- Peščanik - https://pescanik.net -

Neprijatnost

Foto: Predrag Trokicić

Čak i u delu društva koji se smatra naprednijim, obrazovanijim, građanskim, tolerantnim itd. postoji doza neprijatnosti kada treba reći nešto lepo o Albancima. Previše je godina (i decenija) potrošeno na ubeđivanje da „Albanci mrze Srbe” i da su oni „naši neprijatelji” da bi uspeo pokušaj razgovora na osnovu činjenica. „Ne možeš reći da nas ONI ne mrze“, često će vam šapnuti i oni koji tvrde da su bez predrasuda i protiv svake diskriminacije.

Naravno, svakoj vlasti (ne samo u Srbiji) je zgodno da ima „neprijatelja“ od koga preti (stalna) opasnost. Još je zgodnije kada takvu opasnost ne treba ni dokazivati, već predstavnici vlasti zbog odlučne (re)akcije uvek samo automatski dobijaju aplauz/podršku od dela uplašenih glasača. Iako se za titulu „glavnog neprijatelja“ u Srbiji takmiče i Hrvati i Bošnjaci, Albanci su ostali neprikosnoveno prvi. Ne pomažu rezultati istraživanja, objašnjenja da je nemoguće da NAS mrze baš svi koji pripadaju NJIMA. Rečenica „znao sam ja jednog Albanca i on mi je rekao…“ uglavnom služi da pokaže kako je osoba koja je izgovara u stvari bez predrasuda, a da istovremeno kroz izuzetak od pravila dokaže koliko nas Albanci po pravilu mrze.

Sve ovo bi bio samo još jedan od problema društva u Srbiji, da se u igru ne uključuje opasna manipulacija oružjem. Posle oružanog konflikta u Preševskoj dolini, pripadnici vojske i policije su mnogo puta pronalazili manju ili veću količinu oružja, ali za to niko nije odgovarao. Zaplene su veoma zgodne za vojsku, policiju i vlast – niko ne pita odakle je oružje, nema dokaza ni sudskog postupka, a sa druge strane se dobija opravdanje za stalni oprez prema Albancima. U takvim slučajevima mediji bez suda presuđuju da je „oružje stiglo sa Kosova“ ili „zaostalo od oružanog konflikta 2001“ i naravno da ga uvek pripisuju Albancima.

Nema individualizacije krivice niti ona zanima državne organe. Sa druge strane, čak i da je oružje (na primer) došlo sa Kosova, ne postavlja se pitanje o odgovornosti državnih organa. Sve u svemu, zaplena je dovoljna da opravda „visoku borbenu gotovost“ vojske/policije/žandarmerije na onome što se naziva „jug Srbije“. Ako baš zatreba da se o tome izveštava duže od dva dana, novinari pozovu eksperte koji će potvrditi da je „opštepoznato da postoji put droge i oružja preko Preševa i Tetova“ i da je takva zaplena „dobra i očekivana“.

Najnovija zaplena na granici sa Makedonijom je bila prilika da se ode korak dalje, ali u pogrešnom smeru. Naravno da treba pozdraviti svaku zaplenu oružja, sprečavanje kršenja zakona i činjenicu da je sprečeno krijumčarenje, naročito ako je reč (kako mediji izveštavaju) „o nekoliko hiljada pušaka, mitraljeza, minobacača i ručnih bombi“. Međutim, sve ostalo deluje veoma loše. Sažetak ove višednevne kampanje je u naslovu jednog tabloida: „Zaev i Zapad od Makedonije na silu prave zemlju Šiptariju“. Posle toga, odlično su se uklopili šturi (ali ekskluzivni) izveštaji sa dramatičnim snimcima na kojima se vidi oružje, uz „izvor iz VBA“ koji potvrđuje da se zaplena desila dok su „strani državljanin i dva državljanina Srbije albanske nacionalnosti, pokušavali da ga prokrijumčare u Makedoniju“.

Na sajtu VBA, jedine vesti iz 2017. godine su obeležavanje Dana žena i poseta polaznika Visokih studija bezbednosti, dok u rubrici „saopštenja“ nema ničega još od 9. novembra 2016. Informacija o zapleni oružja nema ni na sajtu Ministarstva odbrane. Nema zahteva za istragom, niti će se ove zaplene neko setiti kroz nekoliko nedelja ili meseci. Nema nikakvog saopštenja tužilaštva, niti policije. Pomenuti „izvor VBA“ nam (očekivano) objašnjava da je „sve bilo namenjeno stranačkoj infrastrukturi najvećih albanskih partija“ (dakle, svi Albanci su isti i hoće oružje), da će oružje poslužiti „ako dođe do rasplamsavanja sukoba ili možda upravo da bi se izazvali incidenti“ (komentar nepotreban) i da su „državni vrh i premijer Vučić procenili da se sa ovim ne ide u javnost jer bi spekulacije mogle da doliju ulje na vatru“ (iako je vest sa snimcima zaplene gotovo svuda). Krug posle nekoliko dana zatvara Milovan Drecun, Predsednik Odbora za Kosovo i Metohiju Skupštine Srbije koji izjavljuje da je u pitanju „neproverena informacija“, ali da ne isključuje da se sve zaista i desilo.

Iako cela priča polako nestaje iz javnosti, reči „izvora iz VBA“ ostaju urezane u svest javnosti: „VBA je primetila i pojačano kretanje pripadnika albanske nacionalne zajednice sa područja Preševa i Bujanovca prema Makedoniji proteklih dana“. Umesto da se postavi pitanje ko i zbog čega prati građane Srbije, da li postoji neka odluka da se prate „pripadnici albanske zajednice iz Preševa i Bujanovca“, svi mediji su „pojačano kretanje“ prihvatili kao da se radi o nekom krivičnom delu. Niko ne pita da li Albanci koji žive u Preševu i Bujanovcu imaju neku (prihvatljivu) normu kretanja, pa su je ovoga puta možda prekoračili?

Očigledno je da su predrasude duboko ukorenjene kada su svi mediji preneli besmislicu o „pojačanom kretanju Albanaca“. Kako bi sve izgledalo uverljivije, izvor je još dodao da je „slično i sa Albancima sa Kosova, i to pre svega sa onima koji su poznati kao nekadašnji pripadnici OVK“. Da nema predrasuda, možda bi se čitaoci zapitali da li je zaista moguće (ili makar verovatno) da se bivši pripadnici OVK 18 godina posle raspuštanja odluče na premeštanje u Makedoniju, u trenutku kada tamo sve albanske partije ulaze u vladu. Zbog čega se novinari nisu potrudili da saznaju makar neko ime pomenutih „bivših pripadnika OVK“ ili da pitaju zašto KFOR nije obavešten ako ima indicija da se nešto nelegalno dešava na Kosovu?

Večernje novosti su otišle korak dalje sa pričom (ponovo bez konkretnih dokaza) da se radi o „800 NAORUŽANIH Albanaca sa tovarima oružja“. U tekstu ima nešto više (očekivanih) detalja, ali uz napomenu da postoji nova generacija (albanskih) ekstremista koja vodi „vojsku kriminalaca koji se bave švercom narkotika, oružja i migranata“ i koji će se „lako transformisati u terorističku organizaciju“. Očigledno da za Albance nema nade – u javnosti i medijima u Srbiji, namenjena im je uloga kriminalaca i terorista, koji su uvek tu kada je vlastima potreban neprijatelj. I posle svakog novog incidenta može se reći da zbog „interesa istrage“ ili „da se ne bi dolivalo ulje na vatru pogrešnim tumačenjem“, nije moguće saopštiti više detalja. Građani su ionako naviknuti na opšte odsustvo pravde, pa neće ni pitati tužilaštvo dokle je stiglo sa istragom.

U dokumentarcima na raznim kablovskim kanalima mogu se čuti svedočenja bivših nacista i građana Nemačke. Oni kažu da je u doba Hitlera bilo normalno misliti o Jevrejima kao „mitskoj sili zla“, da se nije postavljalo pitanje o njihovim zlim namerama i da je bilo „opštepoznato da oni Nemcima rade o glavi“. Oni priznaju da nisu videli ništa sporno u tekstovima ili karikaturama koji su demonizovali Jevreje. Ove dokumentarce bi možda trebalo da prikazuje i naš javni servis, u nadi da će naši građani nešto naučiti iz njih. Možda bi se onda smanjio broj građana koji Albance doživljava kao „dokazane neprijatelje“. Možda bi tada neko shvatio da vikend karikatura u listu Politika u kojoj Albanac šmrče kokain u obliku granice nije nešto smešno, već kršenje odredbi Ustava i zakona.

Autor je direktor za Evropu u Civil Rights Defenders.

Peščanik.net, 08.05.2017.