„Što će biti s tim milijunima ljudi koji nemaju nikakvo vlasništvo, koji danas pojedu ono što su jučer zaradili, koji su svojim pronalascima i svojim radom stvorili veličinu nacije… koji sve odlučnije zahtijevaju da i oni sudjeluju u prednostima koje daju društvene organizacije i poduzeća – to je… postalo nacionalno pitanje… Sa svakom parlamentarnom sesijom zadobiva radnička klasa sve više terena, a interesi srednje… klase gube na značenju, neprestano se debatira o radničkim prilikama, međutim liberalna srednja klasa… i radikalna srednja klasa, svojim prijedlogom o odbijanju plaćanja poreza, igrale su bijednu ulogu“.
Ma koliko aktualno zvučale, ove su rečenice objavljene davne 1845., u nekada često navođenome Engelsovu djelu Položaj radne klase u Engleskoj. Paralele koje se nameću treba, ipak, razumjeti s dužnim oprezom ne želi li se zapasti u učestalu maniru neodgovorne uporabe teških termina. Ma koliko bila razumljiva potreba da se reagira na proširenu navadu formulatornoga uljepšavanja zbilje, „prejaka reč“ donosi također ozbiljne opasnosti u javnoj komunikaciji. Jer, ako se svakidašnjica olako označuje kao „robovlasništvo“, „fašizam“, „teror“, „prvobitna akumulacija“, itd. čini se dvostruki prekršaj, spoznajni i moralni. U spoznajnome smislu teškom se retoričkom artiljerijom naprosto briše sve – za realnost neizostavno ključne – distinkcije među pojavnim oblicima političkih i/ili društvenih sustava, pa ozbiljna raščlamba naprosto nije moguća. U moralnome aspektu iskazuje se, najčešće vjerojatno nehotice, cinizam spram onih koji su doista bili žrtvama fašizma, robovlasništva, ili eksploatacije ranoga devetnaestoga stoljeća.
Utoliko je Engelsova analiza dvostruko poučna – i zbog asocijacija na današnje stanje, ali i zbog jasne razlike. Današnja je bijeda u mnogome (pojavno) drukčija; podjednako je pogrešno ne pojmiti ju kao bijedu zato što se više ne živi četrdesetak godina u prosjeku i ne radi obvezatno deset (i više) sati na dan kao i izjednačiti ju naprasno s drukčijim prilikama iz prošlosti. No, relacija ostaje: srednja klasa i danas impotentno mudruje o siromasima, kako na radikalan, tako i na liberalan način. U suvremenim uvjetima problem je u javnosti utoliko šokantniji ukoliko se doista vjerovalo da su neki socijalni problemi – barem u Evropi – „konačno skinuti s dnevnoga reda“ (i u verziji države blagostanja, ali u inačici real-socijalističke države).
Neuspjeh što ga je doživio gotovo pastoralni program postkomunizma kao općesvjetskoga liberalizaranja uzrokovan je, dijelom, time što je ova nadrealistička slika u zbilji bila i dalje sučeljena s upravo onim ideologijskim i političkim silama od čije je kritike liberalizam desetljećima i živio, a za koje je – u Fukuyaminoj verziji Hegelove filozofije – vjerovao da su „konačno eliminirane sa svjetske pozornice“. Riječju, neispunjeno obećanje “kraja povijesti” ujedno je i naznaka daljnje epohalne nužnosti staroga liberalizma kao kritike autoritarnosti i u novo uspostavljenoj („postkomunističkoj“, pa „tranzicijskoj“) danosti; njegov, doduše gorki, trijumf.
Gorak je okus ovoga trijumfa raspoznat tek onda kada se pokazalo da i svjetonazorski liberalizam ima svoje socijalne pretpostavke koje, doduše, ne igraju bitnu ulogu u fazi u kojoj je liberalno poimanje politike u funkciji kritike autoritarne vlasti. No, nakon što se raspao ancien régime, a liberalno poimanje politike postalo gotovo globalnom obvezom, i sustavske su pretpostavke ovoga koncepta počele igrati važnu ulogu. Drukčije rečeno, liberalizam se „prelio“ iz političke u socijalnu sferu, neuspjeh real-socijalizma/komunizma tumačen je ne samo kao rezultat odsutnosti političkih prava, nego i kao rezultat načelne iracionalnosti državne intervencije u proizvodnju. Time je posve izokrenuta dvostoljetna tradicija u kojoj je socijalistička programatika polazila od načelne iracionalnosti tržišta i nužnosti da ju se nadomjesti (planskim) umom.
Neosporno je da je povijesno iskustvo pokazalo spektakularan neuspjeh real-socijalističke verzije planskoga gospodarstva (koje je, u našoj sredini, tada zvano privredom, otprilike podjednako krivo kao što je bilo i nametanje gospodarstva u javni govor nakon devedesetih, kada je, nedvojbeno, došlo do razmaha tržišne privrede). No, kapitalistički razmah u devedesetima – ruku pod ruku s prividnim trijumfom liberalizma – aktualizirao je ponovno zazivanje intervencije one vidljive, državne ruke, jer se je tržište (ma koliko bilo neslobodno u suvremenim uvjetima) opet pokazalo (za mnoge) nepodnosivim. Pitanje koje – još jednom – lebdi nad recentnim raspravama glasi stoga: može li se izdržati (očito neizbježnu) intervenciju u tržišnu privredu uz istovremena jamstva za očuvanje prava prve generacije, tzv. građanskih prava?
Liberalizam, kako je poznato, priznaje svaku individuu suverenom u određivanju vlastitih ciljeva. Jedan je od načina da se to pojasni ukazivanje na težnju liberala da ustroje politički poredak koji bi bio načelno neutralan spram ciljeva kojima se individue posvećuju. Liberalna teorija tako živi od koncepta osobne, a ne nad-osobne, impersonalne vrijednosti. Naravno, nijedan poredak ne može konsekventno izdržati potpunu neutralnost spram ciljeva što ih zastupaju i provode njegovi državljani. Ni u kojoj verziji poretka neće biti dopušteno djelovanje koje očito i jednoznačno oštećuje ili ugrožava opstanak ostalih članova zajednice. No, ako već vlast mora zabranjivati ili sprečavati neke od ciljeva i odgovarajućih djelovanja kako bi očuvala temeljne vrijednosti tako zamišljena poretka, ne bi li – odavno već pitaju kritici liberalizma – bilo bolje rabiti moć da se svima nametne ono što je dobro, ispravno, pošteno, pravedno?
Liberali na ovo – možda i ključno, kako moralno, tako i političko – pitanje odgovaraju na različite načine. S jedne strane, posve formalno, tvrdnjom da bi vlast dostatno moćna nametati dobro mogla jednako tako nametati i zlo; jamstva nasuprot moći jednostavno nema. Dapače, iskustvo pokazuje da koncentrirana moć prije svega korumpira moćnike, te uvećava vjerojatnost njihova moralno neprihvatljiva političkoga djelovanja. Na taj se način ponovo postavlja jedno od najstarijih političkih pitanja: tko će čuvati čuvare?
S druge se strane odgovara upućivanjem na to da zlo što ga pojedinci mogu nanijeti drugima nije ni usporedivo sa zlom koje može izazvati državna vlast, budući neusporedivo moćnijom. Treća je crta argumentacije ona koja upućuje na to da središnja vlast nikada ne može znati dostatno o konkretnim potrebama, okolini i ciljevima svake individue, te bi odluke vlasti na tom području s razmjerno velikom vjerojatnošću morale biti pogrešne.
Iz svega ovoga slijedi klasičan liberalni nauk o ograničenoj vlasti kao najprihvatljivijem rješenju. Riječ je, dakle, o nauku koji – za razliku od drugih, konkurentskih – sebe sama ponajprije razumije kao korektivnu doktrinu, kao odlikovano uporište kritike paternalizma, autoritarizma ili kolektivizma. Ovaj svjetonazor počiva na premisi političkoga dovođenja politike u pitanje, pa liberali više energije upravljaju na sprečavanje izvitoperenja bilo koje, ma kako ustanovljene vlasti, no izgradnji vlastite idealne slike zajednice. I baš tako ovaj politički model može jamčiti temeljna građanska prava.
Smislenost je liberalne pozicije kao kritike neslobodarskih režima višestruko demonstrirana u prošlosti, no njezina efikasnost u bušenju utopijskih političkih balona usporediva je jedino s njezinom konstitutivnom nesposobnošću da pojmi vlastitu sliku slobodnoga tržišta kao utopiju, koja nije manje pogubna od onih koje su dovodile do totalitarnog imaginarija prošloga stoljeća. S tom se utopijom susreo globalizirani svijet tek onda kada ju više nije mogao zanemarivati (uza sve razlike, ovaj je ideologijski denial pokazao sličnosti sa starim režimom koji je desetljećima mirno preživao vlastitu ideologijsku zamjenu za zbilju).
Indikativno je za „duh epohe“ da je problem osviješten tek onda kada tržište više nije moglo funkcionirati ni s državnim štakama, kada je i bogatijima (ne, doduše, i najbogatijima) zaprijetilo osiromašenje. Unatoč stalnome pozivanju na ljudska prava kao „pobjedničku ideologiju nad komunizmom“, ideolozi i medijski falsifikatori vrtjeli su staru ploču tranzicijskoga uspjeha i kada su činjenice govorile nešto drugo, liberalni je koncept tako došao u realnu opasnost da izgubi svoju osnovnu vrijednost, zaštitu prve generacije ljudskih prava.
Legendarni je pad (berlinskoga) zida, primjerice, nekritički slavljen kao povijesna prijelomnica (što on, simbolički, i jest) a da se (gotovo) nitko nije zapitao na koga je taj zid zapravo pao. Radilo se pritom u stvarnosti o barem dvjestotinjak tisuća ubijenih u (postsovjetskim i postjugoslavenskim) ratovima (koji su tek tada postali mogućima), o otprilike dvostruko više ranjenih, o gotovo deset milijuna prognanih i izbjeglih zbog etničkih čišćenja posljetkom konstituiranja novih nacionalnih država, te, konačno, o oko četrdeset milijuna ljudi koji su, prvi put, (kraće ili dulje) iskusili nezaposlenost.
Odatle ne slijedi tvrdnja da pad zida nije donio velik napredak u mnogim bitnim aspektima života stotina milijuna ljudi, nego (metodički prastaro) upozorenje na to da svaki uspjeh ima svoju cijenu. Ne uzme li ju se na vrijeme i ozbiljno u obzir, ostane li se na prizemnim tvrdnjama kako je nedopustivo da (naravno, kolateralne) žrtve (nezahvalno) zasjene „napredak za većinu“, povijest će se ponavljati – za filozofe kao farsa, no za mnoge konkretne sudbine kao katastrofa, usporediva s onom koja je uvodno opisana prije gotovo dva stoljeća. Mutatis mutandis, doduše, no može li se to smatrati dostatnim rezultatom socijalnoga napretka u dvostoljetnome razdoblju?
VL, preneseno uz dozvolu autora
Zamirzine, 02.03.2012.
Peščanik.net, 03.03.2012.