ponuđenih naslova, dok su tri bila obavezna: Mali ratni dnevnik Stjepana Tomaša, Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić i, jasna stvar, Šenoine Povjestice. Primijetili ste i to da se primjeri iz trećeg obaveznog štiva, Malog ratnog dnevnika Stjepana Tomaša – pseudodnevnika jedne trinaestogodišnje osječke djevojčice iz 1991/92. – u novinama ne citiraju. Bit će da je to stoga što za pučkoškolce nisu toliko teško prohodne i nerazumljive.
Na primjer: “Danas smo pisali sastave o svojoj izbjegličkoj sudbini. Svi su dečki na početku sastava napisali CROATIA i ZA DOM SPREMNI. Na dnu sastavka još većim slovima – UVIJEK ZA DOM SPREMNI.” Ili: “Kada sam na radiju pronašla stanicu koja je emitirala Čavoglave mama se nije bunila, štoviše slušala ju je sa zanimanjem. Sva je treperila od unutrašnjeg uzbuđenja kad je čula kako Bobo ili Jure viču: Mi smo spremni, Poglavniče!”
To da trinaestogodišnjaci za lektiru čitaju ovo smeće nije, naravno, ništa novo, piše se i o tome u urednim vremenskim razmacima, i svaki put se dobar dio javnosti i roditelja šokira, ali “hrvatska Ana Frank”, kako odvratno uvredljivo tepaju ovom bezvrijednom komadu paradječje paraknjiževnosti, i dalje je, sve do danas, neupitni dio obavezne školske lektire. Harry Potter je, slušamo učene glave iz ministarskih komisija, trećerazredno sranje, a Stjepan Tomaš valjda klasik dječje književnosti. Ništa čudno: da hrvatski roditelji zavire ponekad djeci u knjige, štošta bi još pronašli. I o tretmanu NDH i Jasenovca u školskim udžbenicima pizdilo se po medijima godinama, uredno i redovno svaka tri-četiri polugodišta, a djeca nam i dalje uče kako su u Jasenovcu završavali neprijatelji mlade hrvatske države, i dalje o tome uče dvije rečenice, a o Bleiburgu dvije stranice. I dalje djeca u udžbenicima materinjeg jezika u “bilješci o piscu” Vinku Nikoliću uče kako je nakon rata pred komunističkom diktaturom morao otići u progonstvo. Da se ne bi balavce valjda opterećivalo banalnom činjenicom kako je kraj rata dočekao u nacističkoj uniformi.
Ima i o tome jedna poučna i vrlo potresna dječja pripovijetka, ali ona nikad neće biti u udžbenicima za hrvatske trinaestogodišnjake. Priča je to o čovjeku kojega su prvog dana rata ustaše strpale u zatvor, odakle je pisao dirljiva pisma svom trinaestogodišnjem sinu. Posljednje njegovo pismo, od 2. svibnja 1941., dječak nikad nije dobio: oca su mu ubili, a pismo je završilo u ladici nekog poručnika u Odgojno-promičbenom odsjeku ustaškog Ministarstva obrane. Nakon rata taj je časnik pobjegao iz zemlje, ali gdje god da je živio – od Argentine do Španjolske – sa sobom je nosio i to pismo. Kad je Hrvatska izborila nezavisnost, kao starac se vratio u domovinu, da tamo umre kao zastupnik u parlamentu i ugledni građanin. Neki je istraživač tada u njegovoj ostavštini pronašao dva stara, požutjela lista papira, i uzbuđeno javio jednom zagrebačkom gospodinu kako je pronašao pismo koje mu je otac pisao u ustaškom zatvoru davnog 2. svibnja 1941. godine. Taj je zagrebački gospodin tada imao već gotovo osamdeset godina. Zove se Slavko Goldstein.
Eh da: ustaški oficir koji je šezdeset i pet godina krio to pismo zvao se Vinko Nikolić. Taj je emigrantski pisac, vrativši se u Hrvatsku, upoznao i Slavka Goldsteina, susreo se s njim mnogo puta, pričali su o koječemu, ali nikad mu nije spomenuo pismo koje je šezdeset i pet godina čuvao u ladici. “Dragi Slavko! Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade naime biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvome fatiju nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je (…). Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš – junak od mejdana.”
Ovaj ulomak iz pisma što ga je Ivo Goldstein, vlasnik jedne karlovačke knjižare, iz ustaškog zatvora pisao trinaestogodišnjem sinu Slavku nikad neće biti u obaveznoj školskoj lektiri. Umjesto takve istinite povjestice trinaestogodišnjaci danas uče nerazumno nerazumljive Šenoine i razumljivo razumljive Tomaševe. Umjesto ove priče o Vinku Nikoliću djeca uče kako je poslije rata morao bježati pred partizanskim krvolocima. Valjda kao oni što su 1991. bježali iz Osijeka u Tomaševu Malom ratnom dnevniku: “Kažu da u Osijeku ima još Srba. Nema ih mnogo, ali ima. Kukavice su, kao i neki Hrvati koji se oblače u haljine i bježe vlakom.“
Bit će da je to stoga što bi povjestica o Vinku i Slavku hrvatskoj djeci bila odveć teška i nerazumljiva. Zašto je Slavkov otac završio u reštu? Što je to rešt? Što je fati? Što su Židovi? Zašto mali Slavko nije dobio očevo pismo? Zašto mu otac kaže da je “veća čast biti u zatvoru nego izvan njega”? Gdje je Slavkov fati nestao? Što je to koncentracioni logor? Što je to holokaust? Tko je ubio Slavkova oca? Zašto? Zašto?
Jednog neutvrđenog dana prije petnaestak godina tucet je umnih glava u nekoj sivoj zagrebačkoj zgradi odlučio da trinaestogodišnjaci u školi obavezno moraju čitati Mali ratni dnevnik Stjepana Tomaša, zgodni mali kao-dnevnik trinaestogodišnje djevojčice Cvijete. Jedno nas malo, privatno historijsko iskustvo uči, međutim, da ono što trebaju čitati s trinaest godina hrvatska djeca čitaju šezdeset pet godina prekasno.
Globus, 16.03.2010.
Peščanik.net, 17.03.2010.