- Peščanik - https://pescanik.net -

Neue Amerikanische Kunst

Ukoliko vodeći političari Demokratske stranke na predstojećoj konvenciji u Denveru pokažu imalo sumnje u Obamu, McCainu i Republikancima neće biti teško diskvalificirati njegovu kampanju. Zato Obama podilazi koliko može, u nadi da će Clintoni biti u stanju progutati svoj solipsistički narcisizam i barem tri dana svog života uložiti u politički uspjeh nekog drugog.

Howard Dean, bivši guverner Vermonta i predsjednički kandidat 2004., danas predsjednik Demokratske stranke, u svojoj kampanji 2004. doveo je do revolucije u upotrebi interneta oko organiziranja lokalne podrške kampanji. Obama danas ima štand na svakoj buvljoj pijaci u svakom zaseoku u zemlji, i organiziraju se događaji poput kolektivnog gledanja njegovih govora. To je njegova snaga. U duhu toga je i projekt Manifest Hope (Izraz nade), koji po svojem prožimanju umjetničkog i političkog može podsjetiti na dane Irwina i Laibacha u bivšoj Jugoslaviji: svatko može napraviti vizualnu interpretaciju svog doživljaja Obamine kampanje, uploadirati, i izabrana umjetnička djela biti će izvješena u galeriji konvencije Demokratske stranke u Denveru za tjedan dana.

Strategija odskočne daske

Manifest Hope je igra riječi na Manifest Destiny (Izraz sudbine) – termin bolje poznat kao racionalizacija porobljavanja ostatka planete od strane zapadne civilizacije tokom 19. stoljeća. Nije stoga čudo što se McCainova kampanja šegači da Obama sebe doživljava kao Mojsija; hoće li ga sad prikazat i kao ubojicu Indijanaca? Obamina poruka je karakteristično sofisticirana: bijelci su u 19. stoljeću imalisudbinu da vladaju drugima, crnci, eto, imaju nadu. Breme bijelog i breme crnog čovjeka je drugačije: crni se može samo nadati. Crna pravda u Americi je drugačija od bijele: Srpski i dva bosanska studenta prebiju tipa u državi New York tako da ovaj završi 3 mjeseca u komi (tj. još je u komi), i optuže ih za krivično djelo nasilja i nanošenja teških ozlijeda (Bosanci se brane sa slobode, a Srbin je pobjegao u Srbiju uz pomoć svog konzulata, što je priča za neki drugi članak); nekoliko crnaca prebije jednog bijelca u jednoj srednjoj školi u državi Louisianna, tako da žrtva praktički hoda iz bolnice isti dan, i optuže ih za krivično djelo pokušaja ubojstva (još su u zatvoru).

Možda Obama otjelovljuje ideal Platonove države sa filozofima (ili barem sveučilišnim profesorima ustavnog prava) na čelu države? Tako, uživa podršku sindikata nezaposlenih filozofa. No sa tako dobro organiziranom kampanjom, sa fenomenalnim govorima, sa neprestanom prisutnošću u javnosti, komentator New York Timesa David Brooks pita se zašto Obama nije mnogo dalje od McCaina u istraživanjima javnog mnijenja, zašto je ispred McCaina tek nekoliko postotaka? Zaključak je da ljudi nisu sigurni u njega jer ga ne mogu nigdje svrstati; Obama je promatrač – kao Pitagorin filozof, on dolazi na tržnicu ne da kupuje ili prodaje, nego da promatra: svaki svoj dosadašnji posao doživljavao je tek kao odskočnu dasku za nešto drugo.

Obamini kritičari tvrde da on niti posao u Senatu ne uzima dovoljno ozbiljno. U svom vrlo kratkom stažu u Senatu, Obama je bio odsutan sa glasanja 23 posto vremena, što je ispod prosjeka Senata, dok je, po broju zakona u čijem je donošenju sam učestvovao, tek prosječan. McCainova kampanja ga je već prozvala da kao predsjedavajući Pododbora za evropske odnose, pod čijom inegerencijom je NATO, pa tako i NATO-va intervencija u Afganistanu, gdje sad Amerima ide gore nego u Iraku, nikada nije sazvao sjednicu tog Pododbora. To je nešto bolje od Zorana Milanovića, kojeg, čujem, u Hrvatskoj vole uspoređivati sa Obamom, a koji do sada (u 6 mjeseci) nije sudjelovao ni na jednom sastanku saborskih odbora čiji je član, već dolazi samo na plenarne sjednice i obično odlazi prije glasanja, pod izgovorom da ga od sjedenja u saboru bole prepone, ali ne dovoljno dobro za nekoga tko se kandidira za predsjednika SAD-a.

Za ili protiv Obame

Centralna tema Obamine kampanje je da je glas za McCaina glas za treći mandat George W Busha. Danas su svi protiv Busha. Teško je naći nešto što Bush nije učinio krivo zahvaljujući samodopadnoj ideji njegove administracije da oni upravljaju tokom povijesti. Dok je Rusija u srpnju 2008. imala vojnu vježbu na Crnom moru pripremajući invaziju Gruzije, Gruzijce je Bush trenirao za protuterorističko i protugerilsko djelovanje u Iraku: u trenutku ruske invazije, od četiri gruzijske brigade, jedna je bila u Iraku (2000 ljudi, 3. nacionalni kontingent po veličini, Ameri su ih poslali natrag bez oružja), druga je bila u treningu za Irak, a ostale dvije su bile u zapadnoj Gruziji, odsječene od Tbilisija ruskim trupama u Goriju.

No, ovo nije izbor za ili protiv Busha. Taj izbor bio je na dnevnom redu 2004. godine, a ove godine Bush će sigurno otići; ovo je izbor za ili protiv Obame.

Vjeruju li ljudi u Obaminu promjenu? McCain je dobro provjereni rezervni kandidat, koji se od Busha razlikuje u elementima političkog programa zbog kojih je Bush najčešće i najviše kritiziran, kao npr. primjenjivanje mučenja u svrhe isljeđivanja ratnih zarobljenika. On ustvari uopće ne treba voditi kampanju, već samo producirati sarkastične video uratke trivijalizirajući Obaminu poruku. Obama, naprotiv, dolazi sa puno više obećanja, a puno manje dokazanog rada na scenu, i normalno je da su birači skeptični. Njegovoj kampanji nije dovoljno biti anti-McCain: ona mora dokazati ne samo da je McCain inferioran kandidat, nego i da je Obama zbog svojih vlastitih kvaliteta superioran.

Bijelima je crn, crnima je bijel

Dio bjelačkog biračkog tijela možda nikada neće prihvatiti Obamu jer je ovaj crnac. Rasizam jednostavno postoji. Još nije službeno ni kandidiran, a već stižu prijetnje da će ga ubiti, i već se prodaju pogrdne majice o njemu. S druge strane, najutjecajniji crni političari u SAD-u podržavali su Hilary Clinton tokom prvog djela kampanje, jednostavno zbog toga jer je Obama novi, još neprovjereni igrač, a Clintonovi su im dugogodišnji politički saveznici. Bijelima je crn, crnima je bijel. Tokom trodnevne Demokratske konvencije u Denveru, Obama će govoriti jedan dan, a Clintoni dva – jedanput Hilary, drugi put Bill. Obama, također, od Deana sada traži udovoljavanje Hilarynom zahtjevu da se svim delegatima Floride i Michigana dozvoli učestvovanje na konvenciji, umjesto da ih se kazni prepolovljivanjem njihovih delegacija zbog nepoštivanja stranačkih pravila. Očito je da Obama želi mir u stranci. Clinton, s druge strane, pruža punu podršku Obami, vapi za jedinstvom stranke, i nitko od njezinih pulena i piona više ne spominje kako bi bilo dobro da Obama nju uzme za potpredsjednicu. Da li će se ova idila održati tokom konvencije?

O tome dosta ovisi hoće li Obama na kraju biti izabran za predsjednika SAD-a. Ukoliko vodeći političari Demokratske stranke na konvenciji u Denveru pokažu imalo sumnje u Obamu, McCainu i Republikancima neće biti teško na svojoj konvenciji, tjedan dana kasnije, diskvalificirati njegovu kampanju: jer ako ga niti njegova vlastita stranka nije u stanju u potpunosti podržati, što drugo može očekivati? Zato Obama podilazi koliko može, u nadi da će Clintoni biti u stanju progutati svoj solipsistički narcisizam i barem tri dana svog života uložiti u politički uspjeh nekog drugog.

H-Alter, 22.08.2008.

Peščanik.net, 27.08.2008.