- Peščanik - https://pescanik.net -

Nevažno je zvati ga Joe

U jednoj svojoj knjizi Milan Kundera pripovijeda anegdotu o svojim prvim kontaktima s nekim francuskim izdavačem. Onomad je pisac još živio u (tadašnjoj) Čehoslovačkoj, njegova je “Šala” privukla pažnju francuske nakladničke kuće pa je sekretarica nekog urednika ili direktora poslala pismo tada prilično nepoznatom istočnoevropskom autoru tražeći prava za prevođenje navedenog romana. Pismo je završila nekom od onih francuskih kitnjastih retoričkih fraza, nešto tipa “primite izraze mojih najfinijih osjećanja”, a siroti je pisac pomislio da je Francuskinja – zaljubljena u njega! Ne poznavajući dobro francuski jezik nije, naime, znao da takve i slične fraze u korespondenciji služe kao puka ljuštura i prazna formalnost te da nemaju zapravo nikakve veze sa svojim (prividnim i izvornim) sadržajem. Ima, naravno, u Kunderinoj grešci i onog tipično slavenskog bježanja od kurtoazije, nalik na izbjegavanje da u oslovljavanju pisama imenujemo “dragim” bilo koga ko nam i zaista nije drag.

Francuski je donedavno bio glavni svjetski diplomatski jezik, a diplomatija je jedna od sfera u javnom životu u kojima se poruke najčešće ne saopćavaju bukvalno. Čuvena je već priča o načinu na koji je svojevremeni američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith nagovijestio Franji Tuđmanu da Sjedinjene Države ne vide ništa sporno u tranzitu iranskog oružja Armiji BiH preko teritorije Republike Hrvatske. Međutim, zna se desiti da diplomatske poruke budu neočekivano nedvosmislene, a da ipak ne budu na pravi način percipirane. Tako je prije desetak dana u Washingtonu Hillary Clinton primila svog hrvatskog kolegu Gordana Jandrokovića s kojim je nakon susreta održala zajedničku konferenciju za medije. Na kraju uvodnog obraćanja novinarima, Clintonova je doslovce kazala: “Uspjeh Hrvatske nudi model za cijelu regiju što se može postići kad se zemlja odluči za provedbu reformi i za napredak. I ja posebno pohvaljujem premijerku za njezino iznimno vodstvo u naporima protiv korupcije i ostalim reformskim mjerama. Uvjerena sam da radeći zajedno, kao i kroz NATO i druge multilateralne institucije, SAD i Hrvatska mogu osigurati još svjetliju budućnost za naše narode, stabilniju i mirniju Europu i bolji i sigurniji svijet.” Ove riječi gospođe Clinton nisu, međutim, imale gotovo nikakav trenutni odjek u hrvatskoj javnosti; dnevne novine i elektronski mediji su ih eventualno mehanički prenijeli, bez isticanja njihove važnosti. Doajen hrvatskog vanjskopolitičkog novinarstva, specijalni reporter koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća izvještavao za sva Vjesnikova izdanja iz četrdesetak zemalja svijeta, zagrebački dopisnik stringer Radija BBC, Maroje Mihovilović tim povodom primjećuje skandalozni dilentatizam brojnih hrvatskih novina i poentira opisujući citirane rečenice kao “iznimno važnu službenu američku poruku hrvatskoj javnosti da hrvatska premijerka ima punu američku podršku za ono što radi” dodavši još kako valja napomenuti “da se takve izjave ne daju slučajno, iz kurtoazije, nego samo u posebnim prilikama, kad SAD osjećaju da moraju intervenirati” odnosno da službena forma izjave ovoj daje “posebnu težinu i važnost”. U kontekstu unutarnjopolitičke situacije u Hrvatskoj, u momentu kad Ivo Sanader prijeti da povratkom u aktivnu politiku ugrozi Kosoričinu poziciju i u HDZ-u i u Vladi, ovo je najdirektnije moguće američko izjašnjavanje u korist Jadranke Kosor.

Kad je prije nešto više od pola godine, u svom govoru u bosanskohercegovačkom državnom Parlamentu, američki potpredsjednik Joseph Biden podjednako direktno podržao Sulejmana Tihića, bosanskohercegovački štampani i elektronski mediji nisu prenebregnuli važnost njegove poruke. Istini za volju, bilo je raznih bizarnih proizvoljnosti tipa analiza i insinuacija da je instanca koju je Krleža zvao “nepoznat netko” u Bidenov govor kriomice ubacila ime i prezime drugog SDA-ovog najpoznatijeg šamačkog pravnika. Ispada, međutim, da je SDA-ova glasačka mašinerija Bidena bolje razumjela od Tihića samog. Nakon što je premoćno izabran za predsjednika SDA, Tihić nije iskoristio priliku da novostečeni formalni autoritet iskoristi.

Godina se bliži kraju i može se, post festum gledajući, zaključiti da je ključni politički događaj za regiju zapadnog Balkana bila Bidenova majska posjeta. Znakovito je da je poslije nje otklonjena slovenačka blokada hrvatskih pristupnih pregovora sa Evropskom unijom, kao i da je nakon nje nastupilo nepovratno srbijansko stupanje na kolosijek evroatlantskih integracija što ovih dana kulminira bijelim Schengenom, odmrzavanjem prelaznog sporazuma i naposljetku kandidaturom za punopravno članstvo u EU. Makar je Biden tom prilikom prvo došao u Sarajevo i makar se pojedini sarajevski političari godinama hvališu bliskošću sa američkim potpredsjednikom kojeg familijarno zovu nadimkom (Joe), jedina zemlja u regiji koja ove godine nije napravila progres je upravo Bosna i Hercegovina. Razloge je lako i utješno pronalaziti u međunarodnim zavjerama, islamofobiji i komičnim teorijama o američkoj vanjskoj politici prema kojima desna ruka ne zna šta radi lijeva, “srednji nivo” muti protiv visokog, a bivša i sadašnja administracija vode armagedonsku bitku na hipervažnoj pozornici od četiri miliona ljudi i pedesetak hiljada kvadratnih kilometara. Teže bi i poštenije bilo priznati da se opet ganjanjem goluba sa grane, izgubio i vrabac što je već bio u ruci. Godina je izgubljena, još jedna šansa propuštena, prilika koja zapravo i nije bilo tako loša, o čemu će, neće dugo proći, što bi rekao Tarik Haverić, pjevati i vrapci na grani.

Oslobođenje, 22.12.2009.

Peščanik.net, 22.12.2009.