- Peščanik - https://pescanik.net -

Nevidljivi neoliberalizam

Neoliberalizam ima jednu zanimljivu osobinu – da je nevidljiv. To mu je, doduše, zajedničko sa ostalim ideologijama dok su „u snazi“. One su ono „unknown knowns“, koje postaje poznato onda kada propadne ili kada ga osvetljava prisutna filozofija ili rivalske ideologije. Kod neoliberalizma je nevidljivost zaoštrenija, jer je on, makar na području Srbije, uspeo da neutrališe oba izvora osvetljenja, i filozofiju i rivalske ideologije. Tema neoliberalizma se zbog toga teško uspostavlja kao predmet razgovora. Ovaj tekst će se baviti tom nevidljivošću neoliberalizma.

Kao ilustraciju teme uzećemo nedavno gostovanje u Peščaniku ekonomskog novinara Miše Brkića. Brkić kaže: „Ono što MMF u ovom trenutku traži od Srbije, u ovom trenutku to je poslednjih deset godina, to je na tragu onoga što želimo svi, da se napravi manja, efikasnija i jeftinija država, da se otvori tržište i smanji uticaj države. Ti napadi na MMF, to je isto kao i ono, napadi na neoliberalni koncept u Srbiji. Hajde, pokažite mi negde, molim vas, taj neoliberalni koncept. Suprotno, mi smo upali u krizu zato što imamo preveliki etatizam. Pa, pogledaj, gde god je država tu je nesreća.”

Tu je zanimljivo da se neoliberalni koncept, koji treba po Brkiću pokazati, nalazi u obe rečenice koje uokviruju Brkićevu molbu. Neoliberalizam je onaj način mišljenja koji zahteva “manju državu”, “smanjen uticaj države”, koji, ukratko, smatra da “gde god je država tu je nesreća”. Neoliberalna ideologija je baš to stavljanje negativnog predznaka uz ono što je državno (i javno), a pozitivnog uz ono što je privatno.

Pa kako se onda moglo desiti da Brkić to ne vidi? Za odgovor na to pitanje trebalo bi ući u lavirinte savremene ideologije. Jer to su nove post-ideologije, unekoliko različite od starih. Dakle, Brkić oko sebe vidi samo “preveliki etatizam”. Drugi ekonomisti i teoretičari često pribegavaju formulacijama “ovde nema ni “n” od neoliberalizma”, “neoliberalizam (liberalni kapitalizam) nikada nismo doživeli” itd. Tu najpre treba razdvojiti dve stvari. Sigurno je da se u podacima o intervenciji države ili udelu državnih kompanija u zaposlenosti ili BDP može tražiti argument da država igra veliku ulogu u ekonomijama post-socijalističkih država. Međutim, taj argument skriva dve stvari. Logika “država (-), privatni kapital (+)” primenjuje se u svim državama sveta, nezavisno od toga koliki je udeo države u vlasništvu. S druge strane, kada govorimo o neoliberalizmu mi govorimo o normativnom okviru, o onome što “treba”, a ne samo o onome što “jeste”. Dakle,  s jedne strane, nikada nije dovoljno malo države da neka država ne bi bila “etatistička”, a s druge strane nikada nije dovoljno “rezova” da bi ona prestala da to bude. Isti normativni okvir poznat i pod imenom “mere štednje”, primenjuje se na sve države.

To znači da kada tražimo “neoliberalni koncept” ne treba da gledamo kakva je trenutno neka država, nego kakva je normativna priča u njoj. Da se ponovo vratimo primeru Brkićevog teksta. Možda je autor svestan da “neoliberalni koncept” postoji u njegovom tekstu, ali se žali da ne postoji van njega, da u javnosti ne preovlađuju njegovi stavovi. Međutim, čini se da to nije tačno i da je čak obrnuto. Da počnemo od vlasti. Bivši premijer Cvetković: “država mora da privatizuje Telekom Srbije, jer ne treba da se bavi upravljanjem preduzećima” i ministarka za telekomunikacije Jasna Matić: “privatni vlasnik je uvek bolji“ izražavali su jasna neoliberalna opredeljenja i nisu u tome bili usamljeni. Zakoni i strategije koji su donošeni – na primer Zakon o javnoj svojini i Zakon o javno-privatnom partnerstvu, Medijska strategija – su svi bili u skladu sa ciljevima neoliberalizma. Poslednja kampanja u korist “mera štednje” u kojoj je učestvovalo desetine ekonomista i koja praktično nije imala nikakav glas protiv u medijima, takođe je izraz raširenog neoliberalnog opredeljenja. Ako pogledate medije iz tih dana, a neće bitno drugačije biti ni danas, neoliberalizam je svuda.

Da sumiramo, neoliberalizam je u opredeljenjima većine društvenih aktera, u rezultatima neuspele tranzicije, u svim medijima – pa kako onda da se on ne vidi? Kako to da je nevidljiv i da uvek izmiče realnosti?

Po mom mišljenju, za odgovor je potrebno celu stvar pogledati iz drugog ugla. Kao što se može lako uočiti, neoliberalizam je neopovrgljiva doktrina. Ćorsokaci tranzicije nikada ne opovrgavaju njegova predviđanja, preporuke i mere. Za sve probleme uvek je kriv zaostali komunizam. U tu svrhu, čak i zemlje koje nisu bile nominalno socijalističke, poput Grčke, dobijaju svoj komunizam od koga se moraju oslobađati.  (“Za razliku od nas, Grci su izgleda shvatili da komunizam kao društveni model ne može dalje da opstaje u njihovoj ekonomiji.” – M. Brkić). Bilo kakav stepen učešća države u privredi, zdravstvu, obrazovanju, kulturi itd. za te svrhe se proglašava za znak komunizma od koga se moraju udaljavati kroz “reforme”, “tranziciju” ili “mere štednje”. Ali je pitanje da li će se ikada dovoljno udaljiti, pošto uvek postoje populisti i levičari koji podmeću klipove u točkove istorije i pokušavaju da istoriju vrate unazad.

Ova radikalna odvojenost realnosti, koja je uvek obojena težinom “etatizma” i države, i ideala, koji je radikalno oslobođen državne “nesreće”, u stvari ponavlja jednu figuru koja je uobičajena u religijama. Isto kao što je u hrišćanstvu realnost opterećena “materijalnim”, padom, grehom, tako je u neoliberalizmu realnost obremenjena državom. Spas je naravno u što “manjoj državi”, ali se taj ideal nikada ne može sasvim dostići. Neoliberalni raj je po tome sličan pravom raju, on je moguć samo posle smrti, kada se radikalno raskrsti sa materijom. Po mom mišljenju, to je taj razlog zašto neoliberalizam nikada ne vidi neoliberalizam oko sebe. Neoliberalizam nije od ovoga sveta. Čak postoji sličnost između smrti, koja je apsurdna i kod koje svaka logika prestaje, i približavanja raja neoliberalizma. I jedno i drugo mora pratiti neka kriza, urušavanje zdravlja, koje međutim, ne dovodi u pitanje samu doktrinu, već pojačava veru u nju.

Ljudi koji veruju da će posle “bolnih rezova”, doći “oporavak” i “bolje sutra”, ako je ova analiza tačna, samo ponavljaju jedan drevni način kojim je ljudski rod pokušavao da se izbori sa neizvesnošću i odsustvom kontrole nad stvarnošću. Ali tu ipak postoje i razlike. Hrišćanstvo veruje u subjekta koji može da promeni tok istorije i prirode, dok neoliberalizam, poput ranije popularnog marskizma, veruje u istoriju, veruje da se njegova predviđanja “moraju” desiti, i da su njegove mere neizbežne. Ima još jedna razlika, u hrišćanstvu bi i sami trebalo da prođemo kroz bolan period, dok neoliberalizam “bolne rezove” propisuje samo drugima.

Zbog ovog ostajanja u istoriji neoliberalizam i jeste ideologija, a ne religijski pokret. On  je, dakle, jedna zatvorena struktura, slična religiji, ali  još sličnija pi-ar pričama. Ona je skrojena jednostavno i nepogrešivo služi krupnom privatnom kapitalu. To se vidi već po njegovoj osnovnoj strukturi: država (-) privatni kapital (+). Na sreću, ideološki monopol neoliberalizma se unekoliko kruni, najviše zahvaljući alternativnim pokretima i medijima.

Međutim, on za veliki deo javnosti i dalje ostaje nevidljiv. Zbog toga je njegova recepcija mešavina ideološke zaslepljenosti, realnih problema i empirijskih asocijacija. Izvan ove ideološke priče, zaista postoji potreba da se iznađe prava mera između države i tržišta i da se politike podvrgnu ispitu njihovih stvarnih posledica.

Da bi to bili u stanju nužno je da se pozabavimo ovom specifičnom postideologijom koja se danas meša u svaku politiku i skoro da gospodari medijima.

 
Filozofija.info, 03.07.2012.

Peščanik.net, 03.07.2012.