- Peščanik - https://pescanik.net -

Nezaustavljivi uspon Muslimanske braće

Egipatski izbori 2011.

Od svrgavanja predsednika Hosnija Mubaraka u februaru, u Egiptu besne politički sukobi duž ideoloških, generacijskih i klasnih linija. Rušenje autoritarnog zida, izgrađenog pre više od pola veka, dovelo je do oživljavanja i obnove masovne politike i društvene mobilizacije. U ovom kontekstu, iako su isprva dočekani kao spasioci, egipatski vojni vladari načinili su stravičnu grešku čvrsto se držeći dizgina vlasti i odbijajući da ih prepuste civilima. Desetine hiljada Egipćana ustalo je protiv vojnog saveta, šaljući jasnu poruku o promeni stava i raspoloženja ljudi. Istovremeno, nakon decenijskih progona i zabrana, verski aktivisti, ili islamisti, izbili su na površinu kao ozbiljna sila, otvoreno mobilišući svoje stare pristalice, koje se broje milionima, i regrutujući nove članove.

Od svih islamističkih grupa, Muslimansko bratstvo ima najširu bazu podrške, sa oko pola miliona članova i zastrašujućom političkom mašinerijom. Ova organizacija, osnovana 1928. godine, nije aktivno učestvovala u protestima na kojima je oboren Mubarak, ali je od tada mobilisala svoje sledbenike u novoformiranu političku partiju Sloboda i pravda. Pozicionirajući se kao predstavnici siromašnih, što je ogromno biračko telo u koje spada više od polovine svih 82 miliona građana Egipta, Bratsvo namerava da osvoji 40% mesta u parlamentu. Kakav god bio rezultat izbora, Bratstvo će biti dominantan igrač u postmubarakovskom Egiptu, i imaće uticaj na unutrašnju i međunarodnu politiku Egipta.

Šansa da će Muslimansko bratsvo osvojiti većinu mesta u novom parlamentu uzbunila je egipatske liberale, manjine i sekulariste, koji se boje da će ova organizacija društvu nametnuti rigidne, regresivne verske zakone. Oni optužuju Muslimansko bratstvo da samo nominalno prihvata demokratske principe, a zapravo namerava da preotme sekularnu državu i nametne joj šerijatski zakon.

Sekularno-religijska podela je najvažnija deoba u egipatskoj politici, i ujedno najveća pretnja prelasku sa autoritarizma u pluralizam. Budući duboko skeptični prema pluralističkim uverenjima islamističkih partija, sekularisti apeluju na vojne vlasti da preduzmu mere za ograničenje moći njihovih ideoloških suparnika, u slučaju da ovi dobiju izbore. Oni žele garancije da će novi ustav omogućiti verske slobode i slobode izražavanja.

Egipatski liberali optužuju države Persijskog zaliva, naročito Katar, da tajno finansiraju islamiste za širenje njihove verzije konzervativne religije u najmnogoljudnijoj arapskoj državi, i kulturnom centru regiona. Sukobljavajući se sa islamističkim strankama, liberali (oličeni u savezu Egipatski blok) rizikuju da stvore animozitet prema sebi u duboko religioznom društvu. Poput svojih tunižanskih pandana, biće im teško da privuku birače koji se već ne identifikuju sa njihovim kosmopolitskim pogledima. U središtu aktuelne pobune protiv vojne vlasti – koja će skoro sigurno ići na ruku izbornoj strategiji Bratstva – krije se ista ova sekularno-religijska podela.

Zapadne sile se jednako pribojavaju dolaska Bratstva na vlast, ako ne i više. Od septembarskih napada 2001, strah od islamizma kao takvog, ne samo od Al Kaide, zahvatio je Zapad. Prozapadni autokratski arapski vladari, poput Mubaraka, zloupotrebljavali su ovaj neosnovani strah predstavljajući se kao partneri u borbi protiv „ekstremista“ u borbi za mir. „Ili mi, ili ekstremisti“, upozoravali su bliskoistočni diktatori zapadne zvaničnike.

Do poslednjeg dana, kada su milioni Egipćana zahtevali njegov odlazak, Mubarak je koristio Bratstvo kao pretnju i upozoravao SAD šta će se desiti ako on ode. Kad je politička situacija proključala krajem januara, Barak Obama je pozvao Mubaraka telefonom i pokušao da pronađe miran način za njegov odlazak s vlasti. Jedan zvaničnik iz Bele kuće sumirao je njegov odgovor ovako: „Muslimansko bratstvo, Muslimansko bratstvo, Muslimansko bratstvo.“

Kroz istoriju, Amerika i njeni evropski saveznici prihvatali su binarni model Bliskog istoka, po kojem verski fundamentalisti predstavljaju jedinu alternativu prozapadnim diktatorima. Prećutna pretpostavka među zapadnim zvaničnicima jeste da nema trećeg puta, nema građanske opcije, samo „Arapska ulica“ – što u prevodu znači da će muslimani, ako im se dozvoli da glasaju, načiniti pogrešan izbor, da neoprobane i nepoznate demokratske snage neće biti toliko odane i posvećene interesima SAD u regionu kao što su to autokrate. Pokojna Džin Kirkpatrik, američka ambasadorka u UN, rekla je o Arapima i demokratiji: „Arapski svet je jedini deo sveta gde je poljuljano moje uverenje da će ljudi, ako im dozvolite da slobodno odlučuju, uvek napraviti suštinski racionalan izbor.“

Mit i realnost prepliću se u priči o Bratstvu. Od 1920-ih, kada je dvadesetdvogodišnji propovednik i nastavnik arapskog jezika Hasan al Bana osnovao Bratstvo u Ismaliji, gradu na 100 km severoistočno od Kaira, ono je od omladinske organizacije evoluiralo u široki društveni i politički pokret. Od četrdesetih do šezdesetih godina, Bratstvo je stajalo jednom nogom na zemlji a drugom u podzemlju. Njen „Tajni aparat“, paravojna mreža, korišćen je za ubistva i oružane napade na političare i civile. Mnoge vlade su gušile Bratstvo, što je kulminiralo organizovanom kampanjom panarapskog nacionaliste Gamala Abdela Nasera, koji je pokušao da ga rasformira i uništi. Hiljade članova pohapšeno je i mučeno, a vođe su ubijane. Među njima je bio i Said Kutub, koji je, nakon egzekucije 1966, pretvoren u glavnog ideologa i teoretičara militantnih islamista, izvršivši veliki uticaj na Osamu bin Ladena i Ajmana al Zavahirija.

Ovaj mračni i krvavi period okončan je sedamdesetih, kada su čelnici Bratstva odustali od nasilja i prihvatili strategiju političke participacije. Međutim, nasilni sukobi dvaju najvećih političkih trendova – panarapskog nacionalizma i panislamizma – otvorili su pedesetih i šezdesetih godina istorijski jaz koji još uvek nije premošćen. Današnji sekularno-religijski sukob pokazuje da stare rane tek treba da zarastu. Nasleđe hapšenja, proganjanja i ponižavanja ostavilo je duboke ožiljke u institucionalnom sećanju Bratstva, njegovoj evoluciji i razvoju.

Među Starom gardom ili prvom generacijom (uticajnim i koherentnim, ali brojčano sve manjim segmentom, čiji su pripadnici proveli najmanje deset godina u Naserovim kazamatima), vlada osećaj mučeništva i nepopustljivog nepoverenja prema spoljnom svetu. Nakon što ih je Naserov neposredni naslednik, Anvar al Sadat, početkom sedamdesetih pustio iz zatvora, ovi konzervativni veterani usredsredili su se na obnovu svojih društvenih mreža i sticanje legitimiteta. Iznad transparentnosti i odgovornosti postavili su preživljavanje, društvenu koheziju i jedinstvo. (Ubistvo Sadata u oktobru 1981, koje je izvršio jedan islamistički poručnik, izazvalo je dugogodišnji sukob između Mubaraka, narednog predsednika, i Zavahirijeve generacije lokalnih ekstremista.)

Danas se Stara garda bori za izvršnu vlast sa novom generacijom pragmatičara, svršenih studenata koji su se sedamdesetih priključili Bratstvu. Pragmatičari se mnogo lakše snalaze u modernim tokovima i pluralističkoj politici od starijih članova, koji su se opirali međunarodnim pokušajima demokratizacije procesa odlučivanja. Tokom godina, razgovarao sam sa članovima obe generacije, i razlike u senzibilitetu, gledištima i obrazovanju su upadljive. Insistirajući na apsolutnoj odanosti i tajnovitosti, pripadnici Stare garde – kao što su Mahmud Izat, generalni sekretar i čuvar fondova i tajni; Muhamed Akif, bivši muftija i vođa Bratstva; i Muhamed Badi, današnji vođa – nemaju intelektualnu i političku viziju neophodnu za transformisanje ove organizacije u transparentnu, modernu političku stranku.

S druge strane, pripadnici generacije sedamdesetih – kao što su Esam el Arian, potpredsednik partije Sloboda i pravda, koji je završio pravni i medicinski fakultet, i Abdel Monejm Abdul-Fotoh, lekar i nekadašnji član najvišeg izvršnog partijskog organa – su progresivni. Tvrde da su posvećeni otvorenom društvu i predstavničkoj demokratiji. Neki od njih otvoreno kritikuju Staru gardu zbog njenih autokratskih manira i obećavaju da će promeniti status kvo, sada kad je Mubarakov zatvoreni politički sistem srušen.

Poslednjih godina, generacijske razlike unutar Bratstva ogledale su se u otvorenim izazovima koje su mladi Egipćani upućivali ultra-konzervativnim veteranima. Mlada braća služe se novim medijima poput blogova i Fejsbuka u kritici starijih kolega i zahtevima za demokratizaciju pokreta, što je preduslov za izgradnju pluralističke građanske države u Egiptu. Mlada braća predstavljaju najveću podgrupu u ovoj organizaciji, i njihova gledišta su bliža liberalima i nacionalistima, nego starijim članovima grupe, što se moglo videti u proteklih deset meseci. Frustrirani zatvorenošću rukovodstva, mlađi članovi Bratstva osnovali su četiri političke stranke, nakon čega su smesta izbačeni iz organizacije zbog neposlušnosti.

Bratstvo često trpi kritike zbog izrazito antiizraelskih i antiameričkih stavova. Tužna je istina da se retorika Bratstva o spoljnoj politici Izraela i SAD ne razlikuje mnogo od one koju koriste egipatski nacionalisti i levičari. Egipćani svih opredeljenja smatraju da njihova zemlja ponovo mora igrati vodeću ulogu u arapskoj areni, i da se mora suprotstaviti izraelskom tlačenju Palestinaca.

Više od četiri decenije, Bratstvo je pokušavalo da zauzme politički prostor i osvoji legalni status. Savladali su veštinu kompromisa i pragmatizma kroz teškoće i progone. Ideologija je sada manje važna od interesa i političkog uspeha organizacije. Više nego ikad, njihova poruka cilja na tačno određene birače i interesne grupe – što je znak ideološke promene. Zapravo, sekularni protivnici kritikuju vođe Bratstva za preveliki oportunizam i makijavelizam, optužujući ih da su bili spremni na savez sa Mubarakovim režimom, a kasnije i sa novom vojnom vlašću, samo da bi zaštitili svoje interese. U sličnom maniru, ekstremisti poput Al Zavahirija optuživali su Bratstvo da žrtvuje veru i ideološku čistotu na oltaru propale političke platforme.

Zapravo, Bratstvo nije moglo i nije želelo da se oslobodi teškog bremena svog ideološkog nasleđa. Za razliku od turskih i tunižanskih islamista, Braća su alergična na termine poput „sekularno“ i „sekularizam“, i doživljavaju ih kao „anti-islamske“. Pošto su dočekali turskog premijera Erdogana, početkom septembra, prijem je postao neprijatan jer je Erdogan izjavio na televiziji da je moguća koegzistencija religije i sekularne države. „Nadam se da će Egipat biti sekularna država“, rakao je Erdogan, pobožni musliman čija partija AKP ima islamske korene. Predstavnik Bratstva optužio je Erdogana da se meša u unutrašnje poslove Egipta.

Posebno zabrinjava stav pokreta po pitanju žena i manjina, koji Stara garda opravdava verskim razlozima. Svete knjige se tumače selektivno i nasumično, i tvrdi se da žene i hrišćanski Kopti ne mogu biti potpuno jednaki pred zakonom, da se ne mogu kandidovati za predsednika, pa čak ni za sudiju. Iako u samoj organizaciji ima pragmatičara i mlađih članova koji ne prihvataju ovakav stav, on je simptom jednog većeg problema koji Bratstvu predstoji. Iza etatističke filozofije i mape puta, ova organizacija nema originalne ideje i razvijen socioekonomski ili politički program. Telo Bratstva razvijalo se brže nego mozak.

Egipat je pred bankrotom. Oko 40 procenata stanovništva živi sa manje od 2 dolara dnevno. Nezaposlenost je masovna a stopa pismenosti među najnižima u arapskom svetu. Krhke institucije moraju se temeljno obnoviti – i to u vreme kada ne postoji zajednička vizija budućnosti među opozicionim grupama.

U poslednje dve decenije, politička mašinerija Muslimanskog bratstva pokazala je da je efikasna. Ukoliko osvoje većinu glasova i formiraju vladu, moraće da pokažu rezultate. Imajući u vidu ozbiljnost problema u Egiptu i nedostatak ideja za zapošljavanje i pokretanje ekonomije unutar ove organizacije, šanse da uspeju su male. A ako ne uspeju, njihove predizborne parole – „Islam je rešenje“ i „Donosimo dobro Egiptu“ – okrenuće se svom silinom protiv njih.

Fawas Gerges, New Statesman, 28.11.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 04.12.2011.

NAŠ TERORIZAM