- Peščanik - https://pescanik.net -

Neredi u Beogradu 21. februara 2008

Pozadina, dimenzije, implikacije

Na margini ogromnih demonstracija osmišljenih od strane premijera V. Koštunice i njegove Demokratske stranke Srbije (DSS) i sprovedenih zajedno sa Srpskom radikalnom strankom (SRS) [haškog optuženika] V. Šešelja i predsednikom B. Tadićem1 kao velike manifestacije narodnog besa protiv podrške nezavisnosti Kosova od strane zapadnih zemalja, nezapamćeno nasilje širilo se centrom Beograda 21. februara, rezultirajući gubitkom jednog života,2 212 povređenih,3 paljenjem ambasada SAD i Hrvatske, demoliranjem nekolicine drugih ambasada,4 obijanjem i pljačkom blizu 100 prodavnica i stotina kioska, rušenjem 20 autobuskih stanica, razbijanjem i/ili paljenjem brojnih automobila, uništenjem ili oštećenjem mnogobrojnih kontejnera za smeće, saobraćajnih znakova i drugih infrastrukturnih elemenata.

S obzirom da je erupcija nasilja direktna posledica ogromne “patriotske” kampanje koju je Vlada vodila u protestu protiv priznanja nezavisnosti Kosova od strane niza zapadnih zemalja, naglašavanje nekih od najistaknutijih karakteristika kampanje i ukazivanje na moguće posledice čini se prigodnim:

1. Beogradski miting sazvan je od strane predsednika Tadića, premijera Koštunice i zamenika predsednika SRS T. Nikolića, koji su se sreli 18. februara da se dogovore o odgovoru Srbije na  Deklaraciju nezavisnosti Kosova. Činjenica da je Predsednik Tadić naknadno shvatio da je ušao u opasan dogovor sa svojim “najintimnijim neprijateljima” i odlučio da sebi osigura alibi iznenadnom posetom Rumuniji,5 ne oslobađa ga direktne odgovornosti za ono sto se dešavalo na ulicama Beograda dok je on u Bukureštu “izražavao zahvalnost za principijelan stav Rumunije o Kosovu”. Činjenica da se Tadić – u društvu svog grotesknog ministra inostranih poslova V. Jeremića – obratio beogradskoj javnosti iz salona ambasade u Bukureštu, blagim apelom na demonstrante, zamolivši ih da prestanu s onim sto su činili, samo potvrđuje da ovaj sobom zadivljeni intelektualno inferiorni politikant nije u stanju da valjano vrši svoju dužnost i vodi zemlju bilo kuda drugde osim u još veći haos i nestabilnost. Njegova Demokratska stranka (DS)6 tvrdoglavo insistira na “stabilnosti [koalicione] vlade” i time daje Koštunici odrešene ruke da faktički vlada zemljom i upotrebljava i zloupotrebljava institucije po sopstvenom nahođenju pri ostvarivanju svog strateškog cilja: sprečavanja bilo kakve modernizacije Srbije i njenog priključivanja Evropi.

2. Masovni protest na trgu ispred zgrade Parlamenta bio je pažljivo pripremljen od strane Vlade: državna Železnica Srbije najavila je da će učesnici biti besplatno prevezeni do Beograda i nazad; obezbeđene su stotine autobusa da prevezu građane iz najudaljenijih krajeva same Srbije, Vojvodine i sa delova Kosova pod srpskom kontrolom; Ministar obrazovanja je izdao specijalni dekret kojim svim školama7 i univerzitetima odobrava slobodan dan, Ministarstvo zdravlja izdalo je naredbu da se za ovu priliku isprazni Urgentni centar Kliničkog centra Srbije u Beogradu – još jedan indikator da su vlasti računale na izlive nasilja. Svi mediji bili su zatrpani agresivnom propagandom u nastojanju da se Srbi okupe u Beogradu; izgledalo je kao da istaknuti crkveni velikodostojnici, poznate ličnosti iz sveta sporta, kulture, estrade, nauke, biznisa i svih drugih oblasti, nemaju pametnija posla nego da sa entuzijazmom služe vladinoj agitprop mašineriji.

3. Ambasade koje su napadnute od strane demonstranata nisu imale elementarnu zaštitu: ambasador Hrvatske je u jednoj televizijskoj izjavi rekao da su policajci koji svakodnevno obezbeđuju zgradu povučeni nedugo pre napada. Nekoliko radio i TV stanica, osim RTS-a8 (koji je u vlasništvu države i pod kontrolom DSS-a) je više puta upozoravalo na činjenicu da nema policije ispred napadnutih ambasada. Tek pošto je “posao obavljen” – tj. pošto su ambasade zapaljene i teško oštećene – pojavile su se specijalne policijske jedinice i primenile nešto što su bezbednosni eksperti nazvali “diletantskim postupkom” u neubedljivom pokušaju da zaustave talas nasilja. Isti eksperti su primetili da su mnogi od demonstranata u napadima na ambasade pokazali “visok nivo veštine, ponašajući se u maniru dobro obučenih profesionalaca”. Više od sat vremena pošto su ambasade SAD i Hrvatske zapaljene, prvo vatrogasno vozilo9 je stiglo na lice mesta.  Upitan da komentariše činjenicu da je policiji bio potreban čitav sat da stigne na mesto napada, ministar odbrane D. Šutanovac (DS) je rekao: “Policija je žrtvovana”, jasno ukazujući na to da je postojala politička odluka da se demonstrantima dopusti da deluju neometano.

4. Prvog dana protesta, 17. februara,10 policija je imala izričita naređenja11 da na nasilne napade na ambasadu SAD i nekolicinu drugih ambasada reaguje samo “pasivnom intervencijom” (šta god to značilo), što je dovelo do povreda brojnih policajaca. Nije bilo hapšenja niti krivičnih prijava protiv izgrednika. Umesto da osudi nasilje koje se dogodilo 17. februara, ministar infrastrukture V. Ilić12 izjavio je da je “razbijanje nekoliko prozora na ambasadama demokratski odgovor na akt zemalja koje od nas otimaju 15% naše teritorije” i da “se oni moraju naučiti da je i ovo demokratija”. Pre toga, vladin ministar za Kosovo, S. Samardžić rekao je da je paljenje graničnih prelaza između Srbije i Kosova “legitimno i u skladu sa politikom naše Vlade” – dakle, otvoren poziv na još nasilja. Posle mitinga 21. februara i talasa nasilja, Premijer Koštunica pohvalio je demonstrante: “Narod, a posebno omladina Srbije, poslao je poruku da se zalaže za pravo, pravdu i slobodu” – ni reč osude napada na ljudske živote i imovinu ne može se naći u pisanoj izjavi (izdatoj 12 sati posle nereda), premijerovom omiljenom načinu komuniciranja sa spoljnim svetom.

5. Iako se u medijskim izveštajima tvrdi da su napade izvršili fudbalski navijači (bez obeležja bilo kog fudbalskog kluba – što je samo po sebi neobično), među demonstrantima je – sudeći po zastavama viđenim u TV prenosima – bilo članova niza omladinskih organizacija ekstremne desnice13 poznatih po ideološkoj bliskosti premijeru i njegovoj DSS.

6. Uprkos nezapamćenoj propagandnoj kampanji da se organizuje “najveći miting održan u istoriji Srbije”, bilo je prisutno (prema poverljivim policijskim procenama) između 150.000 i 300.000 ljudi – znatno manje od očekivanog miliona. Sam miting sastojao se od patetičnog lamentiranja nad sudbinom “kolevke srpstva” i nacionalistički obojene mržnje prema svima koji navodno podržavaju “stvaranje kriminalne lažne države na svetoj srpskoj zemlji”. SAD, EU i “domaći izdajnici” (LDP, nezavisni mediji, NVO, kritički nastrojeni intelektualci) označeni su kao vrhovni neprijatelji u nekoliko govora, uključujuci histerične tirade premijera Koštunice i filmskog reditelja E. Kusturice. Sudeći prema medijskim izveštajima nakon mitinga i nereda, za očekivati je da ofanziva protiv ovih “neprijatelja” postane jedan od ključnih elemenata javnog diskursa u mesecima koji dolaze – fenomen koji je Miloševićev propagadni aparat “patentirao”,  a Koštunica doveo do savršenstva .

7. Jak nacionalisticki naboj zasenjen jedino otvorenom ksenofobijom I ispadima brutalnog nasilja, rezultat je višemesečne propaganda, sveprisutne u orkestriranim medijima, obrazovnom sistemu, javnim nastupima, političkim debatama i drugim događajima, uključujući čak i estradu. Ako je suština poruke koju je beogradski miting sa “pratećim aktivnostima” kao što su nasilni ispadi srpske zlatne mladeži trebalo da prenese, da se EU i ostatak slobodnog sveta ubede da Srbija ne želi da im se priključi – a to se kristalizovalo kao misija premijera Koštunice –dominantne anti-evropske snage su ostvarile ogromnu pobedu: pridruživanje EU nije više na dnevnom redu srpske politike, makar u bliskoj budućnosti. Odgovornost za ovaj “uspeh” može se podjednako raspodeliti između otvoreno anti-evropskih zagovornika kao sto su Koštunica i Nikolić, i neodlučnog Predsednika Tadića koji se razvio u njihovog saučesnika, žrtvujući ideju evropske Srbije svojoj ličnoj ambiciji i uskim interesima korumpiranih ministara iz redova DS u koalicionoj vladi.

8. Bez sumnje, Predsednik Tadić je iz ove runde srpskog političkog pokera isplivao kao najveći gubitnik: njegov izborni slogan “I Kosovo i Evropa” materijalizovao se u ishod “ni Kosovo ni Evropa” i pretvorio ga u puki instrument Koštuničine ksenofobične opsesije. Koštunica, paradoksalno,  izlazi kao pobednik: uspeo je da kapitalizuje gubitak Kosova i dalje srozavanje katastrofalnog imidža Srbije u svetu i iskoristi ih da konsoliduje svoju poziciju glavnog srpskog moćnika koga se plaše mnogi političari kod kuće i u inostranstvu.

9. Ispadi primitivnog “patriotizma” u gradovima širom Srbije i Kosova i na demonstracijama koje su organizovale srpske “patriote” u Banja Luci 21. februara i u Podgorici 22. februara, kao i svakodnevne studentske demonstracije na severnom Kosovu (koje je pod srpskom kontrolom) i marševi ratnih veterana (iz ratova vođenih tokom 1990ih) do granice između Kosova i Srbije i protestna okupljanja u brojnim kosovskim gradovima i selima koje naseljavaju Srbi, jasno pokazuju se iz Beograda vodi dobro organizovana i orkestrirana kampanja sa ciljem da se ovo pitanje održi “vrućim”, privlačeći pažnju sveta i manipulacijom kosovskim Srbima koji se održavaju u uverenju da je zvanični Beograd iskren u svojim obećanjima da ih nikada neće napustiti. Međutim, kad se setimo šta se desilo Srbima u Hrvatskoj i Bosni koji nisu mogli (ili hteli) da se presele u tzv. Republiku Srpsku, ostaje veoma malo nade da će im biti pružena pomoć pošto se ostvare kratkovidi politički ciljevi beogradskih političkih elita.

Čini se da postoje dva scenarija:

Uz aktuelnu kampanju da se pitanje Kosova nametne kao gorući međunarodni problem, oslanjanjem na Rusiju14 uz pretnje da se ugrozi regionalna stabilnost i istovremeno pozivanje kosovskih Srba da ostanu na Kosovu, Beograd je zauzet instrumentalizovanjem srpskih ili pro-srpskih grupa u Bosni i Crnoj Gori – sve ovo je usmereno ka vršenju dodatnog pritiska na Prištinu i međunarodnu zajednicu, takođe i putem konflikta niskog intenziteta na Kosovu i u čitavom regionu;

– Upućeni posmatrači u Beogradu ukazuju i na mogući “plan B”: ako se pomenute mere pokažu nedelotvornim, dogodiće se masovni egzodus Srba sa Kosova – slično julu 1995. kad su Srbi izbegli iz Hrvatske –opet, dakle, dramatična eskalacija sa namerom da pruži još jedan dokaz da su Srbi žrtve zle zavere.

10. Treba podvući da interne srpske političke igre predstavljaju ključni faktor u celoj stvari. Kao rezultat političke klime stvorene oko kosovskog pitanja, nekoliko tokova kojima bi se situacija mogla razviti izgledaju verovatnim:

a) novi konflikti između koalicionih stranaka – DSS i DS – koji će nastaviti da se razrešavaju novim ucenama prve i popuštanjem druge: prvi takvi konflikti će nastati na očekivanoj hitnoj sednici Parlamenta, koji treba da donese set mera u cilju kažnjavanja zemalja koje priznaju nezavisnost Kosova. Na sednici, koja će verovatno biti zatvorena za javnost, raspravljaće se o tajnom Akcionom planu koji su donela sva ministarstva i za koji se veruje da sadrži radikalne korake kao što su prekidi diplomatskih veza, uvođenje ekonomskih sankcija i sl.;

b) Dalje klizanje čitave političke atmosfere i javnog diskursa udesno, zajedno sa intenzivirano “patriotskom” homogenizacijom kao pogodne dimne zavese za prikrivanje nesposobnosti političara da se izbore sa stvarnim problemima društva, ekonomije i politike;

c) Intenzivirano neprijateljstvo prema kritički nastrojenom političkim strankama, grupama i pojedincima, nevladinim organizacijama i aktivistima za ljudska prava – koje je već dobilo razmere pravog lova na veštice – pri čemu ne treba isključiti ni mogućnost zvanične zabrane nekih od njih (LDP, npr.);

d) U zavisnosti od razvoja situacije, kako domaće tako i u inostranstvu, postoji i mogućnost uvođenja vanrednog stanja, iako se Tadićeve demokrate zaklinju da bi napustili koaliciju u tom slučaju – još jedan test njihove trpeljivosti u odnosu prema DSS.

Kako god se stvari razvijale u budućnosti, svet je suočen sa sve nestabilnijom Srbijom koja je nevoljna da se uskladi sa sobom i sa svetom i spremna da se upusti u intenzivni konflikt sa svojim susedima i većim delom slobodnog sveta.

Zbog toga je od suštinskog značaja pružanje podrške i pomoći evropski orijentisanim političarima – uključujući i veći deo članstva Tadićeve DS – , aktivistima civilnog društva, omladinskim grupama i nezavisnim medijima, u stvaranju razumne politike u cilju održavanja evropskog duha u Srbiji15 u životu i spremnosti za trenutak kada se nove šanse budu pojavile na horizontu.

(tekst je pisan za YUKOM i za www.pescanik.net)

Peščanik.net, 22.02.2008.


________________

  1. Dan pre mitinga, Tadić se distancirao od “zloupotrebe masovnih događaja u svrhu partijsko-političkih ciljeva” – zakasneli potez koji ne umanjuje njegovu odgovornost.
  2. Zvaničnici ambasade rekli su da su “svi službenici ambasade na broju” i da žrtva nije rezultat “interakcije između demonstranata i službi bezbednosti ambasade”.
  3. Dva strana novinara – Holanđanin i Čeh – pretrpeli su teške povrede i zadržani su u bolnici.
  4. Ambasade Belgije, Turske, Bosne i Hercegovine, Nemačke, Kanade i Velike Britanije su napadnute i pretrpele lakša ili teža oštećenja.
  5. Da se Tadić “sam pozvao u [prethodno neplaniranu] posetu i proveo ceo dan u zgradi Ambasade Srbije” posle kratkog kurtoaznog susreta sa predsednikom Baseskuom.
  6. Treba primetiti da DS ima većinu u Gradskoj skupštini Beograda. Kadrovi DS-a – na čelu sa Gradonačelnikom Z. Alimpićem i gradskim menadžerom B. Stanojevićem – izneli su ceo organizacioni trud u vezi sa mitingom.
  7. Postoje brojni izveštaji da je bilo pritisaka na nastavnike, čak i u osnovnim školama u Beogradu da dovedu svoje učenike (starosti od 7 do 11 godina) na miting.
  8. Dok su B92, Fox i Studio B izveštavali o događajima u vidu višesatnih uključenja uživo, RTS je prenosio crkveni moleban kome su prisustvovali premijer, više ministara i javnih ličnosti poznatih po svojoj posvećenosti patriotskoj stvari.
  9. Vlasnik kuće koja se nalazi do ambasade Hrvatske – čiji je stan potpuno izgoreo – citirao je reakciju Vatrogasne službe na njegov poziv: “Nije nam dopušteno da intervenišemo”.
  10. U prvim reakcijama na Deklaraciju nezavisnosti, napadnute su i oštećene ambasade SAD i Slovenije, sedište i kancelarije Liberalnodemokratske partije (LDP), brojne radnje, restorani i drugi objekti koji se dovode u vezu sa zapadom.
  11. Ovo je potvrđeno u izjavi rukovodstva Sindikata policije.
  12. Ilić, koga je premijer Koštunica u više navrata pohvalio kao “najboljeg ministra”, poznat je kao spiritus rector vulgarnog primitivizma u političkom životu Srbije. Posle nereda 21. februara, Ilić je komentarisao “rezultate” beogradskih nereda na mitingu u svom rodnom Čačku, 22. februara: “Ambasade u Beogradu su prošle mnogo bolje nego sto zaslužuju”.
  13. Među njima su Svetozar Miletić (nazvana po srpskom nacionalisti iz 19. veka), 1389 (godina mitske Kosovske bitke), Dveri srbske (radikalna ksenofobična grupa), Naši (nazvana po nacistima sličnoj studentskoj grupi u Rusiji koja podržava V. Putina), Nomokanon (fašizmom inspirisana studentska grupa sa beogradskog Pravnog fakulteta), Sv. Justin Popović (još jedna studentska grupa nazvana po antisemitskom i antievropskom svešteniku iz prve polovine 20. veka), Nacionalni stroj (srpska “podružnica” neonacističkog Stormfronta) i Obraz (ekstremna desničarska grupa koja izdaje časopis za koji je premijer Koštunica pisao pre nekoliko godina).
  14. Putinove slike bile su prisutne i klicanje njegovog imena moglo se jasno čuti tokom mitinga – privrženost Rusiji, kakva nije viđena čak ni tokom slavlja posle oslobođenja Beograda u oktobru 1944. Servilan stav prema Rusiji i neprijateljstvo prema Zapadu ilustrovani su odlukom državne RTS: počev od 21. februara, svi filmovi i serije u produkciji SAD i drugih zapadnih zemalja zabranjeni su na nacionalnoj televiziji i zamenjeni ruskom i domaćom produkcijom – potez koji je zvanično potvrdio Generalni direktor RTS-a A. Tijanić, koji je nekada bio Miloševićev ministar informisanja, a zatim Koštuničin savetnik za medije.
  15. Neke od postojećih organizacija koje zagovaraju Evropu u Srbiji pretvorile su se u servilne instrumente vladine politike. Neki od njihovih poteza kompromituju samu ideju približavanja Srbije Evropi: samo pre nedelju dana Evropski pokret u Srbiji (EPUS) nagradio je Nenada Popovića – kontroverznog bosanskog biznismena i javnog zagovornika tvrdog srpskog nacionalizma, člana vođstva DSS-a, navodno sa bliskim vezama sa ruskim tajnim službama – titulom “Najevropljanin godine”!