- Peščanik - https://pescanik.net -

Nezapočeta partija

Nezapočeta partija: komentar na tekst Političko čitanje Gorskog vijenca Damjana Pavlice

 
Svojim pozivom da Gorski vijenac posmatramo kao „ideološki tekst par excellence”, čiji „politički sadržaj više ne možemo prihvatati zdravo za gotovo”, gospodin Pavlica (Političko čitanje Gorskog vijenca, Peščanik) nam ne poručuje ništa novo: najpoznatije Njegoševo djelo je od svog nastanka (napisano 1846., štampano godinu dana kasnije) mahom tretirano upravo kao politički/ideološki tekst.

Naravno, niko ne spori: portreti Njegoša bili su neizbježan dio folklora događanja naroda osamdesetih, i mnoga provala pjene na usnama Matije Bećkovića & Co. bivala je raspršena upravo prigodnim recitacijama iz Gorskog vijenca. Međutim, tačno je i to da su u periodu bratstva i jedinstva Njegoševi stihovi (odabrani, dakako) uzimani kao svijetli primjer vjekovne borbe za slobodu naših naroda i narodnosti. Uz to, gospodin Pavlica punom ideološkom spektru tumačenja Gorskog vijenca dodaje i svoje, koje takođe nije novo, i po kom Njegoš (to jest njegovo djelo) promoviše „unitarizam”, „anti-zapadnjaštvo” i „vjersku isključivost”.

Iako se tumačenja Gorskog vijenca pobrojana u prethodnom pasusu (nazovimo ih “nacionalističko”, “komunističko” i “Pavličino”) dramatično razlikuju po svom ishodištu, a pogotovo po svojim političkim i društvenim posljedicama, ona imaju i jedan zajednički problem: u sva tri slučaja, radi se o karikaturama. Kao i većina karikatura, i ove tri se odlikuju uproštavanjem (izborom jednih detalja nauštrb drugih) i stilizacijom (naglašavanjem ili zamagljivanjem pojedinih elemenata, zarad postizanja što većeg efekta), a kojima se pokušava prikazati „suština”, onakva kakvom je karikaturista vidi.

Nemam namjeru (niti potrebne kvalifikacije) da ulazim u sve, ili makar najznačajnije aspekte pojmova kao što su „unitarizam”, „anti-zapadnjaštvo” i „vjerska isključivost”, ali sam mišljenja da ih je neophodno podrobno uzeti u obzir, ako je zaista namjera da se ozbiljno tumači djelo napisano sredinom devetnaestog vijeka, koje opisuje nepotvrđeni događaj sa početka osamnaestog vijeka, smještajući ga, pritom, u kraj sedamnaestog, a u kontekstu veoma složene dinamike Balkana dvadesetog vijeka. Gospodin Pavlica, pak, odabira put gotovo njegoševske aforističnosti, budući da svakoj od tih, po njemu, političkih vrijednosti koje Gorski vijenac promoviše, posvećuje svega po rečenicu-dvije. (Dio Pavličinog teksta koji nosi naslov Politička analiza broji ravno 193 riječi.) Takođe, nema ni trunke pokušaja da se razgraniče pojmovi: djelo i tumačenje, književnost i politika, uzroci i posljedice.

Uzevši u obzir kompleksnost teme i mnoštvo izvora, balkanskih i stranih, čija je tema upravo tumačenje Gorskog vijenca, a koji se ne pominju niti jednom jedinom riječju (predlažem radoznalim čitaocima da počnu sa ovim pregledom Srđe Pavlovića), ne mogu a da ne zaključim da Pavličina škrtost na riječima ne govori previše o snazi njegovih argumenata, već prvenstveno o snazi vjere u ispravnost sopstvenog mišljenja. Tolika samouvjerenost me neodoljivo podsjeća na zamišljenu šahovsku partiju, u kojoj gospodin Pavlica zabija mat u trećem potezu, iako se ne zna ni ko još igra, ni kako su figure poređane.

Za kraj, evo jednog šahovskog problema za gospodina Pavlicu: u Crnoj Gori, mjestu nastanka Gorskog vijenca, u kom to djelo uživa, ne lažu stereotipi, kultni status, dominantni književni ton (Brković, Spahić, Nikolaidis, Radulović), kaogod i društvena klima, veoma nemaju veze sa unitarizmom, anti-zapadnjaštvom ili, ne daj Bože, vjerskom isključivošću. Kako je to moguće? Al je đavo, ili su mađije / il je nešto teže od oboje?

 
Peščanik.net, 25.05.2010.