Danas me više ni ne čudi da moskovske vlasti nisu odobrile održavanje ulične izložbe fotografija na Čistoprudnom bulevaru u čast stogodišnjice rođenja Andreja Dmitrijeviča Saharova. I to bez obzira na to što je Centru Saharov, koji je pripremao tu izložbu, već odavno obećao Odjel za kulturu da će mu ustupiti izložbene štandove.
Izložba je trebala biti otvorena 17. svibnja. A organizatori su 30. travnja dobili usmeni odgovor, koji je po svojem stilu tipičan za današnju prostačku maniru obraćanja vlasti s građanima. „Sadržaj je odbijen“ – tako je glasio. Na pitanje zbog čega i o čemu se to uopće radi, organizatori izložbe dobili su ništa manje razuman usmeni odgovor da su „štandovi iskorišteni za neki drugi event“.
Kakva su to druga događanja zbog kojih je odlučeno da se brže-bolje odustane od manifestacije koja čuva uspomenu na ime, lik, ideje, rad našeg velikog sugrađanina? I zašto je odgovor bio usmeni? Nitko ne želi da je pod njegovim imenom-prezimenom-dužnošću potpisana još jedna državna pakost? Ako je to istina, to mogu shvatiti, ali teško da mogu odobriti.
Pročitao sam tekst obraćanja Centra Saharova u vezi s tom prostačkom odbijenicom. Dobro, dostojno, uvjerljivo obraćanje. Naravno, ja sam ga objavio na svojoj facebook stranici.
No ako bi se udubili i pokušali hladne glave ocijeniti karakteristike današnje političke i društveno-kulturne klime, onda je nemoguće ne postaviti retoričko i legitimno pitanje: no što im je kriv akademik, kojeg svojim zvižducima nije nadglasala patriotska javnost kad je za govornicom Kongresa narodnih izaslanika stajao i pokušavao nešto reći u isključeni mikrofon?1
A ako imamo u vidu još jedan, sa samog vrha sankcioniran, ispad dobro organiziranog neprijateljstva prema slobodi i mirovnom civilizacijskom procesu, koji je najjače i najdosljednije utjelovljivao u sebi baš Saharov, onda takve akcije nisu započete danas.
Sjećam se kad je prije nekoliko godina kolektivno ludovao internet, kako je negodovao i čudio se, prenoseći iz jedne ruke u drugu video u kojem se još jednom pokazalo agregatno stanje kolektivnog razuma određene vrste.
U njemu su novinari postavljali različitim pametnjakovićima iz pokreta „Naši“ (sjećate li ih se još uvijek?) jedno te isto pitanje.
Pitanje je bilo jednostavno. Ali ne za sve – u tu su kancelariju primali samo posebno nadarene pitomce kremaljskog vivarija.
Kakav užas! Nitko od njih, čini se, nije znao tko je akademik Saharov, čije ime nosi prospekt kamo su ih dovezli autobusima i gdje su na njih navukli bijele „slinčeke“2 te ih razmjestili u skladu s nekakvom nesumnjivo genijalnom redateljskom zamisli.
Zaista, tko je taj Saharov? Pa, očito onaj koji je izumio šećer,3 kako je drsko pretpostavila jedna od gospođica, vjerojatno najpametnija i najsnalažljivija od svih ostalih. Ostali nisu bili ni za to sposobni.
Tad sam napisao na svojoj stranici:
„I što je tu čudno? Što će im akademik Saharov? Tko je on uopće? Zar će im on pokloniti novi telefon, što li? Što će neki akademik onima čija je jedina svrha da osiguraju masovnost onoga čiji smisao ne razumiju, niti žele razumjeti. Čak kad bi i htjeli, oni ne bi mogli razumjeti. Ne samo zbog specifičnosti svojeg intelektualnog razvoja, nego i zbog tog očitog razloga što u tu, ako smijem reći, djelatnost nitko nije stavljao nikakav smisao.“
Glavna strukturna opozicija – koja je neprekidno funkcionirala u svim vremenima političkog i društvenog života – nije dobro-zlo, nije pošten-nepošten, nije pametan-glup, nije čak ni proleter-buržuj, nego samo svoj-tuđi. Ta stoljećima isprobana opozicija i danas je sačuvala svoju odvajkadašnju svježinu.
Takva je uobičajena i pouzdana, kao drvena žlica, barakaško-seoska tradicija razlikovanja dobra i zla.
Već odavno nema nikakvih Naših – ispostavilo se da više nikome nisu potrebi, a novac, koji se trošio na njih, našao je očito neku drugu primjenu. I svi su bez ikakvog problema zaboravili na njih.
Nestali su, no eho se njihovog besmislenog forumskog kreveljenja još uvijek čuje, i riječ „naši“ – štogod ona značila – još je uvijek aktualna u zapadnom društvenom kontekstu.
Ta riječ, kojom se označava „omladinski pokret“, nije uopće tako glupo odabrana, kako bi se moglo učiniti čovjeku građanske svijesti. Takve svijesti je u našoj zlosretnoj domovini katastrofalno malo. Upravo „naši“, a tko drugi. Upravo takvi kakvi postoje. Odnosno nije važno kakvi su. Važno je da su „naši“. Općenito, kao i uvijek – „naši su potjerali gradske“.
Biti naš, a ne nečiji tamo – njihova je jedina uloga, jedina svrha i jedino svojstvo, koje odlučno i sasvim uspješno zamjenjuje sva druga osobna ili kolektivna svojstva – intelekt, poštenje, čast, ukus, bilo što.
I kakve tu sad veze ima akademik Saharov?
Kakav sad Saharov? Zašto nam je tu potreban neki Saharov kad su masivna sita državnost, patriotizam i iznimno demonstrativna volja ka konformizmu, koji se shvaća kao najviši stupanj građanske zrelosti, postali društveni mainstream.
Ako je tu netko sasvim suvišan, onda je to Saharov. Da, da, onaj isti koji je – ako ste zaboravili – uništio našu moćnu državu.
Ne sjećam se gdje sam pročitao ovakvo mišljenje: da se Krist pojavio u našem vremenu, ne bi ga čak ni razapeli. A običnog, iako velikog akademika, najvjerojatnije ne bi ni primijetili. Međutim, svaki je kondicional toliko privlačan, koliko i nekorektan. Nećemo dati da nas zavede. On je živio u svojem vremenu. Mi u našem. I to nas već, samo po sebi, pomiruje sa stvarnošću.
МБX медиа, 19.05.2021.
Preveo Ivo Alebić
Peščanik.net, 02.06.2021.
________________
- Saharov je na zatvaranju Prvog kongresa narodnih izaslanika SSSR-a (1. lipnja 1989) kritizirao vlast. Tražio je prije svega da se ukine jednopartijski sustav i donese „dekret o vlasti“, koji bi temeljito izmijenio ustavno ustrojstvo vlasti. Govorio je o potrebi da se prijeđe na profesionalnu vojsku, nadolazećoj ekonomskoj katastrofi itd (op. prev.).
- Opršnjak, podbradak (op. prev.).
- U ruskom „sahar“ znači „šećer“ (op. prev.).